Connect with us

Razgovor

Razgovor sa Jurom Vujićem, politologom, pročelnikom odjela za politologiju Matice Hrvatske

Published

on

G. Vujiću, kao autor znanstvene studije „Radikalna misao-fenomenologija političkog radikalizma“( Alfa izdanje) „ možete li na reći povodom nedavnog pokušaja ubojstva policajca na Markovom trgu, je li se s pravom govori o „radikalizaciji“ u Hrvatskom društvu?

 Da, “radikalizacija” je danas a posebno nakon džihadističkog atentata na Charlie-hebdo,  medijatizirani pojam, kojeg na žalost mediji, političari ali tzv. „stručnjaci sigurnosti“ pogrešno ili površno razumiju i ističu. Davanje jasne definicije “radikalizacije” nije lako, jer je  pojam  višeslojan i ovisno o političkom, društvenom i kulturnom kontekstu.

Farhad Khosrokhavar kao znanstveni autoritet u tom području,   i koji opsežno proučava genezu upotrebe  takve terminologije smatra da  je od napada 11. rujna 2001. u SAD, “radikalizacija” postala  kardinalni pojam. Naime radikalizacija ne može se reducirati isključivo na sigurnosni problem, i ako se često povezuje za nasiljem i terorizmom.

Međutim nasilje proizlazi iz različitih vrsta radikalizacije na vjerskim, političkim ( radikalno lijevim i desnim skupina) ali na socijalnim područjima (proto-politički urbani neredi ili nasilne akcije anti-globalističkih anarhističkih skupina, „zelenih“ radikalnih akcija itd.). S obzirom na širenje dezinformacija -, rasta lažnih vijesti i nejasnoće javnog diskursa koji se koriste u vezi s tim pitanjem, uporaba pojma  radikalizacije uvijek je popraćeno sa određenom “dekontekstualizacijom”. Po mišljenju francuskog sociologa Jérômea Ferreta, koji se oslanjao na primjer novinarskog izvještavanja o događajima urbanog nasilja poznatim u francuskim predgrađima “radikalizacija je više društveni nego politički fenomen”, a uspostavljanje izravne veze između radikalizacije i terorizma “ozbiljna je pogreška”. Glavni čimbenici radikalizacije su višestruki : obitelj, socijalno-ekonomsko okružje, kulturni i politički utjecaji. Unutarnja dinamika, odnosno „inkubator procesa radikalizacije“ posebno svakodnevni habitus, označava proces radikalizacije pojedinca. Imajući to na umu, za dubinsko proučavanje uzroka radikalizacije  poučne su teze “socijalne antropologije”.

Postoji li jedan tipski profil radikalizma?

Ne postoji jednodimenzionalni profil, već različiti tipovi i tipska gradacija radikalnosti: umirujuća radikalnost ( maloljetnička, simbolička), pobunjenička, agonistička , utopijska, angažirana i radikalizam pobune ( sa kolektivnim subverzivnim aktivnostima), a postoje fluidne faze prijelaza iz jedne u drugu kategorije , od ideja, riječi i simboličkih iskaza, pa sve do djelovanja.  Kad se analizira radikalizam uvijek treba imati na umu  specifični globalni antropološki fenomen društvenog moderniteta, identificirati procese  i složenost procesa radikalizacija ( procesi neokomunitarizacije ili vjerske radikalizacije i društvene anomije-marginalizacije) te razlikovati dinamike i tipski modeli nasilje. Vrlo je važno primijeniti  sociološki pristupe društvene integracije , (obiteljskog i društvenog „habitusa)  koji ukazuju često na deficit ili odsutnost socijalnog identiteta ili deficit internalizacije društvenih normi.

Također nije još utvrđeno na temelju ozbiljnih socioloških studija da društvene mreže i sam govor mržnje igraju značajnu ulogu u procesu radikalizacije  ( i ako ih mogu raspirivati). Dokazano je da većina „tzv.radikala“ su se radikalizirali puno prije u drugim ideološkim društvenim inkubatorima, negoli su bili u doticaju sa „radikalnim društvenim mrežama“ . Također treba razlikovati radikalne ideje od radikalnih akcija, i radikalnost nasilja. U suvremenom društvenom kontekstu koji medijski banalizira nasilja, radikalizam postaje sve više legitimna društvena kultura. Ipak sve radikalne misli ne moraju nužno dovesti do nasilnog djelovanja.  Također treba uzeti obzir radikalizaciju kao osobni psihosocijalni fenomen radikalnog subjekta  i kao politički proces . Također pored klasičnog desnog i lijevog aktivističkog radikalizma,  danas postoje brojne  skupine ili društveni pokreti koji i ako otvoreno pozivaju na prekid sa vladajućem sistemom,  koriste radikalna sredstva i retoriku  odbijajući nasilje ( nenasilni radikalizam).

 Kada nastaje pojam radikalizacija?

Može se reći, da je radikalizacija  proces u kojem osoba postaje ekstremnija u svom stajalištima ili idejama. Odnosi se na niz gesta kvalificiranih kao “ekstremne” koje proizlaze iz određene ideologije  i doslovne interpretacije političkog, vjerskog ili ekonomskog, diskursa. Prema Međunarodnom centru za proučavanje radikalizacije i političkog nasilja (ICSR), radikalizacija dovodi do “različitih vrsta ekstremnog aktivizma, uključujući i terorizam “.  U zatvorskim uvjetima radikalizacija se shvaća kao “dinamičan proces kojim pojedinac sve više prihvaća i podržava nasilno ponašanje”.Pojam radikalizacija se na početku isključivo odnosi na islamistički radikalizam. Radikalizacija se također pojavljuje u središtu logike socijalne registracije-integracije pojedinca, a u središtu   je pitanja konstrukcija egzistencijalnog osobnog i društvenog smisla.
Riječ je o dinamici (kontinuitet ili prekid ) s neposrednom okolinom, uključujući i obiteljsku.  Stoga uvijek treba uzeti u obzir  socio-antropološke  dimenzije najbliže i šire okoline koji utječu na procese radikalizacije.

Da li negativna društvena klima i polarizacija utječu na razvoj radikalizma?

Treba također podsjetiti da kao politički identitet radikalizam nastoji utjecati na korijene ( riječ potječe od radix), na dubinske uzroke političkog ili društvenog fenomena koji nastoji promijeniti. Svaki politički radikalizam (lijevi ili desni) proizlazi iz određenog povijesnog konteksta i društveno-političke situacije. Osim toga ne treba omalovažavati ulogu „radikalne” političke kulture koja je prisutna u mnogim zapadnoeuropskim zemljama Također je evidentno kako su gospodarska i financijska kriza, društvena anomija i strah, nezaposlenost, siromaštvo i porast kriminaliteta, imigracija, gubitak povjerenja u političku klasu i deficit demokracije glavni inkubatori političkog ekstremizma. Razvidno je u tom smjeru kako nacional-populizam napreduje u svim zapadnoeuropskim demokracijama, jer prosperira zbog korupcije i nesposobnosti sistemske dominantne političke klase.

Također treba podsjetiti da radikalizacija političkog života varira od jedne zemlje do druge, od povijesnog i društvenog konteksta, no treba imati na umu da su političko nasilje i politički radikalizam uvijek prisutni na latentnoj ili manifesnoj razini u svim društvima. Također treba podsjetiti da ono što je radikalno danas sutra može postati općeprihvaćeno i čak dio „političko-korektnog” repertoara. Određena socijalna i politička prava koje danas smatramo normalnom stečevinom a bili su plod dugogodišnje radikalne i beskompromisne borbe političkih skupina koje su tada bile etiketirane kao radikalne ili ekstremne. Kritika centra i političke umjerenosti zajedničko je obilježje i sastavni dio političkog diskursa radikalne ljevice i radikalne desnice. S obzirom na redukcionističko tumačenje i i neselektivnu uporabu tog pojma u medijskom i u političkom životu, prozivanje ili optužba za radikalizaciju nudi  glavnim vladajućim akterima alat za široki spektar diskvalifikacije i etiketiranja političkih neistomišljenicima ili pak nevladinih aktivista, sindikati itd…

Mogu li se liberalne demokratske europske vlade uspješno nositi sa rastom radikalizma?

Treba napomenuti da se pojavljuje i pojam „radikalni centar“,  relativno novi izraz u politici i političkoj teoriji oko čije potpune definicije ne postoji konsenzus, ali se često koristi za opisivanje političkih ideologija, pokreta i stranaka koji izričito odbacuju i ekstreme ljevice i desnice, ali i kompromis s njihovim umjerenijim inačicama (lijevi i desni centar), odnosno skretanje s tzv. čistog političkog centra. Politolozi Bernard Dumont i Christophe Reveillard već govore o novom obliku ekstremizma u „umjernizmu” koji uime kompromisnog, centrističkog pristupa diskvalificira sve druge oblike političkog ili društvenog aktivizma.

Očito je kako se danas stranačka parlamentarna demokracija suočava s novom krizom legitimiteta jer su neprestano taktiziranje, stranačko kalkuliranje i koaliranje centrističkih „umjerenih” desnih i lijevih stranaka establišmenta koji nisu u stanju rješavati društvene probleme svakodnevice doveli do gubitka povjerenja građana koji traže nove izvore političkog legitimiteta „karizmatičnog”, „plebiscitarnog” ili „referendumskog” tipa koje i pružaju radikalne političke desne i lijeve opcije, ali to je već put prema izlasku iz postojeće Weberove „legalno-proceduralne” racionalne političke legitimacije, što znači dovođenje u pitanje samih temelja zapadnoeuropske demokracije. Demokratske vlade trebaju ulagati što više u preventivne i edukacijske mjere za suzbijanje procesa radikalizacije i odlučno se boriti protiv svakog oblika terorizma. Međutim, treba se izbjeći i instrumentalizaciju tog fenomena, s obzirom na redukcionističko tumačenje i i neselektivnu uporabu tog pojma u medijskom i u političkom životu, prozivanje ili optužba za radikalizaciju može nuditi  glavnim vladajućim akterima alat za široki spektar diskvalifikacije i etiketiranja političkih neistomišljenicima ili pak nevladinih aktivista, sindikati itd…

Razgovarao Ante Brkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari