Pratite nas

Reagiranja

Reagiranje fra Ive Markovića: ‘HDZ-a BiH nasrće na bosanske franjevce preko Tvrtka Milovića i sličnih marioneta’

Objavljeno

na

AA/Fra Ivo Marković

24.08.2019. portal Kamenjar.com objavio je komentar Tvrtka Milovića pod nazivom „Fra Mirko Majdandžić – svjedok zla“, vezano uz knjigu „Svjedoci zla“ autora Akifa Agića i Faruka Velea, u kojemu je na određeni način spomenut Ivo Marković.  Na adresu uredništva Kamenjara danas je stigla reakcija  prozvanog Ive Markovića, a njegov odgovor u skladu sa zakonom i novinarskom etikom objavljujemo bez izmjena:

U zemlji mržnje najviše mrze onoga koji ne umije da mrzi (I. Andrić)
(Komentar nasrtaja HDZ-a BiH na bosanske franjevce preko Tvrtka Milovića i sličnih marioneta)

Ivo Marković

Tvrtko Milović objavio je komentar kojega je prenio portal Kamenjar.com pod nazivom „Fra Mirko Majdandžić – svjedok zla“ To je posljednji u nizu njegovih obračuna prije svega s bosanskim franjevcima i svima onima koji ne uklapaju u ideologiju tvrdog krila HDZ-a BiH, zapravo Herceg-Bosne čiji je on očito istureni igrač. Zapravo Čović ga drže na lancu i pušta da zalaje i ugrize kad mu odgovora, a onda ga nagradi pozicijom urednika u programu BHRT-a. Ti njegovi komentari toliko su sadržajno deplasirani i prepuni govora mržnje da je ponižavajuće obazirati se na njih, no oni imaju toliku promociju u aktualnoj medijskoj poplavi i toliko truju društveni prostor BiH da ja nužna ozbiljna analiza toga fenomena.

Prvo, Tvrtko Milović ne zna ništa drugo nego napadati i mrziti, on očito ne može shvatiti da netko ima pozitivne namjere, on nema ni na kraju pameti da postoji mir, pomirenje, ili dijalog. On je operiran od svake druge ideje i ne može shvatiti da smo fra Mirko i ja išli na promociju knjige „Svjedoci zla“ s ciljem da održimo komunikaciju, dijalog, da pokušamo tražiti zajednički istinu, da svi čuju bol jedni drugih i počnu liječenje, razumijevanje, pomirenje. Na promociji u Sarajevu i Travniku moja središnja tvrdnja bila je, uz tvrdnju da su knjige Svjedoci zla i Reload pisane iskreno, bez mržnje, nego s jasnom sugestijom za dijalog, susret, traženje istine: „Ne bi bilo dobro, i ova knjiga to ne zaslužuje, da pokrovitelji Herceg-Bosne obranaški reagiraju na ovu knjigu, nego da je prihvate dijaloški. Vrijeme je naime da se spirala pomirenja nastavi u komunikaciji i dijalogu, u traženju zajedničke istine koja bi pomogla da se liječenje i pomirenje u ovoj BiH nastavi do potpune izgradnje suživota i mira.“

Sada valja malo dublje zaći u fenomen Milovića i njegovih pandana koji istresaju mržnju po herceg-bosanskim portalima poput Kamenjara, Poskoka, Braniteljskog portala i sl. Svima je njima zajedničko da su više-manje odrasli u jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji ili čak bliski vojnim strukturama te ideologije, dakle izvan povezanosti s katoličkim i hrvatskim duhovnim okruženjem. Brojni ljudi iz takvoga okruženja otvorili su se dominantnim idejama našega svijeta i mnogi su ostvarili neslućen ljudski uzrast, a drugi su pak pokušali vratiti se u uske okvire vjere i nacije gdje se nikada nisu dostatno integrirali i ostali su traumatična identiteta koji nastoje nadoknaditi pogrešnim dokazivanjem, čemu je izvrstan primjer upravo Milović. U svoje doba istraživao sam komunističke nastavne planove i udžbenike čija je osnovna potka bila odgoj za mržnju prema neprijateljima društvenog uređenja i svemu što nije uklapalo u komunistički vrijednosni sustav. U temelju Milovićeva duha i njegovih pandana je potražnja za objektima mržnje, za onima koji ne uklapaju u njihovu ideologiju i onda bjesomučno napadaju. Kršćanske evanđeoske vrijednosti poput ljubavi ne samo prema svakom čovjeku i stvorenju, nego i prema neprijatelju, za takve ljude je Štokholmski sindrom.

Zapravo u svemu ovome nije problem Milović i njegovi pandani, to su traumatizirani ljudi tužne sudbine kojima treba zagrljaj pripadnosti, nego su problem oni koji ih trebaju i koji im peru mozak i pune idejama dirigirane mržnje. Zašto bi jedan Milović tako odlučno mrzio bosanske franjevce a da mu to nije zadaća ideologije kojoj robuje. Bosanski franjevci u okviru odgoja za demokraciju bili su prvi promotori HDZ-a i nigdje HDZ nije bio kod kuće kao kod bosanskih franjevaca. No kad je već 1991. Tuđman počeo prosipati ideje o podjeli Bosne, nitko nije mogao shvatiti umobolnost tih ideja kao bosanski franjevci i najodlučnije su se tome usprotivili, redom od provincijala fra Luke Markešića i fra Petra Anđelovića do studenata od prve godine naše Teologije, njih gotovo 400 stotine kao najdominantnija duhovnost katolika u Bosni. Tada je počeo sukob koji se produbljuje do dana današnjega i koji je poprimio razmjere kakve svjedoči Milović.

No širi kontekst omogućuje još otrovnije djelovanje Milovića i Herceg-Bosne. U, korektno je reći, hercegovačkom HDZ-u potpuno prevladavaju ljudi odrasli u komunističkim i vojnim strukturama bivše Jugoslavije – od Čovića do svih haških osuđenika – i normalno oni su debelo povezani s Banjom Lukom i velikosrpskom ideologijom – gdje se Milović osjeća kod kuće više nego u dominantno katoličkom i hrvatskom Kiseljaku – iza koje otvoreno stoji Rusija. A Rusiji je cilj kaos na Balkanu. Dodik-Čović-Izetbegović-Vučić su krug kaosa dirigiranog iz Rusije u koji se sve više sustavno uvlači i Republika Hrvatska. Hrvatska ima državnički nezrelo vodstvo nesposobno otrgnuti se od Herceg-Bosne. Pod velikosrpskom agresijom početkom 90-ih Hrvatska je bila jedna od najomiljenijih zemalja, diljem svijeta izazivala je sućut i solidarnost, osobito u Njemačkoj i SAD, a onda kada su otkriveni Dretelj i slični logori, taj je svijet bio šokiran hrvatskom imitacijom velikosrpskih zločina. Hrvatska država ima dvije rak rane, NDH sa zarazom nacizma i Herceg-Bosnu i nikako da sazrije i radikalno odbaci ta dva kompatibilna zla. Od Kolinde nije realno očekivati išta, ali zar je Plenkovićevu HDZ-u potrebno da ga iz EU Herceg-Bosna uvlači u balkanski kaos radi šake izluđenog glasačkog tijela.

I jedno pitanje državi Bosni i Hercegovini s njezinim TV kanalom. U svoje doba Čović je pokuša Poskoka Šušnjara postaviti konzulom u Chicagu i veleposlanikom u Pragu. Na upozorenje skupine mirovnih djelatnika iz BiH te su zemlje odbile te nominacije. Sada jedan Milović, čovjek s očito posebnim duhovnim potrebama, uređuje dio program nacionalne TV. To je degutantno i pokazatelj je poremećaja BH društva. Takvi tipovi i ideologije islam svode na šerijat, drže da je islam nekompatibilan  s ljudskim pravima i demokracijom, da je islam nasilna religija, da muslimane treba nastaviti tjerati iz Bosne i Sandžaka u Aziju jer je nemoguć suživot s njima, da u njih nema napretka, razvitka, dijaloga itd. Takve zorno prisutne ideje u herceg-bosanskim glavama užarene su do eksplozije. Treba pogledati što trenutno herceg-bosanski portali pišu o aktualnom obilježavanju godišnjice Ahdname i kakve se sve lavine mržnje prosipaju iz duhovnih bogalja koje je izobrazila i odgojila Herceg-Bosna. Svakako i Katolička crkva morala bi dići svoj moralni glas i jasno se distancirati od te ideologije krvi i tla i degradacije njezina naroda Božjega a ne puhati im u vjetar idejama obespravljenosti i ugroženosti. U BiH je krajnje nužan zaokret iz strasti sukoba u mir dijaloga, razumijevanja, prihvaćanja, u izgradnju zajedničkog života da svi BH ljudi BiH doživljavaju kao svoj dom, svoju zemlju. Treba imati malo vjera pa znati da ove ideologije mržnje ne mogu trajati, one u sebi nose sjeme propasti i smrti, treba vjerovati u male korake mira koji će rasti i izići na političku scenu Mira i Dobra.

Ivo Marković

Fra Mirko Majdandžić – ‘Svjedok zla’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Gdje su svijeće za majku Katu?

Objavljeno

na

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, koji su u dane ponosa, žalosti i slave, posjetili i neki hrvatski generali na čelu s Ljubom Ćesićem Rojsom, grobovi hrvatskih branitelja, odnosno stradalnika prepuni su cvijeća i – svijeća.

Međutim, na grobu Kate Šoljić, najpoznatije i najponosnije Majke u Hrvata, koja je u velikosrpskoj agresiji izgubila četiri sina, gore tek dvije.

Jedna za veliku i neprežaljenu hrvatsku mučenicu, a druga za njezina supruga Antuna.

Treba li ovome više ikakav komentar?!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Gdje je spomenik Kati Šoljić i njezinim sinovima?

Objavljeno

na

Foto: Damir Kukavica (ulje na platnu)

Ovo su dani sjećanja na hrvatske žrtve Vukovara i Škabrnje. Ali i ne samo njih. Na pola koplja trebale su, a nisu, biti i hrvatske zastave. Iza onih koji su preživjeli rat, ostale su razvaline i ruševine u dušama.

A kako je tek onima koji su nevini pali od srpskog i inog metka, a koji su već više od dvadeset i osam godina pod zemljom? Kako je, osobito ovih dana, majkama koje su čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremili u mrtvačkim sanducima i rekli – njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima?

Vrijeme prolazi, a zlatna slova polako, jedna za drugim izbrisali su oni koji su u vrijeme agresije morali „na put“, u podrume ili se pak nisu htjeli „miješati“, jer to nije bio njihov rat, niti njihova borba za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Čekali su, kao hijene, da umre prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, da nestane Gojko Šušak, Janko Bobetko, da umru ili obole branitelji Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Gospića, Knina, Saborskog, Pakraca, Zagreba i drugih gradova i mjesta, pa da oni povedu Hrvatsku, na žalost, u – „propast“.

U ove dane, ponosa i slave, najteže je hrvatskim majkama.

No, da je živa, najponosnija Majka u Hrvata, gospođa Kata Šoljić, (1922.-2008.), i sada bi bila s nama, i koračala u koloni, bez obzira na bolest.. I viknula bi – Ne, nećete proći bando crvena! Rekla bi: sram vas bilo što plešete Žikina kola s onima koji su ubili moja četiri nevina sina Miju, Ivu, Matu i Niku, ali i zeta, koji nisu poštedjeli ni njezine kćeri Mariju i Anu, koji su ubili i masakrirali sve što je te devedeset i prve disalo hrvatski, od Vukovara do Škabrnje, pa sve do Dubrovnika.

A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili kako neki posprdno kažu – Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci pokraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih onih za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog Domovinskoga rata.

Za hrvatske majke svaki je dan isti- 18. studeni!

Nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove sinove i kćeri bez kojih bi svaka, „politička opcija“ mogla samo da se „slika“.

Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već, kako rekoh, i onaj koji je imao najljepši trg usred Zagreba. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević, uz pomoć zločinačke JNA, SANU i ostale jadne četničke bagre.

Inače, u Vukovaru, Gradu Junaka, i ovog puta nešto je nedostajalo.

Spomenik –Kati Šoljić, odnosno svim hrvatskim majkama!

Da se ne zaborave!

Mladen Pavković

Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari