Pratite nas

BiH

RAZOČARANIMA JE ‘TREĆI PUT’ NEŠTO POPUT ‘ŠESTE FLOTE’

Objavljeno

na

[quote]

Redovna kolumna u Večernjem listu – “kratki espresso”

[/quote]

Jedna židovska legenda kaže kako na svijetu postoji samo pet ljudi, ali se kreću toliko brzo da se čini kako ih ima puno više. Ako je tako, za ostalo četvero nisam siguran, ali peti je sigurno Milan Bandić.

Njegova hiperaktivnost i brzina kretanja kroz prostor, ne samo fizički nego i ideološki, zapanjujući su, povremeno se zalijetao toliko udesno da je izbijao s lijeve strane spektra i obratno. Gradonačelnik se kreće tako brzo da začuđuje kako to da već nije susreo samoga sebe.

Moj dragi sugovornik iz dvorišta tvrdi kako Bandić, poput Sadama, ima dvojnike. Da ima jednog koji odlazi na sprovode, priredbe u vrtićima i zavičajne večeri i jednog koji svako jutro u 5 i pol trči u Kušlanovoj dok pravi Bandić još spava. Drugi tvrdi kako je sve to isti Bandić, ali da on ima moć bilokacije. Na istom tragu jedan se poznanik iz Kušlanove kune da ga je jedne večeri gledao kako gostuje u Dnevniku uživo, a kad je pogledao kroz prozor, vidio ga je kako trči po stazi. U svakom slučaju, kad se vidi sav jad zagrebačkog SDP-a, a još prije i HDZ-a, Bandiću nisu ni trebale nadnaravne moći za trijumf.

Podatak da kontrolira budžet koji je dvaput veći od svih lokalnih proračuna koje kontroliraju HDZ i SDP zajedno, dovoljno govori tko je najveći pobjednik ovih izbora. No najzanimljivije očito tek slijedi.

U obraćanju nakon pobjede u drugom krugu Bandić je sugerirao kako će ići dalje: “Ta sinergija okupljanja, rada, zajedništva, to nam je jamstvo još boljeg Zagreba danas, a već sutra i pravi put za još bolju Hrvatsku.”

Time je praktično najavio treću opciju između HDZ-a i SDP-a. Očito nije naučio lekciju kako kandidatura na državnoj razini funkcionira po sasvim različitoj logici od one na lokalnoj jer otvara druge teme i traži drugačije kompetencije. U utrci za predsjednika Bandić je još bio relativno uspješan, ušavši u drugi krug, no na parlamentarnim izborima 2011. doživio je debakl, ostavši debelo ispod izbornog praga u svojoj zagrebačkoj bazi. Unatoč takvom iskustvu, izgleda da je odluka o ponovnom pokušaju konačna. Tri temeljne vrline koje je Bandić u nedjeljnom pobjedničkom govoru spomenuo kao razlog pobjede ponešto su modificirane u odnosu na one koje je isticao u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Čovjekoljublje i domoljublje su konstante, ali je bogoljublje na lokalnim izborima zamijenio zagreboljubljem. Vjerojatno će na sljedećim parlamentarnim izborima doći do novog preslagivanja triju kardinalnih vrlina, ovisno o stanju ponude i potražnje na ideološkom tržištu u trenutku izbora. Grad nije isto što i država, a i protivnici će ipak biti nešto teži. Rajko Ostojić je na ovim izborima bio protukandidat kakvog Bandiću ni rođena majka ne bi bolje izabrala, a Kukuriku kampanja koja je kulminirala otužnim završnim skupom u Zagrebu uz Bareta i gosta iznenađenja Stipu Mesića izgledala je kao da ju je iz pakosti osmislio Bandićev, a ne Ostojićev šef kampanje.

U svakom slučaju, priča o novoj političkoj opciji postaje ponovno aktualna. “Treći put” je u razočaranoj hrvatskoj javnosti (a to je većina birača koji ne izlaze na izbore ili glasuju za manje zlo) postao nešto poput američke “Šeste flote” tijekom komunizma. Svi mu se nadaju, znaju da je moćan, ali nikako da se pojavi i spasi nas.

Puno je kandidata koji su se pokušali ugurati u tu kategoriju, od HSLS-a, preko sto HSP-ova, katoličkog Hrasta i protukatoličkog don Grubišića do, u zadnje vrijeme bandićevski sveprisutnog, oftalmologa Nikice Gabrića, socijalističkog omladinskog funkcionara osamdesetih, kojem rano iskušanu strast za politikom nije ugasio ni kasniji silni poslovni uspjeh.

No da bi pojam trećeg puta uopće imao smisla, treba prihvatiti pretpostavku da postoje nekakva dva puta koje nude SDP i HDZ, da su ta dva puta različita i da nijedan od njih nije rješenje. No koji su to putovi i jesu li različiti? Kritičari bajki o trećem putu koji je svojedobno zastupao Tony Blaire tvrdili su da ne postoji ni drugi put, već samo jedan jedni, a to je put liberalnog kapitalizma u kojem je sfera ekonomije progutala sferu politike te da u ključnim ekonomskim i socijalnim pitanjima nema nikakve razlike između lijevog i desnog centra, a ponešto političke borbe vodi se još samo oko vrijednosnih pitanja.

Na sličan način bi i u Hrvatskoj trebalo najprije vidjeti koji su to putovi razvoja društva koje zastupaju SDP i HDZ, u čemu se razlikuje njihova ekonomska, socijalna, kulturna politika i koji bi tip ljudi mogao ponuditi alternativu. To sigurno ne mogu biti partijski veterani, funkcionari socijalističke omladine i nosači štafeta, ali ni HDZ-ove žrtvoslovne okamine, politički anakrone još od kraja devedesetih. Čini se da se treći putovi o kojima naviše fabuliraju mediji, a koji se slažu od recikliranih starih kadrova, služe za blokiranje bilo kakvog uistinu novog puta, da se u biti radi o rezervnom kraku prvog i jedinog puta.

Jednako je isprazna i teza kako treba prepustiti politiku mladima pa će se riješiti svi problemi, jer pitanje je – kakvim mladima? Od stare lopine gori je još samo mladi jer je siroviji, gladniji i ima više energije. Mladi klonovi iz inkubatora stare političke matrice nisu prava novost, već nastavak staroga u novom ruhu. Drugačiji, bolji put bi morao biti nešto dubinski novo.

Ako postoji zametak modela “trećeg puta”, on danas raste u dolini Neretve. Jedina doista vrijedna novost ovih izbora jest ono što se dogodilo u Metkoviću gdje je Most nezavisnih lista premoćno pobijedio favoriziranog Jamba, ali i HDZ-ove i SDP-ove kandidate.

Vrijedi obratiti pozornost na ono što će nova vlast u Metkoviću u bliskoj budućnosti raditi i hoće li opravdati nadu da izvan postojeće političke garniture ima ljudi koji hoće i mogu bolje.

Nino Raspudić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Vijeće ministara jednoglasno usvojilo proračun. On iznosi 950 milijuna KM

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće ministara BiH je na današnjoj sjednici jednoglasno usvojilo dokument Okvirnog proračuna Bosne i Hercegovine za razdoblje 2018.-2020. godine.

”Poslije toga smo jednoglasno usvojili ažurirani Program javnih investicija BiH za razdoblje 2018.-2020. godina”, kazao je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić na press-konferenciji nakon sjednice.

Po njegovim riječima, i jedan i drugi dokument su bili ključna baza, ključna smjernica, ključna podloga za usvajanje ”današnjeg najvažnijeg dokumenta“ koji je Vijeće ministara BiH usvojilo jednoglasno, a to je proračun institucija i međunarodnih obaveza BiH za 2018. godinu.

”Proračun je usvojen jednoglasno. On iznosi 950 milijuna KM”, kazao je predsjedavajući Zvizdić.

Vijeće ministara BiH je danas utvrdilo i Prijedlog zakona o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu i on ide u dalju parlamentarnu proceduru.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari