Pratite nas

Herceg Bosna

Čuvari Mostova

Objavljeno

na

HRVATSKA reprezentacija održala je danas otvoreni trening na Stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru, gradu u kojem reprezentacija BiH još nikada nije odigrala službenu utakmicu. Dogodit će se to prvi put ovog ljeta, kada mlada reprezentacija BiH ugosti vršnjake iz Crne Gore.

No, igrat će se s druge strane Neretve, na Veležovom stadionu Vrapčići, gdje će i nas put odnijeti u ovom, za Mostar posebno bolnom tjednu. Derbi Veleža i Zrinjskog igrao se tri dana prije izricanja presude šestorci iz Hrvatske zajednice, a kasnije i Hrvatske Republike “Herceg-Bosne” i Hrvatskom vijeću obrane osnovanom 1992. godine i potpomognutom financijama i ljudstvom HV-a.

Za narode BIH glavno je političko pitanje u tom momentu bilo ustavno ustrojstvo, Alija Izetbegović smatrao je kolonu tenkova JNA koja je iz vojarne Sjevernog logora krenula za Kupres – tuđim ratom, a Hrvatska je proživljavala jedan od najbolnijih trenutaka svoje povijesti, pad Vukovara. Upravo su preuzimanja vojarni JNA, poput one blizu Busovače, donijela prve sukobe Armije BIH i HVO-a.

Prijeratni i poslijeratni drugovi

Vojnici HVO-a danas nam pričaju da su se borili da se i Hercegovini ne dogodi Vukovar, ali haaški sud ustvrdio je nakon 20 i kusur godina, nešto sasvim drugo. Na 111 godina zatvora nepravomoćno su osuđeni lideri “Herceg Bosne” Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, zbog svog doprinosa zločinačkom pothvatu, a kojeg je iz Zagreba koordinirao Franjo Tuđman, s ciljem etničkog čišćenja hrvatskog teritorija u BIH od muslimanskog stanovništva i stvaranja Velike Hrvatske.

Danas se nigdje kao u Mostaru ne osjećaju posljedice hrvatsko-muslimanskog sukoba. Od jednog su agresora nastala tri, a sukob je prerastao u rat. Zvao se taj rat Domovinski rat ili Agresija na BiH, iza sebe je ostavio pokolj, stravična razaranja i urbicid nekadašnjeg privrednog giganta i najljepšeg grada u BiH.

Ostavio je i podjelu na istok i zapad, na siromašne i bogate, na muslimansko i hrvatsko, ili čini mi se najtočnijim, na prijeratno i poslijeratno. Poslijeratni ili prijeratni drugovi, rivalstva, derbiji, golovi… Rat je ostao mjerna jedinica za vrijeme, a izrečena haška presuda, koja za Hrvatsku kao da niti ne postoji, u Mostaru je jaz učinila dubljim, a podjelu još oštrijom.

“Nemoguće je to objasniti. Svako normalan reći će da ovdje postoje tri države i dva Mostara. Najkraće rečeno, to je nenormalno podijeljen grad”

Naš domaćin bio je jedan iz reda “rođenih”, momak s istočne obale, dijete poslijeratnog Veleža, ili jednostavnije rečeno, musliman. Odvilo se tako da smo mostarski derbi gledali na istočnoj strani. Kolege Hrvati pitali su zašto sam u gostima kod ljudi iz Veleža.

“Pa zato jer se na njihovom stadionu igrala utakmica”

Reakcija – muk.

Važno je to ipak napomenuti, jer nakon par dana provedenih u Mostaru uhvati vas paranoja da o derbiju ne smijete pisati samo s jedne strane. I taj mi je umjetni osjećaj, doduše, pomogao da odradim posao zbog kojeg sam došla. A došla sam vidjeti kako se praktično živi u gradu koji je nakon ratnog vihora samo teoretski, a neki kažu i nasilno, ujedinjen Statuom Paddyja Ashdowna. Jedini način da to uistinu doživite jest da krenete crtom razgraničenja, kuću po kuću, pedalj po pedalj. Ovdje se do u kućni broj zna tko je tko.

 

Pet kilometara za 16 godina

Neretva je prirodna granica preko koje je ratovali HVO i Armija BIH, ali nije u potpunosti točna tvrdnja da ona svojim tirkiznim zelenilom dijeli grad na istočni i zapadni, jer Armija BiH (muslimani), držala je u tom ratu bivših saveznika protiv Srba, i pojas na zapadnoj obali Neretve, širok 200-tinjak metara.

Podjela se puno jasnije vidi u Šantićevoj ulici, gdje se ratovalo prsa u prsa. Iz bunkera s jedne strane ulice gađali su se oni s druge strane, u tih 20 metara stao je čitav rat. Ili na Bulevaru Narodne Revolucije, koji je danas preimenovan, kao i većina ulica na zapadnoj strani, u Ulicu hrvatskih branitelja. Crta razgraničenja je i mostarska gimnazija, jedan od simbola grada i jedina “ujedinjena” škola u gradu. Naravno, ovdje ujedinjene znači da su pod istim krovom, ali u drugim učionicama, Hrvati i Muslimani. To je najbliže koliko se mogu približiti.

“Prvi put sam nogom kročio na zapadni dio grada kada se škola ujedinila. Bilo nam je zanimljivo, bili smo klinci. Mogla mi se dopasti neka cura Hrvatica, ali nemoguće je bilo da to preraste u nešto ozbiljno”

Živi pet kilometara od gimnazije, ali prvi put ovdje je došao sa 16 godina.

Gimnazija je na “ničijoj zemlji”; kada iz zgrade napravite korak lijevo nalazite se na hrvatskoj strani, a već korak udesno vodi vas na istok, gdje živi narod koji će sebe nazvati Bošnjacima.

Postoje mjesta u gradu koja se nalaze na zapadnoj strani Neretve, ali pripadaju istočnom dijelu. Na takvom je mjestu i roditeljska kuća Bake Sliškovića, čija je obitelj mnogo pretrpjela zbog Bakinih pokušaja da kao izbornik stvori multietničku reprezentaciju. Legenda Veleža bio je i trener Zrinjskog, a navijači mu to nisu zaboravili. On za razliku od mnogih drugih Hrvata, nije zaboravio Veležov 90-ti rođendan i ukazao se na proslavi. Derbije danas najradije gleda ispred tv-a, u svom domu na zapadnoj strani grada. Tamo gdje i telefonski brojevi počinju s drugom znamenkom nego na “istoku”.


Rodna kuća Bake Sliškovića

Politički vrh u Mostaru, bilo “bošnjački” ili hrvatski, i danas se u kampanjama “brine” o nogometu. Koliko je samo puta u izborno vrijeme Bošnjacima obećan povratak Pod bijeli brijeg, gdje je do 1992. godine igrao Velež, tada jedini mostarski i jugoslavenski prvoligaš, čiji su obrisi jasni i danas ne samo po klupskom grbu, već i po slikama Tita na navijačkoj tribini. Od strane bošnjačkog vrha čak je i ugašena inicijativa europskog supervizotra za Mostar Hansa Koschnika, da se Veležu sagradi novi stadion u Sjevernom logoru, jer lakše je politizirati s činjenicom da je Bijeli brijeg dom kluba koji bi u tom dijelu grada uvijek bio gost, a svaka domaća utakmica bila bi visokorizična.

Pehari u kontejneru 

U ožujku 1992. godine Velež je odigrao posljednju utakmicu pod Bijelim brijegom. Pobijedili su Zemun, pogodak je dao i Zdenko, otac Tina Jedvaja, koji će 21 godinu kasnije s hrvatskom reprezentacijom trenirati na istom travnjaku s kojeg je klub njegovog oca, Velež, protjeran.  U narednom kolu, JNA je zabranila dolazak Pod bijeli brijeg Radničkom iz Niša, pa je Velež igrao međusobni prijateljski susret za svoju publiku.

Otputovali su potom na gostovanje u Suboticu, već tada bez igrača hrvatske nacionalnosti. Na svoj stadion više se nikada nisu vratili. Aerodrom u Sarajevu blokirala je JNA, pa su se igrači Veleža vraćali preko Podgorice. S njima je bio i Jadranko Prlić koji je također zaglavio u Sarajevu pri povratku s beogradskog službenog puta. Iz Podgorice su za Mostar krenuli autobusima, ali vozač je stao u Nevesinju. Dalje nije htio, bio je rat. Igrači srpske nacionalnosti izašli su u Nevesinju, a Prlić se preko barikada zajedno s igračima Veleža u nekoliko osobnih automobila probio do Mostara. Veležove klupske prostorije pod Bijelim brijegom već su bile razrušene i zauzete, a pehare su našli u kontejnerima.

Adnan Dizdarević imao je tada 19 godina. Danas je trener vratara Veleža i profesor u mostarskoj gimnaziji. Kako je on doživio presudu Jadranku Prliću?

“Ja sam jedan od posljednjih igrača Veleža koji je napustio Mostar, no ne bih u to ulazio na takav način, to je jako komplicirana situacija. Mislim da svi normalni ljudi žele vidjeti Velež i Zrinjski u pravom sportskom derbiju, svi želimo da to bude praznik sporta. Mi bismo se voljeli vratiti pod Bijeli brijeg, ali najviše bismo voljeli bismo da Mostar napravi još jedan moderan stadion. To nije više pitanje politike, nego razvoja, budućnosti za našu djecu. Vjerujte, da se nas sportaše pita nikada u Mostaru ne bi bilo sukoba. Ima mnogo mladih koji ne žive po principu podjele, no pitanje je kada će ta masa postati veća od ove koja sije negativnost. U gradu vlada nezaposlenost i sivilo, i mladi ljudi bijes i apatiju izražavaju u navijačkim skupinama. Kod nas su takve tučnjave uvijek na nacionalnoj osnovi i to baca ružnu mrlju na Mostar.”

Mostarski derbi danas nije ni sjena derbija kakvi su se igrali kada se se Velež 2006. godine vratio u prvu ligu nakon dvije sezone u drugom rangu.

Nakon 55 godina, Velež i Zrinjski susreli su se po prvi put na Koševu 2000. godine u prijateljskoj utakmici koja je i završila miroljubivo, 2:2. Bio je to test za jedinstvenu ligu BiH koja koja je nastala pod pritiskom Uefe, sjedinjenjem lige NSBIH-a i nogometne lige Herceg Bosne. 1997/98 prvak je odlučen nakon play offa najboljih ekipa iz te dvije lige, a već naredne godine play off nije ni odigran zbog sukoba oko Stadiona pod Bijelom brijegom. Test su položili, ali scene koje smo viđali na derbijima narednih godina to ipak ne potvrđuju.

“I ovdje pomalo dolazi zapad”, priča nam jedan od viđenijih Ultrasa, navijača Zrinjskog, koji na posljednji derbi nisu ni došli. Odnosno, došlo ih je nekoliko, dok je ostatak, njih 200-tinjak, u gradu ratovao s policijom.

I ovdje su u modu, naime, ušli navijački popisi, a Ultrasima se nije se svidjelo što policija pojedinim njihovim pripadnicima ne dopušta ulaz na istočnu stranu, pa se se odvojili od organizirane pratnje i samostalno pokušali proboj do Vrapčića, preko Carinskog mosta i Sjevernog logora. Bilanca je bila sedam uhićenih i jedno uništeno policijsko vozilo. U Vrapčićima smo u međuvremenu gledali jedan od najmirnijih derbija ikad. Stadion Veleža kostur je nekadašnje tvornice Predionica, koja je nakon rata o privatizirana na način koji će razumjeti i na zapadnoj strani, pa je danas u njoj neki lik sebi sagradio privatni teren za tenis. U čudu sam slušala svoje domaćine dok mi objašnjavaju kako je dom Veleža danas arena, koja ima čak i tribinu. Nekada je tu bilo igralište radnika Predionice.

“Nažalost, tu smo gdje jesmo, za nas je ovo zaista arena. Vrapčići su nam problem zbog slabije posjete na utakmicama”, priča nam Admir Velagić, rekorder po broju nastupa i prvi Veležov strijelac u mostarskim derbijima, danas sportski direktor kluba.

“Svaki mi je derbi bio specifičan, ali najdraži pogodak zabio sam u Vrapčićima za pobjedu 1:0 kada smo se kao i danas borili za opstanak u ligi. Mi sportaši trudili smo se da svojim reakcijama ne dajemo povod za incidente, ali svaki derbi bio je na rubu incidenta. Mekše je danas, stvari se moraju mijenjati. To nije bio rat naroda, nego rat interesa”

Kaže da nije imao problema na “drugoj” strani.

“Idem sa suprugom u kupnju, bolji je izbor. Mostar je lijep grad, ali žao mi je djeca ovdje ne pamte onaj Velež, za njih je to danas neki muslimanski klub”

Nisam više Hrvat ako nekoga mrzim 

Dok je Velež prije rata bio klub svih Mostaraca, Zrinjski je uvijek bio klub hrvatske omladine, ukinut od strane komunističkih vlasti nakon Drugog svjetskog rata i obnovljen 1992. godine. Nijedan igrač Zrinjskog nakon rata nije igrao za Velež, niti se igrače Zrinjskog može sresti u istočnom dijelu grada. Klupska legenda Krešo Kordić odlučio je svojim pogocima tri poslijeratna derbija i prvi je strijelac derbija sa zapadne obale.


I danas živi u svom Mostaru, ali igra u Širokom Brijegu, koji ima najbolje uvjete na razini cijele BiH.

“Prije svega imamo kamp, nadam se da će uskoro imati i drugi klubovi. To je problem u cijeloj regiji, a bez toga nema budućnosti. Mostar ima dva stadiona, jedan na istoku, jedan na zapadu, a hoće li se graditi treći to je pitanje za neke druge. Derbije gledam samo pod Bijelim brijegom. Nije to kao nekad kada je stadion bio ispunjen sat i pol vremena prije utakmice. No gledateljstvo je u opadanju i u Hrvatskoj, valjda oni koji vode nogomet znaju zašto je tako. Ja se uvijek rado sjetim derbija. Svaki gol mi je bio drag, posebno jer su ti pogoci bili odlučujući. Najdraži mi je ipak gol koji sam zabio na istočnoj strani, jer je to bila prva poslijeratna pobjeda Zrinjskog u gostima”

Na drugu stranu ide samo kad gostuje sa Širokim.

“U zapadnom dijelu grada ostalo je dosta Bošnjaka s kojima sam prijatelj… Na istok baš i ne idem, uvijek se nađe netko tko drugačije razmišlja, dovikuju mi… Ne treba mi to. O tome mi je teško govoriti, jer sam ja dijete Zrinjskog i taj mi je klub u srcu. Sve drugo je politika. Ja sam odrastao na stadionu Zrinjskog. Netko danas misli da je zakinut, ali tu su stvari iz prošlosti. Možda je prije te prošlosti postojala i neka druga prošlost. Volio bih da derbi uvijek bude sportski, a ne politički susret. Nikada na drugu naciju nisam gledao drugačije. Gledam samo tko je čovjek. Nisam veći Hrvat ako mrzim nekoga. Volim svoje, druge poštujem”, priča nam Kordić koji je prije našeg susreta dobro provjerio tko smo i zašto ga trebamo.

I prije svega je istaknuo…

“O presudi ne želim puno govoriti, možda će netko povući pitanja i tražiti odgovore, ali smatram da je to politička odluka.  Puno je tu kontroverzi kojih nismo ni svjesni. Oni koji su izgubili najmilije, za njih nema pravde, niti im ova presuda pomaže”

S njim se možda neće složiti Rijad Demić, veliki talent i jedan od najmlađih debitanata u povijesti Veleža koji je svojim golovima također odlučivao derbije.

“Na presudu gledam kroz svog oca. Njemu to nešto ipak znači, pa znači i meni. Ipak sam protjeran iz svoje kuće. Ne treba zaboraviti, ali moramo nastaviti živjeti zajedno. Svi smo mi jedan mentalitet”

Danas igra u Iranu, gdje se upoznao s nešto drugačijim muslimanima nego što su oni iz kraja iz kojeg dolazi.

“Kada sam se vraćao na aerodromu sam sreo Tonija Šunjića, protiv kojeg sam igrao derbije. Izgrlili smo se i izljubili. To su moji ljudi i moj mentalitet”

Ipak, takva poslijeratna prijateljstva ne ističu se javno u Mostaru koji smo doživjeli. Skrivaju ih blještavila gigantskih šoping “mallova”, 30-metarski križevi i minareti razasuti po podijeljenim brdima i pulsirajući studentski život meke falših sveučilišta. S obje strane Neretve priča se o zadovoljenju pravde, no ovdje nisam po nju došla.

Što je pravda, pita me nagrađivani BiH novinar Ermin Bise, dok kroz otpad automobila i porušene kuće ulazimo u stadion u Vrapčićima.

“Ovdje je pobijedio fašizam, ako se Velež ne vrati pod Bijeli brijeg. Apsurd je da danas hrvatska reprezentacija igra na mjestu gdje je nekad zatočeno i odvedeno u logore preko deset tisuća ljudi”, podsjeća nas na vrijeme u kojem je Bijeli brijeg bio tranzitni centar odakle su HVO i HV slali zatvorenike u logore u Gabelu i Dretelj.

U jednom od njih završio je i otac ovog momka s početka teksta, a glavu mu je spasio časnik HVO-a, njegov “prijeratni drug”. Gledajući derbi, gledala sam samo njega. On je priča “mog” Mostara. To nije onaj Mostar Ive Andrića koji je jednom rekao da “od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije bolje i vrjednije od mostova”. Nema ovdje više čuvara mostova po kojima je Mostar i dobio ime, ovo je jedino mjesto gdje mostovi ne spajaju, već razdvajaju.

I nakon svega zaista ne znam što zadovoljenje pravde znači za mog novog, “poslijeratnog” druga. Znam samo da mu je realnost plaća od 200 maraka

piše: dea redžić index.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bitka za Mostar 1992.

Objavljeno

na

Objavio

wikiwand.com

3. travnja 1992. Mostar – HVO oslobodio Mostar od četnika, a onda su Bošnjaci u HVO-u okrenuli puške prema Hrvatima

Dana 3. travnja 1992., u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora, vojarne JNA, eksplodirala je cisterna. Taj događaj je označio početak rata u Mostaru.

Zaboravlja se da je najveći hercegovački grad od agresije JNA i Srba obranjen i oslobođen od Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u koju je bio uključen i veliki broj muslimana Hercegovine. Hercegovačke muslimane je naoružao i spasio HVO, kao i u Bosanskoj Posavini, a onda ih je Sarajevo nahuškalo protiv Hrvata. Godinu dana kasnije okrenuli su svoje puške prema suborcima Hrvatima.

Ovaj događaj dezorijentirao je JNA: na zapovijed generala Momčila Perišića, 7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane, koje i preuzima obranu Mostara, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika.

Od 14. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. godine, oslobođena je čapljinska vojarna, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini.

Tijekom tih borbi, srušeno je 5 zrakoplova JNA.

Od 7. travnja 1992. godine do operacije Lipanjske zore, JNA je uz potporu paravojnih jedinica hercegovačkih Srba i Crnogoraca počinila urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom Srba i JNA. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.

Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.

Bošnjaci u HVO-u okreću puške prema Hrvatima!

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do vojne izdaje, a „Samostalni mostarski bataljun“ u kojem su bili Bošnjaci napušta položaje koje HVO drži prema Srbima.

Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju.

“Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba.

Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo.

Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a. (Izvor: narod.hr)

Mostarska cisterna i travanj 1992.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Pomozimo našem Mostaru, srcu Herceg Bosne!

Objavljeno

na

Objavio

Istina je kako se cijeli svijet suočava s pandemijom i kako svima treba pomoći, no Mostar uistinu jest u posebnoj situaciji zbog ogromnog broja ljudi koji gravitira toj bolnici, a svi znamo kako nažalost Mostar nije prioritet u državi u kojoj se nalazi.

Molim Vas da pomognete, svatko na način na koji može, kao što vas molim i da kontaktirate druge za koje mislite da mogu pomoći. U ovakvim situacijama i vremenima, nije vrijeme za raznorazna kritiziranja i očajavanja. Kritika je dobra kada je konstruktivna, ali za vrijeme pandemija ne postoji kontruktivna kritika, postoji samo KONSTRUKTIVNA POMOĆ, ali ona neće padati s neba i može doći samo od nas. Kad se udružimo, virus će biti mačji kašalj. Naše savjesti biti će mirne. Mnogi će biti spašeni. Nemamo vremena za difuziju odgovornosti!

Herojstvo i nadljudski napori medicinskog osoblja zajedno sa zdravstvenim djelatnicima SKB-a Mostar zaslužuju da dotaknu naša srca i motiviraju nas na pomoć!

Posebno molim hrvatsku dijasporu, koja uvijek u teškim i kriznim trenucima pokaže i dokaže svoju vrijednost, da djeluje organizirano, junački i hrabro kao i dosad. (Marijan Knezović)

Apel za pomoć i upute SKM-a Mostar svima koji žele pomoći u zaštiti pacijenata i prevenciji pandemije koronavirusa covid-19

SKB Mostar ovim putem obaviještava sve one koji žele pomoći medicinskom osoblju i zdravstvenim djelatnicima, pacijenticama i pacijentima SKB-a i svima onima koji bi to mogli postati uslijed globalne pandemije koronavirusa, odnosno virusa COVID-19, da nam pomoći mogu na različite načine, zavisno o njihovim mogućnostima.

Najveća potreba SKB-a Mostar, kao i velike većine bolnica u cijelome svijetu, u ovome je trenutku medicinska oprema potrebna za prevenciju daljnjega širenja pandemije. U interesu javnosti i opće zdravstvene situacije velikog broja ljudi koji u slučaju bolesti gravitira SKB-u Mostar, priopćavamo kako smo, kao i većina svjetskih bolnica, suočeni s brojnim problemima koji otežavaju nabavku medicinske i zaštitne opreme, čak i uz najbolju volju onih koji nam se javljaju sa željom da nam pomognu i nas samih.

Oni koji mogu, te svi oni koji osjećaju da bi mogli, pomoći nam najviše mogu direktnim doniranjem medicinske opreme; prioritizirano na sljedeći način:

  1. Respiratori
  2. Zaštitne maske s certifikatom FFP3 standard EUR (ili američki N 95 standard) kao i maske s certifikatom FFP2
  3. Zaštitna odijela protiv Covid–19 (preferirano: Chemical protective coverall type 3)
  4. Maske kirurške jednokratne s gumicom, troslojne, s PVC slojem
  5. Rukavice nitrilne
  6. Medicinske kaljače
  7. Antiseptične otopine na bazi minimalno 70% alkohola
  8. Zaštitne naočale

Svjesni smo kako mnogi nisu u mogućnosti nabaviti opremu, unatoč svojim željama. Stoga smo otvoreni i za novčane donacije, koje će naš stručni tim transparentno trošiti na nabavku proizvoda koji služe za sprječavanje širenja virusa kao i liječenje oboljelih. U svrhu borbe protiv pandemije koronavirusa otvoreni su novi, namjenski računi koji su popisani na kraju teksta, i to za donacije u svim valutama (dolari, euri, hrvatske kune i druge,) a svi oni koji novac žele uplatiti kao naznaku (opis plaćanja) trebaju staviti: „KORONA-SKB.“

Popis donacija biti će objavljivan na našoj web stranici u posebnoj  kategoriji „KORONAVIRUS“ te će se javnost pravovremeno i transparentno informirati o nabavi opreme od donacija gdje se SKB Mostar u potpunosti obvezuje na transparentnost prema donatorima, medijima, cjelokupnoj javnosti kao i nadležnim institucijama.

Važno je naglasiti kako je za očekivati da će potreba za respiratorima biti povećana, te sve one koji smatraju kako mogu pomoći u nabavci respiratora, zbog obujma donacije, upućujemo da se jave direktno telefonski na broj 00387-36-336-505.

Svi oni koji imaju pouzdane informacije o mogućnosti nabavke potrebnih proizvoda, neka također budu slobodni obratiti nam se.

Ovim putem se zahvaljujemo svima koji su već pomogli rad i borbu SKB-a Mostar protiv pandemije koronavirusa, a zahvaljujemo se i svima koji će to činiti u budućnosti. Zajedno s vama, ne sumnjamo kako ćemo se izboriti sa svakim problemom, pa i s globalnom pandemijom koja pogađa i naše društvo.

Nemoguće je ne istaknuti profesionalnost, uslužnost, žrtvovanje i nadasve spremnost našega medicinskog osoblja koje iz dana u dan ulaže herojske napore, postižući zavidne rezultate, posebice u odnosu na sve poteškoće s kojima se suočavamo, prvenstveno zbog manjka opreme i povećanog obujma posla. Njima, i na ovaj način, izričemo jedno veliko „hvala,“ i nadamo se kako ćete ga izreći i vi svojom pomoći, kakva god i kolika ona bila.

PODACI ZA NAMJENSKE NOVČANE DONACIJE ZA BORBU PROTIV KORONAVIRUSA:

U DOLARIMA, EURIMA, KUNAMA I DRUGIM VALUTAMA OSIM KONVERTIBILNE MARKE:

IBAN: BA395550000047945566
PRIMATELJ: SVEUČILIŠNA KLINIČKA BOLNICA MOSTAR
ADRESA PRIMATELJA: BIJELI BRIJEG BB, MOSTAR, BiH
INSTRUKCIJE ZA PLAĆANJE: NOVA BANKA A.D. BANJA LUKA
SWIFT: NOBIBA22
OPIS PLAĆANJA: KORONA-SKB

U KONVERTIBILNIM MARKAMA:

TRANSAKCIJSKI ŽIRO RAČUN U KM: 5550000047945469
PRIMATELJ: SVEUČILIŠNA KLINIČKA BOLNICA MOSTAR
ADRESA PRIMATELJA: BIJELI BRIJEG BB, MOSTAR, BiH
OPIS PLAĆANJA: KORONA-SKB

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari