Reforma školstva izgleda i poslije štrajka ne ide u dobrom smjeru

Na sjedištu mnogih portala se od zanemarivog broja kolumnista i nezanemarivog broja komentatora sve više piše o nekom utopijskom domoljublju i državotvornosti za koja se ne vidi mogućnost ostvarenja, i to tim više što smo isključivo svi krivci da od Tuđmanovog doba niti jednom nismo glasovanjem hrvatskoj opciji otklonili potrebu koaliranja?! U tome žaloste tolike neprilične, ponekad i bljutave, riječi! Pogledajmo što nam domovini donose zbivanja, koja se upravo njedre svuda oko nas, bar u ime istine i pravde!

Dobar primjer je netom završeni štrajk učitelja, koji je prevršio sve mjere normalnosti te je na velikom skupu na trgu pod egidom ”Ne će Plenki, hoće Zoki”, dakle uz jasno razotkrivanje, izgleda ušao u opasne političke vode te polako ali sigurno počeo gubiti podršku hrvatskoga puka, a pogotovo kada se čula i vika: ”Srušiti ćemo vladu”. Do toga dana bio sam i sam na njihovoj strani, i to zbog obiteljske tradicije jer su mi kroz puno desetljeća unazad među skoro svim prezimenima koja se rodoslovno nahode s majčine strane – bili prosvjetari!

Malom crticom potvrđuje se njihovo stanje kroz širi pojam sredine prošloga stoljeća, a kroz lik Božidara Vidakovića i moguću potku tadašnje učiteljske naobrazbe, te njihova domoljublja i ponosa. U svom okružju osim učiteljstva bio je, uvjetno rečeno, i : babica, liječnik, veterinar, agronom, graditelj te svirač na harmoniju u crkvi i pučki pravobranitelj. Nakon njegovih predavanja selo je nabavljalo trijere za selekciju žitnoga sjemena i što sve ne? Na prisile da se mora glasovati za Jeftića, a ne Mačeka objašnjavao je da je naša stranka HSS i po izborima odmah biva premješten na Sanđak te je tek dolaskom Banovine Hrvatske vraćen u rodni hrvatski kraj. U domovini, Europi i Svijetu u okvirima ondašnjih znanja nije mu promakla niti jedna bitna važnost koju ne bi utuvio u mlade glave svojih odgovornosti, i to u pretrpanim razredima.

Ti i takvi bili su učitelji, koji su i u teškim vremenima svoj položaj i ponos održavali na štovanoj razini. Unatoč svemu bio je 1945. po velikosrpskim  nalozima predviđen za ubojstvo te pozvan na noćni sastanak jedne mrkle noći kad je uz ugašena svjetla trebao biti izboden od petorke seoskoga ološa. Jednom od njih proradila je savjest, pa ga izgurao na put u mrak. Događaj se srećom više nije ponovio. Ne zaboravilo se, usporedilo se! U današnjoj učiteljskoj bahatosti čak i kad su štrajkom postigli više nego što su prvotno tražili, produžavali su obustave rada, a učenici im često ne znaju ni što su, ni gdje su u nas Ploče iz Tanaisa, iako su blizu školi u okružju njihova zavičaja, te koga briga što nam palo osam tisuća petsto maturanata na prvom velikom ispitu u životu i što sve ne? Dok neki ”vrli” mediji, ti ”svjedoci” istine i neustrašivi ”borci” za pravdu gotovo da su izgubili svaki smisao svoga postojanja i pretvaraju se u kupleraj najnižih strasti i primitivizma, a svoju manipulacijsku ulogu često odrađuju za moralno upitnu vlasničku skupinu koja ih hrani i napaja mržnjom, destrukcijom i Judinim škudama. Zato je ugoda pisati na ‘Kamenjaru’ gdje se umjesto jednoumlja zastupa objektivnost.

Je li to slučajno ili namjerno otvorilo vrata žgadiji da pokuša onemogućiti odvijanje najvećeg događaja u hrvatskoj povjesnici uopće, i to : šest mjesečno upravljanje Europskom unijom? Sramota pred skupom najveće europske stranke ‘Pučanima’ već je učinjena te tako i šansa da se u Hrvatskom saboru postavi spomen ploča da se je jednog nadnevka takav i takav događaj zbio u našoj sabornici! Iz prosvjetarskih početnih opravdanih zahtjeva nestala je svaka istina i pravda da bi ih se i dalje moglo podržavati, jer od ljutnje što vlada riješila zahtjeve bez prisutnosti sindikalnih vođa i sujete uveli u štrajk novi pojam – ponos (ne viđeno do danas) i koeficijente koji pak baš i nisu za bunu nego za rješavanje u suradnji sa svim javnim službama i stručnjacima, ali nikako ne kao uravnilovka. No, dobro da je ipak pamet proradila na obje strane!

Iz prosvjetarskog kruga u kojem sam djelomice odrastao mogao bih postati pravi usmjerivač za predloženu tako zvanu reformu školstva, da ne skrene u dobro nam znani šuvarizam?! Toliko spominjana Finska znakovito potvrđuje što znači imati reformirano obrazovanje za koje mnogi tvrde da je najbolje u Europi. Nije to mijenjanje ‘‘od pisalice i pločice preko teke i olovke do tableta i računala”, nego je to stalan utjecaj na više desetljetno postavljeni okvir s programskim nišama koje se strukturno u svojoj shemi ne mijenjaju ali se oplemenjuju novim znanjima i ne zovu se reformirano školstvo, jer to u njih postoji već četrdeset i takvo će u njih ostati i slijedećih četrdeset godina. A preustroj je riješen na zapravo lucidan način preko sustava ”zavoda/instituta/laboratorija” raspršenih Finskom, zemljom i jezerima, posebno financiranim, i to ne pretežito od države, koji omogućuju da svaka školska razina (pučka-gimnazijska-sveučilišna i slična) njihovim korištenjem i mentorstvom izbacuje većinski spremne ljude za život ili rad ili nastavak školovanja. I tek to je prava reforma školstva, prava obrazovna saga i prava znanstvena oluja sa sjevera Europe, gdje se sve više u toj temi spominje i Litva.

Pravo na štrajk – da, pravo na školovanje – da, ali pravo na cirkus – ne, a sada uz pitanje što li će biti s ovom školskom godinom naše mladeži, kao i što li će biti sa sadržajem onoga što će ta mladež učiti? Brinem za njih što rastu u grubom i bezobzirnom svijetu kojim zagospodariše budale i prevaranti, iako su još uvijek u manjini. I to oni sujetni ne doživljenih života, koji svoju tupost, neznanje, licemjerje, pokvarenost i bezobzirnost proglašavaju vrijednostima moderne civilizacije, a sve drugo nazivaju fašizmom, možda, kao egidom da mogu ugurati ne željene sadržaje u školstvo? A zapravo kao izmet truju ovaj čarobni Božji svijet!

Božidar Ručević

 

Što vi mislite o ovoj temi?