Connect with us

Naši u svijetu

Realnost i bajka: odseljavanja iz Hrvatske – Je li uspjeh u inozemstvu siguran, lakši ili teži?

Objavljeno

on

[su_heading size=”21″]Realnost i bajka – par podataka[/su_heading]

u sljedećih nekoliko tekstova ću malo pisati o veleobljubljenoj temi odseljavanja iz Hrvatske i o krokodilskim i drugim suzama koje prate one koji se odluče za odlazak.

[ad id=”68099″]

Da nebi bilo zabune, odmah na početku naglašavam da sam ja od svoje 19 godine u inozemstvu, dakle govorim iz iskustva, iako sam od 92. godine pola na pola; između Austrije i Hrvatske, pri čemu opet naglašavam da od 94 godine radim u obje zemlje, u Austriji i Hrvatskoj imam tvrtku, obitelj mi živi u Austriji, a ja šetam gore dolje. Pretpostavljam da poznajem dobro prilike, kako u Hrvatskoj i BiH, tako i u Austriji i Njemačkoj.

U ratu sam sudjelovao od prvog dana, ali ne na ratištu, pa moji tekstovi ne će imati namjeru da ikome solim pamet o domoljublju i bilo čemu. Otišao sam odmah nakon JNA, završio sam u Austriji dva fakulteta i smatram se potpuno integriranim u austrijsko društvo.

Gospodarski gledanao sam dobro zarađivao do prije dvije godine, od tada se borim za svaku kunu, poznajem blokade i sve ono što prati prosječnog Hrvata.

Moja djeca su odrasla u Austriji, bolje govore njemački nego hrvatski, svake godine, doknisu otkrili svoje puteve, su dolazili u Hrvatsku i BiH na odmor. Vjerojatno se nikada ne će vratiti da žive u Hrvatskoj.

Zašto sve ovo navodim?

Zato što ne želim nikoga prozivati, nikome pametovati, ali želim pisati i onomu što doživim i vidim u nadi da će nekomu pomoći.

Ja sam otišao iz tadašnje Jugosalvije iz ekonomskih i političkih razloga. Školvoao sam se prodajući ruže, novine i oglase po Austriji i Njemačkoj, bio sam član Hrvatskog narodng vijeća i suradnik Nove Hrvatske, prve korake po Austriji sam naučio od pokojnog Vilima Cecelje, a ako nekoga zanima više, nek se javi.

Već samo iz osobnog iskustva mogu reći da sam zato da svatko odlazi kamo želi, da bira zemlju i posao, mi smo svi slobodni i Bog nas je takvima stvorio. Odlazak iz Domovine nije nikakav znak niti kukavičluka, niti izdaje, niti manjeg domoljublja. To je osobni odabir, a na svakomu je da to posloži u svoj život kako želi.

Problem odlaska nastaje onoga trenutka kad ljudi moraju odlaziti iz političkih ili opće ekonomskih razloga, a to je u hrvatskom slučaju iz vremena jugodiktature bilo tako, očito se i danas ponavlja neki sličan scenario.

Odlazak se, ne tako rijetko, promovira kao put u sreću, blagostanje i ono što u domovini ljudi nisu doživjeli, prihvaćanje i poštivanje.

I u ovom kontekstu moram napomenuti neke osobne sitnice da bih ukazao na moguće probleme;

 – ja sam došao u Austriju nakon završetka Nadbiskupske klasične gimnazije, odmah sma imao dobre pretpostavke za uključenje u austrijsko društvo, moj krug nisu bili niti jugoslavesnki gastarbajteri, niti stranci, osim na sveučilištu. Politički sam bio, od samog početka, član emigrantskih krugova i austrijskih crkveno intelektualnih udruga, dakle moja iskustva su nešto drugačija od radničkih.

– od 1989. sam u Grazu imao ured za prevođenje pa sam upoznao mnoštvo sudbina, a za rata sam bio uključen sa svim mogućim ljudima u svim gradovima Njemačke i Austrije. No ratno iskustvo je druga priča.

Ovo navodim kao dodatnu crticu da bi slika bila što potpunija.

U svojim tekstovima ću naravno biti osoban, govorim iz osobnog iskustva i na osnovu realnih činjenica, prosječnih plaća i cijena, a ne na osnovu romantiziranog poimanja domovine ili dijaspore, kazao je u uvodu Vinko Vukadin.

[su_heading size=”21″]Je li uspjeh u inozemstvu siguran, lakši ili teži?[/su_heading]

Kad netko poželi otići iz domovine onda je, u najvećem broju slučajeva, motiv uglavnom mogućnost rada, poboljšanje standarda, nekada politika, a ponekada avantura.

U sljedećim tekstovima ne želim pisati literarno romantične tekstove o ljubavi prema domovini, čežnji za majčinim grobom i zelenim poljanama, koje nigdje tako zeleno ne mirišu. To je jedan aspekt kod donošenja odluke.

Uvjeren sam da je pisanje o dijaspori i odlasku prekompleksno, zahtjevno i opasno područje, tim više što je Hrvatima putem jugomedija usađena određena količina podozrivosti prema dijaspori. Ako pišete o dijaspori onda budite sigurni da će vas proglasiti “pametnjakovićem”, prepotentnim tipom koji je odnarođen. Nakon par stranica ćete postati dezerter, onaj kojemu djeca ne govore hrvatski, tip koji se pravi važan, nema pojma kako se živi u Hrvatskoj, a još manje kako se životari u BiH…

Kako god da okrenete uvijek ćete ostat “posrani”. Hrvati, oni koji se javljaju u medijima, su naučili da prema dijaspori imaju šizofren odnos. Oni koji su odselili tuguju, a ne žele prihvatiti svoju tugu. Bahati su, a ne žele priznati da doma pokazuju ono zbog čega im obično djeca gladuju. Oni koji su ostali svoj ostanak u domovini opravdavaju ljubavlju i žrtvom, a teško im je priznati da bi i oni otišli da su izračunali da im se isplati.

Cilj mojih tekstova nije uljepšavanje ili ogađivanje jedne ili druge odluke. Cilj mojih tekstova je provokacija na razmišljanje i prihvaćanje odgovornosti za vlastiti život, ali i za sudbinu vlastite narodne zajednice.

Političari u pitanjima odlaska zauzimaju populistički stav o tragediji jer se odlazi, novinari prozivaju političare i predbacuju im da ništa ne rade da bi ljudi ostali, a u većini slučajeva im dijaspora služi kao smokvin list ili toljaga kojom zastrašuju one koji su od početka komunizma do danas prema hrvatskoj dijaspori imali odbojan stav.

Zadivljujuće je da u zadnje vrijeme odlaze i oni koji su donedavno tražili da se dijaspori ukine pravo glasa. mene to pomalo raduje, veseli me da će “mrzitelji” dijaspore i sami okušat dijasporski kruh. Tu malu zluradost ne ću ni ispovijedati.

No, na stranu sve naše osobne motivacije i frustracije, zluradosti ili politički sitniš. zemlja koja gubi stanovništvo će kad tad propasti, barem u ovom obliku.

Pitanje odlaska ili popravka uvjeta je pitanje opstanka nacije na ovim prostorima.

Pogotovu je tragično jer odlaze mladi, stari dobivaju kakve takve mirovine, po prirodi su nefleksibilini, a briga za mladež je samo mantra koju svi ponavljaju, uglavnom pred izbore.

Nasuprot svim ovim “istinama” ostaje činjenica da smo mi, manje više, demokratsko društvo, da svatko osobno odgovara za svoj život, da živimo u demokratsko tržišnim uvjetima, a da je odgovornost političara i države stvoriti okvirne uvjete, ali ne i otvarati tvornice.

Pitanje odlaska ili ostanka je uvijek osobna odluka, odluka koja se ne mjeri domoljubljem, kukavičlukom, hrabrošću ili ljutnjom. Otići ili ostati je najdublje osobno pitanje, a novinarski uzdignuti slučajevi osobnih uspjeha u inozemstvu, koji naciji drže lekciju o tragediji države, naroda i politike, su u najmanju ruku deplasirani.

Ako je netko otišao sretno mu, ako je ostao isto tako. Ja sam se odlučio, moja sreća ili nesreća. Moji razlozi su bili raznoliki, za mnom nitko nije plakao, zašto bih ja plakao za nekim koga smeta današnja hrvatska demokracija?

Na ovoj osobnoj razini je sve, manje više, jasno. Sam pao sam se ubio.

Možda ovo nekima zazvuči brutalno, ali odgovornost za odlazak ili ostanak je uvijek osobna, a ne društvena.

Pitanje nije dakle je li odluka ispravna ili kriva s pozicije domoljublja, morala ili nečeg drugoga. To je stvar osobnog izbora.

Pitanje za društvo, naciju, državu je: “Što možemo napraviti da ostanak bude atraktivniji od odlaska?”

Da bismo došli do toga odgovora moramo najprije vidjeti motive zbog kojih netko odlazi iz BiH i RH.
Prvi motiv je osjećaj da će iseljenik i njegova obitlej u inozemstvu doživjeti uspjeh koji nisu imali u domovini.

Hoće li iseljenik u inozemstvo imati bolju prigodu za uspjeh u Njemačkoj ili Austriji?

Govorim o ove dvije zemlje jer u njima živim, govorim iz perspektive Hrvata iz RH i BiH jer i tu živim, a i sam sam se odselio pa doselio iz BiH.

Kad sam jednom prigodom bio na obavijestnom razgovoru u mostarskoj policiji, zapita me milicajac kako to da ja mogu studirat u inozemstvu.

Moj odgovor je bio da ja u Jugoslaviji ne bih mogao studirati jer sam bio previše siromašan.

Milicajac je ostao začuđen mojim neočekivanim odgovorom i pojasnio mi da je u Jugoslaviji studij besplatan, a u Austriji da mogu studirati samo bogataši. Nabrojao mi je bezbroj poznatih laži o Jugoslaviji, o kojim sada ne želim raspravljati i pisati. Njegov zaključak je bio da sam ja neki emigrant kojega podupire ustaška emigracija.

Ja sam mu nakon toga “nacrtao” što ja radim i nakon sat vremena razgovora pridobio njegovo simpatije.
Tadašnji milicajac iz Sarajeva, na zadatku u Međugorju, je uvidio da je za sirotinju ipak lakše studirati u društvu koje cijeni i nudi rad nego u društvu u kojemu je na cijeni uglavnom politička korupcija.
Milicajac je mene ostavio na miru, poželio mi sreću, a ja sam nastavio put za Međugorje. Zahvaljujući okvirnim uvjetima države, koja dopušta marljivome i snalažljivome da uspije, završio sam školu radeći po bauštelama, čisteći stubišta i prodajući novine na cesti.

Ovu istinitu anegdotu navodim da bih dao odgovor na ono prvo pitanje o utjecaju okvirnih uvjeta na osobni uspjeh.
Sređena država, država s dugom tradicijom rada i uspjeha, je bolji okvir za uspjeh od države koja ima mladu demokraciju, zasnovana je na jednopartisjkom modelu poslušnosti, korupcije, nepotizma i političkog upravljanja svim i svačim.

Iskren radnik, pametan student, ili korektna obitelj, će u državama s pravno stabilnim sustavom imati bolje pretpostavke za uspjeh nego u državama koje su još pod okovima jednopartijske diktature.
No potražnja odgovora o opravdanosti odlaska na ovaj način bi bila skučena.

Njemačka i Austrija, Kanada i USA čine, naglašavam čine, bolje pretpostavke za uspjeh od Hrvatske. Te pretpostavke nisu Bogom dane, nego su posljedica društvene i političke povijesti, osobne odgovornosti pojedinca i društva. Te pretpostavke su stvorene, države njih svakim svojim potezom iznova čine boljima da bi svojim građanima omogućile bolji standard. U tom međusobnom odnosu je teško odrediti tko je odgovorniji: pojedinac kao kritična točka ili država kao pravni okvir. Jedno bez drugoga ne ide.
Nijemci su svoju demokraciju krvavo stvarali, a za razliku od balkanskih država oni su imali dugu tradiciju poduzetništva, obrta i slobode. Kod nas je i ona mala austrougarska tradicija prekinuta dolaskom komunista na vlast. Generacije koje imaju iskustvo slobodnog društva su nestale, a nove još nisu dozrijele. Bosansko hercegovačko stanje je još gore jer je i period tradicije slobode bio skoro nikakav, a tradicija iseljavanja je postala dio identiteta.

Okvirni uvjeti za mogući uspjeh su dakle bolji u zapadnim demokracijama nego u domovini. Okvirne uvjete stvara politika i pojedinac.

Kako promijeniti ovu situaciju? Kako u domovini napraviti bolje okvirne uvjete, kao prvu pretpostavku za ostanak ili useljenje?
Jednostavno je, ali nije lako! Možemo kopirati druge, Izrael, Austriju, Švicarsku, Kanadu, Njemačku…

Za početak bismo mogli provesti gospodarsko političku lustraciju na području zakonodavstva, ostvariti novi prsitup školstvu, znanosti, seljaštvu i poduzetništvu. Umjesto da podupiremo raznorazne udruge, koje žive od zastupanja tuđih interesa, investirati novce u školstvo, obitelj i slobodno gospodarstvo.

Pojedinac, koji želi da domovina bude atraktivna za ostanak, mora na svakom koraku biti svjestan slobode i odgovornosti za tu slobodu, tražiti pravo na promjene, upirati prstom u jednoumlje, znati da zdravo društvo nije plod jedne generacije, prisjetiti se krvi za slobodu, poštivati slobodu i državu, graditi solidarnost.

Okvirne uvjete čine i država i pojedinac, a okvirni uvjeti za uspjeh su trenutno takvi da ljude skoro tjeraju na iseljavanje.
Nastavak slijedi.

P.S. ovo je jedan od više tekstova pa molim za strpljenje u pogledu različitih aspekata ove tematike.

Vinko Vukadin.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR