Pratite nas

Razgovor

Razgovor sa Zvonkom Francom: Započelo je vrijeme razotkrivanja

Objavljeno

na

U znak potpore nedavno osnovanom portalu BiramDobro, prenosimo razgovor s njegovim glavnim urednikom Zvonkom Francom za portal Hrvatskog kulturnog vijeća. Razgovor je vodio Davor Dijanović, objavljen je 26. ožujka 2018. godine.

Odakle je došla ideja za osnivanjem portala Biram DOBRO, koji su motivi toga medijskog projekta?

Odgovorit ću vam na to pitanje vrlo otvoreno. Budući da svakodnevno analiziram medijski sadržaj, iz dana u dan bilo mi je sve mučnije gledati i čitati tu količinu crnila, mržnje, naručenih manipulacija i ostalog informacijskog „smeća“ koje nažalost poprima alarmantne razmjere u medijima. Tu se nekako rodila potreba za portalom koji bi bio medij dobra i dobrih ljudi. Prenio sam tu ideju svojim prijateljima i suradnicima koji su rekli – idemo to napraviti pa što bude.

No, onda sam  slučajno, a ništa nije slučajno, stupio u kontakt s najmoćnijim čovjekom na svijetu. Ne mogu mu otkriti ime, jer se ne voli reklamirati, ali nije Soros da ne pomislite krivo. On je sitna riba prema našem pokrovitelju. Na našem prvom sastanku rekao mi je da već dugo prati naš rad i da ima jedan dobar projekt za koji traži suradnike koji su spremni, ako treba, i poginuti za njega. Obećao nam je potpunu podršku u svemu što zahtijeva taj projekt ako se odlučimo za njega. A kad dobijete takvu ponudu, jedino što čovjek može reći je – da, idemo! Korak po korak. Portal je dakle samo jedan kamenčić u mozaiku tog projekta.

Truli sustavi HDZ i SDP

Koji su, dakle, temeljni ciljevi koje želite postići, po čemu će se portal razlikovati od ostalih portala?

Temeljni cilj je pokrenuti, najprije u Hrvatskoj, a onda s vremenom i šire, Savez za Dobro, koji će odgovoriti na zahtjeve vremena i društva. To uključuje sve aspekte života i društva. Od politike, gospodarstva, kulture, duhovnosti, znanosti… Pojasnit ću detaljnije samo područje politike, jer politika je dominantna silnica koja upravlja svime.

Po mom skromnom sudu, hrvatskim političkim sustavom vladaju dva skoro pa identična politička sustava: HDZ i SDP sa svojim satelitima. Rezultati njihova upravljanja društvom i državom su put u sigurnu propast. Ti politički sustavi, HDZ i SDP, su, da se slikovito izrazim, poput leša koji od raspadanja štite uvijek iznova nanošeni balzami kriminala, korupcije, klijentelizma, „ortačkog kapitalizma“, nepotizma,  straha, „rođačke ideologije“ i s druge strane balzami naivnog idealizma prisutnog u dobrom djelu njihovog članstva koje zaslijepljeno idealima ili vođeno osjećajima prošlosti vjerno glasaju za svoju „partiju“ unatoč svemu.

Zato u Hrvatskoj nema promjene na bolje dok ta dva trula politička sustava ne propadnu i odu u ropotarnicu povijesti. To dobro pokazuju iskustva ostalih, nekad „komunističkih zemalja“, gdje su „stožerne stranke“ nestale ili su na sve većim marginama. Za primjer je dobro pogledati Sloveniju koja ima rast BDP-a od 6% za razliku od Hrvatske koja ne može taj rast zadržati ni na 3%. A dobar primjer su i Poljska i Mađarska koliko god promotori „otvorenog društva“ i „slobodnog tržišta“ te države i društva ocrnjivali, prijetili izolacijom i kaznama ako ne budu „poslušni“.

Je li moguće srušiti HDZ-SDP? Naravno! To su truli sustavi koji će se raspasti onog trenutka kad se pojavi netko dovoljno hrabar i slobodan reći „car je gol“ i ponuditi ozbiljna rješenja. Da je tome tako dokazuje svojevremena pojava MOST-a na političkoj sceni.

Nažalost, Relković koji je vrlo pronicljiv čovjek i koji je doveo MOST do mogućnosti da se konačno te „političke lešine“ puste propadanju, ima, po mom sudu, manu da radije ostaje u sjeni upravljati, nego prihvatiti odgovornost. Moje mi iskustvo govori da ako stvari želiš mijenjati tada ne možeš bježati od vodstva i igrati se „lutkara“. Osim toga, greška je uopće što su išli u koaliciju s HDZ-om već prvi put! Trebali su odbiti ulazak u vladu i tako natjerati te dvije „političke lešine“, HDZ i SDP, da ili koaliraju (što bi vjerojatno učinili), ili da na novim izborima padnu još dublje što bi izazvalo paniku kod njihovih „balzamatora“. Sad Relković osniva „nove nezavisne“, no to je, bojim se, „promašena“ priča koja će poslužiti održavanju postojećeg nakaradnog sustava. To zaključujem na temelju javnih istupa i postupaka protagonista te priče.

Zvonko Franc

Promjena na bolje u Hrvatskoj može se dogoditi samo i ako politički sustavi HDZ-a i SDP-a propadnu. SDP je već na dobrom putu, a HDZ ga slijedi, bez obzira na iznimno ambiciozne, lukave i od EU birokracije potpomognute političke pothvate trenutačnog predsjednika HDZ-a da se izbjegne neminovno. (Napomena: ispričavam se Ivici Relkoviću što mu se obraćam prezimenom, ali živimo u rodno osviještenom vremenu kada je oslovljavanje nekoga s gospodin ili gospođa suprotno ljudskim pravima. Ili što već.)

MOST još uvijek ima nešto „kapitala“ kojim bi se mogao nametnuti kao “likvidator” HDZ-SDP političkog sustava, ali bojim se da im vrijeme istječe. No, ne treba brinuti. HDZ i SDP sa svojim satelitima će kad-tad propasti. Još za moga života. Nažalost, do tad, a osobito kasnije kad se budu otkrili razmjeri štete koju su nanijeli ovoj državi, trebat će podići mnoge spomenike njihovim žrtvama. No, to nije nikakva utjeha, jer Hrvatska je ionako već puna spomenika mnogim žrtvama političkih sustava koji su njome upravljali.

Pozivam stoga sve ljude kojima je dosta ovog nakaradnog stanja da preuzmu odgovornost za svoje živote. Osobito taj poziv ide članovima HDZ-a i SDP-a koji nisu zaraženi „balzamima“ koje sam naveo. Ne bojte se! Ne dopustite da na vašim iskrenim namjerama za boljim sutra parazitiraju beskrupulozni sebičnjaci i beskičmenjaci kojima ništa osim osobnog interesa nije važno. Nitko od nas nema sutra! Imamo samo prošlost i nešto malo sadašnjosti koju prošlost guta bez ikakve zadrške. Zašto da ona svakim novim danom bude tamnija, ispunjenija gorčinom, bijesom, očajem, strahom…? Zašto, kad nam se budućnost nudi u slobodi, u kreativnosti, u radosti i punini dostojanstvenog života?

Hrvatska je neuništiva

Znači li to da je Biram DOBRO politički projekt i da imate političkih ambicija?

Naravno da je Biram DOBRO i politički projekt! Politika je briga i borba za opće dobro! I tu smo vrlo otvoreni za suradnju sa svakim onim tko poštuje naše vrijednosti i želi surađivati na izgradnji sretne, uspješne i sigurne budućnosti hrvatske države i svih njezinih ljudi! Jesmo i bit ćemo uključeni u sve procese. Promjena je moguća samo ako svaki od nas preuzme odgovornost! Osobno poznajem puno političara. Neki, poput prof. dr. sc. Slavena Dobrovića, iznimnog čovjeka, već surađuju s nama kroz portal Biram DOBRO. Hrvatska je neuništiva! Mi smo snažan i žilav narod. Ja sve ovo gledam kao nužan proces. Sve se to u nekom obliku već događalo u prošlosti. Čak se radujem aktualnim događajima u društvu, jer započelo je vrijeme razotkrivanja. A to je uvijek dobro.

Mi smo katolici i time se ponosimo

Jasno je vidljivo da portal ima kršćanski predznak?

Bit ću određeniji. Mi smo katolici i time se ponosimo i te vrijednosti zastupamo i nismo spremni za kompromis. Dosta je „tiranije kajanja“ kojom nas napadaju naši protivnici kao i „političke korektnosti“! Nema kompromisa sa zlom, nema kompromisa s laži. Tko će biti svjetlo svijeta i sol zemlje ako ne mi katolici? Tko će spasiti svijet ako ne žrtva svetih ljudi koji su spremni za Istinu i istinu dati i svoj život!? A svi smo pozvani biti sveti!

Dobar primjer nam je dao kardinal Stepinac! Gigant ljudske povijesti! Izniman svetac kojeg je Bog podario čovječanstvu, a mi Hrvati bismo morali to znati cijeniti, a još više nasljedovati. Stepinca ne treba braniti – njega treba upoznati i učiti iz njegova primjera. To je prava obrana. Mi Hrvati slabo poznamo svoje velikane, a to koliko brzo ih se odričemo – u tome smo primjer u svjetskim razmjerima. Birajmo DOBRO, jer BUDUĆNOST nema drugo IME! (Davor Dijanović/HKV)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Penava: Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Uoči obljetnice vukovarske tragedije i Kolone sjećanja, o tome kako Vukovar živi od obljetnice do obljetnice, u “RTL-u Danas” u petak je govorio gradonačelnik Vukovara, HDZ-ovac Ivan Penava.

Vukovar je prije rata imao 15 posto veći BDP od hrvatskoga prosjeka, zaposleno je bilo 28.000 ljudi, a danas ih toliko, prema posljednjem popisu stanovnika, živi u gradu, a realna brojka još je i manja – ona iznosi oko 14 tisuća. Izravna ratna šteta procijenjena je na oko 9,5 milijardi kuna, a još uvijek je neriješenih 386 slučajeva nestalih osoba.

Dani koji su pred nama i koji su iza nas, počevši od kolovoza i rujna, dani su na koje smo iznimno ponosni. S ponosom ističemo činjenicu da smo Vukovarci i da živimo u Vukovaru, ali kako se bliži obljetnica pada grada, sve je jači taj osjećaj tuge i sjete.

Pogotovo zbog činjenice da je nakon pada grada brutalno ubijen i zatučen velik broj civila i branitelja bez oružja u rukama, a i neki sasvim nemoćni i ranjeni i to je ono što otvara jednu drugu stranu priče. Nepravda je to koja nas sve tišti i zbog koje zapravo imamo duboke ožiljke u sebi – izjavio je Penava.

S obzirom da je Vlada Republike Hrvatske tri puta zasjedala u Vukovaru, i to posljednji put prije dvije godine, a utemeljen je i Savjet za Slavoniju i Baranju i Srijem, gradonačelnik je upitan je li to dovoljno.

Brojke nam govore jesmo li ili nismo dovoljno dobri. Brojke govore dovoljno same za sebe. Valjalo bi im možda još dodati brojku stanovnika grada Vukovara, prije rata bilo je 45.000, a danas nas ima, pitanje je ima li nas i 20.000, i to govori dovoljno za sebe. Nismo dovoljno dobri. Ne trebamo si ni tepati ni lagati ni bojati se nikoga, sami sebi odgovaramo.

Dojmovno, možemo reći da smo dobri i da grad lijepo izgleda. Trudimo se iz petnih žila, ne molimo milostinju i ne molimo nikoga, možda smo već dosadili i Bogu i vragu, ali borimo se za ono što mislimo da nam pripada.

Mislim da je težiti i imati kao konačan cilj Vukovar s 20.000 stanovnika duboko nepravedno. Vukovar ispod 40.000 stanovnika, nakon svega što je dao, je minimum koji hrvatska država treba vratiti ovome gradu. I ja, kao i većina sugrađana, neću biti miran dok to tako ne bude – iskreno je rekao Ivan Penava.

Na pitanje je li Kolona sjećanja 18. studenoga za sve žrtve Vukovara, odgovorio je:

Naravno da je. Svi ti koji politiziraju, uputio bih ih da se zapitaju i razmisle što su učinili za Vukovar i što su dobro učinili da pomognu Vukovaru. Sve drugo 18. studenoga samo je jedna misao, a to su poginuli i stradali u bitci za Vukovar i to mora dominirati. Tko će biti i na kojemu mjestu u Koloni, hoće li biti prvi ili zadnji… Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu i prema temeljima na kojima je nastala moderna država Hrvatska – zaključio je vukovarski gradonačelnik.

 

Hrvati iz BiH organizirano stižu u Vukovar, iz Orašja već krenula kolona

 

 

MEMENTO

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Predrag Peđa – Mišić: Tu je puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo

Objavljeno

na

Objavio

Predrag Mišić – Peđa branitelj je iz Domovinskog rata. Za dnevnik.hr priča o događanjima nakon pada Vukovara i životu u Gradu Heroja danas.

18. studenoga dan je u kojem se obilježava vukovarska tragedija. Čega se prvog sjetite ovih dana iz 1991. godine?

Teško je reći da se radi o sjećanju, ja s tim živim svaki dan.

Prvo se sjetiš, to je bilo negdje poslijepodne, sama predaja i kraj svega. Počelo je od ranog jutra, oko 3:30 ujutro.

Dobili smo informaciju da tri čovjeka – Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, idu na Goldschmidt, salaš u blizini Vukovara, na Vučedolu, na pregovore i da će se dogovoriti predaja te da će civile pustiti, a nas koji smo bili pod oružjem da će “ispitati” pa pustiti.

Nažalost, to nije bilo tako i to je trajalo skoro godinu dana. Veliki broj njih nije se ni vratio.

Jedan od branitelja postao je otac u vrijeme dok je bio u logoru u Mitrovici. Nakon toga su ga ubili.

Da, Josip Boldiš. Kći mu se rodila početkom veljače, a on je nakon nekoliko dana dobio poruku da je postao otac. Nakon tri ili četiri dana od tog saznanja bio je mrtav.

Što je bilo najteže u logoru u Mitrovici?

Najteže je bilo oduzimanje slobode. Poslije toga, fizička i psihička tortura. Bili smo mladi pa smo mogli izdržati batine, no psihički, oduzimanje slobode bilo je nešto najgore, barem za mene.

Koliko vas je bilo tamo u to vrijeme?

Kroz sve srpske logore prošlo je 30 tisuća ljudi. Sa same Mitnice u Sremsku Mitrovicu otišlo je oko pet ili šest tisuća ljudi, s tim da nas je 182 bilo s predaje. Mi smo odvedeni na Ovčaru, gdje smo proveli jednu noć i onda sutradan negdje oko podneva ili jedan sat prebačeni smo u Sremsku Mitrovicu. Teško je govoriti o tome, svaki put čovjek proživljava to isto.

O svemu što se događalo snimljen je dokumentarni film “Glavu dole, ruke na leđa“. Tamo ste se prisjetili svega…

Bilo je teško pričati čak i za potrebe snimanja o puno toga, svaki put čovjek proživljava sva događanja ponovno. U filmu su svoja iskustva ispričali ljudi iz raznih dijelova Hrvatske koji su na kraju završili u logoru u Mitrovici. Svi oni prošli su pakao tog mjesta. Premijera filma je 20. studenoga u zagrebačkom Kinu Europa u 19 sati, ulaz je slobodan.

Kako je bilo nakon 271 dana provedenoga u logoru kad ste se ponovno vratili u svakodnevnicu?

Mi smo bili izgubljeni, u potpunosti izgubljeni od svega, počevši od novca i koliko što vrijedi. Dugo se nismo mogli uklopiti u neki normalan život, ali korak po korak, vratili smo se. Nažalost, neki nisu imali tu priliku. Neki su odustali i tragično završili. Bilo je dosta samoubojstava nakon povratka iz logora.

Vukovar prije i nakon Domovinskog rata. Kako vi vidite grad?

Vukovar sada proživljava sudbinu cijele Hrvatske. Cijela je Hrvatska u ekonomskoj krizi, krizi morala, krizi ljudskosti. Na portalima se mogu naći izjave čak i visokopozicioniranih ljudi kako nas smatraju ”uhljebima” i karcinomima društva. Čovjek više nema snage, ali ni volje odgovarati na takve prozivke. Da nije bilo mene i nas sviju, ne bi bilo ni njih. Žive u onome što smo mi stvorili.

S jedne strane bojišnice, na hrvatskoj strani, bili ste vi, a na drugoj, srpskoj strani, bio je vaš brat. Kako je bilo nositi se s tim?

Teško. Sama činjenica da sam ja pripadnik srpske nacionalne manjine bila je teška. Znate da pripadnici vaše manjine čine zlo – napadaju vaš grad i vaše prijatelje, samo zato što su drugačiji i zato što su Hrvati te zato što imaju drugačiju vjeru.

Vukovaru nije protjerano nesrpsko stanovništvo nego su protjerani svi oni koji su se drznuli suprotstaviti se četničkoj i velikosrpskoj, Miloševićevoj politici. U svemu tome najviše su nastradali najobičniji ljudi.

Suživot danas? Može li se govoriti o njemu?

Suživot kao suživot. Srpska nacionalna manjina i grad u kojemu je nekada bilo više od 20 nacionalnih manjina – preživljavaju. Međutim, uvijek nas neke stvari vraćaju, pa imate slučaj da za Božić pucaju u Borovu Selu iz mitraljeza, da jednostavno izazivaju…

Jednostavno je tu puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo.

Mislim da mlade generacije ne treba opterećivati s tim i da oni trebaju živjeti svoj život, no, naravno, nikad ne trebaju zaboraviti kako je došlo do samostalne i slobodne Hrvatske.

Može li se o tome govoriti ako se u vrtićima i školama djeca dijele po nacionalnoj pripadnosti? Vrtići su hrvatski i srpski, a u školama su djeca razdvojena u razredima.

Bez obzira na to što tko mislio, da imam moć i da imam vlast, zabranio bih to istog momenta jer vi u samom korijenu, samom početku na taj način stvarate razdor između djece. Razumijem ljude koji bi htjeli da im djeca idu u normalne vrtiće, hrvatske, jer je Hrvatska država. Prošlo je 20 i nešto godina i zaista, da imam bilo kakvu vlast, istog bih momenta to ukinuo. To ne vodi na dobro, stvaraju se predispozicije i temelji za neke daljnje sukobe.

Već sam puno puta pisao vlasti i govorio o tome da takve stvari nemaju mjesta u Vukovaru. To koristi isključivo SDSS-u, gospodinu Pupovcu i desetak ili maksimalno pedeset ljudi koji žive od toga novca koji Hrvatska država i svi njezini građani izdvajaju za sprsku nacionalnu manjinu. Nažalost, od 145 tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine, 50 ili 100 ljudi živi tu.

U Vukovaru je 30 posto stanovnika u braniteljskoj mirovini, 28 posto stanovnika u starosnoj mirovini, a radi tek 25 posto Vukovaraca. Može li s takvim postocima Vukovar krenuti prema naprijed? Osim toga, petstotinjak ljudi u posljednje dvije godine odselilo se iz Vukovara.

Prema nekim podacima, svaki šesti stanovnik Vukovara otišao je iz grada. Nažalost, u Vukovar je došlo jako puno novca. Zašto i gdje je taj novac završio, umjesto da su završili tamo gdje su bili namijenjeni, to ne znam. Situacija je takva i u cijeloj državi. Cijela je država u ekonomskim problemima.

Što se tiče mirovina, 1998. godine ljudi koji su bili u mirovinama mogli su prihvatiti izazov i vratiti se u razrušeni Vukovar. Mi nismo imali ni donjeg veša, ali bili smo u mirovinama i mogli smo si tako nešto i dozvoliti. Oni koji su bili u drugim gradovima i zaposleni, koji su radili kod privatnika ili u državnim institucijama, jednostavno su razmišljali da se nemaju gdje vratiti i ostali su tamo gdje su stvorili novi život. U vojnim je mirovinama možda čak i više od 30 posto ljudi.

To su tisuće ljudi u vojnim mirovinama. Na Mitnici vas se predalo 182?

Da.

Biste li vi osobno prihvatili posao nakon Domovinskog rata? Biste li odustali od vojne mirovine?

Apsolutno. To je najveća greška i najveća budalaština. Ne mogu dokučiti iz kojeg je to razloga napravljeno. Ja sam u mirovinu otišao ’98. godine, dakle s 32 godine starosti.

Da su mi onda ponudili, kao što sada nude iz raznoraznih programa, neke strojeve i da počnem raditi godinu ili dvije dana, pa tek onda počnem plaćati porez državi, normalno da bih prihvatio. Mnogo više ljudi pristalo bi na to.

Normalno, oni ljudi koji su ostali bez ruku i nogu, slijepi i stradali da ne mogu raditi, trebalo im je dati sve, čak i više nego imaju.

Nas je trebalo kroz mnoge programe zaposliti. No nismo imali izbora, mogli smo birati mirovinu ili ostati na ulici bez ičega. S 32 godine imao sam izbor otići u mirovinu ili za godinu ili dvije ostati gladan.

29. siječnja 2014. godine razbili ste ćiriličnu ploču na zgradi Policijske postaje Vukovar.

Ćirilica normalnom čovjeku ne može smetati, ali način na koji se to radi… To ne može, ni u ludilu.

Nećete to dozvoliti?

Ne.

Da ju sutra tamo ponovno stave, biste li je razbili?

Isti dan. Samo zato što je to postavljeno na taj način na koji je postavljeno.

Jeste bili kažnjeni zbog razbijanja ćirilične ploče?

Da. Šest mjeseci zatvora, godinu dana uvjetno i 1.500 kuna.

Nudi li Vukovar svojim mladima motiv za ostanak u gradu?

Veliki niz mjera postoji. Pomoć za djecu, studente. Međutim, dvadeset i više godina toga nije bilo. To se ne može preko noći promijeniti. Uza sve mjere zapošljavanja i pomoći, još uvijek treba puno toga da bi to uspjelo.

U nedjelju se obilježava obljetnica stradanja Vukovaraca.

Da, i želim da svi oni koji dolaze budu svjesni gdje su i kojim povodom. Da sve prođe u miru i dostojanstvu i da odamo počast onima koji su stradali u Domovinskom ratu.

Vi ćete biti u nedjelju u Vukovaru?

Ne, ja idem u Škabrnju.

(Piše: Mirta Vranješ, Anamaria Batur/Dnevnik.hr)

 

Pogledajte najavu filma ‘Glavu dole,ruke na leđa’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari