Pratite nas

U potrazi za Istinom

Revizionist Ivo protiv jasenovačkoga mita

Objavljeno

na

Slučajnost prelazi u namjeru, a namjera u zavjeru

Povjesničar Ivo Goldstein u nekoliko navrata u razgovorima za medije objavio je kako je završio knjigu o Jasenovcu s oko 900 stranica i navodno će ta ‘knjiga biti odgovor na sva pitanja koja se u ovome trenutku o Jasenovcu postavljaju’. Također je rekao kako se o Jasenovcu ‘istina manje-više zna’. To je točno, ali samo uz pojašnjenje da neki znaju više nego što bi htjeli, a neki manje nego što bi smjeli. Usprkos tome što je novi jasenovački guru izjavio da se manje-više sve zna, Javna ustanova spomen-područje (JUSP) Jasenovac je 7. ožujka 2018. godine dodala dvije nove žrtve i još 13 promjena podataka kod postojećih žrtava. Nove su žrtve na popisu Marko Vujanić rođen ocu Jurju 1887. godine u Šamaričkim Brđanima i navodno streljan od ustaša u Jasenovcu 1944. godine te Sreten Kulić rođen ocu Tomi 1941. godine u Malim Bastajima, ali se godina i način smrti ne navode, a za obojicu su izvor informacija nekakve izjave. Osobni podatci promijenjeni su za Katu Kulić koja više nije rođena u Velikim nego u Malim Bastajima i dodano je ime oca Stojan. U većini ostalih slučajeva u napomenama su dodane nekakve izjave iz 2018. godine kao novi izvor podataka. Poseban je slučaj promjena podataka kod Teje Kulića. Promjena se svela na to da je na kraju teksta u napomenama maknuta točka-zarez (;). Pretpostavka je da su jasenovački kustosi htjeli upisati novi izvor, ali eto nešto ih je omelo u tome. Imaju još vremena. Ovo je tek sedma promjena na popisu ove godine. Uz navedene su izjave kao novi izvor podataka dodane u napomene kod Branka Dokića i kod još deset Mrkobrada.

Izgleda da se kustosi u JUSP-u ne slažu s Ivom G. što se tiče poznavanja činjenica o Jasenovcu pa mu prkose. Odgovor na to mogao bi se pronaći ako se dodatno pogledaju spomenuti medijski istupi Ive G. On je ondje rekao i kako je ‘[n]ajstariji u proboju u travnju 1945. imao (…) 41 godinu’. S druge strane, mrežni jasenovački popis u napomenama za Nikolu Tolnauera rođenoga ocu Emanuelu 1898. godine u Veliškovcima navodi da je ubijen u proboju 22. travnja 1945. godine i očito je imao više od 41 godine: barem 46, a možda i 47. Tko je u pravu? Dodatni bi se tragovi mogli pronaći u ostalim izjavama Ive G. Naime, on između ostaloga naglašava i važnost pojedinih sudbina pa se zato ‘posebno posvetio baš tim, pojedinačnim sudbinama’. Toliko im se posvetio da ne zna ni kada su točno rođeni premda su ti podatci, primjerice o Nikoli Tolnaueru, javno dostupni na internetu.

Možda u svjetlu toga treba spomenuti i odnedavno javno dostupnu elektroničku inačicu Židovskoga biografskog leksikona koja je još uvijek u ‘radnoj verziji’ i kojoj je glavni urednik upravo spomenuti Goldstein jer upravo se u njoj pojedinačno navode životopisi brojnih Židova. Nevjerojatno je koliko je novih lažnih žrtava kao i dodatnih informacija moguće otkriti na temelju toga leksikona pa se zaista može reći da je Ivo G. pripremio jedan vrlo koristan alat za dodatno prokazivanje mrežnoga jasenovačkog popisa JUSP-a Jasenovac kao masovne prijevare u mnogim svojim dijelovima. Ispada da je Ivo G. nehotice postao žestoki revizionist, nešto kao Ali G. u povijesnoj avanturi. Još bi mogao doći u sukob s JUSP-om Jasenovac. Zna se naime da je i njegov otac Slavko G. imao kritičko mišljenje o JUSP-u, ali iz drugih razloga. Revizionistom se može postati kritičkim čitanjem i uspoređivanjem podataka, a nehotičnim nečitanjem vlastitih uradaka i neuspoređivanjem s drugim podatcima o istoj temi. Pomozimo novopečenome nehotičnom (NN) revizionistu Ivi Goldsteinu u onome što bi se moglo protumačiti kao njegova ljetna ofenzivna protiv JUSP-a Jasenovac. Zbog velikoga opsega materijala kao pomoć revizionistu Ivi G. korisni materijali iz toga leksikona bit će opisivani u seriji od nekoliko članaka.

Nova taktika za nove žrtve

Prije pomaganja Ivi G. u revizionizmu, vratimo se na trenutak na najnovije promjene u mrežnome jasenovačkom popisu. Jedini izvor za Marka Vujanića i Sretena Kulića, dvije nove žrtve na jasenovačkom popisu, nekakve su izjave iz 2018. godine. Dakle čini se kako je dovoljno napisati izjavu da je netko stradao u Jasenovcu i vjerojatno dodati antifa pečat tipa „majke mi“ i to je sasvim dovoljno da se poveća jasenovački popis. Ovo se može shvatiti kao nova taktika za beskrajno povećanje broja žrtava. Novih podataka nema, revizionisti provjeravaju stare pa izgleda da preostaju samo izjave koje se praktično vrlo teško ili gotovo nikako ne mogu sa sigurnošću provjeriti. Primjerice, provjerom podataka u digitalnoj inačici komunističkoga popisa žrtava iz 1964. godine koju je u Srbiji nabavio i ljubazno ustupio gospodin Roman Leljak (L64) ustanovljeno je da se niti jedan Kulić iz Hrvatske ne zove Sreten. Kod desetoro Mrkobrada izjave kao novi izvori nisu dovele ni do kakva pomaka pa tako kod Ljubice (1914.) i Mile (1890.) i dalje nema očevog imena, a kod Rade i Mitra i dalje nije jasno kada su rođeni.

Osim toga, kod Mitra nije razjašnjeno ni kojemu narodu pripada, ali najvažnije od svega je kako nije riješeno radi li se o Mitru ili Mitri, koja se navodi u napomenama. Naime, prema popisu L64, u Jasenovcu su stradali Mitar Mrkobrad (1864.) iz Male Črešnjevice i Mitra Mrkobrad (1860.) iz Velike Črešnjevice. U oba slučaja navodi se isto ime oca Jovo, ‘oboje’ su živjeli u Velikoj Barni i ‘oboje’ su ubijeni u Jasenovcu 1942. godine, ali u razmaku od četiri mjeseca. Uglavnom, u jednome trenutku netko je odlučio od dviju navodnih žrtava napraviti samo jednu. Nije jasno na koji se način utvrdilo koja je žrtva prava, ali to bi svakako bilo zanimljivo znati. Nova jasenovačka žrtva Marko Vujanić rođen 1887. godine u Šamaričkim Brđanima Srbin je kojemu se otac zove Juraj. Prema izjavi iz 2018. godine strijeljan je u Jasenovcu 1944. godine. U komunističkome popisu žrtava rata (L64) jedan je Marko Vujanić iz Brđana Šamaričkih, ali mlađi, rođen 1911. godine, a otac mu se zove Đuro, što je ekvivalentno hrvatskome imenu Juraj.

Međutim, taj je Marko Vujanić bio među tisućama Titovih partizana poginulih na Sutjesci. Iz Šamaričkih Brđana, tj. iz Brđana Šamaričkih, su i Marko (1904.) i Mirko Vujanić (1903.), samo je godina razlike kod rođenja, a točno godina dana razlike u smrti. Naime, prema L64 mjesto smrti dvojice partizana Marka i Mirka Vujanića je Glina, ali kod Marka je nadnevak smrti 15. listopada 1943., a kod Mirka 15. listopada 1944. godine. U oba slučaja kao ubojice se navode ustaše. Pri tome kod Marka piše da je poginuo, a kod Mirka da je umro. Umro od ustaša! Ovo s nadnevcima smrti već ulazi u sferu okultnoga jer bi se moglo zaključiti da su ustaše ubijali po principima numerologije. Kao da su baš na isti dan, na istome mjestu morali biti ubijeni Marko tj. Mirko. s prezimenom Vujanić. Prizemnije bi objašnjenje moglo biti da je netko na popisu iz 1964. godine u nedostatku stvarnih žrtava kojima bi se opravdali zahtjevi za reparaciju ratne štete od partizana Marka koji je zaglavio na Sutjesci kreirao još par stradalih partizana s osobnim imenima koja se često zamjenjuju Mirko/Marko. Naposljetku se pola stoljeća kasnije pojavila i istoimena jasenovačka žrtva koju prije nisu registrirali niti na jednome popisu, čak ni u revizijama i dopunama agilnih subnoraša.

U sferu numerologije mogao bi se svrstati i slučaj Branka Dokića (1920., Tenja, otac Nikola) koji je prema L64 stradao u Jasenovcu 15. 4. 1942. godine, ali u istome se popisu nalazi još jedan Branko Dokić (1909., Kantarovci, Simo) stradao u Požegi u tzv. ‘direktnom teroru’ 14. 5.1942. godine. Kao dodatna slučajnost na popisu L64 nalazi se i Branko Đokić (1906., Kantarovci, Simo) i on je stradao u „direktnom teroru“ u Požegi, ali 15.4.1941. godine. Dakle Đokić je stradao točno godinu dana ranije od Dokića. Na tome popisu žrtava ima još slučajnih podudarnosti, primjerice Branko Đukić rođen također 1906. godine. Ima još takvih slučajeva, ali i ovi su dovoljni za ilustraciju. U budućim promjenama bit će još takvih okultnih slučajeva sve dok se u Jasenovcu konačno ne počne kopati do istine ili dok se na državnoj razini ne provjere baze podataka rođenih i umrlih.

Pomoć Ivi

A sad pomozimo Ivi u demonstraciji revizionističkih mogućnosti leksikona kojemu je glavni urednik. Ovaj leksikon ne samo da je koristan za dodatnu potvrdu već prethodno objavljenih lažnih jasenovačkih žrtava, nego je njime moguće otkriti i nove. Primjera radi, dovoljno je zadržati se na jednome od klasičnih slučajeva lažnih jasenovačkih žrtava – onih koje su stradale u vjerojatno najpoznatijem od svih logora Auschwitzu. U leksikonu se tako nalaze i Leon Demajo, Ljudevit Lausch, Oskar Müller te Armin Friedmann i svi su oni stradali u Auschwitzu, međutim svi se nalaze na mrežnome jasenovačkom popisu. O prvoj se trojici već pisalo u tekstu ‘Podržava li Ministarstvo kulture fašizam?’ objavljenome u Hrvatskom tjedniku 3. kolovoza 2017. godine, gdje se na temelju podataka iz projekta ‘Dotršćina’ pokazalo da su zapravo stradali u Auschwitzu, a ne Jasenovcu, a o Arminu Friedmannu u tekstu ‘UDAR: Tko su danas ustaše?’ objavljenom u Hrvatskom tjedniku 25. kolovoza 2018. godine gdje su korišteni podatci iz digitalnoga arhiva Yad Vashema da se pokaže kako je također stradao u Auschwitzu, a ne Jasenovcu. Ovdje treba naglasiti da se u svim slučajevima podudaraju ime, prezime, očevo ime, mjesto i godina rođenja, pri čemu treba u obzir uzeti i napomene u mrežnome jasenovačkom popisu kao i tekst u leksikonu da bi se vidjeli svi podaci. Podatci iz leksikona dodatno su potvrdili dosadašnje tekstove o lažnjacima. Što reći nego hvala, Ivo, premda to nisi htio!

Od novih do sada neobjavljenih lažnih žrtava prvi je Velimir Deutsch za kojega leksikon navodi da je rođen u Gyöngyösu u Mađarska 20. srpnja 1895. godine ocu Edi. U Hrvatsku se doselio 1905. godine, djelovao je u Zagrebu gdje je bio suvlasnik poduzeća ‘Arbeks’ koje se bavilo izvozom drva, a za vrijeme rata vjerojatno je u kolovozu 1942. ili u svibnju 1943. godine deportiran u Auschwitz. S druge strane, mrežni jasenovački popis navodi da je Velimir Deutsch rođen ocu Edi 1895. godine u Zagrebu, pri čemu se u napomenama navodi ‘Mađar’ što bi odgovaralo navodu u leksikonu, ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine što bi sudeći prema podatcima iz leksikona znači bila laž.

Dalje slijedi Kurt Feuerstein za kojega leksikon navodi da je rođen u Grazu u Austriji 26. prosinca 1896. godine i kasnije se doselio u Hrvatsku. Radio je kao stručnjak u Našičkoj tvornici tanina i paropila d.d. u Zagrebu. Spominje se i da je za vrijeme NDH bio uhićen i deportiran, vjerojatno u Auschwitz, znači ne Jasenovac, a kao godina smrti je navedena 1943. Naime, na mrežnome jasenovačkom popisu nalazi se Kurt Feuerstein rođen ocu Adolfu 1896. godine navodno u Zagrebu i navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine, a u napomenama se dodatno spominje Graz (točnije Gratz) kao i Njemačka 1943. godine pa je vidljivo da se u oba slučaja misli na jednu te istu osobu koja je još jedna lažna jasenovačka žrtva.

U leksikonu se nalazi i Makso Fröhlich za kojega se navodi da je rođen ocu Josipu u Jastrebarskom 28. veljače 1869. godine. Do 1930. godine bio je ravnatelj pravnih poslova Državnog pravobraniteljstva u Zagrebu. Početkom svibnja 1943. godine odveden je u raciji i vjerojatno deportiran u Auschwitz gdje je stradao. Istovremeno se na mrežnome jasenovačkom popisu nalazi Maks Fröhlich rođen ocu Josipu 1869. godine u Karlovcu i navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu 1943. godine. Budući da su Karlovac i Jastrebarsko vrlo blizu i da su slični slučajevi vezani za mjesto viđeni već mnogo puta, opet se radi o novoj lažnoj jasenovačkoj žrtvi.

U leksikonu se naravno nalazi još mnogo osoba koje su istovremeno lažno navedene kao jasenovačke žrtve, a nalazi se i mnogo dodatnih informacija koje mogu otkriti neke zanimljivosti vezane za Jasenovac. Da se ne bi samo preletjelo preko svih tih informacija i da bi im se posvetila potrebna pozornost, postupno će se prikazati u budućim člancima o ovome leksikonu. Tragikomično je što netko tvrdi da se o Jasenovcu ‘manje-više’ sve zna, a uređuje leksikon u kojemu pobija sam sebe. Uobičajena obrana neobranjivoga je da se pogreške događaju. To nitko ne spori, međutim u jasenovačkome slučaju ne radi se o tek ponekoj pogrešci, pa čak niti o desetinama i stotinama već o tisućama. Broj pogrešaka jasno pokazuje kada slučajnost prelazi u namjeru, a namjera u zavjeru.

Nikola Banić i M. Koić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari