Pratite nas

Komentar

Rehabilitiranje Draže-antifašističke laže (nakon Hrvatske četnički pokret rehabilitiran i u Srbiji)

Objavljeno

na

U Srbiji je konačno dovršen proces rehabilitacije četništva simbolizirano u rehabilitaciji njegovog vođe Dragoljuba-Draže Mihailovića.

To nije nikakvo iznenađenje niti neka naročita novost. Srbija nikad i nije prestala biti četnička. Čak ni za vrijeme titoizma. Mimikrija kojom se četništvo kamufliralo u komunizam bila je samo taktika.

[ad id=”68099″]

Ciljevi su uvijek ostali isti, što se najbolje vidjelo krajem 80-tih kad su tobože komunistički ideolozi preko noći postali velikosrbi, kolokvijalno rečeno četnici personificirajuć se u liku “komuniste Slobodana Miloševića” i pretvaranje tzv JNA u velikosrpsku, četničku soldatesku kojoj će jedini cilj biti etničko čišćenje i genocid nad nesrbima iako se 45 godina (lažno naravno) klela u bratstvo& jedinstvo.

Čisto tehnički, nakon sloma Užičke republike do ulaska CA u Srbiju, tamo nije bilo više od par stotina partizana. U bici na Sutjesci ginu mahom Srbi prečani i Dalmatinci. Na samom početku rata u tzv ustaničkim krajevima često se događaju prelasci četnika u partizane i obrnuto pa tako Titov glavni obavještajac Vladimir Velebit nakon odlaska u partizane negdje u istočnoj Hercegovini začuđeno primjećuje ” da je njegova partizanska jedinica u koju je došao peko noći postala četnička”. Baš kao što su srpski komunistički vođe već 80-tih “preko noći” postali velikosrbi i četnici. To je neprekinuta nit. Sami partizanski vođe imaju grdnih problema u istočnoj Bosni da zbunjenim još nedefiniranim ustanicima objasne da prvenstveni cilj njihove borbe nije “da kolju Turke”. I to traje i traje. Kasnije će doći do diferenciranja, ali nikad do kraja. Kad četnici Jezdimira Dangića čine strašne pokolje muslimanskog življa uz Drinu, partizani ne čine ništa da to spriječe iako je njihova glavnina baš tamo, u tom kraju. Ni to nije slučajno.

Partizanske jedinice i tada tek osnovane proleterske brigade sastoje se većinom od Srba izbjeglih nakon sloma Užičke republike i one ne žele da se sukobljavaju sa sunarodnjacima četnicima. Par pokušaja borbenog dodira rezultira raspadom partizanskih jedinica i prelaskom u četnike. Kad Francetić sa svojih , na brzinu sastavljenih bojni i protivno njemačkoj naredbi, kreće u pohod na istočnu Bosnu, razbija Dangićeve četnike, a one koji su se raspršili, spašavaju Titove jedinice. Mladi partizan Adil Zulfikarpašić zgrožen promatra, kako pored Drine koja još krvava teče, partizanski brice briju četnike i stavljaju im posle petokraku na kapu ( šubaru, šajkaču). Adil protestira kod Rodoljuba-Roćka Čolakovića i pita, zašto se koljače ne sudi umjesto da ih se prima u partizane na što mu Roćko “odbrusi” da mu je bolje da začepi da ne bi i on “zaplovio Drinom” a Tito to “praktično” pravda da se treba uvući u srpske nacionalne mase pa se kažnjavanje četničkih koljača ne bi dobro odrazilo na taj proces. Par tisuća preklanih vratova muslimanskih civila njemu je mali zalog za taj proces.

drazaDragoljub Draža-Mihailović je jedan neinteresantan lik, da nije bio toliko krvav, kao da je ispao iz neke burleske. Po predaji on se navodno odbio predati Nijemcima i sa par istomišljenika otišao na Ravnu Goru da tamo podigne ustanak. Kolaju neke priče da je opalio par metaka na Nijemce nakon što su se oni povukli iz Srbije i tamo ostavili neke trećepozivce. Ali i to je vrlo brzo bilo skršeno i Draža cijeli rat čeka saveznike da se iskrcaju pa da onda fol krene u borbu. U međuvremenu njegovi odredi kolju nesrpsko stanovništvo gdje god stignu, u pravilu pod fašističkim pokroviteljstvom. Talijani su ih dovezli u Goražde u svojim kamionima da kolju, dovezli su ih u Foču da kolju, dovezli su ih u Prozor da kolju, doveli su ih u Gata da kolju. I tako redom. Uvijek i svuda je to bilo isto. Pod talijanskom agendom i logistikom. Četnici ili tzv JVO kao borbena formacija bili su vojnički potpuno neupotrebljivi i samo se toj činjenici može zahvaliti da tih pokolja nije bilo i više. Bez asistencije talijanskih fašista ni ti se zločini ne bi vjerovatno dogodili jer se sami četnici nikad ne bi usudili krenuti u većinski neprijateljski teritorij. Zato je apsurdno, smiješno i tragikomično proglašavati četnice antifašistima kad su 99% svojih zločina učinili pod fašističkim( talijanskim) pokroviteljstvom. No u Srbiji, zemlji laži, gdje je laž podignuta na pijedestal i odavno nit vodilja srpske politike i takvi smiješni apsurdi su mogući i sasvim poželjni. Apsurdni su neki komentari kako su te pokolje radile odmetnute četničke jedinice nad kojima Draža nije imao kontrolu jer postoje dokumenti gdje predvodnici pokolja, razni četnički komandanti od Baćovića, Đujića, Đurišića, Dangića uredno referiraju Draži o svojim ” podvizima” ustvari pokoljima nedužnih civila i to bez obzira na spol i dob. Draža se ne gnuša, ne smjenjuje ih i ne kažnjava, nego ih naprotiv, sokoli da nastave, jer je to i cilj ravnogorskog četničkog pokreta.

No sami procesi u Srbiji nas ne bi trebali toliko zanimati da se isti procesi ne događaju u Hrvatskoj. Četništvo je kod nas već rehabilitirano obilježvanjem velikosrpskog četnikog pohoda koji je počeo u Srbu 27, srpnja 1941-ve. Tada su tzv ustanici, još nediferencirani od kojih su neki kasnije završili u četnicima a neki u partizanima, poklali sve nesrpsko u okolnim krajevima što je kulminiralo stravičnim pokoljem u Kulen Vakufu i oko njega gdje je bestijalno pobijeno stanovništvo koje je pokušalo izbjeći “ustaničko” klanje. Tamo, na spomenik klanju nesrba vijence polažu i koljačima odaju počast najveći hrvatski dužnosnici. Zato bi bilo licemjerno zamjerati rehabilitaciju četništva u Srbiji kad su ga ovdje u Hrvatskoj rehabilitirali odavno. Treba li naglasiti da je prije tzv “ustanka” u Srbu predhodio sastanak sa fašistima u Otriću. Talijani koji su četnike držali kao pse na lancu, sve su činili da oslabe hrvatsku poziciju pa su im u tom smislu četnici došli kao saveznik što i ne čudi jer je to stara priča o podjeli jadranskog primorja između Srba i Talijana po špranci nikad ostvarenog londonskog ugovora.

Upravo je “milina” gledati kako se hrvatski tzv antifašistički mediji u rukavicama i oprezno odnose prema ovom procesu. Nazivaju ga čak prvotno tituliraju “povijesnim procesom” pa onda to stidljivo preimenuju u skandalozan proces. Preko volje i mrzovoljno jer ne mogu baš totalno ignorirati. Ne drže vijest na udarnom mjestu nego onako usput. To i ne čudi jer su to sve “protuhrvatske” persone, sve je to bratija koja je našlo svoje mjesto il u velikosrpskim “Novostima” pročetničkom glasilu kojeg financira hrvatska vlada, dakle Hrvati, ili su oni koji Dražu Mihailovića promatraju kao tragičnu trodimenzionalnu ličnost.

Naravno da je rehabilitacija Draže Mihailovića skandalozna sama po sebi ali nije neka velika promjena u srpskom gledanju na stvari. Taj proces nikad nije ni prekinut niti je Srbija ikad prestala biti četnička. Tzv. genocidom očišćena RS je ogledni primjer rehabilitacije četništva i njegovih metoda oličenih u klanju i protjerivanju nesrba. Četnički vojvoda na čelu Srbije je to isto. Četnički podvojvoda na čelu vlade Srbije je ista stvar. Na kraju krajeva velikosrpski pohod na Hrvatsku i BiH je davno rehabilitirao četnički pokret. Nikoga normalnog ovo danas nije iznenadilo niti je nešto naročito neočekivano. No nas Hrvate više bi trebalo brinuti držanje ljestava velikosrpskom projektu od samih Hrvata. Hrvata rođenjem ali ne i političkih Hrvata. I to ne marginalaca nego visokih struktura vlasti i skoro unisono, većine glavnih hrvatskih medija. Mi smo četništvo vojnički porazili u ratu, kao što smo i 40-tih njihove “najbolje jedinice” razbijali kad bi nam se prohtjelo i kako je ono bilo vojnički bezvrijedno u onom ratu, tako se ponašalo i u ovom, posljednjem. Samo klanje nedužnih i nezaštićenih civila a u borbi im je plafon bio 48 sata, toliko da se koliko toliko organiziraju i pobjegnu. Ali koji , kao i uvijek svoj ratni poraz žele pretvoriti u pobjedu. Stavljanje četnika i Draže u antifašiste je ništa drugo nego potreba da se jedan sraman i vojnički bezvrijedan pokret i njegovo bjedno nevojničko držanje u ratu ugura u pobjedničko kao što se i danas želi isto uraditi, samo na neki drugi način, počesto i preko samih Hrvata a to je za nas najopasnije i Hrvati moraju jednom zauvijek s time rasčistiti i onda nas neće zanimati koliko i zašto Srbi lažu sami sebe.

Delminium Vulgaris

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari