Pratite nas

Komentar

‘RAZMIŠLJANJE JEDNOG ZAGREBAČKOG DEČKA O NHR-u’

Objavljeno

na

Vidim da se polako dolazi i do mene pa bi bio red da umjesto špekulacija, a špekulacije su zadnjih dana najčešća roba koja se izlaže na internetu barem kad se govori o NHR, osobno kažem riječ dvije, piše Davorin Karačić:

Za početak priče o klanovima, strujama, taborima i slično, ne piju vodu. Naime, ja ih tijekom ovih godina nisam primijetio nikakvo grupiranje niti pristajanje određenih ljudi kako uz jednu tako i uz drugu vodeću ličnost u smislu odvojenih smjerova, doktrina, svjetonazora ili sličnih pojava koje znaju unutar kakve zajednice, podijeliti istu. Sve do kraja je djelovalo kao jedan uhodani tandem, ne samo Bruna i Zlatko nego manje više svi u okruženju.

Čitajući novine uz kavu negdje tamo u drugoj polovici lipnja, i vršljajući po pametnom telefonu na ukebanom wi fi pristupu jednog kafića u Orašju, nemalo sam s iznenadio kad sam na tom istom internetu pročitao podatak da je osnovana gradska organizacija NHR za Grad Zagreb. Prvo zato jer većina članstva nije niti formirana u ogranke te podružnice te jer se nikad nije previše žurilo u osnivanje istih a drugo zato jer kao čovjek koji je bio na dvije liste, vršio dužnost grafskog vijećnika a u cijelu priču ušao i prije nego je stranka osnovana nisam bio pozvan ni kao gost, neovisno otome što moj matični ogranak ne postoji pa tako ne pripada gradskoj organizaciji, bar formalno da sjedim i čekam da osnovačka skupština prođe,tek kao mali znak pažnje. Nije da mi je stalo do toga da me tamo netko izabire ali nije li malo čudno da se određeni ljudi koji su od početka pa i prije tu, uključeni u sva događanja, jednostavno zaobiđu kao da ne postoje?

Objašnjenja nisam nikad dobio.

Nakon što je predsjedništvo iznebuha odlučilo da se ide u izborni sabor, iako sabor nije morao biti izborni budući je obvezni izborni sabor predviđen jednom u 4 godine a sadašnjem vodstvu mandat po tome traje još dvije godine, dođe vrijeme za odabir sabornika.

Kako su neka događanja postala već u najmanju ruku neuobičajena, Krešo Kartelo me je gradskoj organizaciji predložio da kao izaslanik gradske organizacije sudjelujem na saboru stranke kao izaslanik, sabornik, a to se statutarno može neovisno o tome, da li je moja matična organizacija-ogranak osnovana te pripadam li formalno gradskoj organizaciji.

Odgovor na to, nakon (navodno ) održane sjednice skupštine gradske organizacije (iako još nije viđen dokument na kojimu bi pisalo zapisnik i na kojemu bi bile vidljive odluke zajedno s imenima izabranih sabornika) na kojoj Kartelo nije prisustvovao iz objektivnih razloga (a zanimljivo da se dan održavanja sjednice odgađao sve do trena kad je Kartelo fizički morao biti van Zagreba) je bio u obliku sms poruke na kojoj je pisalo nije/nisu prošli, obzirom da je uz mene predloženo još nekoliko ljudi.

Priznajem da sam nestrpljivo očekivao sabor u Zagrebu barem da vidim tko su tih 19 veličanstvenih koje nitko nije prije vidio niti zna tko su a da predstavljaju odabraniji i pogodniji kadar zagrebačkog NHR. NI danas ne znamo tko su ti ljudi.

Nikad se nisam smatrao dijelom nikakvih tabora niti klanova jer za početak, nisam ih ni uočio (nije ih bilo ili je netko to vješto skrivao od mene a kako nigdje nisam uočio takav ernststavroblofeldovski mastermind pretpostavljam da ih tada nije ni bilo) a s druge strane u klanove ne bih ni ulazi jer klanovi i tabori pretpostavljaju lojalnost ljudima a ja mogu biti lojalan jedino ideji.

Nakon što me dakle gradska organizacija škartirala a pošto je tada bilo vidljivo da gradska organizacija ne predstavlja zagrebačko članstvo nego tek krug odabranih, odlučio sam biti legalist do kraja.

Jednostavno sam odšetao do službenih stranačkih prostorija, pozvonio i zatražio službeni obrazac kandidature za tijela stranke te ga ispunio i kandidirao se za člana predsjedništva stranke, tek da vidim koji to rejting među ljidima ja imam pošto u klanove ne spadam a pogotovo ne u uske zatvorene krugove koji su se počeli nazirati.

Poziv sam dobio da dođem u Zadar kao gost jer sabornik nisam mogao biti a svi oni koji se kandidiraju, na saboru sudjeluju kao gosti, bez prava biranja.
Uglavnom, zagrebačka organizacija me nije odabrala ni za sabornika a sve ostale hrvatske organizacije, jednoglasno za člana predsjedništva stranke. Zanimljivo, ne?

O kasnijim pozivima s nemuštim pokušajima (ne znam bi li se radilo o isprikama ili vrbovanjima jer nakon što je baba već davno prošla s kolačima te umrla od starosti, nisam bio raspoložen za ikakve naknadne razgovore i predočavanje naknadne pameti) kontakta neću, kao što neću ni o pozivima podrške zagrebačkih članova koji su također nemajući osnovane osnovne organizacije-ogranke te podružnice ostali bez organizacije.

NI sad se ne smatram nikakvim dijelom ikakvog tabora ni klana nego stranke, jer ne dugujem ništa pojedincima ali sve dugujem kolektivu bilo da se radi o članovima stranke. navijačke grupe, obitelji ili ekipe, jer me je upravo pripadnost „čoporu“, kodeks ponašanja u grupaciji i hijerarhizirana struktura svijeta naučila da čovjek nije otok i da se vjerujući u sebe, i s najnižeg položaja u nekoj grupi, svojim radom i kvalitetom može uspeti do vrha.

Tko je odrastao po salonima ili bez prijatelja bez grupe i skupine nikad neće naučiti biti socijaliziran i poznavati zakonitosti života i funkcioniranja skupine.
(zato je vojni rok dobra stvar)

P.s. Ako ćemo o navijačkom stažu, poznatosti i afirmaciji u tom smislu, kao brata s tribine, bar od eksponiranijih, mogu smatrati samo Kartela. Zlatkov navijački put nije baš toliko trajan i bogat ali nikad ga neću odreći kao dijela toga.

Od same tribine, više me je s njim povezivao svjetonazor i politički pogled na državu i društvo pa i sad smatram da u tom dijelu nema nikakvih razmimoilaženja.

p.p.s. za razdvajanje nije nužno potrebno dvoje, kako to sad moralizatori i terziti s neta palamude. Čak imam neki osjećaj da većina koji sad jadikuju i kritiziraju „egoističnost“ nekadašnjeg para stranačkih prvaka, u nekoj svojoj perverziji slave, jer im se ostvario san svakog hrvatskog luzera po kojemu neka izdaja iznutra povezana s utjecajem vani, uništi snove čestitog hrvatskog puka za slobodnom Hrvatskom.

Da se neki par razdvoji, dovoljan je samo jedan koji to hoće a pravovjerni čekači hrvatskog mesije, pretplaćeni na razočaranje ukoliko nastave u takvom mitskom razmišljanju, nažalost mentalno nisu programirani prihvatiti realnost.

Davorin Karačić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Brane se Varivode, ali o Tepljuhu se šuti

Objavljeno

na

Objavio

Brane se Varivode, ali o Tepljuhu se šuti Obilježen je Dan sjećanja na zatočenike srpskih koncentracijskih logora a među ostalim položen je vijenac ispred razbijene spomen-ploče u Tepljuhu.

Predsjednik splitsko-dalmatinske podružnice Društva logoraša Ivan Turudić izjavio je da bi stav o razbijanju spomen-ploče trebale izreći sve stranke, a istaknuo je kako je “izostala očekivana reakcija” pučke pravobraniteljice Lore Vidović i Vesne Teršelič, voditeljice Documente.

Ne bih se baš složio da je njihova reakcija bila očekivana, ali sigurno ne bi izostala da je bila riječ o incidentu ili “incidentu” koji su napravili “hrvatski nacionalisti” ili o “ustaštvu”. Tako će, na primjer, i pravobraniteljica poput Turudića govoriti o “izostanku reakcija” na “relativizaciju zločina NDH” koji “otvara prostor mržnji”, ali prešućivanje oskvrnuća spomenika hrvatskim žrtvama i ratnicima, među njima i logorašima, ne vodi mržnji.

A ako su šutjeli poslije divljaštva u Tepljuhu, Vesna Teršelič i njezina Documenta svojedobno su marljivo ustvrdili kako je “drveni krst” podignut u spomen srpskim žrtvama u Varivodama “vandalski oskvrnut”.

Tako Vidovićka i Teršelička ne pate od viška uvjerljivosti, koja ionako za njihovu jednostranost nije potrebna.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Koji jedini narod u Europi nema narodne nošnje?

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je u Kviskoteci na Hrvatskoj televiziji bilo postavljeno pitanje koje je otprilike glasilo – koji jedini narod u Europi nema narodne nošnje? Odgovor je bio – Srbi.

Potvrđuje to i primjer o kojem je 2008. pisao Jutarnji list – Vrličani su se pobunili pošto je s domjenka u povodu Eurosonga u Beogradu svijetu poslana poruka da je njihova narodna nošnja – srpska.

To je samo jedan od mnoštva primjera srpskog prisvajanja hrvatskoga. Osim velik dio hrvatskog teritorija, Srbi prisvajaju Gundulića, Držića, hrvatsku narodnu književnost… Ono što se na fakultetima u Hrvatskoj uči kao starija hrvatska književnost, za njih je primorska književnost.

Prisvajali su crkvu sv. Spasa, čak i kralja Tomislava, a oni najekstremniji gotovo svekoliku hrvatsku povijest. Posebna su im slabost veliki znanstvenici. Dok je kao predsjednik Srbije prijateljevao s Ivom Josipovićem, Boris Tadić je izjavio da je Ruđer Bošković bio Srbin katolik.

Sada su ogorčeni što će na svjetskoj izložbi „Dubai Expo“ 2020. Hrvatska predstaviti Nikolu Teslu kao hrvatskog znanstvenika i inovatora. Meštrovićev spomenik Tesli u središtu Zagreba sasvim je blizu mjesta gdje su u ratu padale srpske granate, komentirao je Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari