Pratite nas

Kolumne

Referendum protiv destruktivaca!?

Objavljeno

na

U nedjelju je referendum protiv destruktivaca – slugu vragova svih boja spomenutih u znamenitom Tuđmanovom govoru

U romanu Farrell Ivan Aralica opisuje začetke sindikalnog udruživanja u američkom industrijskom gradiću, u kojem su, među ostalim europskim imigrantima, dvadesetih godina prošloga stoljeća kruh nalazili i Hrvati. U doba kad se još nitko nije sjetio tražiti neka dodatna radnička prava mimo već dogovorenog s poslodavcem, odjednom su se pojavili neki ljudi, pokazat će se uskoro – agenti netom uspostavljenog komunističkog carstva, i uvjeravali radnike kako itekako imaju razloga biti nezadovoljni. Ideju su prvi prigrlili oni i inače neskloni radu. Sad su tu nesklonost, osim vlastitim primjerom, stali svjedočiti aktivno šireći nezadovoljstvo među ostalima huškajući ih na bunt. Na ovako posijanom sjemenu izrasla je i Komunistička partija Amerike, čiji je u jednom trenutku svaki sedmi član bio Hrvat. Odakle u tom silnom moru Poljaka, Talijana, Iraca i drugih europskih naroda tolika sklonost komunizmu baš u Hrvata?

Samo dajte pare!

Hrvatima željnim komunizma želja se ubrzo ispunila. Mogli su ga prakticirati, dobro, ne baš u Americi, nego u svojoj domovini. Pod vlašću tuđinca, ali ipak u domaji. I u komunizmu je bilo sindikata, doduše, tek u ulozi malog prsta na rukavici svemoćne Partije. Angažirani u borbi za prava vladajuće radničke klase borili su se ustvari protiv vlasti u njezinim rukama, što je bio tek jedan u nizu komunizmu svojstvenih paradoksa. Nakon što se paradoksalna skalamerija neočekivano raspala, sindikati i njihovi čelnici su, kao sastavni dio pozamašne komunističke prtljage, neokrznuti preživjeli tranziciju iz totalitarne Jugoslavije u slobodnu Hrvatsku. I kao štošta iz tog paketa, ostajući pod nadzorom dijela obavještajno-represivnog aparata naslijeđenog iz bivše države, bilo je tek pitanje vremena kad će poslužiti kao sredstvo destabilizacije demokratske vlasti. Sindikalnim prosvjedima će se poslužiti Josip Manolić pri pokušaju svrgavanja Tuđmana usred rata, u proljeće ’94, a otad će svako malo paradirati protiv vladavine HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika, igrajući bitnu ulogu u stvaranju ozračja za prevrat 3. siječnja 2000. godine.

Stoga o njima nikad makar jedne ružne riječi. Tim se vrhunaravnim moralnim autoritetima klanjaju čak i poslovično zlovoljni mediji, veličajući njihovu plemenitu borbu za obespravljene, potlačene, gubitnike u srazu između rada i kapitala. To što su u civiliziranom svijetu rad i kapital prirodni saveznici, igrači iste momčadi koji se međusobno nadopunjuju, njih uopće ne brine. Oni traže uvjete (plaće, mirovine, prava) kakvi tamo vladaju, a da sve drugo ostane isto. Poput ptića u gnijezdu, ne zatvaraju tuđeg novca uvijek gladna usta pa i kad su se već poprilično opernatili, ne pada im napamet poletjeti. Štoviše, one ptiće koji bi to učinili jednostavno izbacuju iz gnijezda. Mentalni sklop tog nametničkog soja vjerno odražava gesta vodećeg jadranskog sindikalista koji je nedavno iskazao žaljenje što je potencijalne kineske ulagače u Uljanik dočekao – s “dobrodošli”, umjesto “dajte pare”.

Udruženi antidemografski pothvat

Praćeni medijskim fanfarama, sindikatlije se sad bune protiv prijedloga mirovinske reforme koji uključuje povećanje dobi za odlazak u mirovinu, koliko god se, s obzirom na povećanje životnog vijeka, time i produljenje trajanja prosječne mirovine, prijedlog doimao razboritim. Opstrukcija onih za koje je 67 previše doista je vrhunac licemjerja. Ne samo zato što zbog dinamike tehnoloških promjena uz umirovljenike danas u mirovinu odlazi i većina poslova koje su obavljali, pa se tako ranijim odlaskom u mirovinu sve rjeđe oslobađa radno mjesto za nekoga. Ne samo zato što danas u Hrvatskoj ima posla za svakoga tko doista želi raditi, a što potvrđuje ukidanje kvota za strane radnike. Ne samo zato što ranije umirovljenje znači i prosječno manje mirovine jer se ista masa sredstava raspodjeljuje većem broju ljudi.

Najdestruktivnije obilježje ove podmukle diverzije je izraziti antidemografski učinak. Od malobrojnijih mlađih generacija koje su takve ne svojom voljom, nego izborom generacija prije njih, onih koje su ih rađale, sad se traži pojačana međugeneracijska solidarnost s njima vezano uz punjenje mirovina. A istodobno se od njih očekuje i demografski bum, da odjednom počnu rađati više djece i spase Hrvatsku bijele kuge. Nije li taj dvostrani pritisak na mlade krajnje nelogičan i nepošten? O kakvom se brojčanom nerazmjeru radi, zorno predočavaju podaci s popisa provedenog 2011. godine – u 10 godišta koja danas stupaju na tržište rada ili će to uskoro učiniti (tada u dobi između 10 i 19 godina) bilo je 480 tisuća Hrvata, a u onima koje su sad pred mirovinom (tada starih između 50 i 59 godina) 632 tisuće Hrvata. Budući je mlađe stanovništvo zastupljenije u migracijama, u međuvremenu se taj omjer sigurno nije poboljšao. Štoviše, sasvim je izvjesno da su naraštaji potencijalnih mladih zaposlenika i više nego za četvrtinu manji od naraštaja potencijalnih friških umirovljenika.

Ako je nekoga začudilo što prijedlog sindikata nije osudio niti jedan viđeniji demograf, neka se ne brine. Oni ionako javno ne istupaju kao demografi, nego kao politički aktivisti s agendom potkopavanja trenutno vladajućih. Zato ne kopa oči demografski gavran sindikalnoj vrani. Ta, na istoj čuče grani! Za razliku od demografa-politikanata, koji tu i tamo nabace neki pretenciozni prijedlog prepisan od kolega iz bogatijih zemalja, odgovorni ljudi u državi ovlašteni donositi odluke, bila riječ o čelnim ljudima države, ministrima, saborskim zastupnicima ili ustavnim sudcima, dužni su učiniti sve kako bi osujetili po državu dugoročno štetne prijedloge, makar se oni mnogima svidjeli.

Primjerice, zacijelo bi se našlo i onih kojima bi se svidjelo kad bi se netko sjetio promijeniti izborni zakon u dva pitanja. Pa bi onda, čisto da zavede lakomislene, jedno pitanje izravno usmjerio protiv predstavnika nepopularne manjine koja je digla ruku na Hrvatsku devedesetih, samo kako bi prikrio da ono drugo pitanje, znatno iscrpnije, u svakome pogledu ide u korist predstavnika upravo te manjine (od cijepanja Hrvatske na izborne jedinice prema povijesnim pokrajinama, posve u duhu božićne čestitke patrijarha Ireneja, pa sve do omogućavanja glasovanja elektronskim putem brojnim pripadnicima te manjine pobjeglima pred Olujom).

Zar bi i u takvom slučaju čovjek kojem je povjereno voditi brigu o interesima hrvatske države trebao ostati sjediti prekriženih ruku? Ups,… pa i nije ostao! Hvaljen Isus i Marija!

Tiranija osrednjosti kao ideal

Sama ideja da bi svatko trebao odlučivati o nekoj strogo specijalnoj, složenoj stvari, o kojoj, izuzev reklamne etikete kao mamca, većina ljudi ne zna ama baš ništa, niti im pada na pamet propitkivati sadržaj, je više nego začudna. Jer čemu onda uopće ekspertno znanje, čemu školovanje specijalista, ako svi sve znaju? Nisu li tako svi znali voditi Uljanik, Hajduk i slične posrnule velikane pa…?

Nije ovdje zgoreg na tren pogledati i u tuđe dvorište i zapitati se postoji li uopće država u kojoj se na referendumu odlučuje o pitanjima mimo redefinicije njezinog političkog okvira. U čitavoj Europi praksa referendumskog odlučivanja raširena je tek u Švicarskoj i Sloveniji. U Švicarskoj je to posljedica objektivne slabosti političke oporbe budući uslijed složenog vjerskog i etničkog sastava te zemlje, skoro sve stranke sudjeluju u vlasti. Zato se narodu pruža šansa da izravno odluči o nečem važnom, primjerice, o dopuštenoj dužini kravljih rogova. S druge strane, u Sloveniji se više i ne sjećaju uspjelog referenduma jer je izlaznost u pravilu premala da bi odluka bila prihvaćena. Nigdje drugdje ni traga referendumaniji.

U Hrvatskoj, međutim, referendumske kampanje služe ili kao sredstvo odvraćanja od bilo kakvih značajnijih promjena ili za promociju pojedinaca s velikim političkim ambicijama koje nikako ne uspijevaju ostvariti na izborima. Tim više je zanimljiv fenomen s kolikim uvjerenjem, bez najmanjeg kritičkog odmaka, mediji uzimaju zdravo za gotovo deklarirani broj prikupljenih potpisa. Jer doista nije lako prikupiti 600 tisuća potpisa. Ipak, nešto je lakše ako se ne kreće baš od nule. Naime, svim mastima premazanim sindikatlijama sigurno nije promaklo to što su prilikom provjere potpisa prethodnih referenduma ispravnima priznati i popisi imena upisanih i potpisanih istom rukom (a brojali su se u čitavim svescima). Nevažećima su proglašeni tek oni za koje su opći podaci o navodnom potpisniku bili formalno nepravilno popunjeni (vjerodostojnost samih potpisa uopće se nije provjeravala) jednostavno zato jer je to bio najjeftiniji način da se krivotvorina odbaci.

Tko zna otkad je sindikalna ekipa, verziranija u podvalama komunističkog tipa, u četiri zida, na toplome, u miru popunjavala imenima potpisne liste potpisujući ih sama. I onda, kad ih je tako “prikupljenih” već namaknula, recimo, dostatnih 400 tisuća, sve ostalo je bilo bonus. Za razliku od prethodnika im, oni se čak nisu ni odveć trudili prikriti rabotu smokvinim lišćem na ulicama, koje služi tek za stvaranje privida kako se potpisi doista ozbiljno prikupljaju. Jer kako su posvjedočili na vlastitim Facebook stranicama, u nekim većim gradovima (Sl. Brod i Sisak) potpise su prikupljali na samo jednoj lokaciji, u ritmu na kojem bi im pozavidjeli i Crnogorci – dva sata prijepodne, dva sata poslijepodne. A kako je njihovim pretečama, i uz znatno intenzivniji ulični angažman i očite marifetluke, uspjelo “prikupiti” jedva 400 tisuća potpisa, što li su tek sve ovi trebali činiti da ih “prikupe” preko 600 tisuća?

Čim se spomene referendum, poput Hitchcocka u svom filmu pojavi se Mostov saborski zastupnik Robert Podolnjak – bilo kao ekspert u izradi prijedloga izbornog zakona, bilo kao revni podupiratelj opstrukcije mirovinske reforme referendumom već od njegove najave na javnom skupu održanom u listopadu prošle godine. Uz jedno poznato TV-lice istog djevojačkog prezimena, Podolnjak bi se mogao pokazati najzaslužnijim zadrži li se u kolektivnom sjećanju Hrvata, kao baština ovog vremena, izreka – gori ex-jovanović od jovanovića (pri čemu nije riječ o jovanovićima s naglaskom na prvi slog)! Kako bilo da bilo, ako netko ima razloga trljati ruke zbog destruktivnih referendumskih inicijativa na štetu Hrvatske, onda je to nasljednik Aleksandra Vasiljevića, zloglasnog šefa KOS-a za rata devedesetih, na mjestu glave srpskog obavještajnog aparata, bez obzira potpomaže li te aktivnosti osobno iz Beograda ili su njihovi provoditelji već na auto-pilotu, pa štete Hrvatskoj ničim izazvani.

Poetska pravda u Austriji

Vasiljevićevom nasljedniku zacijelo ne bi kliznule suze niz obraze, barem ne od tuge, ako bi hrvatski birači u Europski parlament odlučili poslati one koji bi se tamo, ne surađujući ni s kim, bježeći od svake trgovine, borili za Hrvatsku (A kako bi? Tako da nekome zavrnu ruku?), k tome i nabrušeni skresati Europi u lice što ju ide (A kakva korist od toga?). Takvi oduševljavaju i glavnog medijskog promotora Podolnjakovog Mosta, Večernji list – glasilo, navodno, vlasnički povezano s Hrvatima iznimno “sklonom” austrijskom Katoličkom crkvom, ovdje prigodno uortačenom sa srpskim kapitalom, što ujedno objašnjava silnu želju da se štioce internet izdanja drži u tijeku s dogodovštinama kojekakvih karleuša. Među pulenima im je tako uspjelo pronaći i djetelinu s 4 lista, nekog Prskala koji se protivi pravu na pobačaj, samo kako na tu temu ne bi cimnuli Strenju Linić ili arbitražnog Božu osobno – valjda da ne ponove ono isto što su zadnji put rekli kad ih se to pitalo. A to u ovom trenutku, dok hodače za život pokušavaju usmjeriti u taj tor, nipošto ne bi bilo probitačno.

Pregnućima “večernjakovih” vlasnika unatoč, u Austriji je u subotu ispunjena poetska pravda. Pala je vlada koja je sjećanje na bleiburške žrtve pretvorila u događaj visokog rizika, poput nogometne utakmice klubova znanih po rabijatnim navijačima ili dočeka Nove godine u nekom germanskom gradu. Gospodin Strache, čelnik stranke u čijoj je domeni sva ta silna policija koja se sjatila oko Bleiburga, a u čiji se europski klub upinju ugnijezditi Neovisni za Hrvatsku (NHR) – inače dobar prijatelj Milorada Dodika, koji je zato pozvao austrijske Srbe da mu dadnu glas – uhvaćen je s prstima u ruskom pekmezu. Tako će sad NHR-ovci morati surađivati sa Stracheovim nasljednikom, Hoferom, punim razumijevanja za nastojanja Republike Srpske da se odcijepi. A što kad taj srpski prijatelj – koji o Hrvatskoj teško da misli bitno drukčije od doskora mu šefa, štono za Lijepu našu reče da je šajze – na proputovanju prema Banjaluci zastane u Zagrebu? Hoće li ga dočekati Zlatko Hasanbegović i uručiti mu cvijeće ili će ga u tomu spriječiti neke neodgodive obveze? Uz malo sreće i nešto više pameti, Hasanbegovića i društvo u nedjelju možda spase birači i poštede ih tih teških moralnih dvojbi.

“Večernjak” i spitzenkandidat Weber o Tuđmanu

NHR i Most toliko vole prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana, da bi ga i mrtvog najradije utapali u čaši vode. Tomu je smjerala i jedina njihova zajednička politička inicijativa vezana uz produljenje dostupnosti arhiva s 30.05.1990 (dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990 (dan donošenja Ustava RH), čime bi medijskim detuđmanizatorima osigurali streljivo da Tuđmanovom HDZ-u “dokažu” sve privatizacijsko i ino zlo, a ono što mu je 45 godina prethodilo zamagle. Jedini kojeg podnose manje, a preziru više od Tuđmana je plebiscitarnom narodnom voljom izabrani vođa Hrvata u BiH, Dragan Čović, u kojem ne vide drugo doli nastavljača Tuđmanove politike prema BiH. Posebno mu zamjeraju suradnju s Dodikom, iznuđenu u okolnostima kad Hrvatima prijete drugi. Prema sebi su manje strogi –  tako jedni plešu vrzino kolo s Dodikovim austrijskim prijateljima, dok drugi spremno staju na branik ruskih energetskih interesa – od LNG-a na Krku, do Peruče i Ploča!

I dok Mostu slijepo odani Večernji list u subotnjem broju ekskluzivno otkriva kako je Franjo Tuđman jednom nogom već bio u Haagu (pakirao mu je Clinton uz svesrdno odobravanje njemačkog kancelara Schrödera), oni koji zaista nešto konkretno rade na dobrobit Hrvatske istoga dana Angeli Merkel stavljaju pod nos Tuđmanovu bistu. Štoviše, istodobno dok ona ushićeno plješće u ritmu Thompsonove pjesme (što je simpatičnije čak i nego kad na RTL-u, u sklopu najave ulaska hrvatskih boraca u ring ili kavez, odjekuju “Geni kameni” i “Lijepa li si” dok komentatori nešto mrmljaju u bradu), spitzenkandidat europskih pučana, Manfred Weber, Tuđmana svrstava uz bok Adenaueru i Kohlu, među one kojima Europa ima zahvaliti slobodu. Teško baš da se sâm od sebe toga sjetio.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari