Pratite nas

Komentar

‘RAZMIŠLJANJE JEDNOG ZAGREBAČKOG DEČKA O NHR-u’

Objavljeno

na

Vidim da se polako dolazi i do mene pa bi bio red da umjesto špekulacija, a špekulacije su zadnjih dana najčešća roba koja se izlaže na internetu barem kad se govori o NHR, osobno kažem riječ dvije, piše Davorin Karačić:

Za početak priče o klanovima, strujama, taborima i slično, ne piju vodu. Naime, ja ih tijekom ovih godina nisam primijetio nikakvo grupiranje niti pristajanje određenih ljudi kako uz jednu tako i uz drugu vodeću ličnost u smislu odvojenih smjerova, doktrina, svjetonazora ili sličnih pojava koje znaju unutar kakve zajednice, podijeliti istu. Sve do kraja je djelovalo kao jedan uhodani tandem, ne samo Bruna i Zlatko nego manje više svi u okruženju.

Čitajući novine uz kavu negdje tamo u drugoj polovici lipnja, i vršljajući po pametnom telefonu na ukebanom wi fi pristupu jednog kafića u Orašju, nemalo sam s iznenadio kad sam na tom istom internetu pročitao podatak da je osnovana gradska organizacija NHR za Grad Zagreb. Prvo zato jer većina članstva nije niti formirana u ogranke te podružnice te jer se nikad nije previše žurilo u osnivanje istih a drugo zato jer kao čovjek koji je bio na dvije liste, vršio dužnost grafskog vijećnika a u cijelu priču ušao i prije nego je stranka osnovana nisam bio pozvan ni kao gost, neovisno otome što moj matični ogranak ne postoji pa tako ne pripada gradskoj organizaciji, bar formalno da sjedim i čekam da osnovačka skupština prođe,tek kao mali znak pažnje. Nije da mi je stalo do toga da me tamo netko izabire ali nije li malo čudno da se određeni ljudi koji su od početka pa i prije tu, uključeni u sva događanja, jednostavno zaobiđu kao da ne postoje?

Objašnjenja nisam nikad dobio.

Nakon što je predsjedništvo iznebuha odlučilo da se ide u izborni sabor, iako sabor nije morao biti izborni budući je obvezni izborni sabor predviđen jednom u 4 godine a sadašnjem vodstvu mandat po tome traje još dvije godine, dođe vrijeme za odabir sabornika.

Kako su neka događanja postala već u najmanju ruku neuobičajena, Krešo Kartelo me je gradskoj organizaciji predložio da kao izaslanik gradske organizacije sudjelujem na saboru stranke kao izaslanik, sabornik, a to se statutarno može neovisno o tome, da li je moja matična organizacija-ogranak osnovana te pripadam li formalno gradskoj organizaciji.

Odgovor na to, nakon (navodno ) održane sjednice skupštine gradske organizacije (iako još nije viđen dokument na kojimu bi pisalo zapisnik i na kojemu bi bile vidljive odluke zajedno s imenima izabranih sabornika) na kojoj Kartelo nije prisustvovao iz objektivnih razloga (a zanimljivo da se dan održavanja sjednice odgađao sve do trena kad je Kartelo fizički morao biti van Zagreba) je bio u obliku sms poruke na kojoj je pisalo nije/nisu prošli, obzirom da je uz mene predloženo još nekoliko ljudi.

Priznajem da sam nestrpljivo očekivao sabor u Zagrebu barem da vidim tko su tih 19 veličanstvenih koje nitko nije prije vidio niti zna tko su a da predstavljaju odabraniji i pogodniji kadar zagrebačkog NHR. NI danas ne znamo tko su ti ljudi.

Nikad se nisam smatrao dijelom nikakvih tabora niti klanova jer za početak, nisam ih ni uočio (nije ih bilo ili je netko to vješto skrivao od mene a kako nigdje nisam uočio takav ernststavroblofeldovski mastermind pretpostavljam da ih tada nije ni bilo) a s druge strane u klanove ne bih ni ulazi jer klanovi i tabori pretpostavljaju lojalnost ljudima a ja mogu biti lojalan jedino ideji.

Nakon što me dakle gradska organizacija škartirala a pošto je tada bilo vidljivo da gradska organizacija ne predstavlja zagrebačko članstvo nego tek krug odabranih, odlučio sam biti legalist do kraja.

Jednostavno sam odšetao do službenih stranačkih prostorija, pozvonio i zatražio službeni obrazac kandidature za tijela stranke te ga ispunio i kandidirao se za člana predsjedništva stranke, tek da vidim koji to rejting među ljidima ja imam pošto u klanove ne spadam a pogotovo ne u uske zatvorene krugove koji su se počeli nazirati.

Poziv sam dobio da dođem u Zadar kao gost jer sabornik nisam mogao biti a svi oni koji se kandidiraju, na saboru sudjeluju kao gosti, bez prava biranja.
Uglavnom, zagrebačka organizacija me nije odabrala ni za sabornika a sve ostale hrvatske organizacije, jednoglasno za člana predsjedništva stranke. Zanimljivo, ne?

O kasnijim pozivima s nemuštim pokušajima (ne znam bi li se radilo o isprikama ili vrbovanjima jer nakon što je baba već davno prošla s kolačima te umrla od starosti, nisam bio raspoložen za ikakve naknadne razgovore i predočavanje naknadne pameti) kontakta neću, kao što neću ni o pozivima podrške zagrebačkih članova koji su također nemajući osnovane osnovne organizacije-ogranke te podružnice ostali bez organizacije.

NI sad se ne smatram nikakvim dijelom ikakvog tabora ni klana nego stranke, jer ne dugujem ništa pojedincima ali sve dugujem kolektivu bilo da se radi o članovima stranke. navijačke grupe, obitelji ili ekipe, jer me je upravo pripadnost „čoporu“, kodeks ponašanja u grupaciji i hijerarhizirana struktura svijeta naučila da čovjek nije otok i da se vjerujući u sebe, i s najnižeg položaja u nekoj grupi, svojim radom i kvalitetom može uspeti do vrha.

Tko je odrastao po salonima ili bez prijatelja bez grupe i skupine nikad neće naučiti biti socijaliziran i poznavati zakonitosti života i funkcioniranja skupine.
(zato je vojni rok dobra stvar)

P.s. Ako ćemo o navijačkom stažu, poznatosti i afirmaciji u tom smislu, kao brata s tribine, bar od eksponiranijih, mogu smatrati samo Kartela. Zlatkov navijački put nije baš toliko trajan i bogat ali nikad ga neću odreći kao dijela toga.

Od same tribine, više me je s njim povezivao svjetonazor i politički pogled na državu i društvo pa i sad smatram da u tom dijelu nema nikakvih razmimoilaženja.

p.p.s. za razdvajanje nije nužno potrebno dvoje, kako to sad moralizatori i terziti s neta palamude. Čak imam neki osjećaj da većina koji sad jadikuju i kritiziraju „egoističnost“ nekadašnjeg para stranačkih prvaka, u nekoj svojoj perverziji slave, jer im se ostvario san svakog hrvatskog luzera po kojemu neka izdaja iznutra povezana s utjecajem vani, uništi snove čestitog hrvatskog puka za slobodnom Hrvatskom.

Da se neki par razdvoji, dovoljan je samo jedan koji to hoće a pravovjerni čekači hrvatskog mesije, pretplaćeni na razočaranje ukoliko nastave u takvom mitskom razmišljanju, nažalost mentalno nisu programirani prihvatiti realnost.

Davorin Karačić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Jure Vujić: Trumpovo proglašavanje terorističkom organizacijom pokret „Antifa“ moglo bi biti presedan za cijelu Europu i Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Najava Američkog predsjednika Donalda Trumpa da će njegova administracija uvrstiti krajnje lijevi pokret “Antifa” (antifašisti) na američku listu terorističkih organizacija ( optuženi za nerede i nasilje tijekom prosvjeda u Minneapolisu i diljem SAD zbog pogibije afroamerikanca George Floyda), mogla bi biti pravni i politički presedan na kojeg bi se mogle i pozvati vlade država članica EU i Hrvatske, u kojima također djeluju Antifa organizacije i grupe ekstremističke ljevice.

Što se tiče političkog lijevog ekstremizma, zanimljivo je podsjetiti da je u posljednjem godišnjem izvješću EUROPOL-a istaknut porast ljevičarskog ekstremizma u obliku organiziranog terorizma i to kao nova prijetnja u Europi pored islamskog radikalizma. Primjerice Njemački ured za očuvanje ustavnopravnog poretka je registriralo 1.608 terorističkih napada radikalne ljevice za 2014-2015 na svom tlu, daleko više negoli slična djela krajnje desnice. EUROPOL navodi kako su ljevičarske ekstremističke grupe provele 27 nasilnih napada u 2016. godine unutar EU.

Riječ je o mrežama autonomnih grupa koji se povezuje putem koordinacija : u Njemačkoj, « Antifaschistische Aktion », u Velikoj Britaniji « Antifascist Action » , u Francuskoj mreža No Pasaran, dok u SAD djeluju preko 200 grupa poput Anti-Racist Action , Rose City Antifa, NYC Antifa, pokret Black Lives Mattera, radikalni ljevičarski pokret koji je osnovan 2013. kao reakcija protiv policijskih ubojstava crnaca, a koji se širi nakon prosvjeda u Fergusonu kada je ubijen mladi crnac Michael Brown.

Također treba napomenuti kako su međunarodne mreže “antifa” (antifašistička akcija je neformalna svjetska mreža antifašista koja ima i svoje krakove u Hrvatskoj) pa i domaće “antife”( http://www.crvena-akcija.org/category/akcije/antifa/ Antifašistička akcija, Antifašistička liga Hrvatske, Radnička fronta, itd…) izrazito agresivne ne samo po pitanju učestaloga govora mržnje i pozivanja na “oružani ustanak” kao prijetnja ustavno-pravnom poretku RH na društvenim mrežama već i po pitanju političkog nasilja. Treba podsjetiti da je američka savezna država New Jersey uvrstila antifašistički pokret među terorističke organizacije, a u SAD je pokrenuta peticija u kojoj više do 130.000 američkih građana traže od vlade da se zabrane Antife pokreti kao terorističke organizacije.

U Hrvatskoj anarhistička i radikalna ljevica u sprezi s antifašističkim mrežom i portalima dobivaju snažnu potporu drugih srodnih europskih struktura po pitanju organiziranja tribina, festivala, konferencija. U 2011.godini lijevo-radikalni subverzivni film festival je ugostio kao predavača Antonio Negrija (http://www.kinoeuropa.hr/program/4-subversive-film-festival-18056), talijanski filozof postmarksističkog operaizma, koji je poznat je po svojoj terorističkoj prošlosti unutar redova radikalne ljevice za vrijeme Olovnih godina u Italiji. 1979 optužen i suđen je za sudjelovanje u ubojstvo Aldo Moroa i povezivanja s Crvenim Brigadama.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Opasne igre nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Serija Milanovićevih postupaka, počevši od inauguracije, preko uklanjanja bista hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, zatim poruke iz Jasenovca i eskalacija s napuštanjem državnog protokola u Okučanima, bile su samo potvrda zlućudne političke platforme koja čini Milanovića i društvenu i političku strukturu, koju on predstavlja. Njegovo ponašanje na Dan državnosti je i slijepcu trebalo otvoriti oči.

Idiotske, prigodničarske, nezrele i iznad svega manipulativne interpretacije tog zloćudnog niza, kao nekakvog izraza Milanovićevog osebujnog karaktera, njegove incidentnosti, nepromišljenosti i pogotovo kao nekakve javno-političke finte ili igrokaza između Milanovića i Plenkovića, puno su opasnije od samih postupaka tog čovjeka i demonstracije realne politike, koju predstavlja. U rasponu od Milanovićevog pajdaša Kotromanovića, koji poručuje da se Milanović i Plenković “zajebaju” sa svima, do Škorine, identične ocjene o frajerluku i šaljivdžijama, te sinkroniziranog tumačenja autoriteta s ljevice i desnice da Milanović ovim postupcima ide na ruku Plenkoviću, baš sve što čujemo i čemu svjedočimo u javnosti, ukazuje na duboku, duboku nevolju u kojoj se trenutno nalazi hrvatski narod i njegova državnost.

Kada predsjednik Republike na Dan državnosti, dakle na datum koji je usvojen na jedini mogući način i potvrđen kao Dan državnosti, otvoreno kaže da to nije Dan državnosti, da on to ne prihvaća i da zakone može donijeti tko god ima zakonodavnu većinu, otvoreno iskazujući neprihvaćanje takve zakonodavnosti, to je više nego jasna poruka nepoštivanja temeljnih ustavnih vrednota državnog poretka, temeljnih načela na kojima počiva civilizacija kojoj pripadamo i što je najzolućudnije to je izravno zastupanje i promicanje boljševičko-revolucionarnog modela društvenog uređenja u narodu prepoznatog u Titovim riječima – ne držimo se zakona kao pijan plota! Iza i ispod tih riječi pobijeno je, zlostavljano i protjerano stotine tisuća Hrvata s najstrašnijim ubilačkim udarom u nacionalnoj povijesti. Pod tom agendom ubijeno je u svijetu preko sto milijuna ljudi, a milijarde su zaustavljene u svom povijesnom razvoju, pri čemu su mnogi narodi vraćeni stoljeća unatrag, a hrvatski narod gotovo uništen.

Na to zlo treba znati odgovor primjeren njegovoj razini. I treba ga htjeti i znati javno zastupati, a ne banalizirati ili se skrivati iza zvučnih riječi i deklaracija. Konačno, pokojni Ivica Račan je povijesni eksponent bezbačajnosti deklaracija, usvojivši ih i podržavši uvijek i istodobno ozakonjujući suprotnosti u presudnim trenutcima, pa bi čak i s paradigmatske strane nacionalna Hrvatska morala to imati na umu i pozabaviti se uzrocima a ne posljedicama.

U tijeku je pokušaj završnog udarca u sami korijen višestoljetnog, dobrano okljaštrenog hrvatskog nacionalnog stabla i Milanović je izabran baš zbog svog individualnog profila raskopčane osobe, pomalo neodgovornog, lijenog i nesustavnog atipičnog ljevičara, ili lijevog suverenista kako je minuciozno predstavljan u zbunjenoj javnosti godinama, pogotovo sa strane desnih intelektualnih javnih autoriteta, što je gotovo idealan profil i stereotip za pogrešno usmjeravanje pozornosti s vrlo opasnih politika i ciljeva na njegov osobni profil.

Javno usmjeravati problematiku države i političke postupke na klackalicu na kojoj s jedne strane sjedi Milanovićeva politika raskapanja korijena državnosti, u nekakvu istoznačnost s Plenkovićem, iznimno je opasna prevara. Pri tome je Andrej Plenković osobno gotovo nebitan, makar da je i deset puta anacionalniji, jugoslaveniziraniji ili europsko-oligarhijski profiliran, jer on je nakon izbora u HDZ-u postao personalni eksponent političke volje, identiteta i kulture za više od 60 tisuća članova te stranke, koje se nikako ni usprkos svim greškama stranke ne može dovesti u ravan istoznačnosti s Milanovićevim politikama ili proglasiti idiotima, ili pokvarenjacima. Ako tom broju pridodamo nekoliko stotina tisuća ljudi,koji uporno podupiru tu političku ideju, postavlja se pitanje pred ocjenjivače, odakle vam pravo taj dio hrvatskog naroda proglašavati izravno ili neizravno suspektnim?

Predstavljati Milanovičeve navedene politike, ne incidente nego upravo i jedino politike, kao politički igrokaz s Plenkovićem, posve je isto kao bilo koju opravdanu ili neopravdanu kritiku Milorada Pupovca ili političkog srpstva, proglašavati igrokazom, jer, posve isti bi se argumenti mogli i morali upotrijebiti za logičan zaključak. Zar se ne bi onda Pupovčeva izjava da ne dolazi u obzir nikakvo partnerstvo ni s kim tko će surađivati sa Škorom, morala po istoj matrici tumačiti kao igrokaz Pupovca i Škore, ili Pupovčeva potpora Škori? Pada li ljudima koji pristaju na preuveličavanje inače ustavno pozicionirane Pupovčeve velikosrpske pozicije i proglašavanje Pupovca guvernerom Hrvatske, na pamet, da je upravo lijeva, pretežito anacionalna Hrvatska Pupovčevo prirodno okruženje s kojim ne treba ni koalirati, niti biti u “trgovačkom” savezu da bi dobio više nego traži, te da mu je upravo strateški cilj oslabiti u toj mjeri HDZ, kako u najgorem slučaju ne bi mogao bez njega, ako već ljevica ne može formirati vlast, te na taj način sisati krv nacionalnoj Hrvatskoj na najbolniji način, razarajući stranku, koja se što zbog svojih slabosti, što zbog trajnog koordiniranog pritiska i s ljevice i s desnice, dovodi u sve težu poziciju, vukući za sobom cjelokupan narod, ili u najboljem slučaju, usporavajući razvoj Hrvatske u svim elementima?

Naravno da se takva pitanja ne mogu čuti, ni na ljevici, a pogotovo na jurišničkoj desnici, kojoj se kao uljudbeni spas ucjepljuje Peternel, godinama u krugovima Željke Markić pripreman za manekena nacionalno-kršćanske Hrvatske s dnevnom afirmacijom na portalu narodnog imena (.opa K.). Tako se ostvaruje relativizacija, pere karijera i stvaraju modeli. Hoćemo li dakle konzistentnu logiku primijeniti na sve navedene primjere i zanemarivati utemeljene motive, a fabricirati nategnute?
Naravno da ne bi smjeli, a upravo tome svjedočimo. Kao što bi se svaka javna kritika na isti način mogla relativizirati, a predmet i bit kritike preusmjeriti i banalizirati. Nema opasnije činjenice i stanja od sveopće relativizacije, niti ima efikasnijeg modela uništenja jednog društva i naroda od relativizirajućeg kaosa, koji ljudima oduzima mogućnost racionalnog sagledavanja problema i nužno ih prirodnim refleksom zbija u skupine na temelju projiciranog ili proizvedenog dojma.
Upravo se taj instrument koristi stvarajući prihvatljivu javnu sliku i percepciju, pronalazeći takve ljude ili proizvodeći takve protagoniste, ako treba i negativnim kampanjama, kako bi u neosvojivom dijelu političkog tijela kreatori pozadinskih namjera i ciljeva postigli ono što ne mogu otvoreno i javno izravno.

Zato se upravo na nacionalnom tijelu hrvatskog naroda stalno potiču i održavaju histerične optužbe o udbašima, jugoslavenčinama, kosovcima, s ciljanim efektom. Ako je svatko udbaš, onda nije nitko, zato se korupcija gotovo isključivo veže za protagoniste nacionalne političke scene, isključivo se njih progoni, kao što se ratne zločine gotovo isključivo projiciralo i procesuiralo na hrvatskoj strani, i u Hrvatskoj i u BiH, naročito u Federaciji. Zato se svako malo, nakon istrošenih inicijativa i manekena, pojavljuju novi, potroše se, izazovu kaos, potaknu prvo nadu velikog broja ljudi, a onda izazovu frustracije i malodušje, pa potpunu rezignaciju, koja završava ili povlačenjem iz društvenih procesa ili odlaskom iz zemlje. Treba samo usporediti vremena nastanka MOST-a, njegovu političku misiju u bitnim stvarima, njegovo osipanje i marginalizaciju, a danas pojavu Škore sa svim saveznicima koji nude to što nude.

Također vrijedi znati da je model tako nastalih, uvijek umjetno potaknutih i produciranih sudionika političkih procesa, vrlo zvučna retorika, milozvučna i prihvatljiva deklarativnost, vrlo širok spektar, što više, ali nikada presudno puno, stvarno i dokazano prihvatljivih ljudi, sa što manje ili nimalo jasnih vrijednosnih zajedničkih načela, te usmjeravanje djelovanja na “naše” nevaljalce, prokušani uspješni scenarij ovladavanja državnim i društvenim procesima i zadržavanja postojećeg stanja moči. Dok se ljudi sjete, vlakovi prođu, a na kolodvore se već spremaju novi, kićeniji.

Prastara je mudrost zrelih naroda ne zatvarati si šansu. Zato nije danas u ovom izbornom razdoblju prvo pitanje za koga glasovati, nego s kim se ima barem malo šansi ostvariti nekoliko najvažnijih ciljeva, a ključna referenca za odgovor na to pitanje je – tko ima ili može imati potrebnu moć za postizanje proklamiranih ciljeva? Jer, obećanja bez sigurnog potencijala moći su egzibicionizam, a iza njega najčešće obična prevara. Odgovor na tu enigmu je bit racionalnog političkog odlučivanja.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari