Pratite nas

Herceg Bosna

Čuvari Mostova

Objavljeno

na

HRVATSKA reprezentacija održala je danas otvoreni trening na Stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru, gradu u kojem reprezentacija BiH još nikada nije odigrala službenu utakmicu. Dogodit će se to prvi put ovog ljeta, kada mlada reprezentacija BiH ugosti vršnjake iz Crne Gore.

No, igrat će se s druge strane Neretve, na Veležovom stadionu Vrapčići, gdje će i nas put odnijeti u ovom, za Mostar posebno bolnom tjednu. Derbi Veleža i Zrinjskog igrao se tri dana prije izricanja presude šestorci iz Hrvatske zajednice, a kasnije i Hrvatske Republike “Herceg-Bosne” i Hrvatskom vijeću obrane osnovanom 1992. godine i potpomognutom financijama i ljudstvom HV-a.

Za narode BIH glavno je političko pitanje u tom momentu bilo ustavno ustrojstvo, Alija Izetbegović smatrao je kolonu tenkova JNA koja je iz vojarne Sjevernog logora krenula za Kupres – tuđim ratom, a Hrvatska je proživljavala jedan od najbolnijih trenutaka svoje povijesti, pad Vukovara. Upravo su preuzimanja vojarni JNA, poput one blizu Busovače, donijela prve sukobe Armije BIH i HVO-a.

Prijeratni i poslijeratni drugovi

Vojnici HVO-a danas nam pričaju da su se borili da se i Hercegovini ne dogodi Vukovar, ali haaški sud ustvrdio je nakon 20 i kusur godina, nešto sasvim drugo. Na 111 godina zatvora nepravomoćno su osuđeni lideri “Herceg Bosne” Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, zbog svog doprinosa zločinačkom pothvatu, a kojeg je iz Zagreba koordinirao Franjo Tuđman, s ciljem etničkog čišćenja hrvatskog teritorija u BIH od muslimanskog stanovništva i stvaranja Velike Hrvatske.

Danas se nigdje kao u Mostaru ne osjećaju posljedice hrvatsko-muslimanskog sukoba. Od jednog su agresora nastala tri, a sukob je prerastao u rat. Zvao se taj rat Domovinski rat ili Agresija na BiH, iza sebe je ostavio pokolj, stravična razaranja i urbicid nekadašnjeg privrednog giganta i najljepšeg grada u BiH.

Ostavio je i podjelu na istok i zapad, na siromašne i bogate, na muslimansko i hrvatsko, ili čini mi se najtočnijim, na prijeratno i poslijeratno. Poslijeratni ili prijeratni drugovi, rivalstva, derbiji, golovi… Rat je ostao mjerna jedinica za vrijeme, a izrečena haška presuda, koja za Hrvatsku kao da niti ne postoji, u Mostaru je jaz učinila dubljim, a podjelu još oštrijom.

“Nemoguće je to objasniti. Svako normalan reći će da ovdje postoje tri države i dva Mostara. Najkraće rečeno, to je nenormalno podijeljen grad”

Naš domaćin bio je jedan iz reda “rođenih”, momak s istočne obale, dijete poslijeratnog Veleža, ili jednostavnije rečeno, musliman. Odvilo se tako da smo mostarski derbi gledali na istočnoj strani. Kolege Hrvati pitali su zašto sam u gostima kod ljudi iz Veleža.

“Pa zato jer se na njihovom stadionu igrala utakmica”

Reakcija – muk.

Važno je to ipak napomenuti, jer nakon par dana provedenih u Mostaru uhvati vas paranoja da o derbiju ne smijete pisati samo s jedne strane. I taj mi je umjetni osjećaj, doduše, pomogao da odradim posao zbog kojeg sam došla. A došla sam vidjeti kako se praktično živi u gradu koji je nakon ratnog vihora samo teoretski, a neki kažu i nasilno, ujedinjen Statuom Paddyja Ashdowna. Jedini način da to uistinu doživite jest da krenete crtom razgraničenja, kuću po kuću, pedalj po pedalj. Ovdje se do u kućni broj zna tko je tko.

 

Pet kilometara za 16 godina

Neretva je prirodna granica preko koje je ratovali HVO i Armija BIH, ali nije u potpunosti točna tvrdnja da ona svojim tirkiznim zelenilom dijeli grad na istočni i zapadni, jer Armija BiH (muslimani), držala je u tom ratu bivših saveznika protiv Srba, i pojas na zapadnoj obali Neretve, širok 200-tinjak metara.

Podjela se puno jasnije vidi u Šantićevoj ulici, gdje se ratovalo prsa u prsa. Iz bunkera s jedne strane ulice gađali su se oni s druge strane, u tih 20 metara stao je čitav rat. Ili na Bulevaru Narodne Revolucije, koji je danas preimenovan, kao i većina ulica na zapadnoj strani, u Ulicu hrvatskih branitelja. Crta razgraničenja je i mostarska gimnazija, jedan od simbola grada i jedina “ujedinjena” škola u gradu. Naravno, ovdje ujedinjene znači da su pod istim krovom, ali u drugim učionicama, Hrvati i Muslimani. To je najbliže koliko se mogu približiti.

“Prvi put sam nogom kročio na zapadni dio grada kada se škola ujedinila. Bilo nam je zanimljivo, bili smo klinci. Mogla mi se dopasti neka cura Hrvatica, ali nemoguće je bilo da to preraste u nešto ozbiljno”

Živi pet kilometara od gimnazije, ali prvi put ovdje je došao sa 16 godina.

Gimnazija je na “ničijoj zemlji”; kada iz zgrade napravite korak lijevo nalazite se na hrvatskoj strani, a već korak udesno vodi vas na istok, gdje živi narod koji će sebe nazvati Bošnjacima.

Postoje mjesta u gradu koja se nalaze na zapadnoj strani Neretve, ali pripadaju istočnom dijelu. Na takvom je mjestu i roditeljska kuća Bake Sliškovića, čija je obitelj mnogo pretrpjela zbog Bakinih pokušaja da kao izbornik stvori multietničku reprezentaciju. Legenda Veleža bio je i trener Zrinjskog, a navijači mu to nisu zaboravili. On za razliku od mnogih drugih Hrvata, nije zaboravio Veležov 90-ti rođendan i ukazao se na proslavi. Derbije danas najradije gleda ispred tv-a, u svom domu na zapadnoj strani grada. Tamo gdje i telefonski brojevi počinju s drugom znamenkom nego na “istoku”.


Rodna kuća Bake Sliškovića

Politički vrh u Mostaru, bilo “bošnjački” ili hrvatski, i danas se u kampanjama “brine” o nogometu. Koliko je samo puta u izborno vrijeme Bošnjacima obećan povratak Pod bijeli brijeg, gdje je do 1992. godine igrao Velež, tada jedini mostarski i jugoslavenski prvoligaš, čiji su obrisi jasni i danas ne samo po klupskom grbu, već i po slikama Tita na navijačkoj tribini. Od strane bošnjačkog vrha čak je i ugašena inicijativa europskog supervizotra za Mostar Hansa Koschnika, da se Veležu sagradi novi stadion u Sjevernom logoru, jer lakše je politizirati s činjenicom da je Bijeli brijeg dom kluba koji bi u tom dijelu grada uvijek bio gost, a svaka domaća utakmica bila bi visokorizična.

Pehari u kontejneru 

U ožujku 1992. godine Velež je odigrao posljednju utakmicu pod Bijelim brijegom. Pobijedili su Zemun, pogodak je dao i Zdenko, otac Tina Jedvaja, koji će 21 godinu kasnije s hrvatskom reprezentacijom trenirati na istom travnjaku s kojeg je klub njegovog oca, Velež, protjeran.  U narednom kolu, JNA je zabranila dolazak Pod bijeli brijeg Radničkom iz Niša, pa je Velež igrao međusobni prijateljski susret za svoju publiku.

Otputovali su potom na gostovanje u Suboticu, već tada bez igrača hrvatske nacionalnosti. Na svoj stadion više se nikada nisu vratili. Aerodrom u Sarajevu blokirala je JNA, pa su se igrači Veleža vraćali preko Podgorice. S njima je bio i Jadranko Prlić koji je također zaglavio u Sarajevu pri povratku s beogradskog službenog puta. Iz Podgorice su za Mostar krenuli autobusima, ali vozač je stao u Nevesinju. Dalje nije htio, bio je rat. Igrači srpske nacionalnosti izašli su u Nevesinju, a Prlić se preko barikada zajedno s igračima Veleža u nekoliko osobnih automobila probio do Mostara. Veležove klupske prostorije pod Bijelim brijegom već su bile razrušene i zauzete, a pehare su našli u kontejnerima.

Adnan Dizdarević imao je tada 19 godina. Danas je trener vratara Veleža i profesor u mostarskoj gimnaziji. Kako je on doživio presudu Jadranku Prliću?

“Ja sam jedan od posljednjih igrača Veleža koji je napustio Mostar, no ne bih u to ulazio na takav način, to je jako komplicirana situacija. Mislim da svi normalni ljudi žele vidjeti Velež i Zrinjski u pravom sportskom derbiju, svi želimo da to bude praznik sporta. Mi bismo se voljeli vratiti pod Bijeli brijeg, ali najviše bismo voljeli bismo da Mostar napravi još jedan moderan stadion. To nije više pitanje politike, nego razvoja, budućnosti za našu djecu. Vjerujte, da se nas sportaše pita nikada u Mostaru ne bi bilo sukoba. Ima mnogo mladih koji ne žive po principu podjele, no pitanje je kada će ta masa postati veća od ove koja sije negativnost. U gradu vlada nezaposlenost i sivilo, i mladi ljudi bijes i apatiju izražavaju u navijačkim skupinama. Kod nas su takve tučnjave uvijek na nacionalnoj osnovi i to baca ružnu mrlju na Mostar.”

Mostarski derbi danas nije ni sjena derbija kakvi su se igrali kada se se Velež 2006. godine vratio u prvu ligu nakon dvije sezone u drugom rangu.

Nakon 55 godina, Velež i Zrinjski susreli su se po prvi put na Koševu 2000. godine u prijateljskoj utakmici koja je i završila miroljubivo, 2:2. Bio je to test za jedinstvenu ligu BiH koja koja je nastala pod pritiskom Uefe, sjedinjenjem lige NSBIH-a i nogometne lige Herceg Bosne. 1997/98 prvak je odlučen nakon play offa najboljih ekipa iz te dvije lige, a već naredne godine play off nije ni odigran zbog sukoba oko Stadiona pod Bijelom brijegom. Test su položili, ali scene koje smo viđali na derbijima narednih godina to ipak ne potvrđuju.

“I ovdje pomalo dolazi zapad”, priča nam jedan od viđenijih Ultrasa, navijača Zrinjskog, koji na posljednji derbi nisu ni došli. Odnosno, došlo ih je nekoliko, dok je ostatak, njih 200-tinjak, u gradu ratovao s policijom.

I ovdje su u modu, naime, ušli navijački popisi, a Ultrasima se nije se svidjelo što policija pojedinim njihovim pripadnicima ne dopušta ulaz na istočnu stranu, pa se se odvojili od organizirane pratnje i samostalno pokušali proboj do Vrapčića, preko Carinskog mosta i Sjevernog logora. Bilanca je bila sedam uhićenih i jedno uništeno policijsko vozilo. U Vrapčićima smo u međuvremenu gledali jedan od najmirnijih derbija ikad. Stadion Veleža kostur je nekadašnje tvornice Predionica, koja je nakon rata o privatizirana na način koji će razumjeti i na zapadnoj strani, pa je danas u njoj neki lik sebi sagradio privatni teren za tenis. U čudu sam slušala svoje domaćine dok mi objašnjavaju kako je dom Veleža danas arena, koja ima čak i tribinu. Nekada je tu bilo igralište radnika Predionice.

“Nažalost, tu smo gdje jesmo, za nas je ovo zaista arena. Vrapčići su nam problem zbog slabije posjete na utakmicama”, priča nam Admir Velagić, rekorder po broju nastupa i prvi Veležov strijelac u mostarskim derbijima, danas sportski direktor kluba.

“Svaki mi je derbi bio specifičan, ali najdraži pogodak zabio sam u Vrapčićima za pobjedu 1:0 kada smo se kao i danas borili za opstanak u ligi. Mi sportaši trudili smo se da svojim reakcijama ne dajemo povod za incidente, ali svaki derbi bio je na rubu incidenta. Mekše je danas, stvari se moraju mijenjati. To nije bio rat naroda, nego rat interesa”

Kaže da nije imao problema na “drugoj” strani.

“Idem sa suprugom u kupnju, bolji je izbor. Mostar je lijep grad, ali žao mi je djeca ovdje ne pamte onaj Velež, za njih je to danas neki muslimanski klub”

Nisam više Hrvat ako nekoga mrzim 

Dok je Velež prije rata bio klub svih Mostaraca, Zrinjski je uvijek bio klub hrvatske omladine, ukinut od strane komunističkih vlasti nakon Drugog svjetskog rata i obnovljen 1992. godine. Nijedan igrač Zrinjskog nakon rata nije igrao za Velež, niti se igrače Zrinjskog može sresti u istočnom dijelu grada. Klupska legenda Krešo Kordić odlučio je svojim pogocima tri poslijeratna derbija i prvi je strijelac derbija sa zapadne obale.


I danas živi u svom Mostaru, ali igra u Širokom Brijegu, koji ima najbolje uvjete na razini cijele BiH.

“Prije svega imamo kamp, nadam se da će uskoro imati i drugi klubovi. To je problem u cijeloj regiji, a bez toga nema budućnosti. Mostar ima dva stadiona, jedan na istoku, jedan na zapadu, a hoće li se graditi treći to je pitanje za neke druge. Derbije gledam samo pod Bijelim brijegom. Nije to kao nekad kada je stadion bio ispunjen sat i pol vremena prije utakmice. No gledateljstvo je u opadanju i u Hrvatskoj, valjda oni koji vode nogomet znaju zašto je tako. Ja se uvijek rado sjetim derbija. Svaki gol mi je bio drag, posebno jer su ti pogoci bili odlučujući. Najdraži mi je ipak gol koji sam zabio na istočnoj strani, jer je to bila prva poslijeratna pobjeda Zrinjskog u gostima”

Na drugu stranu ide samo kad gostuje sa Širokim.

“U zapadnom dijelu grada ostalo je dosta Bošnjaka s kojima sam prijatelj… Na istok baš i ne idem, uvijek se nađe netko tko drugačije razmišlja, dovikuju mi… Ne treba mi to. O tome mi je teško govoriti, jer sam ja dijete Zrinjskog i taj mi je klub u srcu. Sve drugo je politika. Ja sam odrastao na stadionu Zrinjskog. Netko danas misli da je zakinut, ali tu su stvari iz prošlosti. Možda je prije te prošlosti postojala i neka druga prošlost. Volio bih da derbi uvijek bude sportski, a ne politički susret. Nikada na drugu naciju nisam gledao drugačije. Gledam samo tko je čovjek. Nisam veći Hrvat ako mrzim nekoga. Volim svoje, druge poštujem”, priča nam Kordić koji je prije našeg susreta dobro provjerio tko smo i zašto ga trebamo.

I prije svega je istaknuo…

“O presudi ne želim puno govoriti, možda će netko povući pitanja i tražiti odgovore, ali smatram da je to politička odluka.  Puno je tu kontroverzi kojih nismo ni svjesni. Oni koji su izgubili najmilije, za njih nema pravde, niti im ova presuda pomaže”

S njim se možda neće složiti Rijad Demić, veliki talent i jedan od najmlađih debitanata u povijesti Veleža koji je svojim golovima također odlučivao derbije.

“Na presudu gledam kroz svog oca. Njemu to nešto ipak znači, pa znači i meni. Ipak sam protjeran iz svoje kuće. Ne treba zaboraviti, ali moramo nastaviti živjeti zajedno. Svi smo mi jedan mentalitet”

Danas igra u Iranu, gdje se upoznao s nešto drugačijim muslimanima nego što su oni iz kraja iz kojeg dolazi.

“Kada sam se vraćao na aerodromu sam sreo Tonija Šunjića, protiv kojeg sam igrao derbije. Izgrlili smo se i izljubili. To su moji ljudi i moj mentalitet”

Ipak, takva poslijeratna prijateljstva ne ističu se javno u Mostaru koji smo doživjeli. Skrivaju ih blještavila gigantskih šoping “mallova”, 30-metarski križevi i minareti razasuti po podijeljenim brdima i pulsirajući studentski život meke falših sveučilišta. S obje strane Neretve priča se o zadovoljenju pravde, no ovdje nisam po nju došla.

Što je pravda, pita me nagrađivani BiH novinar Ermin Bise, dok kroz otpad automobila i porušene kuće ulazimo u stadion u Vrapčićima.

“Ovdje je pobijedio fašizam, ako se Velež ne vrati pod Bijeli brijeg. Apsurd je da danas hrvatska reprezentacija igra na mjestu gdje je nekad zatočeno i odvedeno u logore preko deset tisuća ljudi”, podsjeća nas na vrijeme u kojem je Bijeli brijeg bio tranzitni centar odakle su HVO i HV slali zatvorenike u logore u Gabelu i Dretelj.

U jednom od njih završio je i otac ovog momka s početka teksta, a glavu mu je spasio časnik HVO-a, njegov “prijeratni drug”. Gledajući derbi, gledala sam samo njega. On je priča “mog” Mostara. To nije onaj Mostar Ive Andrića koji je jednom rekao da “od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije bolje i vrjednije od mostova”. Nema ovdje više čuvara mostova po kojima je Mostar i dobio ime, ovo je jedino mjesto gdje mostovi ne spajaju, već razdvajaju.

I nakon svega zaista ne znam što zadovoljenje pravde znači za mog novog, “poslijeratnog” druga. Znam samo da mu je realnost plaća od 200 maraka

piše: dea redžić index.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Komemoracija generalu Slobodanu Praljku

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte

Zagreb, 11. prosinca 2017.

GOSPODINE GENERALE!

Ja znam da si s nama. Da, s nama danas u ovom sjećanju točno u podne u Lisinskom. Sjediš u svakom stolcu ove dvorane, stojiš na svakom mjestu gdje netko danas u ovoj dvorani stoji, misliš naše misli, želiš naše želje, tužiš naše tuge, živiš naše radosti. S nama si na svakom pedlju Domovine i danas i svu vječnost. Vjetrom čežnje misao nam nosiš, misao što je neumorna, kojoj nikad san neće sklopiti oči.

Htjeli smo još tilovina žutih uživati, željeli vrhunce naših gora dušom osvajati, na poljima našim još tolika kola odigrati. Hercegovina i Bosna i Hrvatska stoji kao ukopana i ime ti tiho  Tvoje na usnama našim titra.

Ogromno si svoje tijelo i još veću dušu svoju, Generale, uvijek na dlanu imao. Bez zadnje suzdržane misli, ili kolebanja, iskreno do boli i za prijatelja i za neprijatelja. Nije bilo tajne na tvom ratnom putu, nije bilo zakulisnog, nejasnog, tamnog. Uvijek si kročio onom stranom života na kojoj je sve bilo bjelodano.

Tko Te mogao razumjeti? Tko? Ne oni i onaj tko nije bio iskren i tko nije bio spreman za ideale sve dati. Generale, Tvoji su te vojnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane uvijek razumjeli i s tobom bili jedno. Znali smo da bi i za naš mali prst dao sve na svijetu. I to su svi znali, jer si takav i to si svima rekao. Iskreno do bola.

Ostala je Tvoja rečenica koju je čuo cijeli svijet, i koja će cijelom svijetu odzvanjati u ušima:

SLOBODAN PRALJAK NIJE RATNI ZLOČINAC. S PRIJEZIROM ODBACUJEM VAŠU PRESUDU.

Ostaješ s nama, Generale. Stojimo Ti do kraja postrojeni na prijavak. Zore će i sutoni Herceg Bosne u sve dane s Tobom živjeti.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari