Pratite nas

Komentar

Rehabilitiranje Draže-antifašističke laže (nakon Hrvatske četnički pokret rehabilitiran i u Srbiji)

Objavljeno

na

U Srbiji je konačno dovršen proces rehabilitacije četništva simbolizirano u rehabilitaciji njegovog vođe Dragoljuba-Draže Mihailovića.

To nije nikakvo iznenađenje niti neka naročita novost. Srbija nikad i nije prestala biti četnička. Čak ni za vrijeme titoizma. Mimikrija kojom se četništvo kamufliralo u komunizam bila je samo taktika.

[ad id=”68099″]

Ciljevi su uvijek ostali isti, što se najbolje vidjelo krajem 80-tih kad su tobože komunistički ideolozi preko noći postali velikosrbi, kolokvijalno rečeno četnici personificirajuć se u liku “komuniste Slobodana Miloševića” i pretvaranje tzv JNA u velikosrpsku, četničku soldatesku kojoj će jedini cilj biti etničko čišćenje i genocid nad nesrbima iako se 45 godina (lažno naravno) klela u bratstvo& jedinstvo.

Čisto tehnički, nakon sloma Užičke republike do ulaska CA u Srbiju, tamo nije bilo više od par stotina partizana. U bici na Sutjesci ginu mahom Srbi prečani i Dalmatinci. Na samom početku rata u tzv ustaničkim krajevima često se događaju prelasci četnika u partizane i obrnuto pa tako Titov glavni obavještajac Vladimir Velebit nakon odlaska u partizane negdje u istočnoj Hercegovini začuđeno primjećuje ” da je njegova partizanska jedinica u koju je došao peko noći postala četnička”. Baš kao što su srpski komunistički vođe već 80-tih “preko noći” postali velikosrbi i četnici. To je neprekinuta nit. Sami partizanski vođe imaju grdnih problema u istočnoj Bosni da zbunjenim još nedefiniranim ustanicima objasne da prvenstveni cilj njihove borbe nije “da kolju Turke”. I to traje i traje. Kasnije će doći do diferenciranja, ali nikad do kraja. Kad četnici Jezdimira Dangića čine strašne pokolje muslimanskog življa uz Drinu, partizani ne čine ništa da to spriječe iako je njihova glavnina baš tamo, u tom kraju. Ni to nije slučajno.

Partizanske jedinice i tada tek osnovane proleterske brigade sastoje se većinom od Srba izbjeglih nakon sloma Užičke republike i one ne žele da se sukobljavaju sa sunarodnjacima četnicima. Par pokušaja borbenog dodira rezultira raspadom partizanskih jedinica i prelaskom u četnike. Kad Francetić sa svojih , na brzinu sastavljenih bojni i protivno njemačkoj naredbi, kreće u pohod na istočnu Bosnu, razbija Dangićeve četnike, a one koji su se raspršili, spašavaju Titove jedinice. Mladi partizan Adil Zulfikarpašić zgrožen promatra, kako pored Drine koja još krvava teče, partizanski brice briju četnike i stavljaju im posle petokraku na kapu ( šubaru, šajkaču). Adil protestira kod Rodoljuba-Roćka Čolakovića i pita, zašto se koljače ne sudi umjesto da ih se prima u partizane na što mu Roćko “odbrusi” da mu je bolje da začepi da ne bi i on “zaplovio Drinom” a Tito to “praktično” pravda da se treba uvući u srpske nacionalne mase pa se kažnjavanje četničkih koljača ne bi dobro odrazilo na taj proces. Par tisuća preklanih vratova muslimanskih civila njemu je mali zalog za taj proces.

drazaDragoljub Draža-Mihailović je jedan neinteresantan lik, da nije bio toliko krvav, kao da je ispao iz neke burleske. Po predaji on se navodno odbio predati Nijemcima i sa par istomišljenika otišao na Ravnu Goru da tamo podigne ustanak. Kolaju neke priče da je opalio par metaka na Nijemce nakon što su se oni povukli iz Srbije i tamo ostavili neke trećepozivce. Ali i to je vrlo brzo bilo skršeno i Draža cijeli rat čeka saveznike da se iskrcaju pa da onda fol krene u borbu. U međuvremenu njegovi odredi kolju nesrpsko stanovništvo gdje god stignu, u pravilu pod fašističkim pokroviteljstvom. Talijani su ih dovezli u Goražde u svojim kamionima da kolju, dovezli su ih u Foču da kolju, dovezli su ih u Prozor da kolju, doveli su ih u Gata da kolju. I tako redom. Uvijek i svuda je to bilo isto. Pod talijanskom agendom i logistikom. Četnici ili tzv JVO kao borbena formacija bili su vojnički potpuno neupotrebljivi i samo se toj činjenici može zahvaliti da tih pokolja nije bilo i više. Bez asistencije talijanskih fašista ni ti se zločini ne bi vjerovatno dogodili jer se sami četnici nikad ne bi usudili krenuti u većinski neprijateljski teritorij. Zato je apsurdno, smiješno i tragikomično proglašavati četnice antifašistima kad su 99% svojih zločina učinili pod fašističkim( talijanskim) pokroviteljstvom. No u Srbiji, zemlji laži, gdje je laž podignuta na pijedestal i odavno nit vodilja srpske politike i takvi smiješni apsurdi su mogući i sasvim poželjni. Apsurdni su neki komentari kako su te pokolje radile odmetnute četničke jedinice nad kojima Draža nije imao kontrolu jer postoje dokumenti gdje predvodnici pokolja, razni četnički komandanti od Baćovića, Đujića, Đurišića, Dangića uredno referiraju Draži o svojim ” podvizima” ustvari pokoljima nedužnih civila i to bez obzira na spol i dob. Draža se ne gnuša, ne smjenjuje ih i ne kažnjava, nego ih naprotiv, sokoli da nastave, jer je to i cilj ravnogorskog četničkog pokreta.

No sami procesi u Srbiji nas ne bi trebali toliko zanimati da se isti procesi ne događaju u Hrvatskoj. Četništvo je kod nas već rehabilitirano obilježvanjem velikosrpskog četnikog pohoda koji je počeo u Srbu 27, srpnja 1941-ve. Tada su tzv ustanici, još nediferencirani od kojih su neki kasnije završili u četnicima a neki u partizanima, poklali sve nesrpsko u okolnim krajevima što je kulminiralo stravičnim pokoljem u Kulen Vakufu i oko njega gdje je bestijalno pobijeno stanovništvo koje je pokušalo izbjeći “ustaničko” klanje. Tamo, na spomenik klanju nesrba vijence polažu i koljačima odaju počast najveći hrvatski dužnosnici. Zato bi bilo licemjerno zamjerati rehabilitaciju četništva u Srbiji kad su ga ovdje u Hrvatskoj rehabilitirali odavno. Treba li naglasiti da je prije tzv “ustanka” u Srbu predhodio sastanak sa fašistima u Otriću. Talijani koji su četnike držali kao pse na lancu, sve su činili da oslabe hrvatsku poziciju pa su im u tom smislu četnici došli kao saveznik što i ne čudi jer je to stara priča o podjeli jadranskog primorja između Srba i Talijana po špranci nikad ostvarenog londonskog ugovora.

Upravo je “milina” gledati kako se hrvatski tzv antifašistički mediji u rukavicama i oprezno odnose prema ovom procesu. Nazivaju ga čak prvotno tituliraju “povijesnim procesom” pa onda to stidljivo preimenuju u skandalozan proces. Preko volje i mrzovoljno jer ne mogu baš totalno ignorirati. Ne drže vijest na udarnom mjestu nego onako usput. To i ne čudi jer su to sve “protuhrvatske” persone, sve je to bratija koja je našlo svoje mjesto il u velikosrpskim “Novostima” pročetničkom glasilu kojeg financira hrvatska vlada, dakle Hrvati, ili su oni koji Dražu Mihailovića promatraju kao tragičnu trodimenzionalnu ličnost.

Naravno da je rehabilitacija Draže Mihailovića skandalozna sama po sebi ali nije neka velika promjena u srpskom gledanju na stvari. Taj proces nikad nije ni prekinut niti je Srbija ikad prestala biti četnička. Tzv. genocidom očišćena RS je ogledni primjer rehabilitacije četništva i njegovih metoda oličenih u klanju i protjerivanju nesrba. Četnički vojvoda na čelu Srbije je to isto. Četnički podvojvoda na čelu vlade Srbije je ista stvar. Na kraju krajeva velikosrpski pohod na Hrvatsku i BiH je davno rehabilitirao četnički pokret. Nikoga normalnog ovo danas nije iznenadilo niti je nešto naročito neočekivano. No nas Hrvate više bi trebalo brinuti držanje ljestava velikosrpskom projektu od samih Hrvata. Hrvata rođenjem ali ne i političkih Hrvata. I to ne marginalaca nego visokih struktura vlasti i skoro unisono, većine glavnih hrvatskih medija. Mi smo četništvo vojnički porazili u ratu, kao što smo i 40-tih njihove “najbolje jedinice” razbijali kad bi nam se prohtjelo i kako je ono bilo vojnički bezvrijedno u onom ratu, tako se ponašalo i u ovom, posljednjem. Samo klanje nedužnih i nezaštićenih civila a u borbi im je plafon bio 48 sata, toliko da se koliko toliko organiziraju i pobjegnu. Ali koji , kao i uvijek svoj ratni poraz žele pretvoriti u pobjedu. Stavljanje četnika i Draže u antifašiste je ništa drugo nego potreba da se jedan sraman i vojnički bezvrijedan pokret i njegovo bjedno nevojničko držanje u ratu ugura u pobjedničko kao što se i danas želi isto uraditi, samo na neki drugi način, počesto i preko samih Hrvata a to je za nas najopasnije i Hrvati moraju jednom zauvijek s time rasčistiti i onda nas neće zanimati koliko i zašto Srbi lažu sami sebe.

Delminium Vulgaris

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Goran Pauk uputio jasnu poruku svima koji uzimaju pravdu u svoje ruke

Objavljeno

na

Objavio

Rješenje je tu, samo ga treba primjeniti.

Svako nasilje – obiteljsko ili nacionalno – treba drakonski kazniti.

– Slično ovome što nam se događa u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama. Znači, drastično povećanje kazni, pa i zatvorske kazne u kritičnim slučajevima – objavio je šibensko-kninski župan Goran Pauk komentirajući u Dnevniku Nove TV napad na posjetitelje kafića u okolici Knina koji su gledali kvalifikacijsku utakmicu beogradske „Crvene Zvezde“, piše Slobodna Dalmacija

– Rat je završio, pobijedili smo sve one koji su na teritoriju Hrvatske provodili velikosrpsku politiku i 25 godina od rata vrijeme je za suživot, toleranciju, stvaranje modernoga društva u kojem će većinska nacija itekako štititi svoje nacionalne manjine. I biti im „kao stariji brat mlađemu“ – pojasnio je Pauk.

Odmah nakon napada šibensko-kninski župan bio je jedan od prvih dužnosnika koji je nedvosmisleno osudio maskirane napadače.

– Tužno i žalosno je da očito još postoje oni koji ne shvaćaju da smo rat vodili samo protiv onih koji su provodili velikosrpsku politiku na hrvatskom teritoriju, a govoriti drugačijim jezikom, navijati za drugi klub, slušati drugačiju glazbu ili biti Srbin u Hrvatskoj nije velikosrpska politika nego demokratska tekovina za koju smo se isto tako borili. Zato se nadam brzom i efikasnom sankcioniranju ovih velikohrvatskih “junačina” – poručio je sa svojeg Facebook profila Pauk 22. kolovoza.

Goran Pauk u priči o bici protiv velikosrpske agresije nije bilo tko. Čovjek je – u jednom od spektakularnijih trenutaka te teške ratne 1991. – srušio jedan od „obadva, obadva su pala“ JNA aviona. Među braniteljima uživa veliki ugled. Na izborima u šibensko-kninskoj županiji u pravilu pomete konkurenciju. Na svojoj strani ima i glasače koji su tijekom rata prognani iz svojih domova. I one koji su tih dana izgubili svoje najmilije. I one koji su se borili za nezavisnu Hrvatsku.

Pauk zato i ne propušta izraziti veselje što među napadačima nema pravih branitelja.

– Mene, rekao bih, veseli da među takvim osobama nema onih istinskih hrvatskih branitelja. To je bitna kategorija. A mladi se ljudi znaju povesti za nekim situacijama koje su društveno zabranjene, društveno iskazane kao negativne i u tome vide nekakvo svoje dokazivanje – zaključio je Pauk.

Poanta je u slijedećem.

Ako se obistine tvrdnje koje kolaju internetom – a po kojima je vlasnik kafića u Uzdolju 1991. prema jednoj interpretaciji navodno bio čuvar u kninskom zatvoru, prema drugoj prijateljevao sa zloglasnim kapetanom Draganom, a prema trećoj u Beogradu se naslikavao ispred grafita koji veličaju Delije – to je stvar koju trebaju rješavati hrvatski organi reda.

Ne metalne palice.

Policija će procijeniti što je od toga što mu se stavlja na teret kazneno djelo, što ratni zločin, a što zakonom dozvoljeno ponašanje.

Zato su se, to je zapravo htio reći Pauk, branitelji i borili. Za to su ginuli, i to su branili.

Da hrvatski policajac sankcionira sve što je kontra zakona.

A ne da pravdu u svoje ruke uzima maskirana, razularena horda. Po sličnom nasilničkom obrascu po kojemu su to ’91 – na užas svih demokratski orjentiranih građana Republike Hrvatske – radili krajinski pobunjenici.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ako ima pravde, Plenkovića će skupo koštati savez s Pupovcem

Objavljeno

na

Objavio

„Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“ – kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako.
Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih.

U takve izuzetke (možda) spada i naš premijer Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i njezinim liderom Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana premijer ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj.
Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.

Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.

Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti „ustaša“ – koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna…).

Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“ etc, etc., i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine.

Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge. To je njegova „vizija“ Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, neće nam to uspjeti.
Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru.

On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvredama).

Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.

Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Neću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika ‘Novosti’ koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda?

Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje.

„Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8% Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90% (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!? Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas.

Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore…10.000, 500, 200, 50…važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet…i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jeste. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.

Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes.

Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu itd., itd.), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin.

I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).

I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao premijer sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji.

Ne znam je li premijer konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas.

Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga.
Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću.

Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.

Zlatko Pinter

 

Karamarko: Ne ponaša li se manipulator Milorad Pupovac upravo prema memorandumskom obrascu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari