Connect with us

Kolumne

‘Republika Buljska Krajina’

Objavljeno

on

isječak/fb

U sjeni proslave 26. obljetnice Oluje i pobjede nad ondašnjim pobunjenicima protiv državnog poretka Republike Hrvatske, naizgled neočekivano obilježena je i 31. godišnjica takozvane balvan revolucije, najave onoga što će Olujom biti pobijeđeno i otpuhano u ropotarnicu povijesti.

Ne prigodnom svečanošću, niti pustim govorima i pukim prisjećanjem na te, sad već stare dane, nego znatno živopisnije – igranim prizorima. Uostalom, bilo je tek pitanje vremena kad će akteri – koji su podržavajući huškačko ozračje stvorili plodno tlo za klasični teroristički napad na hrvatske policajce pred zgradom Vlade, a potom i iskrivljavali njegovu narav umanjujući mu značaj, ne pitajući se pritom po čemu se on to razlikuje od oružanih napada na hrvatsku policiju ranih devedesetih – otići i korak dalje, povodeći se za uzorima iz tog doba.

I nije tu riječ o potucalima koji se sad više ni među sobom ne mogu dogovoriti tko je heroj, a tko izdajnik, na što im se, inače, svodila sva politika prema drugima, pa sad, urušavajući se iznutra, napokon čine nešto na dobrobit Hrvatske. Palicu su preuzeli ribari dezorijentiranih sitnih duša, imuni na ispade te vrste. Ti i takvi filigranski precizno ne propuštaju niti jednu prigodu kako bi Hrvatskoj nanijeli totalnu štetu.

U čitavoj priči promijenilo se tek mjesto radnje. Pobuna protiv države Hrvatske prebačena je iz Kninske krajine u susjednu joj Cetinsku. A skoro sve drugo ostalo je isto kao prije tridesetak godina. Ugrožava se turistička sezona u punome jeku, diže se buna protiv zakonitih odluka hrvatskih vlasti i mjerodavnih tijela, gunđa se na uredovanje hrvatske policije u skladu s prilikama i ovlastima, a sve će, kako stvari stoje, poput onoga što je balvan revolucijom najavljeno, opet potrajati pune 4 godine.

Izgledno je tek kako ni sad ne će manjkati prerano izgubljenih ljudskih života, a nezanemarivu materijalnu cijenu opet će platiti i gospodarstvo, ponajprije turizam. Potjera li se baš mak na konac, našla bi se tu i poneka razlika. Primjerice, dok su ondašnje ustaše protiv Hrvatske nalazili okrjepu i nadahnuće u parama komovače, današnji sijači kaosa i nereda za tu svrhu radije rabe komovicu.

I ovako upadljivu sadržajnu sličnost recentnog prepada ljutih cetinskih krajišnika s onim kninskih im preteča zasigurno pojačava činjenica što su i sada ispunjena dva navlas ista preduvjeta za veliko zlo kao početkom devedesetih. Prvo, izabrana je ekstremistička lokalna vlast, uvjerena u vlastito mesijansko poslanje, samim time nesklona i najmanjem kompromisu. Naime, sve se jasnije pokazuje kako nedavni lokalni izbori u gradu Sinju nisu predstavljali tek puki izraz narodne volje, nego se narodu dogodio buljizam, društveno-politički eksperiment s nesagledivim posljedicama, koji više sliči ozbiljnoj dijagnozi nego promišljenom ostvarenju prava glasa. Drugo, pokrenuta je svekolika medijska priprava kakve se ne bi postidio ni beogradski propagandni stroj s kraja osamdesetih i početka devedesetih.

Lijevo-liberalni mediji dupkom su puni podviga lokalnog „3 u 1“ šerifa – ajatolaha bioterorizma, barjaktara antiturističke borbe, a igrom slučaja i utemeljitelja samog buljizma. Veliča se svaki njegov korak kao da se radi o predsjedniku kakve srednjoazijske post-sovjetske republike. Prikazuju ga čudotvorcem i univerzalnim „čika Spasojem“ koji spašava sve na što naiđe – i krave od žeđi, i odbačene psiće od sigurne smrti. A kad lijevi mediji nekog desničara tako napadno hvale, onda mora da im i nije tako opasan kako se naivčinama čini. Prije će im biti zlata vrijedan.

Pa kako onda, bodren bukom medijskih talambasa, ne će biti isprovociran mjerama mjerodavnih državnih tijela za suzbijanje širenja zaraze u najosjetljivijem trenutku turističke sezone? Kako onda ne će, bespogovorno prihvaćajući prizemnu retoriku ljevičarskih internetskih trolova, odgovorne državne službenike posprdno nazivati stožerašima, te ultimativno zahtijevati ekskluzivni epidemiološki „korona-free“ status za svoj grunt – takozvanu Republiku Buljsku Krajinu – inače, tvorevinu s procijepljenošću na razini Rusije, države koja upravo ruši rekorde smrtnosti od početka korona krize?

Još prije koji tjedan mediji, koji se sad ne ustručavaju bjesomučno davati topničku potporu verbalnoj baražnoj vatri sinjskog revolveraša, jako su se brinuli zbog možebitnog širenja zaraze na koncertu Marka Perkovića Thompsona u istome gradu, unatoč striktnom pridržavanju propisanih mjera. Nakon što se priželjkivano ipak nije dogodilo, svojstvenom im dosljednošću, koju si komotno mogu priuštiti s obzirom na odavno istekli rok trajanja pamćenja potrošača njihova sadržaja, okreću ćurak.

Širenje zaraze odjednom postaje na zadnjoj rupi svirala. Kao za inat, eto baš sad, kad iz austrijskih medija dopiru zloslutni znaci nalik onima koji su poslužili kao uvod u naprasni prekid prethodne turističke sezone. Dok su mediji lani pedantno prebrojavali svakog zaraženog i čitav mjesec dana poslije Alke i Gospe, sad samo što ne svisnu od tuge nad posrnulim gospodarstvom i zatomljenim narodnim običajima grada Sinja. Srce im se cijepa zbog neiskorištenog ponoćnog potencijala te turističke meke s čitava dva dana turizma u godini.

Dotle im se za moguće posljedice zdušno poticanog sinjskog raspašoja na tamo neke Makarsku i Trogir, šire da ne spominjemo, živo fućka. Kao da ne žele izvući pouku iz prošle sezone kad je, samo kako bi se zadovoljio partikularni interes, radi šnicle zaklana krava. Podsjetimo, zbog interesa vlasnika noćnih klubova (sve golo siroče do siročeta) i toleriranja epidemiološki neodgovornog ponašanja na srednjem i južnom dijelu hrvatske obale, sezona je za barem mjesec dana skraćena i u Istri, što je s pravom izazvalo ljutnju, pa i ogorčenje tamošnjih turističkih djelatnika. Nemarom drugih kažnjeni su i oni koji su se ponašali i gospodarili odgovorno, čime nije počinjena samo nepopravljiva ekonomska šteta, nego je posredno zadan i težak udarac hrvatskom zajedništvu. Za neke, napose one gorljivo posvećene širenju razdora među Hrvatima, očito nedovoljan da bi propustili ponoviti ga.

U čitavoj priči vrhunski je odrađena još jedna uhodana medijska specijalka – stavljanje u isti koš mišljenja stručnih ljudi, onih koji su struci posvetili život, i naklapanja medijskih mezimaca, mahom polupismenih diletanata opće prakse. Pa onda iz glavurde jednog takvog mezimčeta, čije dimenzije razmjerno ne prati iskoristivi sadržaj, istresu pitanje kako to da korona djeluje samo poslije ponoći a prije toga je nema.

Hm,… da, a zašto onda policijski satovi poslije 18, 19, 20,… 23 sata u većem dijelu civiliziranog svijeta? Zato što korone prije toga nema? A što nego sa žaljenjem primijetiti kako one krajnje jednostavne, i dječjem uzrastu primjerene, stoga mnogima pomalo već i iritantne poruke o naravi zarazne bolesti i mjerama zaštite ni nakon skoro godinu i pol dana sveprisutnog ponavljanja u nekih nisu uhvatile korijena. Začudo, ne samo u sitnih politikanata krupnih tjelesina, tošama se prave i oni koji bi trebali informirati javnost. A deformiraju je.

Sučeljavajući ad hoc sklepane umotvorine kojekakvih cirkusanata i pajaca saznanjima stručnih ljudi zagađuju javni prostor svodeći ga na nadgornjavanje dosjetkama pod krinkom rasprave, gdje rasprave uopće ne može biti. Suludo? Jest, osim ako cilj nije rušenje temeljnog državnog interesa kroz otvoreno poticanje bioterorizma, sve kako bi se izazvao prekid nekima opet očito nepodnošljivo uspješne turističke sezone. U konačnici, ovdje se radi i o potpunom sumraku civilizacije, budući da se valjanjem u blatu dokazanih autoriteta s totalnim analfabetima istina relativizira, a time i gubi, što je i pravi smisao ove igrice.

Posljedično, gube se i kriteriji izbora pa kako se onda u kočijama ne će voziti oni koji su stvoreni samo za tegliti ih? Zapravo i ne čudi toliko medijska potreba za proizvodnjom lokalnih šerifa tipa Mile Martića, poglavito kad dolazi od medija koji su donedavno činili sve ne bi li temeljem famoznog Brijunskog transkripta optužili za etničko čišćenje Franju Tuđmana, i tako ga izjednačili sa spomenutim Martićem. I tek ih je nedavna gruba Vučićeva zloporaba citata iz Brijunskog transkripta („Srbi moraju nestati“) nagnala da se stidljivo prisjete kako se radi o izjavi danoj u vojnom kontekstu. A to je miljama daleko od najave etničkog čišćenja hrvatskih Srba, teze koju su znatno glasnije i sami godinama promovirali, zanemarujući pravorijek Međunarodnog suda pravde u Haagu, koji se u sporu između Hrvatske i Srbije vrlo jasno odredio o tom krunskom srpskom „argumentu“, odbacivši ga gotovo s podsmijehom.

Evo, čak si i ti medijski šarlatani, do jučer otvoreno u službi Srbije i njezine istine o Domovinskom ratu, ma koliko i dalje Hrvatskoj zlurado podmetali balvane i panjeve na skoro svakom koraku, povremeno dopuste poneki bljesak istine. Smiju li si taj luksuz priuštiti i negdašnji heroji, a danas, kad je borba protiv hrvatskih interesa posrijedi, prečesto tek puki sljedbenici svojih neprijatelja prije četvrt vijeka? Ako ne, što ih u tome sprječava? Je li problem samo u glavama? Ili ipak i u srcima?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR