Pratite nas

Različiti ciljevi i interesi tri naroda su stalni izvor krize

Objavljeno

na

bih-eu zastaveBosna i Hercegovina polako klizi ka raspadu, navodi se u najnovijem izvještaju Međunarodne krizne grupe (ICG), javlja bh. novinska agencija Patria (NAP).

– Mali je rizik od smrtonosnog konflikta, ali nakon što su u tu zemlju ušle milijarde dolara pomoći, snažna međunarodna administracija i podrška Europe ona, ipak, polako ide ka dezintegraciji. Različiti ciljevi i interesi tri naroda su stalni izvor krize koju povećava ustav koji ne ispunjava potrebe niti jednog naroda – navodi se u analizi ove međunarodne nevladine organiziacije.

Kako ističu, politička elita ima u svojim rukama sve nivoe vlasti i najveći dio ekonomije, a glasači nemaju praktičnog načina kako da ih smjene. EU, za to vrijeme, nameće BiH zadatke koje ne može ispuniti.

– Međunarodni projekt izgradnje BiH bio uspješan, a fizički ratni ožiljci se više ne vide, i u zemlji vlada mir. Ali, politička agonija pokazuje ograničenja strane intervencije. Sve više Bosanaca i Hercegovaca postavlja pitanja koje je bilo aktualno prije rata: Hoće li BiH ostati jedna zemlja, dvije ili tri? Ako ostane jedna, hoće li imati dva ili tri entiteta – navodi se između ostalog u izvještaju.

Srce problema je u dejtonskom ustavu, smatraju iz ICG. Potreban je novi dizajn, normalna federacija, teritorijalno definirana, ali bez posebnih uloga konstitutivnih naroda i odgovorna prema interesima i pravima svih zajednica i građana.

Međunarodna krizna grupa je donijela i niz preporuka bh. vlastima, građanima, Europskoj uniji i Vijeću za implementaciju mira.

Između ostalog, oni predlažu ukidanje visokog predstavnika, županija, temeljitu ustavnu reformu i hitno podnošenje zahtjeva za članstvo BiH u EU i NATO, prenosi NAP.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Reketar reketaru ne kopa oči

Objavljeno

na

Objavio

Okupacija u 5 slika

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!
Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?
Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?
I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.
Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.
A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Ministar Božinović: O primanju migranata će se tek razgovarati

Objavljeno

na

Objavio

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović komentirao je u utorak informaciju da bi Hrvatska iduće godine, nakon što preuzme predsjedanje Vijećem EU-a, mogla početi primati migrante s brodova iz Mediterana, rekavši kako o tom pitanju nema nikakvih dogovora, nego će se tek razgovarati.

Večernji list objavio je da Hrvatska do sada nije primila ni jednog migranta koje brodovi pokupe u Sredozemlju, ali će najvjerojatnije morati uzeti u obzir da su i druge države koje su predsjedale EU-om, poput Bugarske, Rumunjske ili Finske, primale migrante s brodova iz Mediterana.

Hrvatsko primanje migranata kao simbolička gesta

“Raspolažete s informacijom s kojom ne raspolaže nitko u EU-u, pogotovo oni koji su razgovarali. Nema nikakvih dogovora, postoje razgovori”, rekao je Božinović odgovarajući na novinarski upit pri obilasku državne granice u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Podsjetio je da Hrvatska od prvog dana iskazuje spremnost poštivanja europskog načela solidarnosti, koje nam ne omogućilo milijardu kuna investicija u zaštitu hrvatske granice.

Napomenuo je da sada pregovaramo o dodatnih 20 milijuna eura za tehničko opremanje hrvatske granice.

Božinović smatra kako će EU po pitanju migranata naći uravnoteženo rješenje
“Mislim da će Europa, kao i uvijek, naći balansirano rješenje.

Na Hrvatsku nitko ne vrši, i ne može vršiti, pritisak, niti smo se mi na bilo što obvezali. Ukoliko budemo doprinosili, to će biti simbolička gesta”, kazao je.

Ministar je također istaknuo da policija zaštiti hrvatske granice pristupa planski, sistematski, sustavno i dugoročno, te se iz dana u dan oprema, prije svega tehničkim sredstvima, kako bi bila spremna odgovoriti svim izazovima.

“Uz pomoć kamera detektiramo kretanje ilegalnih migranata u dubini bosansko-hercegovačkog teritorija i pravovremenim rasporedom ljudi vršimo odvraćanje na granici između Hrvatske i BiH”, rekao je Božinović novinarima.

Zadaća je to koja uključuje visok stupanj uvježbanosti, profesionalnosti i umreženosti s drugim institucijama, poručio je Božinović posebno pohvalivši suradnju Policijske uprave sisačko-moslavačke sa svim gradovima i općinama.

EU je duboko zahvalan hrvatskoj policiji
Božinović drži da je Hrvatska spremna za Schengen, a komunikacija s Europskom komisijom na tragu je takve ocjene. “Od osam poglavlja koje smo trebali zadovoljiti u evaluaciji sedam je već zatvoreno, osmo je pri kraju, a šengenski evaluatori bili su i na ovom dijelu hrvatske granice”, kazao je.

Božinović je pritom ustvrdio kako “u Europskoj komisiji i EU-u postoji duboko poštovanje i zahvalnost hrvatskoj policiji na svemu što radi”.

Na novinarski upit provodi li hrvatska policija “pushback”, kako je rekla predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Božinović je odgovorio da, koliko je on razumio, predsjednica to nije rekla.

“Postoje dijelovi granica koji su još uvijek minsko sumnjivo područje i pozivamo sve koji su u komunikaciji s migrantskom populacijom da ih ne ohrabruju na taj put koji nosi brojne rizike, pa i rizik gubitka života.

Hrvatska policija u minsko sumnjivo područje neće ulaziti i ako je cijena toga da djeluje izvan tog područja i tu vrši odvraćanje – to ćemo činiti i ubuduće”, rekao je ministar unutarnjih poslova.

MUP provjerava navode iz anonimnog pisma pučkoj pravobraniteljici
Upitan je li zabrinut zbog navoda u anonimnom pismu pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, u kojem neimenovani policajac govori o nehumanom ponašanju hrvatske policije prema migrantima, Božinović je rekao kako se odmah počelo provjeravati istinitost tih navoda, no zabrinjava ga to što je pismo dospjelo u javnost.

“Sve službe ravnateljstva se bave istraživanjem. No, teško je kada ne znate tko je osoba koja je to prijavila i na što se konkretno odnosi”, kazao je.

MUP je dosad, a činit će to i ubuduće, provjeravati svako upozorenje o nezakonitostima u postupanju, a tamo gdje je potvrđena opravdanost takvih navoda, policija i disciplinski sudovi unutar MUP-a su promptno reagirali.

Božinović je istaknuo kako godišnje u MUP-u vode od 300 do 500 disciplinskih postupaka, a rezultat su različite sankcije za policajce – od najblažih do gubitka službe.

Poruke iz Vukovara su ohrabrujuće
Komentirajući stanje u Vukovaru nakon odluke Ustavnog suda i reakcije gradskih vlasti ustvrdio je kako je Vlada pokazala otvorenost za rješavanje svih pitanja koja mogu opterećivati odnose u Hrvatskoj.

“Mi to radimo kroz dijalog sa svim zainteresiranim stranama”, kazao je.
“Poruke koje dolaze iz Vukovara zadnjih dana su ohrabrujuće, no prije svega treba saslušati ljude koji žive tamo i njihove predstavnike u Gradskoj skupštini, jer oni najbolje znaju kojom dinamikom mogu ići u ostvarivanje ili podizanje standarda kojem svi težimo”, naglasio je Božinović.

Vlada će, kao i do sada, poštivati odluke Ustavnog suda, a do rješenja će doći kroz dijalog za koji su mnoge strane pokazale zainteresiranost i spremnost, poručio je Božinović.
(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari