Pratite nas

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Sindikatima, štrajkašima, ministrici – palac dolje

Objavljeno

na

Objavio

Što sindikati žele?

Što štrajkaši žele?

Što ministrica želi? ?????

Bezbroj pitanja na koje postoji samo jedan odgovor, a to je: Ne znaju!

(u stvari znaju jedino što „nećeju“, a „nećeju“ g. Andreja Plenkovića jer ovaj „štrajk“ nema veze s plaćama ni koeficijentima već je ovo klasični „politički štrajk“!

Može se svima dodatno povećati plaće i 30 % ili 40 %, ali tad moramo znati da to mora biti “politička odluka” koja za sobom vuče automatsko povećanje Javnog duga RH, posljedično tomu povećanje kamata uz istovremeno snižavanje kreditnog rejtinga na razinu “smeća”, ili u kratko, sve što je do sad odlično napravljeno “baciti u vitar”…To želi samo BANDA KOMUNJARSKA! )

Sindikati traže jedno, dobiju više i nisu zadovoljni!? Teško je razumjeti o čemu je uopće riječ jer „pismeni i obrazovani“ štrajkaši nastavljaju štrajk, ali na čiji i za čiji račun!?

No, jesu li imenovani uopće i matematički pismeni u ovoj kaljuži od tzv. „štrajka“!?

Očito je da nisu jer za matematičku pismenost na primjeru zahtjeva povećanja plaća i dobivenog više od zatraženog, graniči sa zdravim razumom svakog štrajkaša. Sindikati su tražili povećanje plaća za 6,11 %. Koliko sam se god trudio za doći do ovih famoznih 6,11 % najbliže što sam mogao je doći do izračuna na četiri decimale i da ne spominjem da bih slobodno mogao računati i na 64 decimale, na koliko je „zaokružen“ Ludolfov broj Pi. Koji su to „moždani“ koji su došli do 6,11 % ni dan danas mi nije jasno.

Sad kažu da su u pitanju koeficijenti i da žele povećati koeficijente za 6.11 %. Malo sam se poigrao brojevima i matematikom osnovne škole, a ona kaže sljedeće:
Neovisno koju osnovicu plaće uzeli kao polaznu točku, uvijek dolazimo do istog rezultata. Uzmimo npr. da je osnovica plaće učitelja s 25 godina radnog staža

7 000 kuna uz koeficijent 1,3250 i povećanje koeficijenta u iznosu od 6,11 % iznosi: 1,3250 + 6,11 % = 1,4059575 = 7 427,7 HRK.
Sad to usporedimo s odnosom povećanja plaće za 6,11 % i opet dolazimo do istog rezultata, tj.
7 000 + 6,11 % = 7 427,7 HRK!
Koju god osnovicu uzeli, bilo koji koeficijent povećanja jednog ili drugog, isti postotak daje uvijek isti rezultat ma kako god to okrenuli.

Jedini ispravan, poželjan i pravedan način jeste tzv. “horizontalno” povećanje osnovice plaća svima u tri ciklusa po 2,0 %, a što u trećem ciklusu + 2,0 % daje točno povećanje u iznosu od 6,1208 %.

Dobro, može se dogoditi da se pojedini učitelji i ne snalaze baš najbolje s matematikom iz osnovne škole, ali ministrica Blaženka Divjak je ipak doktorirala matematiku i to je odavno trebala apsolvirati.

Uzevši u obzir da ministrica Blaženka Divjak dolazi iz školstva te da je ujedno i dr. matematike, logično bi bilo da je izuzetno upoznata s “problemima” u školstvu te je odavno morala (s ili bez ekspertne grupe) napraviti prijedlog koeficijenata koji bi ponudila i sindikatima i Vladi RH!
Baš bi me zanimalo bi li predložila da npr. učitelji matematike, fizike, kemije, … imaju veći koeficijent – plaću od učitelja likovne, glazbene ili tjelesne kulture.

NO, nije to učinila, a iz kojeg razloga, svjesno ili pak iz “propusta” ostaje nepoznato.

Činjenica je da NIJE dobro odradila svoj posao i TOČKA!

Ako se njoj ide na Izbore, neka izvoli! Ako si ministar (ministrica) i “igraš” profesionalno za svoj klub – tim, tada ne možeš sjediti “na dva stolca”.

( Pravi profesionalac igra za svoj tim neovisno kako se taj tim zvao (u ovom slučaju 14. Vlada RH. Sjetimo se naših npr. nogometaša i njihovih klubova – timova za koje su igrali i/ili igraju, svi redom su igrali profesionalno neovisno bio to npr. Luka Modrić kad je igrao i kalio se u ZRINJSKOM – Mostar, ili u Real Madridu, uvijek je dao sve od sebe kao i u izabranoj vrsti Hrvatske reprezentacije, ili Robert Prosinečki kad je kao profesionalac branio boje svog tima, Crvene Zvezde, Real Madrida ili pak Hrvatske reprezentacije… Profesionalac ostaje profesionalac i uvijek daje sve od sebe! )

Kao ministrica, sad bi bio najpošteniji njezin prijedlog Vladi RH da se u njezinom ministarstvu otkaže povećanje osnovice plaća po 2,0 % u tri ciklusa za sve koji štrajkaju, te da imaju pravo na povećanje plaća tek onog trenutka kad se postigne dogovor o koeficijentima!

Naravno, “štrajkašima” se ne smije platiti ni lipe jer su ih na štrajk pozvali sindikati, pa stoga neka se sindikati i “isprse” i plate dane koji su njihovi “puleni” proveli u štrajku. Kad su sindikati mogli platiti cca 30 autobusa za prosvjed ispred zgrade Vlade RH, kad su “prosvjednicima” isplatili i dnevnice kao i hranu i piće onda zasigurno mogu i sate nerada tj. štrajka!

I što sad?

Na koji način napraviti da „vuk bude sit, a ovce na broju“?

Postoji nekoliko modela, a možda i najbolji bi bio taj da Vlada RH uvede tzv. „Radnu obvezu“ za sve učitelje, a za dobrobit i učitelja samih kao i roditelja i djece.

Svako daljnje „rastezanje žvake“ je nedopustivo i neprimjereno koje ujedno govori koliki su „štrajkaši“ nepismenjaci, smušenjaci, neradnici ili pak podlaci.

Sva sreća da nisam političar kao i da nisam Predsjednik Vlade RH jer bih istog trenutka odbacio ikakvo povećanje plaće učiteljima – štrajkašima i uveo im „Radnu obvezu“ pa bi tek tada uvidjeli što to znači kako boli kad nekog „udariš po Takujinu“! Neka im tad opet Sindikati plaćaju razliku kad su već toliko od njih napravili, kako je to znao reći g. Radimir Čačić, „elementarne glupane“!

A tajnica, tajnica bi mi istog trenutka pisala Odluku o razrješenju ministrice!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, Rusija od sukoba najviše profitirala

Objavljeno

na

Objavio

Turska je pristala na primirje na sjeveru Sirije kako bi se omogućilo povlačenje kurdskih snaga, objavio je večeras američki potpredsjednik Mike Pence. Sve vojne akcije prekinut će se na 120 sati, a SAD će pomoći u povlačenju trupa koje predvode Kurdi s područja koje je Turska nazvala “sigurnosnom zonom” na granici.

U toj zoni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan namjerava smjestiti više od milijun sirijskih izbjeglica koje su sada po kampovima u njegovoj državi. Ofenziva je prouzročila novu humanitarnu krizu u Siriji u sklopu koje je 200.000 civila napustilo svoje domove, a nastao je i sigurnosni rizik zbog tisuća militanata tzv. Islamske države koji su ostali u kurdskim zatvorima.

U HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” o tome su govorili Senada Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, bivši diplomat i arabist Daniel Bučan, stručnjak za sigurnosnu politiku Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, vanjskopolitički komentator SEEbiz.eu Branimir Vidmarović i suradnik na sveučilištu u Puli.

Bučan kaže da je Moskva s Asadom uspjela nagovoriti Kurde da stanu pod zaštitu Asadovu, i to je omogućilo ovakav sporazum.

– Nisam posve siguran da će to značiti kraj sukoba. Ljudi misle da je to velika predstava velikih sila, koje su se prepucavale i na kraju dogovorile. Tu ubrajam i Tursku. Erdogan ima namjeru vratiti mjesto Turske koje je imala za vrijeme Osmanskog carstva. Intervencija u invaziji nad Sirijom, znači loš položaj u Turskoj. Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, smatra Bučan.

Vidmarović ističe kako je ovo vojno-političko primirje. Trump je napustio Kurde i doživio na domaćem terenu velike kritike, pa je intervenirao. Ovo je primjereno rješenje.

– Trump izgleda kao privremeni pobjednik jer je Tursku natjerao na nešto. Ne vjerujem da će se Turska povući, Turska će tamo ostati duže. Kurda na tom području dosta ima, pogotovo prema Iraku. To je status quo, gdje SAD dugoročno gubi, kaže Vidmarović.

Šelo Šabić smatra kako će Turska ući na to područje, ali da pokuša smanjiti raspuštanje vojske. Rusija je tu bila glavni arbitar.

Rusija najveći pobjednik

Barić naglašava kako je ovdje najveći pobjednik Rusija. Rusija koja zapravo zajedno sa Iranom i Turskom tvori jednu vrstu trokuta koji djeluje u zrakopraznom prostoru na području Bliskog istoka, koji je nastao time što Amerika nema nikakve strategije otkada je zadnji pokušaj imala Obamina administracija, postepeno izlazak iz regije.

– Tu su se Saudijska Arabija i Jemen pokazale neuspješnim, a da se pod Trumpovom administracijom nema nikakvog cilja. Rusija ima interes, ona se opet vraća na područje Bliskog Istoka, pokazuje se kao pouzdani saveznik koji ostake uz svog partnera bez obzira na napade koje taj partner doživljava to je ova Ruska intervencija 2015. godine koja je ojačala Asadov režim i omogućila Asadu da se vrati na scenu. Ni Moskva ni Teheran nisu željeli ovu Tursku intervenciju ali oni sada vide na terenu kako će ojačati svoj utjecaj na Bliskom istoku, kaže Barić.

Vidmarović kaže da nije za očekivati dugotrajni sukob s krvoprolićem zbog toga što imamo Moskvu kao arbitra u cijeloj toj igri.

– To bi bilo kontraproduktivno u cijeloj toj grupaciji, Moskva je zaštitnik režima Asada. Doći će do dislokacije Kurda, oni će tražiti nove lojalnosti, nove zaštitnike, dodaje Vidmarović.

Turska želi biti regionalna sila

Bučan kaže kako cijela ta regija je regija permanentnih sukoba kako na regionalnoj razini, kako sunitskoj tako islama i šiitskog islama.

– Ova invazija Erdogana na Siriju, vidim kao deklaraciju da Turska želi biti regionalna sila. Kurdima kao žrtvama ne ostaje ništa nego da biraju između propasti i kompromisa, ističe Bučan.

Barić kaže kako je Turska ekonomija 2018. došla do kolapsa, ali daleko od toga da se oporavila.

– U ovom trenutku dugovi privatnog ekonomskog sektora Turske su 304 milijarde dolara. A iduće godine dolazi 140 milijarde dolara na naplatu. Turska narodna banka ne može spasiti situaciju. Turska tako ima veliko ograničenje. Izbjeglice sada postaju sve veći ekonomski teret što izaziva veliko nezadovoljstva Turskog naroda. Turska ima problem što ovisi o dobroj volji Rusije. Turska 50 posto svog plina uvozi iz Rusije. Turska je ovisna o Rusiji na ekonomski način. Turska je u lošim odnosima s SAD-om. Turska ima velike ambicije ali sužen manevarski prostor, objašnjava Barić.

Šelo Šabić smatra kako cijela politika Turske kroz povijest završila je neuspjehom.

– Posvađali su se sa svim susjedima, a na Balkanu nisu ništa postigli. Erdogan je izgubio politički glavne gradove i izgubio je podršku donedavnih stranačkih kolega. 11000 Kurdskih vojnika na strani SAD-a je poginulo i onda ih se još izdalo.

Bučan smatra kako su Kurdi od svih izdanih, od svih sila. Turska se na tom području ponaša kao velika sila uz pomoć saveznika kao što je Rusija. Za ljude koji žive u takvom paklu njima je svejedno hoće li Erdogan proći.

Vidmarović ističe kako nisu samo Kurdi izdani, nego i Turska za vrijeme Karipske krize, kad su im maknute rakete. Trakavice između Turske i EU su nevjerojatne. Ne postoji carinski režim, dogovor.

Barić kaže kako je Kurdima u ovom trenutku bitno samo preživljavanje.

– Sad kad su napušteni od svih, sad će se povezati i sa samim vragom da prežive. Vraćaju se Asadu koji im je i omogućio tu autonomnu regiju. Recimo, Irak je sad u jako velikim problemima, velike su demonstracije protiv sadašnje vlade koje nisu nastale sektaškim sukobima nego velikom korupcijom i ekonomskim stanjem da to dovodi u pitanje stabilnost Iraka, dodaje Barić.

EU treba zaštiti svoje granice

Šelo Šabić kaže kako je dogovor iz 2016. zaustavio izbjegličku krizu koji neki pripisuju kao temeljnu krizu 21. stoljeća za Europsku uniju.

– Još uvijek imamo val problema u Europskoj uniji koji je nastao 2015. godinom. Nemamo novi plan B ako krene novi bal izbjeglica, neće se pucati na novi val izbjeglica. Panika za dolazak za boravak ili rad u EU, je puno manji u zemljama susjedstva pa i samu Tursku. Nama je važan dijalog, ističe Šelo Šabić.

Vidmarović objašnjava kako je Erdogan majstor političkog trenutka. On blefira, ucjenjuje.

– EU treba zadržati dijalog s Turskom, jer Erdogan kod svojeg stanovništva može dizati popularnost, a EU treba riješiti svoje granice. Europa treba riješiti pitanje tipa Orbana, koji bi zapucali na izbjeglice, i spriječiti ekstremizam i divljanje, zaključuje Vidmarović.

Bučan smatra kako Europi ništa ne preostaje osim dijaloga.

– A nisam siguran da su za išta sposobni u Europi. Europa nema ni plan A ni plan B, za izbjeglice, kaže Bučan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari