Pratite nas

Kolumne

Razmjeri ludila i mržnje sarajevske čaršije

Objavljeno

na

Prosvjedi ispred katedrale i fizičke prijetnje kardinalu Puljiću

Gradska tržnica Markale, crkva Srca Isusova i Marijin dvor nalaze se u krugu od jednoga kilometra u najužem dijelu Sarajeva. Sva tri mjesta simboliziraju iskušenja i podsjetnik su na teška vremena. Prije punih 28 godina na Marijin dvoru, ispred zgrade tadašnje Skupštine Republike BiH održavali su se prosvjedi protiv rata, ali s čvrsto istaknutim zastavama Jugoslavije, tadašnje BiH i njezina ostanka u toj krnjoj zajednici. Odjednom su zapucali s brda u okolici Sarajeva – najprije snajperisti. Bio je to početak rata u BiH.

Ljudi koji su imali petokrake na kapama i oružje pucali su na okupljene građane. Dvije godine kasnije jedan od najkrvavijih napada dogodio se kada su jugočetnici, opet s petokrakama, ispalili projektile na tržnicu Markale gdje je 68 ljudi poginulo, a 144 ranjeno. Danas, 28 godina kasnije, na lokaciji ispred Skupštine zaogrnuti jugoslavenskim zastavama i majicama s crvenom petokrakom, porukama HDZ BiH, Hrvatski narodni sabor NDH, Udruženi zločinački pothvat, uz ples kozaračkoga kola u Sarajevu je održan bal vampira – ovoga puta protiv kardinala Vinka Puljića koji je cijelo vrijeme rata bio u Sarajevu – zbog održavanja mise za žrtve bleiburške tragedije i križnih puteva u sarajevskoj prvostolnici.

Srušili Jugoslaviju – ne daju Islamsku državu

Na misi koju je za žrtve bleiburške tragedije služio vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, bilo je 20 vjernika. Tužno prazna katedrala, ali istodobno ponosna. Na prosvjedu se okupilo oko 2000 onih koji za sebe kažu da su Sarajlije, antifašisti. Potpuno blasfemična situacija. Čak i unatoč tomu što se zbog opasnosti od korona virusa ne smije okupiti više od 40 ljudi na javnome mjestu, nitko od vlasti u Sarajevu nije reagirao. Društvo koje je organiziralo prosvjed samo po sebi posebno je. Kao i jedan od njihovih glavnih sponzora – Željko Komšić – uzurpator pozicije hrvatskoga člana BiH Predsjedništva.

S jedne strane prosvjede su organizirale muslimanske udruge iz rata koje su iznimno bliske vodećoj Stranci demokratske akcije, a koju se smatra sljednikom ideje Mladih Muslimana od kojih su brojni bili dio sustava Nezavisne Države Hrvatske, do ‘liberala’ poput Reufa Bajrovića, odnosno klasičnoga mladomuslimanskog fašista, ali i klasičnih komunjara iz bivšega sustava kao što je tamošnji Subnor ili pak jugonostalgičara koji još uvijek nisu prežalili smrt ove tamnice naroda. Svima njima neprijatelj je isti, a mržnja pokretač. Hrvati su izvor njihovih najvećih frustracija. Komunistima jer se zahvaljujući ponajprije Hrvatima raspala Jugoslavija, mlado muslimanima jer im danas jedino Hrvati oponiraju u stvaranju Islamske države, a liberalima su Hrvati ponovno najveći protivnik jer im nisu uspjeli razbiti prilično monolitnu nacionalnu i vjersku jezgru. Jedan od onih koji pripada tim pokretima stanoviti je Plamenko Muratović, osoba osebujnoga životopisa, odličan prijatelj Reufa Bajrovića, tijekom rata čak je bio pripadnik HOS-a u Sarajevu, na prosvjedu službeno prijavljen kao jedan od trojica suorganizatora prosvjeda, koji je nosio majicu s petokrakom. Čak je i okupljene zabavljao komunističkom popijevkom Bella Ciao.

‘Sretan sam zbog činjenice da nas neprijatelji ovoga grada nisu nadmudrili. Pozvao sam na oprez, ali već sada je evidentno da su građani ovoga grada, uslijed stalnih podmetanja, iskusni borci za svoju i slobodu svih građana’, napisao je na svome službenom Facebook profilu uzurpator Komšić koji se od dvojca Bajrović i Muratović razišao tek zbog fotelja. No svejedno im je mržnja prema Hrvatima, iako se to čini čudno jer Komšić sjedi na fotelji namijenjenoj Hrvatima, zajednički nazivnik. Jednako kao i Subnora, čiji je potpredsjednik Nijaz Skenderagić bio ljutit na Europu.

‘Europa Dan pobjede nad fašizmom obilježava kao svoj dan. U ovome konkretnom slučaju nisu se pretrgli svojim reakcijama i smatram da je to neka solidarnost sa svojom članicom Hrvatskom. Nisu lijepu poruku poslali. Ne samo Bosni i Hercegovini, nego ni drugim zemljama’, rekao je potpredsjednik Subnora. Iako nesvjesno, Skenderagić je zapravo načeo ključnu stvar koje zatucani jugoslaveni i nostalgičari, mrzitelji Hrvata, uopće nisu svjesni. A to je da se pokušajem zabrane mise, jer je to bio prvi cilj ‘antifašista’, ne mogu propagirati ljudska prava, a druga je da Europa uopće ne stavlja znak jednakosti između komunista i onoga što se naziva borbom protiv fašizma. Zapravo, Europa vrlo jasno stavlja znak jednakosti između svih zločinačkih režima, bilo da su oni nacistički, fašistički ili pak komunistički. Uostalom, u dvjema rezolucijama Europski je parlament poistovjetio zločinačke režime. I upravo su sljedbenici jednoga od tih zločinačkih režima uputili prijetnje kako će se dogoditi zlo, ne u subotu kada je održana misa u katedrali, nego kasnije. ‘Ne će vam se danas ništa dogoditi. Nismo ludi. Ali će se dogoditi za par dana, garantujem vam’, vikao je mlađi Sarajlija prijeteći ispred katedrale u kojoj se održavala misa, a kardinala je ispred okupljene policije i vrijeđao nazivajući ga svinjom. Drugi su govorili da je postao nepoželjna osoba.

No passaran

U katedrali misa dostojanstva, ljubavi, iskrenoga žaljenja za svim poginulima te najbolja poruka nade. ‘Ne molimo samo za Hrvate katolike –biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike – nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnoga vihora. Danas želimo moliti da se ponovi slična gesta ‘opraštamo i tražimo oproštenje’ za našu braću na Balkanu! Bez takva stava, teško je graditi mir. Nizanje ‘krivnja’ i ‘kazna’ ne će se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti! Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda. U tom duhu molimo za sve nevine žrtve ovoga stoljeća na našim prostorima. Žalimo nad svim učinjenim nepravdama i zlima… Želimo da svaki čovjek može proživljavati svoje ljudsko dostojanstvo, svoj vjerski i nacionalni identitet u slobodi i miru, tuđe poštujući, a svojim se ponoseći. Neka naše ljudsko i vjersko pomirenje sa svima drugima bude zalogom trajnoga mira’, pročitao je nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić poruku biskupa iz 1995. godine kada je u Sarajevu komemorirana žrtva bleiburške tragedije. Sam kardinal Puljić, kojega je čak pokušao devalvirati dio crvene franjevačke ‘daidžanske’ zajednice, od koje se, pak, ogradila i cijela Franjevačka provincija Bosna Srebrena, otvorena je srca poručio: ‘Onima koji su mi, angažiranjem huškačke mašinerije, htjeli zgaditi grad Sarajevo i moju domovinu Bosnu i Hercegovinu, poručujem da ostajem ponosan na to što sam sin ove zemlje i da u njoj i u njezinu glavnom gradu služim 50 godina kao svećenik, 30 godina kao nadbiskup i 26 kao kardinal.’

Sarajevski prosvjed dio je projekta poticanja projicirane mržnje prema kardinalu, Crkvi, Hrvatima katolicima. Ako je bilo što dobro, onda je to činjenica da je najveći dio hrvatske javnosti napokon doznao razmjere ludila i mržnje ove čaršije, te da su maske ‘europskoga Jeruzalema’ konačno skinute, jer nikada nisu ni postojale. Sarajevski ‘antifašisti’, koji su obranili Sarajevo od ‘mise za ustaše’, samozadovoljni su se kućama vraćali prolazeći Ulicom Envera Čolakovića, NDH-ova atašea za kulturu, zatim Ulicom Sulejmana Paćariza Hodže, pukovnika i zapovjednik SS muslimanske policije iz Sandžaka. Prolazili su sigurno i Ulicom Huseina Đoze, bojnika 13. SS divizije, zatim Ulicom Muhameda ef. Pandže, jedinoga hodže koji je sudjelovao u povorci ulaska pripadnika ustaške i njemačke vojske kroz Sarajevo, kao i Ulicom Osmana efendije Rastodera, pripadnika i aktivista muslimanske policije kojega su poslijeratne komunističke vlasti proglasile ratnim zločincem. No to licemjernim Sarajlijama wannabe antifašistima čija je crvena odavno temeljito prefarbana zelenom – ne smeta. Bitno je da je cilj isti. Eliminirati Hrvate, poslati ih na novi politički i fizički Bleiburg. Da im je u tome jedini protivnik hrvatska politika, bilo ona nejasna i nemušta u Zagrebu ili nedorečena u Mostaru, to bi odavno bio epilog. No Bog, BiH Hrvati i vrijeme pokazali su kako ovaj narod može izdržati i daleko veće kušnje. Ova sarajevska mladomuslimansko-jugonostalgičarska epizoda dugoročno je osuđena na neuspjeh. No passaran!

Domagoj Tolić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari