Pratite nas

Razlika između obitelji Zec i Šoljić…

Objavljeno

na

Nakon predstave o tragediji obitelji Zec tišina je trajala desetak minuta, a nakon promocije knjige o tragediji obitelji Šoljić, tišina traje punih – deset godina!

   U Rijeci su svi oduševljeni- stigao  je Oliver Frljić i pred punim kazalištem prikazao  predstavu svoga života – “Aleksandra Zec”, koja je, kako je naglasio, “posvećena djeci ubijenoj u hrvatskom Domovinskom ratu”. Kao prvo, to je laž. Zatim je kontraverzni autor izrazio čuđenje što se i nakon gotovo dva desetljeća nakon rata- još uvijek žrtve dijele po nacionalnoj pripadnosti, što izravno ponižava žrtve. 98989_1001-porodica-zec-mercep_fA on eto, jadnik, nije napravio predstavu po “nacionalnom ključu”, već je za svoj “projekt”(sic!) izabrao isključivo i jedno žrtvu srpske nacionalnosti, čijeg su oca, majku i dijete ubili, ne u ratu, već kod kuće i na obroncima Sljemena ljudi koji su možebitno (što nikada nije dokazano) imali samo jedan motiv u vrijeme srpske agresije – da se “osvete” nekim Srbima, za što naravno nema opravdanja.

Na obitelj Zec nije pala srpska granata, kao na nevinih  28 dječaka i djevojčica u Slavonskom Brodu, kao ni na 400 druge hrvatske djece koja su zvjerski ubijena, ali ne od hrvatske, već od srpske ruke. Ako je Frljić želio raditi predstavu za “svu djecu koja su ubijena u srpskoj agresiji”, onda je zaboravio samo jedno-  na najmanje ubijenih deset razreda nevine hrvatske djece! Međutim, nevjerojatno je kako su ovu provokaciju “bivšeg dečka Danijele Trbović” s oduševljenjem i financijskim sredstvima mnogi popratili, iako je predstava na granici kiča, odnosno dobrog ukusa, ili jednom riječju “mlaka voda”. Napravljena je po narudžbi raznih pupovaca, a to sve govori.

kata_soljicPojedini kritičari pišu kako je na kraju ovog komada nastala tišina. Desetak minuta se šutjelo. Ljudi su bili u šoku, a kako i ne bi. Ali, kad je moja malenkost objavila knjigu “Kata Šoljić- Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata” (2004.) u kojoj se  opisuje smrt čak četiri sina Kate Šoljić u hrvatskom Domovinskome ratu, također je nastala tišina  koja nije trajala desetak ili dvadesetak minuta, već traje sve do danas, punih desetak godina!

Održali smo dvadesetak ili tridesetak predstavljanja te knjige, i niz tribina, na kojima je bila nazočna i pokojna Kata Šoljić, koja je izravno i govorila o toj svojoj teškoj životnoj kalvariji, kad je pored četiri sina izgubila u Domovinskome ratu još i više od petnaestak članova svoje obitelji, kad je nakon II. svjetskog rata izgubila i četiri brata, za koje nikada nije saznala gdje im je grob,  tzv. lijevi mediji, a poglavito oni koji, poput Frljića, “ne dijele” žrtve po nacionalnoj pripadnosti, ostali su nijemi, prešutili su i marginalizirali ovu strašnu, nečuvenu tragediju. A “najponosnija majka u Hrvata” u Domovinskome ratu izgubila je sina Niku (r.1942.), Miju (1945.), Matu (1952. i Ivu (1948.). Godinama ih je nakon njihove užasne smrti tražila, zajedno sa svojim kćerkama, od kojih je jedna bila u srpskom logoru, a druga još ni danas nije pronašla svoga supruga i oca koji je ubijen negdje u Vukovaru. Kad je ova knjiga o tragediji obitelji Šoljić objavljena nije bilo zainteresiranih sponzora (gdje ste tada bili frljići, gradonačelnici, ministarstva, srpska vijeća, pupovci, “documente”, odnosno svi vi koji ste toliko složni kad treba poduprijeti neki “srpski projekt”, koji ima za cilj jedino još više razjediniti hrvatski narod?).

oliver frljicDa je netko u Rijeci, poput nekog frljića, napravio kazališnu predstavu o tragediji obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje, koja nije ništa bolje prošla, (ili stotinama drugih hrvatskih obitelji koje su Srbi u vrijeme rata “sravnali do koljena”, nakon tog “projekta” i nakon promocije knjižice o njima, tišina bi valjda trajala ne desetak minuta nego najmanje – godinu dana. Ali, neka nam netko objasni kako i zbog čega ima interesa da se rade i kazališne predstave po “nacionalnom ključu”, da se iskorištava tragedija jedne nevine srpske obitelji, (samo da se “dokaže” da su u ovome ratu jedni i drugi bili “isti”),  a da nema još ni danas zanimanja za nešto takvoga kad su nevine hrvatske obitelji u pitanju koje su možebitno još i gore prošle samo od četničkih krvavih ruku u Domovinskome ratu?

Zar jedan takav “projekt” ne zanima ni razne ministrice za kulturu, svjetski poznate glumce, estradne i ine zvijezde, srpske i ine političare, već samo i isključivo ostaju “nijemi” kad vide što se dogodilo sa jednom srpskom obitelji, a povod je bila, kako smo rekli, srpska agresija na Republiku Hrvatsku. Jer da Srbi i ini okupatori nisu napali Hrvatsku, obitelj Zec, ali i na desetine tisuća Hrvata danas bi bili živi, a predstave bi se radile o nečem mnogo boljem i zabavnijem. Šteta što Frljić i njegovi pomagači nisu, u okviru ovoga “projekta” publici objasnili  tko je bio žrtva a tko agresor, jer bi tada mnoštvo posjetitelja sigurno bolje shvatilo što je “majstor želio reći”! Ali, ako bi u predstavi to istaknuli, onda to ne bi, zar ne, “bivši dečko Danijele Trbović” (po čemu je ipak najpoznatiji)  to bilo to!

E, sad nakon ovog “velikog i nezapamćenog projekta” Frljića treba i nagraditi – intendantskom stolicom u riječkom HNK-u!

Zaslužio je!

Mladen Pavković

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

HRejting za predsjedničke kandidate: Kada bi u nedjelju bio 1. krug izbora, izvjesno je tko bi išao u drugi krug

Objavljeno

na

Objavio

Da se ovoga vikenda održava prvi krug predsjedničkih izbora, Kolinda Grabar-Kitarović osvojila bi 28,5% glasova, Zoran Milanović 24,8%, a na trećem mjestu je Miroslav Škoro s 18,2%. Stoji to u podacima HRejtinga u okviru kojega HTV večeras ekskluzivno predstavlja rezultate koje bi u prvom krugu predsjedničkih izbora mogli ostvariti potencijalni predsjednički kandidati.

Nema promjena u poretku troje vodećih kandidata za koje birači smatraju da bi bili najbolji izbor za predsjednika države, međutim odnosi snaga znatno su se promijenili. No topi se prednost Kolinde Grabar-Kitarović.

Ako se povuče paralela s jučerašnjim rezultatima HRejtinga, vidljivo je da i Zoran Milanović i Grabar-Kitarović uživaju gotovo identičnu potporu birača kao i njihove matične stranke. Mislav Kolakušić na četvrtom je mjestu s 8,6%glasova ovaj mjesec.

Od 2% do 4% glasova dobivaju tri potencijalna kandidata – Dejan Kovač 3,2%, Ivan Pernar 2,7%, Dalija Orešković 2,6%. Vlahu Orepića bi izabralo 1,3% birača, a Katarinu Peović i Tomislava Panenića neznatnih 0,5%. Na ostale potencijalne kandidate otpada 1,9% glasova birača, a neodlučnih je 7,1%.

Velika se promjena dogodila tijekom ljeta u odnosima kandidata koji prema HRejtingu prednjače u pretkampanji, i od kojih se naravno i očekivalo da će privući najveći broj birača.

U četiri mjeseca Kolinda Grabar-Kitarović izgubila je 6,17 postotnih bodova, gotovo isto toliko napredovao je Zoran Milanović, za 6,27. Razlika između njih dvoje u svibnju je iznosila malo više od 16 postotnih bodova, sad je manja od četiri. Najveći napredak ostvario je Miroslav Škoro, potpora birača tom kandidatu veća je za 8,86 postotnih bodova. Prednost Kolinde Grabar Kitarović u odnosu na Škoru smanjila se s više od 25 postotnih bodova, na oko deset. Od ostalih kandidata izdvojit ćemo još Daliju Orešković, koja je zabilježila velik pad popularnosti, sa 6,71, na 2,62 posto.

Uz HDZ i SDP još Most i HSS su tu gdje su rezultati, analitički gledano zanimljivi. Kod ostalih stranaka glasovi bi se uglavnom očekivano raspodijelili. Birači HDZ-a svoje bi glasove većim dijelom dali Kolindi Grabar-Kitarović, a tako bi glasovalo njih 74,2 posto. Međutim, 19,6 posto birača HDZ-a ipak bi za svog favorita izabralo Miroslava Škoru. 0,7 posto odlučilo bi se za kandidata ljevice Zorana Milanovića.

Zanimljivo, među SDP-ovim biračima čak ih je deset posto koji smatraju da bi bolji predsjednik bio jedan od kandidata s desnog spektra, pa bi tako njih 6,2 posto svoj glas dalo Kolindi Grabar-Kitarović, a 4,4 posto Miroslavu Škori. Zoran Milanović dobiva 78,5 posto glasova.

Birači Mosta najveću potporu daju Miroslavu Škori, 38,6 posto. Podjednaki broj glasova dali bi Kolindi Grabar-Kitarović i Mislavu Kolakušiću – 15,8. Deset cijelih pet posto opredijelilo bi se za Dejana Kovača, a 1,8 za Zorana Milanovića.

Šaroliko bi se raspršili i glasovi birača HSS-a, 23,5 posto za Kolindu Grabar-Kitarović, 17,6 za Zorana Milanovića, 14,7 za Miroslava Škoru i 11,8 za Mislava Kolakušića.

Vidjeli smo prema rezultatima prvog kruga da se odnosi među kandidatima mijenjaju kako se termin izbora približava, i da je sad ipak znatno manja razlika između Kolinde Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škore. HRejting istražio je i kako bi izgledalo kad bi se u drugom krugu predsjedničke utrke ogledali Grabar-Kitarović i Milanović, zatim aktualna predsjednica i njen oponent s desnog spektra Miroslav Škoro, te što bi bilo kad bi u završnicu ušli Škoro i Zoran Milanović. Sve tri kombinacije su intrigantne, nude zanimljiv duel, kakav je ishod saznajte sutra, ekskluzivno u Dnevniku HTV-a.

Ovo je najveće istraživanje raspoloženja hrvatskog biračkog tijela koje je za HRT provela agencija Promocija plus. HRejting obuhvaća čak 1400 ispitanika, pa je statistička pogreška samo plus-minus 2,62%, a razina pouzdanosti 95%.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari