Pratite nas

Razlika između obitelji Zec i Šoljić…

Objavljeno

na

Nakon predstave o tragediji obitelji Zec tišina je trajala desetak minuta, a nakon promocije knjige o tragediji obitelji Šoljić, tišina traje punih – deset godina!

   U Rijeci su svi oduševljeni- stigao  je Oliver Frljić i pred punim kazalištem prikazao  predstavu svoga života – “Aleksandra Zec”, koja je, kako je naglasio, “posvećena djeci ubijenoj u hrvatskom Domovinskom ratu”. Kao prvo, to je laž. Zatim je kontraverzni autor izrazio čuđenje što se i nakon gotovo dva desetljeća nakon rata- još uvijek žrtve dijele po nacionalnoj pripadnosti, što izravno ponižava žrtve. 98989_1001-porodica-zec-mercep_fA on eto, jadnik, nije napravio predstavu po “nacionalnom ključu”, već je za svoj “projekt”(sic!) izabrao isključivo i jedno žrtvu srpske nacionalnosti, čijeg su oca, majku i dijete ubili, ne u ratu, već kod kuće i na obroncima Sljemena ljudi koji su možebitno (što nikada nije dokazano) imali samo jedan motiv u vrijeme srpske agresije – da se “osvete” nekim Srbima, za što naravno nema opravdanja.

Na obitelj Zec nije pala srpska granata, kao na nevinih  28 dječaka i djevojčica u Slavonskom Brodu, kao ni na 400 druge hrvatske djece koja su zvjerski ubijena, ali ne od hrvatske, već od srpske ruke. Ako je Frljić želio raditi predstavu za “svu djecu koja su ubijena u srpskoj agresiji”, onda je zaboravio samo jedno-  na najmanje ubijenih deset razreda nevine hrvatske djece! Međutim, nevjerojatno je kako su ovu provokaciju “bivšeg dečka Danijele Trbović” s oduševljenjem i financijskim sredstvima mnogi popratili, iako je predstava na granici kiča, odnosno dobrog ukusa, ili jednom riječju “mlaka voda”. Napravljena je po narudžbi raznih pupovaca, a to sve govori.

kata_soljicPojedini kritičari pišu kako je na kraju ovog komada nastala tišina. Desetak minuta se šutjelo. Ljudi su bili u šoku, a kako i ne bi. Ali, kad je moja malenkost objavila knjigu “Kata Šoljić- Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata” (2004.) u kojoj se  opisuje smrt čak četiri sina Kate Šoljić u hrvatskom Domovinskome ratu, također je nastala tišina  koja nije trajala desetak ili dvadesetak minuta, već traje sve do danas, punih desetak godina!

Održali smo dvadesetak ili tridesetak predstavljanja te knjige, i niz tribina, na kojima je bila nazočna i pokojna Kata Šoljić, koja je izravno i govorila o toj svojoj teškoj životnoj kalvariji, kad je pored četiri sina izgubila u Domovinskome ratu još i više od petnaestak članova svoje obitelji, kad je nakon II. svjetskog rata izgubila i četiri brata, za koje nikada nije saznala gdje im je grob,  tzv. lijevi mediji, a poglavito oni koji, poput Frljića, “ne dijele” žrtve po nacionalnoj pripadnosti, ostali su nijemi, prešutili su i marginalizirali ovu strašnu, nečuvenu tragediju. A “najponosnija majka u Hrvata” u Domovinskome ratu izgubila je sina Niku (r.1942.), Miju (1945.), Matu (1952. i Ivu (1948.). Godinama ih je nakon njihove užasne smrti tražila, zajedno sa svojim kćerkama, od kojih je jedna bila u srpskom logoru, a druga još ni danas nije pronašla svoga supruga i oca koji je ubijen negdje u Vukovaru. Kad je ova knjiga o tragediji obitelji Šoljić objavljena nije bilo zainteresiranih sponzora (gdje ste tada bili frljići, gradonačelnici, ministarstva, srpska vijeća, pupovci, “documente”, odnosno svi vi koji ste toliko složni kad treba poduprijeti neki “srpski projekt”, koji ima za cilj jedino još više razjediniti hrvatski narod?).

oliver frljicDa je netko u Rijeci, poput nekog frljića, napravio kazališnu predstavu o tragediji obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje, koja nije ništa bolje prošla, (ili stotinama drugih hrvatskih obitelji koje su Srbi u vrijeme rata “sravnali do koljena”, nakon tog “projekta” i nakon promocije knjižice o njima, tišina bi valjda trajala ne desetak minuta nego najmanje – godinu dana. Ali, neka nam netko objasni kako i zbog čega ima interesa da se rade i kazališne predstave po “nacionalnom ključu”, da se iskorištava tragedija jedne nevine srpske obitelji, (samo da se “dokaže” da su u ovome ratu jedni i drugi bili “isti”),  a da nema još ni danas zanimanja za nešto takvoga kad su nevine hrvatske obitelji u pitanju koje su možebitno još i gore prošle samo od četničkih krvavih ruku u Domovinskome ratu?

Zar jedan takav “projekt” ne zanima ni razne ministrice za kulturu, svjetski poznate glumce, estradne i ine zvijezde, srpske i ine političare, već samo i isključivo ostaju “nijemi” kad vide što se dogodilo sa jednom srpskom obitelji, a povod je bila, kako smo rekli, srpska agresija na Republiku Hrvatsku. Jer da Srbi i ini okupatori nisu napali Hrvatsku, obitelj Zec, ali i na desetine tisuća Hrvata danas bi bili živi, a predstave bi se radile o nečem mnogo boljem i zabavnijem. Šteta što Frljić i njegovi pomagači nisu, u okviru ovoga “projekta” publici objasnili  tko je bio žrtva a tko agresor, jer bi tada mnoštvo posjetitelja sigurno bolje shvatilo što je “majstor želio reći”! Ali, ako bi u predstavi to istaknuli, onda to ne bi, zar ne, “bivši dečko Danijele Trbović” (po čemu je ipak najpoznatiji)  to bilo to!

E, sad nakon ovog “velikog i nezapamćenog projekta” Frljića treba i nagraditi – intendantskom stolicom u riječkom HNK-u!

Zaslužio je!

Mladen Pavković

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari