Connect with us

Reagiranja

Reagiranje Damira Belje povodom medijskog linča zbog objavljivanja slike generala Praljka

Published

on

Foto: klix.ba

Evo da se ja oglasim povodom medijskog linča na koji sam naišao zato što sam na instagram stavio sliku generala Praljka i na taj Instastory…Ja pošaljem što da objave i ljudi koji mi to vode-objave.

Ja sam jasno ispod slike napisao tekst koji je stajao tu dok ga nisu ukinuli ljudi sa Instagrama jer je bio prijavljivan od strane ljudi koji nisu htjeli da moj tekst bude vidjen, jer je kao uvrijedljivog sadrzaja..

Jasno sam napisao da NE opravdavam niti jedan zločin sa bilo koje strane. Bio bih budala i zla osoba kad bih podržavao zlo pa da je i od mojih najblizih zlo se ne treba podrzavati.

E sad da odgovorim svima, prvo vama koji pišete da sam držao zastavu Bosne i Hercegovine dok sam imao korist…Nažalost, nikad nikakvu korist nisam imao od Bosne i Hercegovine, a i Bogu hvala..Nosio sam zastavu sa sobom i nosit ću je do kraja karijere jer je to i moja zemlja,jer je ovo i zemlja Hrvata,naravno i Bosnjaka i Srba,a i ostalih koji tu žive i gledaju je kao svoju..

Nosio sam i uvijek zastavu Hrvata iz Bosne i Hercegovine i nosit ću je do kraja jer je to zastava Hrvata iz naše zemlje,a ne zločinačka kako je nazivaju jer u mom srcu i srcu naroda Hrvatskog iz ovog kraja nije zločinačka nego Hrvatskog naroda i Ramska jer mi je to djedovina…

Ovo što sam odao počast GENERALU PRALJKU iza koje i stojim nisam tek tako odao i ne bih odao da je zločinac.

Nitko nije napisao da je Praljak oženio ženu islamske vjeroispovjesti i prihvatio njenu djecu, da je čovjek propustio konvoj koji je išao za pomoć Bošnjacima, da su u njegovom stanu u Hrvatskoj bili Bošnjaci za vrijeme rata kao izbjeglice, zašto se nije nitko od Bošnjaka oglasio koji su bili u izbjeglištvu u Republici Hrvatskoj, a bilo ih je? Zašto nitko nije rekao -pa dali su nam krov tada??

Rat je zlo i bilo je svašta i treba se ići dalje, a ne tu ostati. Jako mi je žao svih koji su pretrpili bilo koje gubitke, a pogotovo žrtve, nikad ne bih dusu ogriješio na njima.. Ali, zar bi Praljak bio tolika budala da popije otrov kad mu je uz presudu ostalo jos samo 3 mjeseca?? I slobodan čovjek…Ali nije mogao da živi sa nepravdom da je osudjen za nešto što počinio On nije..pa budite razumni…tko bi to uradio??

Pa ljudi ja ne kazem da zlocina nije bilo,ali pravi zlocinci koji su to radili nazalost ne odgovaraju za to nego podobni! Htio sam reci i kazem da sam za to da svako odgovara za zlocine…pa ljudi sta je sa zlocinima nad Hrvatima ,tko tu odgovara…toliko je tog bilo sa svih strana i sta, hoćemo li živjeti u mrznji ili pokušati raditi za dobro djece…teško, vidio sam kolika se mrznja okomila na mene, a nisu me ni saslušali, mediji nisu ovo objavili što sam ja rekao nego sto su oni mislili i što ce privući ljude da pljuju…

Ovaj narod, kompletan sa ovih prostora je u jednu ruku najbolji narod na svijetu,a u drugu su ovce…Vrlo lako je manipulirat i od nekog napraviti heroja, a od nekog zlocinca… Ni u jednoj vjeri se mrznja ne naglasava,a svi smo kao vjernici…

Sad vas molim da se samo ne svadjate radi moga posta i da tenzije neidu,ja volim ovu zemlju i uvjek isto govorim bez ikakve koristi,nazalost to me je samo i kostalo, ali Bogu hvala. I Hrvati koji kao pljuju po ovoj zemlji ustvari ne pljuju po zemlji nego po statusu koji imaju u ovoj zemlji..

Ja sam Hrvat i ovo je i naša zemlja i ja je volim i nitko apsolutno nitko mi ne smeta u njoj i dao Bog da krene nabolje, da se predje preko nekih stvari i da našsa djeca ne dočekaju ono što su naši roditelji…

Nadam se da ste shvatili svi šta sam htio kazati i svima vam mir želim i Božiji blagoslov! I naravno nijedan portal sada ovo neće objaviti!!!

Damir Beljo

facebook komentari

Advertisement
Comments

Reagiranja

Mladen Pavković: “Vučić nas je opet prevario”

Published

on

Traženje nestalih osoba iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata iznimno je teško i bolno pitanje. Čudno je da ni nakon toliko godina od srbijanske agresije „nitko“ ne zna tko je ubio i gdje su sahranjeni posmrtni ostatci još najmanje 1945 osoba koje traži Republika Hrvatska.

Nu, Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, prigodom nedavnog službenog posjeta Hrvatskoj, u dobroj namjeri, kako ističu u Ministarstvu hrvatskih branitelja, dostavio je podatke o tri nestale osobe koje traži Hrvatska, što je ocjenjeno kao mali, ali vrlo dobar čin. I na tome smo mu bili zahvalni, tim prije što još tražimo 1945 osoba.

Međutim, nije prošlo dugo i opet smo od prvog čovjeka Srbije doživjeli hladni tuš.  Provjerom je utvrđeno kako Hrvatska već dobro zna za te tri osobe, jer su one već ranije pronađene!

Vučić si ovakvu blamažu nije smio dopustiti. To je previše teško i bolno pitanje da se s njim tek tako može „poigravati“. Stoga, u ovom slučaju, najmanje što očekujemo je – isprika.

Čudno je da svih ovih godina o tome šute

Ali, u svemu tome ima i jedna dobra stvar, a ta je da se ponovno počelo, ako ništa drugo, razgovarati o traženju nestalih osoba u vrijeme Domovinskoga rata. Srbi itekako dobro znaju gdje su grobnice poginulih hrvatskih branitelja i civila, ali i tko su njihove ubojice. Čudno je da svih ovih godina o tome šute. Sada se osnivaju i nekakve komisije, povjerenstva koje će raditi na otkrivanju nestalih osoba. A dobro znamo da kad se nešto želi  „zamutiti“ da se tada osnivaju razne komisije i da se na taj način problem vrlo teško riješi, odnosno bolje rečeno da se zna otegnuti i u nedogled. Majke koje već 26 godina čekaju vijesti o svojim mrtvim sinovima i kćerima, ali i drugim članovima obitelji više nemaju vremena čekati. Kolike su probdjele noći u nadi da će njihovi najmiliji zakucati na vrata? Nemaju više ni suza.

A kad su njihovi najmiliji odlazili u rat mnogi su govorili – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima! Od tih zlatnih slova nije ostalo ni „z“, a nakon 26 godina čekanja sada bi mnoge majke bile najsretnije da im vrate najmilije, da ih mogu dostojno sahraniti i da im imaju gdje zapaliti svijeću.

Njihove ubojice ionako nikada neće biti kažnjene.

Sramotno, ali je tako.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Ministarstvo branitelja: Sastanak predstavnika nadležnih tijela Hrvatske i Srbije o osobama nestalim u Domovinskom ratu

facebook komentari

Continue Reading

Reagiranja

Kako se „znameniti“ (K)ante Tomić još uvijek prežderava vrhnjem, a kad će mu vrhnja nestati – ne zna se!

Published

on

Izdvojeno mišljenje Siniše Posarića nakon dvije godine od zanimljive pritužbe HND-u

Moji dušobrižnici koji uporno misle da na nekoje događaje doslovno gubim vrijeme i bezpotrebno bacam ulje na vatru, a imam pametnijeg posla, sada će imati razloga za opetovano kolutanje očima, stezanje usnica i slijeganje ramenima, jer sam uporno dosadan, a oni su uporno pametniji od mene. Ma eto, kada te ljutnja spopadne zbog novinskog članka koji to nije i „novinara“ kojega načitani hrvatski ljudi ne smatraju drugčije nego ljudskim smećem, onda ipak treba reagirati uljudno pa makar to ništa ne značilo i ne urodilo nikakvim plodom. Kadikad se isplati pričekati odgovore onih koji bi se trebali ozbiljno očitovati.

Naravno, odgovorom koji je uslijedio nisam bio zadovoljan, a mogao sam uložiti i pritužbu na Odluku Novinskog vijeća časti HND-a – kad već ništa ne košta – ali nisam jer mi je i ovo bilo dovoljno! Naravno, predpostavljam da je namjesto mene podpisnik pritužbe na pisanje splitskog redikula netko od državoupravljača, možda bi ova priča svršila samo malo drugčije; novinarski klipan koji je već osjetio kantu govana na svojoj glavi u jednoj splitskoj ulici, bio bi vjerojatno simbolično kažnjen te bi i dalje nesmetano pisao drzke nebuloze poput srednjoškolskog masturbatora kojega, na njegovu žalost i bijes, djevojke u školi ne primjećuju (a to izaziva strahovite, razorne komplekse u psihi), pa se negdje mora istresti. Eto, redikul se i dalje istresa, koliko primjećujem (ne čitam to smeće), ništa mu ne fali, no, govanca sa glave ne će skinuti do kraja života, čak niti onda, ostat će u sjećanju naroda koji je uporno tražio junaka koji je „novinara“ zasuo kantom govana po glavi dok je jednoga nedjeljnog jutra srkao kavu na terasi jednoga splitskog kavotočja…

Siniša Posarić, 30. 10. 2016. – HND, HNiP
Poštovani,
U privitku je članak koji sam pronašao na portalu “Dnevno.hr”, a izvornik je objavljen u “Jutarnjem listu”:

Kako je moguće da se Anti Tomiću dopušta objavljivati tekstove prepune mržnje, rasizma i ponižavanja ratnih žrtava? Uglavnom, pokušavajući biti duhovit, satiričan što li(?), Ante Tomić je već mnogo puta dokazao samo da je običan ideološki provokator, nema to više nikakve veze s novinarstvom niti uljudnošću i sramotno je da to itko dopušta i podržava. Nitko njemu ne brani da misli i piše kako god mu drago, ali kada se bez ikakve uredničke provjere takvi neodgovorni i provokatorski članci pojave u dnevnim novinama, pitamo se s pravom kakva je to uređivačka politika? Naravno da će ovakvo što izazvati kojekakve burne reakcije, odnosno međusobne prijepore među čitateljima bez konca i kraja! Je li to nama u Hrvatskoj potrebno, imamo li pravo tražiti zabranu takvog pisanja i provociranja hrvatske javnosti? Osobno sam protiv bilo kakvih prijetnji novinarima i osuđujem takvo što, no, to ne znači da ti isti novinari (i uredništva, pače i vlastnici tiskovina i elektroničkih glasila) imaju pravo pisati bez ikakvih osjećaja, u ovome slučaju za pijetet spram žrtava partizanskih zločina po okončanju Drugog svjetskog rata te iste uspoređivati sa poginulim agresorskim vojnicima u Domovinskom obrambenom ratu!? Sve je to gnjusno, uvrjedljivo i zaista nema nikakvog smisla, a s obzirom da je taj Ante Tomić bezskrupulozan provokator, predpostavljam da se doma slatko smijulji na sve čitateljske reakcije.

Ovu pritužbu šaljem na oba društva HND i HNIP i pozivam se na svoje pravo, odnosno prema članku 43. točka 3. Statuta Hrvatskoga novinarskog društva i tražim odgovor što ćete poduzeti u s vezi s ovom pritužbom.
Uz osobito poštovanje
Siniša Posarić, vr.
——————
Saša Leković, 30. 10. 2016.
Poštovani gospodine Posarić,
Vaše pismo prosljeđujem Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva pa će Vam se Vijeće časti javiti.
Saša Leković, predsjednik HND-a
——————

Hrvatski Novinari i Publicisti, 31. 10. 2016.
Poštovani,

Ante Tomić nije član naše udruge pa nemamo nikakve ingerencije nad njegovim javnim angažmanom. Također, njegovo pisanje niti ne držimo novinarstvom, nego prozno satiričkim izričajem popularnim na novinskom i knjiškom tržištu. U tom smislu, ne možemo napraviti ništa glede njegovog diskursa.
Srdačan pozdrav – HNiP
——————
Zdenka Seles, 14. 02. 2017.
Poštovani gospodine Posarić,
Prosljeđujemo zaključak novinarskog vijeća časti po vašoj pritužbi. Ukoliko želite potpisani odgovor molim javite adresu.
S poštovanjem,
Zdenka Seleš, poslovna tajnica HND-a
Zaključak 16. sjednice Novinarskog vijeća časti, održane 26. siječnja 2017.

SINIŠA POSARIĆ, HRVATSKO DRUŠTVO ZA ZAŠTITU I PROMICANJE LJUDSKIH PRAVA vs ANTE TOMIĆ

Zahtjev Siniše Posarića i Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava za pokretanje postupka protiv novinara Ante Tomića, autora teksta „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“, objavljenoga u Jutarnjem listu 29. listopada 2016. godine, a preneseno isti dan na portalu direktno.hr. Ante Tomić je član HND-a.

Zaključak: Novinarsko vijeće časti većinom je glasova zaključilo (pet glasova ZA, dva PROTIV i dva SUZDRŽANA) da u navedenom tekstu novinar Ante Tomić NIJE prekršio načela Kodeksa časti hrvatskih novinara. Aleksej Gotthardi-Pavlovsky i Marinko Jurasić najavili su izdvojena mišljenja.
Obrazloženje: U prijavama se autora Antu Tomića optužuje za govor mržnje, rasizam i ponižavanje ratnih žrtava te za lažno ili nepotpuno iznošenje povijesnih činjenica. Vijeće časti nije pronašlo elemente koji bi ukazivali na govor mržnje i slične optužbe, a što se povijesnih činjenica tiče, nije na članovima Vijeća da ih tumače. Ante Tomić je u tekstu „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“ branio tezu da su zločini nad zarobljenicima u Drugom svjetskom ratu i oni u Domovinskom ratu jednako teški te je iznio stav o licemjerju društva koje jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira. Prijaviteljima je posebno zasmetao pojam „gnjila trupla“ u dijelu teksta u kojemu je pisao o Hudoj jami. No, kao što je i Tomić naglasio u svom očitovanju Vijeću časti, „truplo je hrvatska riječ za mrtvo tijelo, a mrtvo tijelo je organska tvar koja gnjili“. Ove prijave protiv Ante Tomića ideološke su naravi. Njegov prepoznatljiv satirični način pisanja prijavitelji su prepoznali kao namjernu provokaciju, zaključivši čak kako je tekst nastao da bi Tomić poboljšao prodaju svojih knjiga u Srbiji. Ante Tomić, prema mišljenju Vijeća časti, nije uvrijedio ratne žrtve niti se na bilo koji način ogriješio o Kodeks časti hrvatskih novinara.

Izdvojeno mišljenje Alekseja Gotthardi-Pavlovskog U prijavljenom članku autora Ante Tomića problematičnu s aspekta Kodeksa časti nalazim (samo) rečenicu koja se odnosi na Ratka Cvetnića, autora knjige „Kratki izlet“: „Jedva stotinjak stranica rastresite proze jednoga precvalog književnog debitanta, inače činovnika u zagrebačkom Savezu sportova, aklamacijom je usvojeno kao najistinitija knjiga o netom minulom ratu“. Budući da je informacija kako je Cvetnić činovnik u zagrebačkom Savezu sportova potpuno irelevantna za kontekst unutar kojega se iznosi – a to je Cvetnićev pristup pojedinim događajima Domovinskog rata, pristup koji Tomić nalazi neprimjerenim – smatram da je u toj rečenici Tomićevog članka upotrijebljena isključivo s ciljem omalovažavanja i diskriminacije Ratka Cvetnića na temelju njegovog društvenog položaja (što potvrđuje i dio jedne od sljedećih rečenica: „Domobranske crtice koje je ovaj ćato bez reda sklepao, čekajući valjda rezultate županijskog natjecanja starijih juniorki…“), čime je prekršen 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara. Ostale dijelove Tomićevog članka ne nalazim problematičnima s aspekta Kodeksa časti.

Izdvojeno mišljenje Marinka Jurasića U spornome tekstu nema govora mržnje i rasizma, ali pišući o masovnom zločinu u Hudoj jami član HND-a Ante Tomić nije obratio “posebnu pozornost, obazrivost i odgovornost” koju zahtijeva Kodeks časti hrvatskih novinara kad se piše o nesrećama, tragedijama i smrtnim slučajevima. Tvrdnju da Hrvati ismijavaju zločine nad srpskim zarobljenicima, autor “potkrepljuje” insinuacijom o reakciji čitatelja na isječke iz književnog djela Ratka Cvetnića u kojima se opisuju likvidacije dvojice srpskih zarobljenika u Domovinskom ratu. Dakle, svoje uživljavanje u književni predložak i neumjereno poopćavanje pretpostavljene reakcije čitatelja, Ante Tomić predstavlja kao stvarne događaje temeljem kojih zaključuje o odnosu Hrvata prema zločinima nad srpskim zarobljenicima. Zatim takvu svoju konstrukciju uspoređuje sa stvarnim događajem, komemoracijom stotinama žrtava zločina iz 1945. u Hudoj jami, kojoj su nazočili i visoki predstavnici hrvatske države, pa donosi zaključak o različitom odnosu Hrvata prema žrtvama zločina. Neodgovorno je i posve neumjesno staviti znak jednakosti između opisa pojedinačnih zločina iz književnog djela i stvarnog masovnog zločina. Tomićeva poruka jest da licemjerno hrvatsko društvo jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira, odnosno da se ne odnosi jednako prema zločinima. Ali, upravo je Huda jama primjer ignoriranja žrtava jer je desetljećima to bila tabu tema u Hrvatskoj pa se i danas taj zločin relativizira, što na satiričan način čini i Ante Tomić. Sudjelovanje na komemoraciji u povodu konačno dostojnog pokapanja kostiju žrtava u organizaciji Slovenije, minimum je civiliziranog odnosa.

Nikad nitko nije procesuiran zbog partizanskih ili komunističkih zločina, dok su brojni hrvatski vojnici, pa i generali, procesuirani, neki i kažnjeni, zbog zločina u Domovinskom ratu, te se ne može govoriti o ignoriranju tih zločina, osobito ne u usporedbi sa zločinima za i nakon Drugog svjetskog rata. “Gnjila trupla” jest izraz koji može poslužiti kako bi se objasnile posljedice kemijskih procesa, ali Tomić se ne bavi time, a niti može jer su nakon 71 godine tamo samo kosti. U svakom slučaju tko ima minimum civiliziranog odnosa prema posmrtnim ostacima pokojnika, bez obzira o kome je riječ, taj izraz neće upotrijebiti u kontekstu komemoracije. Stoga je očito da je sporni izraz upotrijebljen isključivo radi omalovažavanja, a tako se odnositi prema bilo čijim posmrtnim ostacima anticivilizacijski je čin kojem bi novinarska etika trebala biti prepreka u javnoj komunikaciji. I taj izraz kao i cjelokupni pristup baziran na fikciji, neistinama i uvredljivom odnosu govore da u komentiranju osjetljive teme kao što je usporedba zločina, Tomić nije pokazao posebnu obazrivost i odgovornost kakva se očekuje od člana HND-a.

facebook komentari

Continue Reading