Pratite nas

Analiza

Reakcije poslije haške presude: neki hrvatski građani, jedan Srbin i sve Hrvatice i Hrvati

Objavljeno

na

Puno je napisano o presudi Međunarodnoga suda pravde u Hagu (u daljem tekstu Presuda) o hrvatskoj i srpskoj tužbi za genocid. Neki su lagali i znali da lažu, a neki su lagali a mislili su da govore istinu, neki su stvari bojali svijetlo, neki tamno, a neki su točno tumačili dio istine a o drugome šutjeli; najviše ih je zalutalo u davanje mišljenja. I osobno imam potrebu za razumijevanjem stvarnoga stanja, pa molim da se ova raščlamba shvati kao pitanje, a ne kao takvo – zalutalo mišljenje, piše profesor Matko Marušić za Hrvatski Tjednik.

Milorad Pupovac

milorad_pupovacIako pristojan i učen čovjek, g. Milorad Pupovac, koliko ja znam, nikad nije učinio niti izgovorio ništa lijepo za svoju domovinu Hrvatsku i za svoju braću Hrvate i sestre Hrvatice. Sve njegove izjave i djelu izrazito su politički antihrvatska, intelektualno jeftina ali lukava, a znanstveno neutemeljena i pristrana. No, njega treba slušati, i to pažljivo, jer njegove riječi najavljuju poteze velkikosrpske politike iz Beograda.

U slučaju Presude, g. Pupovac se utekao jeftinom triku: požalio je hrvatski novac potrošen za tužbu. Tko god navodi da se „uzalud potrošio novac za tužbu“ nije to izjavio zato što je glup, nego zato što je neprijatelj Hrvatske. Nakon stoljeća strašnih srpskih laži i iskrivljavanja istine, nema toga novca koji Hrvatska ne bi trebala platiti za povijesnu istinu. Da su Presudom samo ušutkani oni koji su srpsku agresiju nazivali građanskim ratom – vrijedilo bi to 2,8 milijardi, a ne 28 milijuna kuna.

Potom je g. Pupovac neurotizirajuće sporo i tiho govorio o prošlosti i o kažnjavanju svih zločina. Kako to da nije spomenuo da je Sud ocijenio da se radilo o srpskoj agresiji („srpske snage i JNA“), da brijunski transkripti ne pokazuju nikakve zle namjere prema civilima srpske narodnosti, i da topnička vatra na Knin Svetoga dana 4. kolovoza 1995. nije bila (indiskriminatorno“) usmjerena na civile, nego na vojne objekte?

No, on „indiskriminatorno“ spominje zločine i kažnjavanje, pa mora o Oluji čuti još i ovo:

a) Sud je ocijenio da je hrvatski državni vrh mogao znati da će srpski civili napustiti Hrvatsku kada započne hrvatska vojna ofenziva. Pa naravno da je mogao procijeniti, jer su Srbi dugo, dugo prije Oluje imali čak i vježbe napuštanja Hrvatske! Za to su postojali detaljni planovi, za to su naručeni autobusi čak iz Srbije! Postojalo je bezbroj znakova i podataka da će hrvatski Srbi napustiti Hrvatsku ako ona vrati okupirana područja.

b) Hrvati su u Oluji počinili zločine nad srpskim civilima. Žao nam je, Bože Svevišnji, rodbino i prijatelji njihovi i gospodine Pupovac. Hrvatska strana govorila je na Haškomu sudu o oko 60 takvih žrtava a prof. Žarko Puhovski i njemu slični o oko 600. Istinu je tu lako utvrditi, molim da je, znanstveno utemeljeno, kaže tko je zna.

c) Nama Hrvatima bilo je drago da su Srbi otišli s Olujom – kaže Sud. Zamislimo se nad tom ocjenom! Kad se ja zamislim, vidim da je Sud, bogme, u pravu! Drago mi je da su otišli! Zašto mi je drago?

Ima više razloga. Prvi je da su to željeli i ostvarili, pa mi je, onako općenito, drago kada ljudi ostvare svoje želje. A ovdje su bili grozni – te ustanci, te udba, te pobune, te klanja, laži… lijepo je jednom riječju to opisao F. Tuđman: remetilački čimbenik. Kojega će mi vraga bilo koji remetilački čimbenik u mojemu svagdanjem mukotrpnom, malom životu? Napose s obzirom na to da se mogu i da su uvijek mogli i da će se uvijek moći vratiti, moram priznati: daleko im lijepa kuća. A Vi g. Pupovac, što Vi u svojemu srcu oko toga stvarno osjećate? Pa, zašto se ne vrate, kad je tu njihova domovina, a Vama je u toj istoj domovini stvarno dobro?

d) Koliko je Srba otišlo i zašto? To je moje dodatno pitanje, a na to pitanje treba već jednom jasno odgovoriti! Uzmimo da je Srba prije rata u Hrvatskoj bilo 650.000 (11,7%). Veliki udio tih Srba bili su Srbijanci iz Srbije, koji su u Hrvatsku došli na položaje – partijske, upravljačke, vojne, gospodarske, policijske, udbaške, akademske i sve druge – za poslom u jedinstvenoj državi SFRJ. Tu došli sa svojim obiteljima. Kad se Hrvatska osamostalila, oni u njoj više nisu imali što tražiti; njihovi su domovina i njihov život bili u Srbiji i oni su – otišli doma. Procjenjujem (s malim uvjerenjem, molim da netko stručniji odgovori) da je njih bilo oko 200.000.

Jedan broj hrvatskih Srba poginuo je u agresiji na Hrvatsku, a još više ih je ranjeno. Hrvatski su Srbi intenzivno sudjelovali i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pa su i tamo ginuli. Vjerujem da su svi ranjeni otišli u Srbiju, a prije Oluje otišlo je i mnogo zdravih; ukupno bi te tri skupine mogle činiti do 100.000 osoba (moja procjena s malim uvjerenjem). Ostaje 350.00 hrvatskih Srba. Budući da ih je danas u Hrvatskoj oko 250.000 (4,5%), proistječe da ih je 100.000 otišlo zbog Oluje.

Sto tisuća Srba otišlo je iz Hrvatske u Oluji zbog dvaju razloga: vjerovali su srpskoj propagandi da su svi Hrvati ustaše i koljači, i mrzili su hrvatsku državu. Sjećam se TV razgovora jednoga izbjeglice s novinarom u Banja Luci. Mlađi čovjek, okružen suprugom i dvama malim sinovima rekao je da se nikad ne će vratiti u Hrvatsku, jer ne želi gledati hrvatsku zastavu, slušati hrvatsku himnu i da mu sinovi služe u hrvatskoj vojsci.

Vjerovao sam mu onda, a vjerujem mu i danas.

Ne postoji ni jedan hrvatski Srbin koji je poželio vratiti se u Hrvatsku, a da mu to nije dopušteno. Neka se javi tko zna takve slučajeve.

Uz konstrukcije g. Pupovca, osvrnut ću se na riječi i drugih koji uz presudu spominju prošlost i budućnost, dajući prednost budućnosti. To čine zato što je sada, nakon Presude, prošlost za Srbe vrlo neugodna stvar – agresija, zločini, silovanja, izgladnjivanja, etničko čišćenje, ma ni u snu nisu to očekivali…

U zaboravljanju prošlosti i davanju prednosti budućnosti, nisu svi srpski agenti i neprijatelji, nego ima i glupana. Presuda ne dokida ni prošlost ni budućnost; prošlost postaje povijest, a povijest je znanost i mora dati neutralnu i objektivnu istinu; budućnost uvijek ima dodir s prošlošću, rekao bih čak i više u onih koji kažu da je prošlost nešto što treba zaboraviti (v. Šaranova jama, Jasenovac i drugo).

Ukratko, Presuda postaje oslonac povijesti, gradivo za udžbenike, što je neizmjerno važno. Budućnost je za dobru nijansu ljepša, jer će se u školama učiti najmanje – haška istina – kad se već gušila ona hrvatska. Ali i hrvatska će izbiti na vidjelo!

Vesna Pusić

FAH_pusic_crnoNije slučajno Vesna Pusić rekla da Presuda znači „da je bio rat i da su bili zločini“! Ta rečenica jednoznačno izjednačava dvije strane. Gđa Pusić je mogla komentar formulirati i drukčije, nije je u tome nitko smetao. Ali nije. Svojim je meta-jezikom rekla da je presuda izjednačila dvije strane. To je važno ne samo da arhiviramo još jedan dokaz njezine mržnje prema hrvatskoj državi, nego – zbog punog razumijevanja presude. Laž, krivo tumačenje, gđe Pusić primjer je koji nakon ove presude – više ne prolazi! Za takve riječi takve ljude treba presudom „tresnuti u lice“.

Ne ću dalje o gđi Pusić, a razlog je njezin rasizam. (Da – rasizam.) Naime, kad je g. V. Vukojević objavio da je njezin djed bio četnik koji je konkretno i na Trgu bana Jelačića ubijao Hrvate i još se time hvalio, ona je odgovorila da g. Vukojević „nije dostojan da govori o njezinoj obitelji“. Po čemu on to „nije dostojan“?? Po čemu? Za one koji ne znaju nijanse pitanja ljudskih prava i političke korektnosti u današnjem zapadnom svijetu, kažem: rečenica gđe Pusić čisti je rasizam. Za početak. A o četništvu i ustaštvu ćemo poslije, ne znam točno kada, ali sigurno hoćemo. Jer živimo u demokraciji, a ona vrijedi i za najmanjeg od naše braće.

Vesna Teršelič

Vesna TeršeličNe volim ni misliti, a kamo li pisati o gđi Vesni Teršelić. Jer uvijek se sjetim da ona stvarno niti je Hrvatica niti se Hrvaticom pravi, i zaprepašten sam njezinom upornošću da se naseli u tuđoj zemlji i onda neumorno traži i izmišlja grijehe njezinih stanovnika. U mojemu gradu Splitu, to se zove „obraz“ – čovjek koji ima debeo obraz i ne stidi se svojih djela.

Ukratko, budući da gđa Teršelić u svojim pogubnim nakanama uvijek pažljivo bira riječi i prikazuje se kao objektivna osoba, njoj treba, kad god se odsad (od ove Presude) pojavi u javnosti, od tramvaja do TV, postaviti pitanja:

a) „Priznajete li sada da se 1991. nije radilo o građanskom ratu?“;

b) „Priznajete li sada da se radilo o agresiji Srbije, u obliku srpskih snaga i JNA na Hrvatsku?“;

c) „Priznajete li sada da su te snage ubijale, mučile i na sve druge načine zastrašivale Hrvate da napuste područja koja su zacrtana velikosrpskom idejom o velikoj Srbiji?“;

d) „Priznajete li sada da hrvatsko državno vodstvo nije radilo na izgonu Srba, čak i ako se radovalo njihovu odlasku?“

e) „Koji Vam je vrag da živite u zemlji koju mrzite i to od toga da kopate po njezinim bolnim ranama?“

f) „A kad već to radite, kako to da se nikad i ničim niste posvetili stotinama silovanih hrvatskih žena, od kojih su mnoge organizirano dugotrajno držane kao srpske seksualne robinje?“

Itd., ima mnogo konkretnih pitanja za gđu Teršelič i njoj slične. Ne će ih moći izbjeći.

Žarko Puhovski

puhovskiOn je vrlo obrazovan i vrlo pametan čovjek, šteta što je neprijatelj! Šteta za nas, jer je tome opasniji, a još veća šteta za njega, jer je prisiljen svoje vrline staviti u funkciju laži a ne istine, poraza a ne pobjede, zapravo u službu vlastite tragedije: mogao je biti veliko ime…

Puhovski je rekao da „Hrvati nemaju razloga veseliti se, s Srbi još manje“. Kao tipičan njegov proizvod, ta misao je ne-Hrvatima politički bliska, a površnim, ne-hrvatskim čitanjem presude doista se može i izvesti. No, ipak je to samo još jedan prazni metak (ćorak) Žarkove inteligencije: ne, nije to točno, ni za Hrvate, ni za Srbe, a bogme ni za Vas, g. Puhovski! Hrvati se mogu radovati, a Srbi i Vi tugovati (ili lagati, no sada tek sami sebi), jer je sud ocijenio da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, dakle da to nije bio građanski rat, i da je ta agresija služila za stvaranje velike Srbije, tako da se ubojstvima, sakaćenjem, mučenjem spolnim zlostavljanjem i dovođenjem u neljudske uvjete življenja stanovništvo natjera u iseljavanje. Molim Vas, nemojte mi taj dio presude više nikad relativizirati! To bi bilo ispod Vaše intelektualne razine, čak i ispod Vaš časti.

Hrvatski zločini? Da, počinjeni su. Oni čine između 0,5% i 4,6% (ovo potonje prema osobno Vašim brojevima) ukupno počinjenih zločina. Da, krivi smo za te zločine. Stidimo se. Sudimo, presuđujemo, kajemo se, kompenzirat ćemo koliko je moguće kompenzirati smrt čovjekovu. Da nas na to nagonite – ne treba, a i posao bi Vam bio premali (lagali ste za broj kuća, pa je logično da ste uvećali i broj ubojstava); kako bi bilo da se okrenete većem poslu – tjeranja Srbije da isto napravi za 12.500 hrvatskih civilnih žrtava? Bio bi to koristan posao, a ne biste se osjećali izdajnički, subverzivno, poraženo i izopćeno. Vjerujem da biste čak mogli postići i poštovanje, zahvalnost… To su lijepi događaji u čovjekovu životu.

Ivo Josipović

ivo_josipovic_cUobičajeno je govorio smireno i povezano, ali nije mogao odoljeti da ne spomene hrvatske zločine. U odnosu na presudu i njegov predsjednički položaj, to je ravno veleizdaji. Ako je Sud Hrvatima priznao 12.500 civilnih žrtava, a ocijenio je da je hrvatska strana činila zločine u Oluji, onda te žrtve treba usporediti. U Oluji je ubijeno oko (moja procjena prema medijskim izvješćima) 60 do 600 ljudi. To znači da su od zločina koji su počinjeni u srpskoj agresiji na Hrvatsku Hrvati počinili od 0,5% do 4,6% zločina, a Srbi od 95,4% do 99,5%. Ivo, Ivo, nije ni čudo da nemate ni jedan znanstveni rad međunarodne vrijednosti kad te brojeve izjednačavate! Jadan ti je onaj komu Vi sudite! (A tek onaj komu ste predsjednik!?)

Zoran Milanović

pusic_milanovicZoran Milanović je osoba poput mladoga, neiskusnoga, nervoznoga i netreniranog boksača, koji ulazi u svaki ring, u svakom ringu dobije brze batine, a onda u bijesu s poda udara protivnika nogama (rita se). Ima grozan prezrivi ton, nema ljubavi ni za što i ni za koga (ljut što stalno gubi borbe), rabi teške riječi i površan pristup. Međutim, da nije nekoliko dana prije izručenja Josipa Perkovića oko 45 minuta na TV lagao da je pravno utemeljeno da se g. Perkovića ne izruči, na neki bi mi način bio i simpatičan: ima nešto viteško u toj njegovoj ljutnji na podu ringa, ima neka ljubav u njegovu ponižavanju Hrvatske, nešto iskreno u grozotama koje upućuje ljudima koje ne voli. Njegov je komentar Presude bio korektan, opet knockdownski iskren – „trudili smo se svim silama“, a to što smo dali nepotpisane, nepotpune i dakle nevrijedne dokumente i zaboravili KOS i sto drugih stvari – takav je život… Njegov knockdownovski život, naš ne.

Hvali svoj kućni odgoj koji se, međutim, ne vidi od bijesa u očima i prjezira u tonu, od amaterskih poteza i uličnoga jezika u Saboru. No, on ima i kućni odgoj, i viteštvo i iskrenost, kakve-takve; mislim da mu treba pomoći da se digne s poda, smiri i ode raditi neki lagan posao gdje ne treba ni znanje, ni vještine ni marljivost. Mogao bi se, na primjer, baviti odvjetništvom, najbolje za razvode.

Šećer na kraju, Tomislav Nikolić

JOSIPOVIĆ -NIKOLIĆŠećer zato što ćemo ga pitati samo jedno, kratko i vrlo jasno pitanje: „Gospodine Nikolić, potpisujete li Vi presudu Međunarodnoga suda pravde onakvu kakva jest?“

Šećer – jer je nikad ne će potpisati.

Šećer – jer će je ipak potpisati ako će u EU.

Šećer – jer ovo je ipak početak kraja srpskih povijesnih laži!

Čeka nas još mnogo suđenja i presuda, od 1916., kad su Srbi ubijali Hrvate vojnike Austro-ugarske vojske koji su prješli njima da bi se borili za zajedničku državu, a nisu htjeli postati Srbi; pa su ubijeni (svjedočio Miroslav Krleža). Onda deprecijacije krune (ne pitajte, eno vam guverner Vujčić!), pa 70.000 ubijenih Hrvata u miru između dva rata (molim povjesničare da utvrde točan broj; o tome je pisao Petar Šegedin), ubojstvo vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića i drugova, pobuna protiv Banovine 1939., klanja 1941., pobuna protiv komunističke Hrvatske 1944., masovna smaknuća 1945., lažni izbori 1946., Informbiro, Udba, strah, doušnici, pobuna 1971., 5.000 uzapćenih, pobuna 1991… I stalno laži, laži… Jasenovac, Šaranova jama, košara sa srpskim očima… strašno.

O svemu se mora donijeti znanstveno utemeljena, povijesna istina.

I donijet će se. Blago generacijama koje će u tim uvjetima živjeti, jer mi smo svoje živote proživjeli u laži, strahu i nepovjerenju, razočaranju, stidu i pokori za grijehe koje nismo počinili.

U laži, čovječe, cijeli život u laži! A sada se vidi početak kraja.

Sestre i braća Hrvatice i Hrvati

Sestre i braćo Hrvatice i Hrvati, molim vas da ne padate na jeftine trikove i da se sjetite da se u vašim životima, nakon 888 godina čekanja, žrtvovanja i stradanja dogodilo oko sljedećih deset veličanstvenih stvari za vas i vašu ljubljenu državu:

  1. veličanstvena pobjeda na referendumu o nezavisnosti;
  2. samostalna hrvatska država, priznata, časna, sjajna;
  • „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – Zenge i hrvatska vojna sila, majčini sinovi hrvatski vitezovi;
  1. vojna obrana države iako je omjer snaga u srpnju 1991. bio 300:1 za Srbiju;
  2. vojna pobjeda u Bljesku i Oluji ( drugdje, svuda!);
  3. demokracija nakon strahota tisućugodišnje okupacije i diktatura svih vrsta;
  • članstvo u Ujedinjenim narodima samostalne, suverene države;
  • priključenje Europskoj Uniji kao „drugo, kulturalno i civilizacijsko, priznanje“;
  1. oslobađajuća presuda generalima Gotovini, Markaču i Čermaku;
  2. ova presuda Međunarodnoga suda u Hagu, koja cementira osnovne istine o Domovinskom ratu.

Čestitam! Bog nas blagoslovio. Jer, Bog i Hrvati!

[ad id=”40551″]

Autor: prof. Matko Marušić (Tiskano u Hrvatskom tjedniku 12. veljače 2015.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Milošević nije definiran kao član udruženog zločinačkog pothvata, a Tuđman jest

Objavljeno

na

Objavio

Analitički pogled na presudu Ratku Mladiću

Manje-više svi ćemo se složiti da prvostupanjska presuda Ratku Mladiću (doživotna kazna zatvora) nije iznenađujuća ni za koga. Dapače svaka druga presuda bi bila totalna blamaža Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Presuda obuhvaća zločine i incidente koji su već ranije bili pravomoćno presuđeni u predmetima bosanskim Srbima Zdravku Tolimiru, Ljubiši Beari, Radislavu Krstiću, Vujadinu Popoviću, Dragi Nikoliću i prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću.

Također nije iznenađenje što je genocid utvrđen samo za Srebrenicu, a ne i za druge lokalitete, jer je tako utvrđeno i u navedenim ranijim presudama. Sad dolazimo do dviju okolnosti u presudi, koje su meni izuzetno zanimljive i blago rečeno vrlo neobične i vrlo neugodne za Hrvatsku.

Prva okolnost Slobodan Milošević i najviši dužnosnici Srbije odnosno Jugoslavije i vojni vrh iz tog vremena nisu definirani članovima udruženog zločinačkog pothvata. Ako to usporedimo s prvostupanjskom presudom u slučaju Prlić, Praljak, Petković i drugi (svi su proglašeni krivima, a Prlić je kao prvooptuženi osuđen na 25 godina zatvora) u kojoj su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali predstavnici tadašnje hrvatske vlasti postulirani kao članovi udruženog zločinačkog pothvata, smatram da je to vrlo problematično i da dovodi Hrvatsku i pripadnike vlasti u prilično nezavidan položaj.

Druga okolnost se ne tiče same presude, ali mi se čini vrlo značajna. To je činjenica da se sukob Muslimana i Srba od svibnja 1992. nadalje u BiH ne smatra međunarodnim nego isključivo internim sukobom, stoga Mladić nije bio ni optužen niti osuđen za teška kršenja i povrede Ženevskih konvencija.

Ako to usporedim s predmetima u kojima su Hrvati iz BiH bili ili osuđeni ili okrivljenici, to je također vrlo neobično jer je međunarodni karakter sukoba Hrvata i Muslimana definiran u svim predmetima u kojima su donesene osuđujuće presude.

Kada sve to usporedite, proistječe da Beograd (koji je bio mozag)nije imao nikakvog utjecaja na sve što se događalo u BiH za razliku od Zagreba koji se po presudama i Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću te Prliću i drugima dovodi u tijesnu vezu s ratnim događanjima u BiH.

Sve to skupa dosta je problematično i velika zamka Hrvatskoj i daleko je od uvjetno kazano određene izbalansirane istine u mjeri u kojoj istina uopće može biti rezultat rada nekog suda.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari