Pratite nas

U potrazi za Istinom

Revizionist Ivo protiv jasenovačkoga mita

Objavljeno

na

Slučajnost prelazi u namjeru, a namjera u zavjeru

Povjesničar Ivo Goldstein u nekoliko navrata u razgovorima za medije objavio je kako je završio knjigu o Jasenovcu s oko 900 stranica i navodno će ta ‘knjiga biti odgovor na sva pitanja koja se u ovome trenutku o Jasenovcu postavljaju’. Također je rekao kako se o Jasenovcu ‘istina manje-više zna’. To je točno, ali samo uz pojašnjenje da neki znaju više nego što bi htjeli, a neki manje nego što bi smjeli. Usprkos tome što je novi jasenovački guru izjavio da se manje-više sve zna, Javna ustanova spomen-područje (JUSP) Jasenovac je 7. ožujka 2018. godine dodala dvije nove žrtve i još 13 promjena podataka kod postojećih žrtava. Nove su žrtve na popisu Marko Vujanić rođen ocu Jurju 1887. godine u Šamaričkim Brđanima i navodno streljan od ustaša u Jasenovcu 1944. godine te Sreten Kulić rođen ocu Tomi 1941. godine u Malim Bastajima, ali se godina i način smrti ne navode, a za obojicu su izvor informacija nekakve izjave. Osobni podatci promijenjeni su za Katu Kulić koja više nije rođena u Velikim nego u Malim Bastajima i dodano je ime oca Stojan. U većini ostalih slučajeva u napomenama su dodane nekakve izjave iz 2018. godine kao novi izvor podataka. Poseban je slučaj promjena podataka kod Teje Kulića. Promjena se svela na to da je na kraju teksta u napomenama maknuta točka-zarez (;). Pretpostavka je da su jasenovački kustosi htjeli upisati novi izvor, ali eto nešto ih je omelo u tome. Imaju još vremena. Ovo je tek sedma promjena na popisu ove godine. Uz navedene su izjave kao novi izvor podataka dodane u napomene kod Branka Dokića i kod još deset Mrkobrada.

Izgleda da se kustosi u JUSP-u ne slažu s Ivom G. što se tiče poznavanja činjenica o Jasenovcu pa mu prkose. Odgovor na to mogao bi se pronaći ako se dodatno pogledaju spomenuti medijski istupi Ive G. On je ondje rekao i kako je ‘[n]ajstariji u proboju u travnju 1945. imao (…) 41 godinu’. S druge strane, mrežni jasenovački popis u napomenama za Nikolu Tolnauera rođenoga ocu Emanuelu 1898. godine u Veliškovcima navodi da je ubijen u proboju 22. travnja 1945. godine i očito je imao više od 41 godine: barem 46, a možda i 47. Tko je u pravu? Dodatni bi se tragovi mogli pronaći u ostalim izjavama Ive G. Naime, on između ostaloga naglašava i važnost pojedinih sudbina pa se zato ‘posebno posvetio baš tim, pojedinačnim sudbinama’. Toliko im se posvetio da ne zna ni kada su točno rođeni premda su ti podatci, primjerice o Nikoli Tolnaueru, javno dostupni na internetu.

Možda u svjetlu toga treba spomenuti i odnedavno javno dostupnu elektroničku inačicu Židovskoga biografskog leksikona koja je još uvijek u ‘radnoj verziji’ i kojoj je glavni urednik upravo spomenuti Goldstein jer upravo se u njoj pojedinačno navode životopisi brojnih Židova. Nevjerojatno je koliko je novih lažnih žrtava kao i dodatnih informacija moguće otkriti na temelju toga leksikona pa se zaista može reći da je Ivo G. pripremio jedan vrlo koristan alat za dodatno prokazivanje mrežnoga jasenovačkog popisa JUSP-a Jasenovac kao masovne prijevare u mnogim svojim dijelovima. Ispada da je Ivo G. nehotice postao žestoki revizionist, nešto kao Ali G. u povijesnoj avanturi. Još bi mogao doći u sukob s JUSP-om Jasenovac. Zna se naime da je i njegov otac Slavko G. imao kritičko mišljenje o JUSP-u, ali iz drugih razloga. Revizionistom se može postati kritičkim čitanjem i uspoređivanjem podataka, a nehotičnim nečitanjem vlastitih uradaka i neuspoređivanjem s drugim podatcima o istoj temi. Pomozimo novopečenome nehotičnom (NN) revizionistu Ivi Goldsteinu u onome što bi se moglo protumačiti kao njegova ljetna ofenzivna protiv JUSP-a Jasenovac. Zbog velikoga opsega materijala kao pomoć revizionistu Ivi G. korisni materijali iz toga leksikona bit će opisivani u seriji od nekoliko članaka.

Nova taktika za nove žrtve

Prije pomaganja Ivi G. u revizionizmu, vratimo se na trenutak na najnovije promjene u mrežnome jasenovačkom popisu. Jedini izvor za Marka Vujanića i Sretena Kulića, dvije nove žrtve na jasenovačkom popisu, nekakve su izjave iz 2018. godine. Dakle čini se kako je dovoljno napisati izjavu da je netko stradao u Jasenovcu i vjerojatno dodati antifa pečat tipa „majke mi“ i to je sasvim dovoljno da se poveća jasenovački popis. Ovo se može shvatiti kao nova taktika za beskrajno povećanje broja žrtava. Novih podataka nema, revizionisti provjeravaju stare pa izgleda da preostaju samo izjave koje se praktično vrlo teško ili gotovo nikako ne mogu sa sigurnošću provjeriti. Primjerice, provjerom podataka u digitalnoj inačici komunističkoga popisa žrtava iz 1964. godine koju je u Srbiji nabavio i ljubazno ustupio gospodin Roman Leljak (L64) ustanovljeno je da se niti jedan Kulić iz Hrvatske ne zove Sreten. Kod desetoro Mrkobrada izjave kao novi izvori nisu dovele ni do kakva pomaka pa tako kod Ljubice (1914.) i Mile (1890.) i dalje nema očevog imena, a kod Rade i Mitra i dalje nije jasno kada su rođeni.

Osim toga, kod Mitra nije razjašnjeno ni kojemu narodu pripada, ali najvažnije od svega je kako nije riješeno radi li se o Mitru ili Mitri, koja se navodi u napomenama. Naime, prema popisu L64, u Jasenovcu su stradali Mitar Mrkobrad (1864.) iz Male Črešnjevice i Mitra Mrkobrad (1860.) iz Velike Črešnjevice. U oba slučaja navodi se isto ime oca Jovo, ‘oboje’ su živjeli u Velikoj Barni i ‘oboje’ su ubijeni u Jasenovcu 1942. godine, ali u razmaku od četiri mjeseca. Uglavnom, u jednome trenutku netko je odlučio od dviju navodnih žrtava napraviti samo jednu. Nije jasno na koji se način utvrdilo koja je žrtva prava, ali to bi svakako bilo zanimljivo znati. Nova jasenovačka žrtva Marko Vujanić rođen 1887. godine u Šamaričkim Brđanima Srbin je kojemu se otac zove Juraj. Prema izjavi iz 2018. godine strijeljan je u Jasenovcu 1944. godine. U komunističkome popisu žrtava rata (L64) jedan je Marko Vujanić iz Brđana Šamaričkih, ali mlađi, rođen 1911. godine, a otac mu se zove Đuro, što je ekvivalentno hrvatskome imenu Juraj.

Međutim, taj je Marko Vujanić bio među tisućama Titovih partizana poginulih na Sutjesci. Iz Šamaričkih Brđana, tj. iz Brđana Šamaričkih, su i Marko (1904.) i Mirko Vujanić (1903.), samo je godina razlike kod rođenja, a točno godina dana razlike u smrti. Naime, prema L64 mjesto smrti dvojice partizana Marka i Mirka Vujanića je Glina, ali kod Marka je nadnevak smrti 15. listopada 1943., a kod Mirka 15. listopada 1944. godine. U oba slučaja kao ubojice se navode ustaše. Pri tome kod Marka piše da je poginuo, a kod Mirka da je umro. Umro od ustaša! Ovo s nadnevcima smrti već ulazi u sferu okultnoga jer bi se moglo zaključiti da su ustaše ubijali po principima numerologije. Kao da su baš na isti dan, na istome mjestu morali biti ubijeni Marko tj. Mirko. s prezimenom Vujanić. Prizemnije bi objašnjenje moglo biti da je netko na popisu iz 1964. godine u nedostatku stvarnih žrtava kojima bi se opravdali zahtjevi za reparaciju ratne štete od partizana Marka koji je zaglavio na Sutjesci kreirao još par stradalih partizana s osobnim imenima koja se često zamjenjuju Mirko/Marko. Naposljetku se pola stoljeća kasnije pojavila i istoimena jasenovačka žrtva koju prije nisu registrirali niti na jednome popisu, čak ni u revizijama i dopunama agilnih subnoraša.

U sferu numerologije mogao bi se svrstati i slučaj Branka Dokića (1920., Tenja, otac Nikola) koji je prema L64 stradao u Jasenovcu 15. 4. 1942. godine, ali u istome se popisu nalazi još jedan Branko Dokić (1909., Kantarovci, Simo) stradao u Požegi u tzv. ‘direktnom teroru’ 14. 5.1942. godine. Kao dodatna slučajnost na popisu L64 nalazi se i Branko Đokić (1906., Kantarovci, Simo) i on je stradao u „direktnom teroru“ u Požegi, ali 15.4.1941. godine. Dakle Đokić je stradao točno godinu dana ranije od Dokića. Na tome popisu žrtava ima još slučajnih podudarnosti, primjerice Branko Đukić rođen također 1906. godine. Ima još takvih slučajeva, ali i ovi su dovoljni za ilustraciju. U budućim promjenama bit će još takvih okultnih slučajeva sve dok se u Jasenovcu konačno ne počne kopati do istine ili dok se na državnoj razini ne provjere baze podataka rođenih i umrlih.

Pomoć Ivi

A sad pomozimo Ivi u demonstraciji revizionističkih mogućnosti leksikona kojemu je glavni urednik. Ovaj leksikon ne samo da je koristan za dodatnu potvrdu već prethodno objavljenih lažnih jasenovačkih žrtava, nego je njime moguće otkriti i nove. Primjera radi, dovoljno je zadržati se na jednome od klasičnih slučajeva lažnih jasenovačkih žrtava – onih koje su stradale u vjerojatno najpoznatijem od svih logora Auschwitzu. U leksikonu se tako nalaze i Leon Demajo, Ljudevit Lausch, Oskar Müller te Armin Friedmann i svi su oni stradali u Auschwitzu, međutim svi se nalaze na mrežnome jasenovačkom popisu. O prvoj se trojici već pisalo u tekstu ‘Podržava li Ministarstvo kulture fašizam?’ objavljenome u Hrvatskom tjedniku 3. kolovoza 2017. godine, gdje se na temelju podataka iz projekta ‘Dotršćina’ pokazalo da su zapravo stradali u Auschwitzu, a ne Jasenovcu, a o Arminu Friedmannu u tekstu ‘UDAR: Tko su danas ustaše?’ objavljenom u Hrvatskom tjedniku 25. kolovoza 2018. godine gdje su korišteni podatci iz digitalnoga arhiva Yad Vashema da se pokaže kako je također stradao u Auschwitzu, a ne Jasenovcu. Ovdje treba naglasiti da se u svim slučajevima podudaraju ime, prezime, očevo ime, mjesto i godina rođenja, pri čemu treba u obzir uzeti i napomene u mrežnome jasenovačkom popisu kao i tekst u leksikonu da bi se vidjeli svi podaci. Podatci iz leksikona dodatno su potvrdili dosadašnje tekstove o lažnjacima. Što reći nego hvala, Ivo, premda to nisi htio!

Od novih do sada neobjavljenih lažnih žrtava prvi je Velimir Deutsch za kojega leksikon navodi da je rođen u Gyöngyösu u Mađarska 20. srpnja 1895. godine ocu Edi. U Hrvatsku se doselio 1905. godine, djelovao je u Zagrebu gdje je bio suvlasnik poduzeća ‘Arbeks’ koje se bavilo izvozom drva, a za vrijeme rata vjerojatno je u kolovozu 1942. ili u svibnju 1943. godine deportiran u Auschwitz. S druge strane, mrežni jasenovački popis navodi da je Velimir Deutsch rođen ocu Edi 1895. godine u Zagrebu, pri čemu se u napomenama navodi ‘Mađar’ što bi odgovaralo navodu u leksikonu, ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine što bi sudeći prema podatcima iz leksikona znači bila laž.

Dalje slijedi Kurt Feuerstein za kojega leksikon navodi da je rođen u Grazu u Austriji 26. prosinca 1896. godine i kasnije se doselio u Hrvatsku. Radio je kao stručnjak u Našičkoj tvornici tanina i paropila d.d. u Zagrebu. Spominje se i da je za vrijeme NDH bio uhićen i deportiran, vjerojatno u Auschwitz, znači ne Jasenovac, a kao godina smrti je navedena 1943. Naime, na mrežnome jasenovačkom popisu nalazi se Kurt Feuerstein rođen ocu Adolfu 1896. godine navodno u Zagrebu i navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine, a u napomenama se dodatno spominje Graz (točnije Gratz) kao i Njemačka 1943. godine pa je vidljivo da se u oba slučaja misli na jednu te istu osobu koja je još jedna lažna jasenovačka žrtva.

U leksikonu se nalazi i Makso Fröhlich za kojega se navodi da je rođen ocu Josipu u Jastrebarskom 28. veljače 1869. godine. Do 1930. godine bio je ravnatelj pravnih poslova Državnog pravobraniteljstva u Zagrebu. Početkom svibnja 1943. godine odveden je u raciji i vjerojatno deportiran u Auschwitz gdje je stradao. Istovremeno se na mrežnome jasenovačkom popisu nalazi Maks Fröhlich rođen ocu Josipu 1869. godine u Karlovcu i navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu 1943. godine. Budući da su Karlovac i Jastrebarsko vrlo blizu i da su slični slučajevi vezani za mjesto viđeni već mnogo puta, opet se radi o novoj lažnoj jasenovačkoj žrtvi.

U leksikonu se naravno nalazi još mnogo osoba koje su istovremeno lažno navedene kao jasenovačke žrtve, a nalazi se i mnogo dodatnih informacija koje mogu otkriti neke zanimljivosti vezane za Jasenovac. Da se ne bi samo preletjelo preko svih tih informacija i da bi im se posvetila potrebna pozornost, postupno će se prikazati u budućim člancima o ovome leksikonu. Tragikomično je što netko tvrdi da se o Jasenovcu ‘manje-više’ sve zna, a uređuje leksikon u kojemu pobija sam sebe. Uobičajena obrana neobranjivoga je da se pogreške događaju. To nitko ne spori, međutim u jasenovačkome slučaju ne radi se o tek ponekoj pogrešci, pa čak niti o desetinama i stotinama već o tisućama. Broj pogrešaka jasno pokazuje kada slučajnost prelazi u namjeru, a namjera u zavjeru.

Nikola Banić i M. Koić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Zašto Džakula i Pupovac i dalje šute o dr. Ivanu Šreteru?

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.), na str. 165-168., Slavko Degoricija (početkom 90-ih visoki dužnosnik HDZ-a i državni funkcionar), opisuje stanje u Pakracu i okolici u vrijeme eskalacije krize i srpske terorističke pobune (1990/1991.)

Evo nekih citata:

“(…) Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskog stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ dr. Ivo Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). Često je u Kninu kod Babića i Raškovića. Zastupa ideju da Pakrac postane središte svih Srba u Hrvatskoj. (…) Nikako ne prihvaćaju da su nacionalna manjina. Govori su im radikalni, puni prijetnje. Čuvena Džakulina izjava da će on osobno objesiti predsjednika općine Pakrac, ako ijedna puška od rezervnog sastava policije bude otuđena iz Pakraca.

Druga strana, na čelu s dr. Šreterom, drži pomirujuće govore. Traže zajedništvo, razgovore i pregovore. Srbi sve to odbijaju i dovode do već spomenute pobune Srba u Pakracu (razoružavanje policajaca Hrvata u policijskoj postaji)…” (str. 165.)

Opisujući daljnji razvoj situacije u Pakracu, Degoricija zaključuje kako je antagonizam između HDZ-a i SDS-a jačao, te da su Srbi predvođeni Veljkom Džakulom postajali sve agresivniji,  pa je osobno, u više navrata upozoravao dr. Šretera na moguću opasnost koja mu prijeti, na što je on odgovarao kako se ne boji, te da “Srbi njemu neće nauditi, jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”. (isto-)

Autor potom nastavlja:

“Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prostor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili, premlaćivali i na kraju likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo, pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju njegovo prebivalište…” (isto -)

“(…) Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije dr. Ive Šretera…

(…) Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih većih kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da vidim što mi to ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod  privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugog sanitetskog materijala namijenjen pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode dr. Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku’. Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju i to odmah’- odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: ‘Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?’ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem…

Nazvao sam Đuru Brodarca u Sisak. Potvrdio mi je da su ti liječnici zaista uhapšeni s prilično velikom količinom lijekova… Đuri sam objasnio moj razgovor pa i dogovor s Pupovcem. Kad je u pitanju spašavanje dr. Šretera idemo u akciju odmah. (…) Negdje u popodnevnim satima Đuro mi se javlja. Dogovorili smo da ih odvezemo u Karlovac i pustimo jer je jedan od njih (Branko Krivokuća) tamo negdje rodom…

Sad više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: ‘Ti si obavio posao, a ja za sada nisam.’ Pitam: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora puštaju Šretera.’ Nije od toga prošlo nekoliko dana doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednoga trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja, premlaćivali i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke.

Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.” (str.166/167.)

Početkom lipnja ove (2018.) godine, tijekom jedne rasprave u Saboru, zastupnik Stevo Culej upitao je Milorada Pupovca: “A što je sa Šreterom?”

Pupovac je ignorirao pitanje, kao da ga nije čuo. Upravo je tada držao jednu od svojih tirada vezano za Drugi svjetski rat, NDH i Jasenovac – što mu je omiljena tema koju poteže uvijek kad treba raščistiti bilo koje pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i četnički terorizam iz 90-ih godina. Ravnodušnost s kojom se on odnosi prema hrvatskim žrtvama, istini o ratu, masovnim zločinima što su ih počinili srpski teroristi i drskost i bahatost s kojom nastupa kako bi te zločine relativizirao naprosto užasava.

Zato ne treba nikoga čuditi prešućivanje dr. Ivana Šretera, kao i preostale dvadeset i jedne žrtve četničkog logora Bučje.  Za Džakulu i Pupovca one ne postoje.

Domoljub, mirotvorac i hrvatski mučenik dr Ivan Šreter

 Na obilježavanju prve obljetnice državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja 1991. godine, u Pakracu je održan svečani skup na kojemu je govorio i ravnatelj bolnice u Lipiku i predsjednik lokalne organizacije HDZ-a dr. Ivan Šreter. Već na samome početku izlaganja istaknuo je nužnost suživota u miru i slozi svih Pakračana, neovisno o vjeri i naciji kojoj pripadaju:

“Mi smo se danas pred zgradom Skupštine općine Pakrac okupili da se vidi i u ovom našem mjestu, u ovoj našoj Hrvatskoj, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini…”

Govornik je, dakle, posebno naglasio želju za normalizaciju odnosa sa Srbima, izdvajajući ih i oslovljavajući braćom, iako su oni već započeli s terorističkim napadima na crkve i kuće Hrvata.

No, nisu ga čuli.

Mržnja je bila jača od svega, a “Velika Srbija” cilj kojemu je većina Srba u pobunom zahvaćenim hrvatskim područjima, pod uplivom Beograda težila. Mnogi Hrvati, pa i dr. Šreter nisu bili svjesni toga i naivno su vjerovali da im od susjeda i sugrađana ne prijeti opasnost.  Računajući s time da će većina Srba postupati razumno, jer nikakvog objektivnog razloga za međunacionalne sukobe nije bilo, naš je narod bio zatečen i iznenađen onim što je uslijedilo i uglavnom nespreman za obranu. A “ugroženi” su već započeli svoj rat protiv Hrvatske, podmuklo, zločinački i ne birajući sredstva – uz oslonac na “JNA”, Srbiju i njezine četnike i dobrovoljce.

Tog kobnog 18. kolovoza 1991., na barikadi u selu Kukunjevac, Dr. Šreter je uhićen od naoružanih četnika i odveden na nepoznato mjesto. Prema svjedočenju preživjelog zarobljenika dr. Vladimira Solara, najprije su ga smjestili u jednu kuću blizu logora Bučje (poznatog po mučenju zatočenika i zločinima koje su tamo činili četnici). Kasnije je svjedočio kako je tamo vidio dr. Šretera, te da “nije bilo ni jednog djelića kože na njegovom tijelu koji nije bio plav od udaraca”, dok su mu udovi bili slomljeni. Također je ispričao da su mu 6. listopada (1991.) rekli kako su ga ubili, a da će on biti pušten.

Hrvatska strana, naravno, nije znala što se događa u redovima terorista koji su odbijali svaki kontakt s hrvatskim vlastima i nisu bili voljni dati bilo kakve podatke o zatočenicima niti pregovarati o njihovom oslobađanju.

Tako se ponašao “ugroženi srpski narod” u Hrvatskoj tih 90-ih godina XX stoljeća.

Okrutno mučenje i ubojstvo dr. Ivana Šretera sramotni je, kukavički čin koji svjedoči o stupnju bolesne mržnje koja je kod njih vladala prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti, ali i prema hrvatskome narodu u cjelini.

Učinjen je zločin prema čovjeku koji u životu nije mrava zgazio niti izrekao ružnu riječ bilo komu. Naprotiv, kao liječnik i čovjek bio je uvijek bez ostatka na raspolaganju svojim sugrađanima. Nije mogao vjerovati da među njima postoje oni kojima je mržnja do te mjere pomutila mozak da su izgubili svaku mjeru ljudskosti. Iako nizašto nije bio kriv, danima su ga okrutno mučili i prebijali prije nego su mu oduzeli život. Ubili su ga u četrdesetoj godini života, u naponu životne snage i zavili u crno obitelj, ali i sve Hrvate u pakračko-lipičkom kraju.

O životu i sudbini najpoznatijeg pakračkog mučenika, Dražen Bušić je 2009. godine snimio dokumentarni film. Da se ne zaboravi. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=U3gYz4bVjyA)

Teče  već dvadeset i osma godina od kad se ne zna za grob ovog hrvatskog mučenika, mirotvorca, liječnika koji je svojom dobrotom i humanošću zadužio mnoge. Dr Ivan Šreter vodi se kao jedna od 22 “nestale” žrtve iz logora Bučje za čije se kosti još uvijek ne zna gdje su.

Džakulu smo imali prigodu posljednjih godina bezbroj puta gledati kako se cinično smiješka s TV ekrana i glumi mirotvorca i demokrata koji se “ne sjeća” ničega vezano za ekstremizam i terorizam koji je predvodio u zapadnoj Slavoniji, niti za zločine što su ih počinili on i njegovi četnici. I naravno, nitko od njih ni danas “ne zna” gdje su 22 hrvatska mučenika iz logora Bučje.

Sramotno je da Hrvatska kao “pravna država” nije u stanju procesuirati niti 20% srpskih zločina za koje su podnesene kaznene prijave, ali kad su hrvatski branitelji u pitanju, sve ide vrlo glatko, kao po loju. Njima mediji presuđuju prije nego i izađu pred sudsko vijeće.

Ni današnji lider Srba u Hrvatskoj , etnobiznismen Milorad Pupovac koji cijelu strategiju SDSS-a gradi na konfliktu s većinskim narodom, nije se zacrvenio zbog dr. Ivana Šretera. Niti hrvatskoj javnosti objasnio ono što bi svaki čovjek s mrvom morala i savjesti morao, bio političar ili ne.

Po ljudskim i Božjim zakonima.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari