Connect with us

Kolumne

RAZMOTRIMO POLITIČKE ODLUKE KOJE SUCA BOŽU PETROVA PRETVARAJU U SLUČAJ PETROV

Objavljeno

on

Zajedničko Petrovu i Grmoji u Metkoviću, te Kovačiću u Omišu je bilo to da su brutalno istjerali na ulicu dio zaposlenih u gradskim upravama i poduzećima, pri čemu je najčešća krivnja tih ljudi bila – pripadnost suparničkim strankama.

[ad id=”93788″]

Božo Petrov je zategao pojam političke odgovornosti i steriliziranog poštenja u politici na Karamarku do – pucanja Vlade. Bilo bi, prije svega pristojno i moralno da je i sam spreman izdržati takav ispit. Zar ne?

Osobno sam jako nesklon inflaciji pojma nacionalni interes. Zbog toga sam, ponukan današnjim i prije svega sinoćnjim izjavama, odlučio postaviti pred Petrova drugačije zrcalo i razumno utemeljena pitanja, koja od njegovoga lika i djela mogu dati bitno drugačiji prikaz od onoga koji sam vidi i koji projicira u javnosti.


Da vidimo, može li ritam i melodiju nametnute kampanje izdržati – njen autor.

Tko je Božo Petrov?


Petrov je bio dvije godine gradonačelnik maloga mjesta, jednoga od stotina takvih u Hrvatskoj.

Nakon toga je potpuno izvan uobičajene logike i bilo kakve nacionalne relevantnosti, u javnost plasirana priča o mladom, lijepom i sposobnom rukovodstvu Metkovića koje je pobjedilo Jamba, srezalo gradske troškove, smanjilo sebi plaće na minimalac i uvelo red.

I otpustilo neradnike.

Javnost treba znati da je istoga trenutka u vrlo sličnim realnim uvjetima u Hrvatskoj bilo bar deset uspješnijih, mlađih, ljepših i nezavisnijih gradonačelnika o kojima se stjecajem okolnosti ni danas ništa ne zna.

Kako to?

Da nije možda bilo neko izvlačenje na HRT-u i u oligarhiji koja je odlučivala što je poželjan obrazac nove ili drugačije Hrvatske, pa kuglice pale na Petrova i Kovačića u Omišu?

Vjeruje netko?

Paralelno s pričom o Petrovu nastala je priča o mladom, sposobnom, odlučnom i valjda lijepom gradonačelniku Omiša, nezavisnom da nezavisniji ne može biti, koji je – prodao gradski auto. Jer mu ne treba.

I, naravno, sredio opake i zle Hadezeovce.

Tako su paralelno nastali Grmoja i Petrov u Metkoviću i Kovačić u Omišu.

Zajedničko Petrovu i Grmoji u Metkoviću, te Kovačiću u Omišu je bilo to da su brutalno istjerali na ulicu dio zaposlenih u gradskim upravama i poduzećima, pri čemu je najčešća krivnja tih ljudi bila – pripadnost suparničkim strankama. Neki su potpuno obiteljski stradali, neki doživjeli slom, a velika većina ih je tužbama – dobila ili dobiva satisfakciju, jer Petrov i Kovačić nisu poštovali zakone, čime su jako ugrozili proračune svojih gradova.

Posljedice tih odluka neće oni platiti, iako su ih – donijeli.

Treba li napomenuti da u slici o njima, koju je stvarao Radmanov HRT, nema takvih informacija.

Od tih tipova nastala je nacionalna priča, prije svega nevjerojatno učestalim pojavljivanjem na Radmanovoj televiziji, na koju su gradonačelnici sličnih, mnogih mjesta u Hrvatskoj, mogli doći jedino da su ubili desetak ljudi ili da su uhvatili Karamarka kako – obija kiosk.

Zašto?

Više sam puta to napisao, idemo ne isključiti jednu vrlo izglednu mogućnost.

Vrlo očito se u tome može prepoznati Josipovićev politički rukopis, koji je ispod krinke uglađenog gospodina i neutralnog predsjednika, a po priznanju i samih insajdera, na sve načine tražio mogućnost potpunoga uništenja HDZ-a, ali i desnice uopće. A i vrapci na grani znaju da je Radman na čelu HRT-a bio Josipovićev izbor. Josipovića s tim ljudima povezuju i raniji stalni pokušaji da se stvori nekakav treći put iz  čega je nastao don Grubišić, te priča o „novoj „Republici“, koju je pozivom na „sekularnu Republiku“ isticao Ivan Kovačić na demonstracijama za reformu ili protiv vlade. Kako tko želi.

Petrov i Kovačić su nastali u mjestima i regijama u kojima je HDZ godinama vladao i imao manje više uvijek stabilnu premoć u odnosu na ljevicu.

Slučajnost?

Možda. A možda i nije.

Priča o formiranju Mosta u čije ime govori njegov rodonačelnik Petrov zapravo je upravo u tome, u toj namjeri, a sve ostalo je rutina. U nastavku se nekolicina ljudi iz manjih mjesta u Hrvatskoj, a izvan vodećih stranačkih političkih matrica – prirodno, i vrlo vjerojatno malo potaknuta, odlučila udružiti u skupinu za parlamentrane izbore.

Ako ništa, onda zbog sigurne javne promocije.

Slučajno?

Možda jest, možda nije.

Da vidimo koje je to političke odluke donio Petrov u vremenu nakon izborne noći do danas.

Prvo, ući u zajedničku Vladu s Domoljubnom koalicijom.

Prirodu te odluke, ali i bitnost političkog karaktera Mosta, prije svih Bože Petrova, vrlo znakovitom čini inzistiranje na preimenovanju svjetski usvojenoga politološkog termina – koalicije, u nešto drugo. To drugo je suradnja, sporazum, savez, partnerstvo i kako sve ne, a u biti je politička namjera Bože Petrova da javno opravda svoju izjavu ovjerenu kod bilježnika da neće stupiti ni s kim, izuzev u tripartitnim odnosima, pojedinačno u – koaliciju.

Zato je pojam koalicija bio – zabranjen.

Iako je sitnica, to jako puno govori o karakteru i kvalifikaciji političara koji je drugi nosivi stup Vlade.

Govori, da se na takvoga čovjeka jednostavno – ne može osloniti.

Jer je nesiguran, bježi od odgovornosti, podilazi javnosti i posve sigurno neće biti spreman suočiti se s neprijateljstvom antifa medija i najavljenim paklom s ljevice.

Drugo, ključna politička odluka je bila, a iza nje je višestruko stao upravo Petrov u javnosti, da Most neće pristati ni na kakvu suradnju bez potpune kontrole nad MUP-om i pravosuđem. Petrov je osobno inzistirao na Vlahi Orepiću, a vrlo vjerojatno i na ministru Šprlji, sucu iz Metkovića na čelu ministarstva pravosuđa.

Što ta dva resora znače u svakoj državnoj vlasti?

Znače izravnu kontrolu nad instrumentima progona, prije svega nad istražnim organima i institucijama?

Petrov i Most su to dobili.

Pet mjeseci nakon formiranja Vlade, poznate su slijedeće posljedice Petrovljeve političke odluke.

Evo ih:

Na čelnim mjestima su sve do skandalozne provale ili fingirane provale u samo središte MUP-a ostali, uz izričitu zaštitu pomoćnici i kadrovi Ranka Ostojića i Zorana Milanovića, o čijim su teškim zloupotrebama države objavljeni neopozivi podaci i dokumenti, a djelom ih je nacija mogla vidjeti u otvorenim televizijskim prijenosima njihovoga djelovanja tijekom mandata. Nakon skandala bez presedana, uz obrazloženje Vlahe Orepića, da je nekolicina tih ljudi smjenjena uz njihovu suglasnost, što je eufemistički termin pun amnestiranja od odgovornosti, pa i one hijerarhijske, Orepić nije ni pomislio – podnijeti ostavku. Uz sve to javno je uhvaćen u laži, jer je smjenjenom Ostojićevom ravnatelju Dominiću, umjesto istrage zbog sumnjivih poslova tijekom mandata, darovao auto na dvogodišnje korištenje!

Petrov nije ni pomislio, smjeniti ga.

A to je abeceda morala, odgovornosti, demokracije. Baš svega za što se javno zalagao.

Petrov je na mjesto predsjednika saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost usprkos sumnjama u izravnu umješanost Ranka Ostojića u teške zloupotrebe države, doslovno nametnuo tog čovjeka HDZ-u.

Politički gledano – s tim je zatvoren krug zaštite i spriječavanja istraga u MUP-u, ali i u drugim važnim resorima države, za koje je postojalo stotine indicija. Pa i više od toga.

Daleko više.

Tu političku odluku donio je Božo Petrov.

Iako nitko u Mostu nije nevin.

Nije ni u HDZ-u, ali o tom potom, jer ovo je priča o tome – koliko Petrov može biti vjerodostojan jamac zaštite nacionalnih interesa, s obzirom da se o Karamarku što zasluženo, što nezasluženo ionako previše govori.

I, kad je kampanja, neka čitatelji imaju pozicije za razmišljati o ponudi Bože Petrova. Uostalom upravo za to se i on sam zalaže, zar ne?

Idemo dalje slijediti događaje i razmišljati glasno.

Božo Petrov je kao službeni lider Mosta zadržao na najvišim državnim funkcijama pod novom Vladom veliki broj visokih dužnosnika Kukuriku koalicije, a istodobno je radikalno testirao najviše standarde uzoritosti na kadrovima HDZ-a. Od Crnoje preko Brkića.

Božo Petrov je svojom političkom odlukom zadržao na mjestu ravnatelja Državne geodetske uprave Markovinovića, koga je na to mjesto doveo Ivan Vrdoljak tijekom prošloga mandata, iako iza njega postoje vagoni nevaljaština i repova. Petrov ga ja nastavio štititi iako je – znao za barem nekoliko vagona.

Petrov je javno obznanio svoju političku volju o ravnatelju USKOK-a Cvitanu, riječima da on „ne vidi razloge za njegovu smjenu“. To je prvorazredna politička odluka.

Evo zašto.

Prvo, USKOK i DORH su ključni instrumeni uz PNUSKOK koji se bave istragom kriminala, a posebno onog najopasnijeg. Samo iz posve banalnih događaja zadnjih desetak godina, svakome je u Hrvatskoj jasno da u najmanju ruku Cvitan i Bajić – ne uživaju baš nikakvo povjerenje hrvatskoga naroda. Pod tim mislim na neovisnost o politici, kompetencije, poštenje i spremnost na principijelan progon kriminala od najnižih djela do onih najviših.

Tu mislim i na ratne zločine.

Pored toga postoje objavljeni dokazi da je Bajić, čiji je Cvitan bio pomoćnik godinama, redovito i to neovlašteno pa i vrlo indikativno hodočastio stranim veleposlanicima i izravno ih involvirao u državne tajne, što jest po definiciji – djelovanje USKOK-a i DORH-a.

Iza njegovoga djelovanja postoji čitav niz sumnji u pogodovanje tajnim i istražnim službama BiH, onima pod kontrolom bošnjačke politike u Sarajevu, za progon najviših zapovjednika HVO-a.

Slučajno ili stjecajem okolnosti, Cvitan koga je Božo Petrov politički javno obranio i prije bilo kakve rasprave u Saboru, upravo u tom vremenu podigao je optužnice protiv Jamba u Metkoviću i Škaričića u Omišu.

Božo Petrov je sa svojom političkom skupinom spriječio redovno preuzimanje upravljanja javnim kompanijama u državnom vlasništvu od strane aktualne Vlade, što je abeceda ponašanja i temeljni prag preuzimanja potpune odgovornosti pred narodom za svaku vlast.

I, konačno, Božo Petrov je nakon svega toga, donio političku odluku o smjeni potpredsjednika Vlade Karamarka. Ta odluka je – odluka o rušenju ovakve Vlade.

Kad je takvu odluku donio Petrov?

U jeku najteže kampanje ljevice, antifa, međunarodnih sponzora tih grupacija i to na svim spektrima mogućega utjecaja na Vladu. I, na javnost.

Koji je bio razlog?

Politička odgovornost Tomislava Karamarka.

Dobro.

Prihvatimo to kao razlog. I, uzmimo da Petrov ima pravo.

Ali, smijemo li zanemariti činjenice koje sam naveo i posljedice političkih odluka Bože Petrova?

Bilo bi potupno nerazumno i potpuno nemoralno.

Smije li se, kad se već donosi odluka takve razine kakva je rušenje Vlade, zanemariti nekoliko posljedica odluka Bože Petrova.

Evo ih:

1) Nije se ni pokušalo ozbiljno istražiti izvjesna teška zlodjela, među koja spada svakako i izravni udarac na nacionalni ugled hrvatskoga naroda i status zemlje u svijetu – poljudskom svastikom. Ako dođe na vlast Milanović, nikada se neće otkriti počinitelj.

2) Čitav niz najavljenih procesa istražnih državnih organa među koje spadaju golema afera i očiti teški kriminal s remontom MIG-ova s nevjerojatnim štetama ugledu, materijalnim i obrambenim resursima zemlje je potpuno zanemaran i izravno ovisi o volji Cvitana i Bajića. Indicije ukazuju na izravnu odgovornost Kukuriku vlade i njenih najvažnijih ministara. Dođe li na vlast ta ekipa, nikada se neće kazniti počinitelji.

3) Teška i vrlo opasna afera s kršenjem pravilnika EK o korištenju EU fondova koja je otkrivena s izravnom odgovornošću Kukuriku vlade i njenih najvažnijih ministara također bez aktualne Vlade i utjecaja Sabora, neće vrlo vjerojatno biti riješena. Radi se o zlouporabi više od pola milijarde kuna.

4) Zahtjevi za istragom nakon objavljenih svinjarija u HAVC-u izravno ovise o volji Cvitana i Bajića, pa je po obrascu njihovoga ponašanja do sada, više nego izvjesno da neće ni pokušati raspetljati ta pitanja, ako Milanović dođe na vlast.

5) Desetine javno objavljenih dokumenata upućuju da je Vesna Pusić višestruko zloupotrijebila svoj položaj u MVP koristeći sklone antifa udruge, GONG, CMS, platformu 112, Documentu i ostale za financiranje nevjerojatnih poslova u egzotičnim zemljama Afrike, Azije, u susjedstvu ili na istoku Europe. Jasno je kao dan da nikada nitko za to neće odgovarati, niti će se istražiti vrlo moguća prljava sprega Kukuriku politike i najprovikanijih udruga, pri čemu kriminal nimalo nije isključen. Jer, znajući za kandidaturu Vesne Pusić, vrlo je lako moguće da je odobravanje novca tim njenim „nevladinim“ udrugama, zapravo kanal pranja novca, odnosno mita raznim egzotičnim ministrima vanjskih poslova.

Dakle, više je nego indikativno da je upravo rušenjem Vlade, kakva je god bila, zaustavljen čitav niz procesa koji bi mogli odgovoriti na potencijalno teška zlodjela i teške zloupotrebe države, a u izravnu korist nositelja bivše vlasti.

To su golemi udari na – nacionalne interese.

Naveo sam samo jedan dio jako ozbiljnih indicija kako bi rekao Ivan Vrdoljak, a još njega nisam ni spomenuo.

Može li se isključiti slijedom svega da je Božo Petrov svjesno, ciljano i s namjerom od prvoga dana zapravo radio za bivšu vlast, odnosno interese skupina uvezanih s njom?

Možda može, možda ne.

Nemamo sve podatke, jer institucije nisu uradile svoj posao.

I, neće nikada, ako dođe na vlast Milanović.

Zašto onda nije koalirao s njima?

Jer nije mogao jamčiti pozicije i sigurnost položaja većini članova Mosta uz Milanovića, pravilno ocjenjujući da će mu biti lakše ucjenjivati Karamarka, jako oslabljenoga i nesigurnoga u stranci, nakon loših rezultata izbora.

Znači li ovo sve da je Petrov trojanski konj Kukuriku koalicije, odnosno krugova u sjeni, koji skrbe o političkim interesima antifa i ljevice?

Možda jest, možda i nije.

Zavisi tko ocjenjuje.

Upravo to je poučak Petrovu i njegovim kolegama, koji bi morali imati na umu kad šalju poruke o poštenju, principima, odgovornosti i nacionalnom interesu. Pogotovo bi morali razmisliti, koliko svojim ponašanjem prije svega pogoduju rulji koja razbija i pljačka dućane ulicama i urla – drž’te lopova.

Zrcalo je gadna igračka.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari