Pratite nas

Kolumne

Referendum protiv destruktivaca!?

Objavljeno

na

U nedjelju je referendum protiv destruktivaca – slugu vragova svih boja spomenutih u znamenitom Tuđmanovom govoru

U romanu Farrell Ivan Aralica opisuje začetke sindikalnog udruživanja u američkom industrijskom gradiću, u kojem su, među ostalim europskim imigrantima, dvadesetih godina prošloga stoljeća kruh nalazili i Hrvati. U doba kad se još nitko nije sjetio tražiti neka dodatna radnička prava mimo već dogovorenog s poslodavcem, odjednom su se pojavili neki ljudi, pokazat će se uskoro – agenti netom uspostavljenog komunističkog carstva, i uvjeravali radnike kako itekako imaju razloga biti nezadovoljni. Ideju su prvi prigrlili oni i inače neskloni radu. Sad su tu nesklonost, osim vlastitim primjerom, stali svjedočiti aktivno šireći nezadovoljstvo među ostalima huškajući ih na bunt. Na ovako posijanom sjemenu izrasla je i Komunistička partija Amerike, čiji je u jednom trenutku svaki sedmi član bio Hrvat. Odakle u tom silnom moru Poljaka, Talijana, Iraca i drugih europskih naroda tolika sklonost komunizmu baš u Hrvata?

Samo dajte pare!

Hrvatima željnim komunizma želja se ubrzo ispunila. Mogli su ga prakticirati, dobro, ne baš u Americi, nego u svojoj domovini. Pod vlašću tuđinca, ali ipak u domaji. I u komunizmu je bilo sindikata, doduše, tek u ulozi malog prsta na rukavici svemoćne Partije. Angažirani u borbi za prava vladajuće radničke klase borili su se ustvari protiv vlasti u njezinim rukama, što je bio tek jedan u nizu komunizmu svojstvenih paradoksa. Nakon što se paradoksalna skalamerija neočekivano raspala, sindikati i njihovi čelnici su, kao sastavni dio pozamašne komunističke prtljage, neokrznuti preživjeli tranziciju iz totalitarne Jugoslavije u slobodnu Hrvatsku. I kao štošta iz tog paketa, ostajući pod nadzorom dijela obavještajno-represivnog aparata naslijeđenog iz bivše države, bilo je tek pitanje vremena kad će poslužiti kao sredstvo destabilizacije demokratske vlasti. Sindikalnim prosvjedima će se poslužiti Josip Manolić pri pokušaju svrgavanja Tuđmana usred rata, u proljeće ’94, a otad će svako malo paradirati protiv vladavine HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika, igrajući bitnu ulogu u stvaranju ozračja za prevrat 3. siječnja 2000. godine.

Stoga o njima nikad makar jedne ružne riječi. Tim se vrhunaravnim moralnim autoritetima klanjaju čak i poslovično zlovoljni mediji, veličajući njihovu plemenitu borbu za obespravljene, potlačene, gubitnike u srazu između rada i kapitala. To što su u civiliziranom svijetu rad i kapital prirodni saveznici, igrači iste momčadi koji se međusobno nadopunjuju, njih uopće ne brine. Oni traže uvjete (plaće, mirovine, prava) kakvi tamo vladaju, a da sve drugo ostane isto. Poput ptića u gnijezdu, ne zatvaraju tuđeg novca uvijek gladna usta pa i kad su se već poprilično opernatili, ne pada im napamet poletjeti. Štoviše, one ptiće koji bi to učinili jednostavno izbacuju iz gnijezda. Mentalni sklop tog nametničkog soja vjerno odražava gesta vodećeg jadranskog sindikalista koji je nedavno iskazao žaljenje što je potencijalne kineske ulagače u Uljanik dočekao – s “dobrodošli”, umjesto “dajte pare”.

Udruženi antidemografski pothvat

Praćeni medijskim fanfarama, sindikatlije se sad bune protiv prijedloga mirovinske reforme koji uključuje povećanje dobi za odlazak u mirovinu, koliko god se, s obzirom na povećanje životnog vijeka, time i produljenje trajanja prosječne mirovine, prijedlog doimao razboritim. Opstrukcija onih za koje je 67 previše doista je vrhunac licemjerja. Ne samo zato što zbog dinamike tehnoloških promjena uz umirovljenike danas u mirovinu odlazi i većina poslova koje su obavljali, pa se tako ranijim odlaskom u mirovinu sve rjeđe oslobađa radno mjesto za nekoga. Ne samo zato što danas u Hrvatskoj ima posla za svakoga tko doista želi raditi, a što potvrđuje ukidanje kvota za strane radnike. Ne samo zato što ranije umirovljenje znači i prosječno manje mirovine jer se ista masa sredstava raspodjeljuje većem broju ljudi.

Najdestruktivnije obilježje ove podmukle diverzije je izraziti antidemografski učinak. Od malobrojnijih mlađih generacija koje su takve ne svojom voljom, nego izborom generacija prije njih, onih koje su ih rađale, sad se traži pojačana međugeneracijska solidarnost s njima vezano uz punjenje mirovina. A istodobno se od njih očekuje i demografski bum, da odjednom počnu rađati više djece i spase Hrvatsku bijele kuge. Nije li taj dvostrani pritisak na mlade krajnje nelogičan i nepošten? O kakvom se brojčanom nerazmjeru radi, zorno predočavaju podaci s popisa provedenog 2011. godine – u 10 godišta koja danas stupaju na tržište rada ili će to uskoro učiniti (tada u dobi između 10 i 19 godina) bilo je 480 tisuća Hrvata, a u onima koje su sad pred mirovinom (tada starih između 50 i 59 godina) 632 tisuće Hrvata. Budući je mlađe stanovništvo zastupljenije u migracijama, u međuvremenu se taj omjer sigurno nije poboljšao. Štoviše, sasvim je izvjesno da su naraštaji potencijalnih mladih zaposlenika i više nego za četvrtinu manji od naraštaja potencijalnih friških umirovljenika.

Ako je nekoga začudilo što prijedlog sindikata nije osudio niti jedan viđeniji demograf, neka se ne brine. Oni ionako javno ne istupaju kao demografi, nego kao politički aktivisti s agendom potkopavanja trenutno vladajućih. Zato ne kopa oči demografski gavran sindikalnoj vrani. Ta, na istoj čuče grani! Za razliku od demografa-politikanata, koji tu i tamo nabace neki pretenciozni prijedlog prepisan od kolega iz bogatijih zemalja, odgovorni ljudi u državi ovlašteni donositi odluke, bila riječ o čelnim ljudima države, ministrima, saborskim zastupnicima ili ustavnim sudcima, dužni su učiniti sve kako bi osujetili po državu dugoročno štetne prijedloge, makar se oni mnogima svidjeli.

Primjerice, zacijelo bi se našlo i onih kojima bi se svidjelo kad bi se netko sjetio promijeniti izborni zakon u dva pitanja. Pa bi onda, čisto da zavede lakomislene, jedno pitanje izravno usmjerio protiv predstavnika nepopularne manjine koja je digla ruku na Hrvatsku devedesetih, samo kako bi prikrio da ono drugo pitanje, znatno iscrpnije, u svakome pogledu ide u korist predstavnika upravo te manjine (od cijepanja Hrvatske na izborne jedinice prema povijesnim pokrajinama, posve u duhu božićne čestitke patrijarha Ireneja, pa sve do omogućavanja glasovanja elektronskim putem brojnim pripadnicima te manjine pobjeglima pred Olujom).

Zar bi i u takvom slučaju čovjek kojem je povjereno voditi brigu o interesima hrvatske države trebao ostati sjediti prekriženih ruku? Ups,… pa i nije ostao! Hvaljen Isus i Marija!

Tiranija osrednjosti kao ideal

Sama ideja da bi svatko trebao odlučivati o nekoj strogo specijalnoj, složenoj stvari, o kojoj, izuzev reklamne etikete kao mamca, većina ljudi ne zna ama baš ništa, niti im pada na pamet propitkivati sadržaj, je više nego začudna. Jer čemu onda uopće ekspertno znanje, čemu školovanje specijalista, ako svi sve znaju? Nisu li tako svi znali voditi Uljanik, Hajduk i slične posrnule velikane pa…?

Nije ovdje zgoreg na tren pogledati i u tuđe dvorište i zapitati se postoji li uopće država u kojoj se na referendumu odlučuje o pitanjima mimo redefinicije njezinog političkog okvira. U čitavoj Europi praksa referendumskog odlučivanja raširena je tek u Švicarskoj i Sloveniji. U Švicarskoj je to posljedica objektivne slabosti političke oporbe budući uslijed složenog vjerskog i etničkog sastava te zemlje, skoro sve stranke sudjeluju u vlasti. Zato se narodu pruža šansa da izravno odluči o nečem važnom, primjerice, o dopuštenoj dužini kravljih rogova. S druge strane, u Sloveniji se više i ne sjećaju uspjelog referenduma jer je izlaznost u pravilu premala da bi odluka bila prihvaćena. Nigdje drugdje ni traga referendumaniji.

U Hrvatskoj, međutim, referendumske kampanje služe ili kao sredstvo odvraćanja od bilo kakvih značajnijih promjena ili za promociju pojedinaca s velikim političkim ambicijama koje nikako ne uspijevaju ostvariti na izborima. Tim više je zanimljiv fenomen s kolikim uvjerenjem, bez najmanjeg kritičkog odmaka, mediji uzimaju zdravo za gotovo deklarirani broj prikupljenih potpisa. Jer doista nije lako prikupiti 600 tisuća potpisa. Ipak, nešto je lakše ako se ne kreće baš od nule. Naime, svim mastima premazanim sindikatlijama sigurno nije promaklo to što su prilikom provjere potpisa prethodnih referenduma ispravnima priznati i popisi imena upisanih i potpisanih istom rukom (a brojali su se u čitavim svescima). Nevažećima su proglašeni tek oni za koje su opći podaci o navodnom potpisniku bili formalno nepravilno popunjeni (vjerodostojnost samih potpisa uopće se nije provjeravala) jednostavno zato jer je to bio najjeftiniji način da se krivotvorina odbaci.

Tko zna otkad je sindikalna ekipa, verziranija u podvalama komunističkog tipa, u četiri zida, na toplome, u miru popunjavala imenima potpisne liste potpisujući ih sama. I onda, kad ih je tako “prikupljenih” već namaknula, recimo, dostatnih 400 tisuća, sve ostalo je bilo bonus. Za razliku od prethodnika im, oni se čak nisu ni odveć trudili prikriti rabotu smokvinim lišćem na ulicama, koje služi tek za stvaranje privida kako se potpisi doista ozbiljno prikupljaju. Jer kako su posvjedočili na vlastitim Facebook stranicama, u nekim većim gradovima (Sl. Brod i Sisak) potpise su prikupljali na samo jednoj lokaciji, u ritmu na kojem bi im pozavidjeli i Crnogorci – dva sata prijepodne, dva sata poslijepodne. A kako je njihovim pretečama, i uz znatno intenzivniji ulični angažman i očite marifetluke, uspjelo “prikupiti” jedva 400 tisuća potpisa, što li su tek sve ovi trebali činiti da ih “prikupe” preko 600 tisuća?

Čim se spomene referendum, poput Hitchcocka u svom filmu pojavi se Mostov saborski zastupnik Robert Podolnjak – bilo kao ekspert u izradi prijedloga izbornog zakona, bilo kao revni podupiratelj opstrukcije mirovinske reforme referendumom već od njegove najave na javnom skupu održanom u listopadu prošle godine. Uz jedno poznato TV-lice istog djevojačkog prezimena, Podolnjak bi se mogao pokazati najzaslužnijim zadrži li se u kolektivnom sjećanju Hrvata, kao baština ovog vremena, izreka – gori ex-jovanović od jovanovića (pri čemu nije riječ o jovanovićima s naglaskom na prvi slog)! Kako bilo da bilo, ako netko ima razloga trljati ruke zbog destruktivnih referendumskih inicijativa na štetu Hrvatske, onda je to nasljednik Aleksandra Vasiljevića, zloglasnog šefa KOS-a za rata devedesetih, na mjestu glave srpskog obavještajnog aparata, bez obzira potpomaže li te aktivnosti osobno iz Beograda ili su njihovi provoditelji već na auto-pilotu, pa štete Hrvatskoj ničim izazvani.

Poetska pravda u Austriji

Vasiljevićevom nasljedniku zacijelo ne bi kliznule suze niz obraze, barem ne od tuge, ako bi hrvatski birači u Europski parlament odlučili poslati one koji bi se tamo, ne surađujući ni s kim, bježeći od svake trgovine, borili za Hrvatsku (A kako bi? Tako da nekome zavrnu ruku?), k tome i nabrušeni skresati Europi u lice što ju ide (A kakva korist od toga?). Takvi oduševljavaju i glavnog medijskog promotora Podolnjakovog Mosta, Večernji list – glasilo, navodno, vlasnički povezano s Hrvatima iznimno “sklonom” austrijskom Katoličkom crkvom, ovdje prigodno uortačenom sa srpskim kapitalom, što ujedno objašnjava silnu želju da se štioce internet izdanja drži u tijeku s dogodovštinama kojekakvih karleuša. Među pulenima im je tako uspjelo pronaći i djetelinu s 4 lista, nekog Prskala koji se protivi pravu na pobačaj, samo kako na tu temu ne bi cimnuli Strenju Linić ili arbitražnog Božu osobno – valjda da ne ponove ono isto što su zadnji put rekli kad ih se to pitalo. A to u ovom trenutku, dok hodače za život pokušavaju usmjeriti u taj tor, nipošto ne bi bilo probitačno.

Pregnućima “večernjakovih” vlasnika unatoč, u Austriji je u subotu ispunjena poetska pravda. Pala je vlada koja je sjećanje na bleiburške žrtve pretvorila u događaj visokog rizika, poput nogometne utakmice klubova znanih po rabijatnim navijačima ili dočeka Nove godine u nekom germanskom gradu. Gospodin Strache, čelnik stranke u čijoj je domeni sva ta silna policija koja se sjatila oko Bleiburga, a u čiji se europski klub upinju ugnijezditi Neovisni za Hrvatsku (NHR) – inače dobar prijatelj Milorada Dodika, koji je zato pozvao austrijske Srbe da mu dadnu glas – uhvaćen je s prstima u ruskom pekmezu. Tako će sad NHR-ovci morati surađivati sa Stracheovim nasljednikom, Hoferom, punim razumijevanja za nastojanja Republike Srpske da se odcijepi. A što kad taj srpski prijatelj – koji o Hrvatskoj teško da misli bitno drukčije od doskora mu šefa, štono za Lijepu našu reče da je šajze – na proputovanju prema Banjaluci zastane u Zagrebu? Hoće li ga dočekati Zlatko Hasanbegović i uručiti mu cvijeće ili će ga u tomu spriječiti neke neodgodive obveze? Uz malo sreće i nešto više pameti, Hasanbegovića i društvo u nedjelju možda spase birači i poštede ih tih teških moralnih dvojbi.

“Večernjak” i spitzenkandidat Weber o Tuđmanu

NHR i Most toliko vole prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana, da bi ga i mrtvog najradije utapali u čaši vode. Tomu je smjerala i jedina njihova zajednička politička inicijativa vezana uz produljenje dostupnosti arhiva s 30.05.1990 (dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990 (dan donošenja Ustava RH), čime bi medijskim detuđmanizatorima osigurali streljivo da Tuđmanovom HDZ-u “dokažu” sve privatizacijsko i ino zlo, a ono što mu je 45 godina prethodilo zamagle. Jedini kojeg podnose manje, a preziru više od Tuđmana je plebiscitarnom narodnom voljom izabrani vođa Hrvata u BiH, Dragan Čović, u kojem ne vide drugo doli nastavljača Tuđmanove politike prema BiH. Posebno mu zamjeraju suradnju s Dodikom, iznuđenu u okolnostima kad Hrvatima prijete drugi. Prema sebi su manje strogi –  tako jedni plešu vrzino kolo s Dodikovim austrijskim prijateljima, dok drugi spremno staju na branik ruskih energetskih interesa – od LNG-a na Krku, do Peruče i Ploča!

I dok Mostu slijepo odani Večernji list u subotnjem broju ekskluzivno otkriva kako je Franjo Tuđman jednom nogom već bio u Haagu (pakirao mu je Clinton uz svesrdno odobravanje njemačkog kancelara Schrödera), oni koji zaista nešto konkretno rade na dobrobit Hrvatske istoga dana Angeli Merkel stavljaju pod nos Tuđmanovu bistu. Štoviše, istodobno dok ona ushićeno plješće u ritmu Thompsonove pjesme (što je simpatičnije čak i nego kad na RTL-u, u sklopu najave ulaska hrvatskih boraca u ring ili kavez, odjekuju “Geni kameni” i “Lijepa li si” dok komentatori nešto mrmljaju u bradu), spitzenkandidat europskih pučana, Manfred Weber, Tuđmana svrstava uz bok Adenaueru i Kohlu, među one kojima Europa ima zahvaliti slobodu. Teško baš da se sâm od sebe toga sjetio.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Objavio

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Neiskorišteni hrvatski potencijali

Objavljeno

na

Objavio

Odnos prema Hrvatima u iseljeništvu

Treća sjednica drugoga saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske održana od 8. do 10. studenoga u Varaždinu još je jednom skrenula pozornost na služben i stvaran odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine koji bi morao biti bitno bolji.

Na sjednici toga savjetodavnoga tijela Vlade RH, koje, prema službenoj definiciji, »pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske«, uvodeći u sjednicu, predsjednik toga tijela Ivan Grbašić, predstavnik iseljenih Hrvata u Kanadi, postavio je konkretno i neugodno pitanje: »Srami li se Hrvatska svoje dijaspore?« Premda je za to pitanje, kako su prenijeli mediji, predsjednik Vlade na toj sjednici rekao da je ono krivo postavljeno, ono ipak dotiče bit odnosa službene hrvatske politike prema pripadnicima hrvatskoga naroda u inozemstvu.

Naime, upravo ta politika, od početne koja je bila stvarno prijateljska i dobrohotna, osobito u kritičnim vremenima velikosrpske agresije, promijenila se doslovno u neprijateljsku te je hrvatska Vlada u predvečerje službenoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju posebnim zakonom, medijski prozvanim »Lex Perkovič«, pokušala spriječiti izručivanje njemačkomu pravosuđu osoba koje su izravno umiješane u atentat na Hrvata koji je zbog svojega mišljenja bio prisiljen otići u iseljeništvo i tako spašavati svoju kožu.

Diskontinuitet

Koliki je diskontinuitet službene hrvatske politike prema Hrvatima izvan domovine vrlo je zorno vidljivo po činjenici da je ukinuto ministarstvo zaduženo za dijasporu, a broj predstavnika iseljeništva zastupnika u Hrvatskom saboru sa 12 smanjen na samo tri!

Moglo bi se reči da je vrlo malo ostalo od službene politike prvoga hrvatskoga predsjednika prema hrvatskomu iseljeništvu te ni jedna Vlada nakon smrti prvoga predsjednika ni približno ne zastupa njegova politička gledišta u tom pitanju.

Činjenica je da je koalicijska Vlada predvođena HDZ-om, koji je nešto skloniji hrvatskomu iseljeništvu od SDP-a i koji je od dijaspore dobivao osjetno više glasova, pristala na političku trgovinu u kojoj je broj zastupnika iseljene Hrvatske u Hrvatskom saboru sa 12 sveden na samo tri.

Iseljeništvo

Spomenuti diskontinuitet u službenoj politici Republike Hrvatske nije slučajan, nego je posljedica jačanja političkih snaga kojima ni Hrvatska ni hrvatski narod ne predstavljaju nikakvu veliku vrjednotu, odnosno to je obnavljanje kontinuiteta uglavnom neprijateljske politike iz razdoblja komunizma prema hrvatskomu iseljeništvu.

Elemenata baš te neprijateljske politike i danas ima ne samo u političkim strankama, nego i u brojnim državnim i društvenim tijelima i, što Hrvati u iseljeništvu posebno doživljavaju, u hrvatskoj diplomaciji.

Premda je osnivanje Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske korak prema poboljšanju toga odnosa, ipak treba reći da je tako glomazno tijelo sa 55 predstavnika Hrvata izvan Hrvatske (od toga devet članova predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, 17 članova predstavnika hrvatske manjine i 29 članova predstavnika hrvatskoga iseljeništva) te brojnim predstavnicima najznačajnijih institucija vezanih uz iseljeništvo u RH, a samo sa savjetodavnom funkcijom, više dimna zavjesa negoli odraz želje da dođe do stvarnoga normaliziranja odnosa prema Hrvatima izvan domovine.

Kad bi u proteklih gotovo 30 godina u službenoj državnoj hrvatskoj politici bilo stvarne ljubavi prema hrvatskomu narodu, točno bi se znalo što treba učiniti da se na opće dobro hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske iskoriste svi hrvatski potencijali, bez obzira na to radi li se o Hrvatima u domovini ili izvan nje.

Potencijali

Kad bi se Republika Hrvatska stvarno koristila i potencijalima Hrvata izvan domovine na svim područjima društvenoga života, ubrzo bi procvala. Može li itko zamisliti da bi hrvatska nogometna reprezentacija bez nogometaša koji su napustili Hrvatsku i igraju u moćnim klubovima bila dorasla osvojiti srebro zlatnoga sjaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji?

Činjenica je da bi mnogi Hrvati iz iseljeništva i te kako mogli pomoći u oslobađanju od komunističkih uza, tj. u izgradnji demokracije u Hrvatskoj, i te kako bi mogli pomoći u izgradnji zdravoga i uređenoga društva, bez suvišne birokratizacije i bez političke podobnosti i korupcije, u podizanju gospodarstva i svih segmenata društvenoga života, ali baš sve to određenoj grupaciji u Hrvatskoj ne odgovara i ona svim sredstvima priječi oslobađanje ljudi u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa Republike Hrvatske i Hrvata izvan nje.

Nije li zapanjujuće da je tek nedavno olakšano osobama hrvatskih korijena koje žive na svim kontinentima dobivanje hrvatskoga državljanstva? Nije li neobična činjenica da se na sjednici u Varaždinu moralo ponovno zahtijevati olakšanje konzumiranja ustavnoga prava za sudjelovanje u izborima uvođenjem dopisnoga glasovanja u hrvatskom iseljeništvu?

Kakva je to hrvatska politika koja tako dugo nije željela nove hrvatske državljane i koja, čini se, ni sada ne želi omogućiti dopisno ili elektroničko glasovanje hrvatskim državljanima izvan Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari