Pratite nas

U potrazi za Istinom

Revizionist Ivo protiv jasenovačkoga mita

Objavljeno

na

Slučajnost prelazi u namjeru, a namjera u zavjeru

Povjesničar Ivo Goldstein u nekoliko navrata u razgovorima za medije objavio je kako je završio knjigu o Jasenovcu s oko 900 stranica i navodno će ta ‘knjiga biti odgovor na sva pitanja koja se u ovome trenutku o Jasenovcu postavljaju’. Također je rekao kako se o Jasenovcu ‘istina manje-više zna’. To je točno, ali samo uz pojašnjenje da neki znaju više nego što bi htjeli, a neki manje nego što bi smjeli. Usprkos tome što je novi jasenovački guru izjavio da se manje-više sve zna, Javna ustanova spomen-područje (JUSP) Jasenovac je 7. ožujka 2018. godine dodala dvije nove žrtve i još 13 promjena podataka kod postojećih žrtava. Nove su žrtve na popisu Marko Vujanić rođen ocu Jurju 1887. godine u Šamaričkim Brđanima i navodno streljan od ustaša u Jasenovcu 1944. godine te Sreten Kulić rođen ocu Tomi 1941. godine u Malim Bastajima, ali se godina i način smrti ne navode, a za obojicu su izvor informacija nekakve izjave. Osobni podatci promijenjeni su za Katu Kulić koja više nije rođena u Velikim nego u Malim Bastajima i dodano je ime oca Stojan. U većini ostalih slučajeva u napomenama su dodane nekakve izjave iz 2018. godine kao novi izvor podataka. Poseban je slučaj promjena podataka kod Teje Kulića. Promjena se svela na to da je na kraju teksta u napomenama maknuta točka-zarez (;). Pretpostavka je da su jasenovački kustosi htjeli upisati novi izvor, ali eto nešto ih je omelo u tome. Imaju još vremena. Ovo je tek sedma promjena na popisu ove godine. Uz navedene su izjave kao novi izvor podataka dodane u napomene kod Branka Dokića i kod još deset Mrkobrada.

Izgleda da se kustosi u JUSP-u ne slažu s Ivom G. što se tiče poznavanja činjenica o Jasenovcu pa mu prkose. Odgovor na to mogao bi se pronaći ako se dodatno pogledaju spomenuti medijski istupi Ive G. On je ondje rekao i kako je ‘[n]ajstariji u proboju u travnju 1945. imao (…) 41 godinu’. S druge strane, mrežni jasenovački popis u napomenama za Nikolu Tolnauera rođenoga ocu Emanuelu 1898. godine u Veliškovcima navodi da je ubijen u proboju 22. travnja 1945. godine i očito je imao više od 41 godine: barem 46, a možda i 47. Tko je u pravu? Dodatni bi se tragovi mogli pronaći u ostalim izjavama Ive G. Naime, on između ostaloga naglašava i važnost pojedinih sudbina pa se zato ‘posebno posvetio baš tim, pojedinačnim sudbinama’. Toliko im se posvetio da ne zna ni kada su točno rođeni premda su ti podatci, primjerice o Nikoli Tolnaueru, javno dostupni na internetu.

Možda u svjetlu toga treba spomenuti i odnedavno javno dostupnu elektroničku inačicu Židovskoga biografskog leksikona koja je još uvijek u ‘radnoj verziji’ i kojoj je glavni urednik upravo spomenuti Goldstein jer upravo se u njoj pojedinačno navode životopisi brojnih Židova. Nevjerojatno je koliko je novih lažnih žrtava kao i dodatnih informacija moguće otkriti na temelju toga leksikona pa se zaista može reći da je Ivo G. pripremio jedan vrlo koristan alat za dodatno prokazivanje mrežnoga jasenovačkog popisa JUSP-a Jasenovac kao masovne prijevare u mnogim svojim dijelovima. Ispada da je Ivo G. nehotice postao žestoki revizionist, nešto kao Ali G. u povijesnoj avanturi. Još bi mogao doći u sukob s JUSP-om Jasenovac. Zna se naime da je i njegov otac Slavko G. imao kritičko mišljenje o JUSP-u, ali iz drugih razloga. Revizionistom se može postati kritičkim čitanjem i uspoređivanjem podataka, a nehotičnim nečitanjem vlastitih uradaka i neuspoređivanjem s drugim podatcima o istoj temi. Pomozimo novopečenome nehotičnom (NN) revizionistu Ivi Goldsteinu u onome što bi se moglo protumačiti kao njegova ljetna ofenzivna protiv JUSP-a Jasenovac. Zbog velikoga opsega materijala kao pomoć revizionistu Ivi G. korisni materijali iz toga leksikona bit će opisivani u seriji od nekoliko članaka.

Nova taktika za nove žrtve

Prije pomaganja Ivi G. u revizionizmu, vratimo se na trenutak na najnovije promjene u mrežnome jasenovačkom popisu. Jedini izvor za Marka Vujanića i Sretena Kulića, dvije nove žrtve na jasenovačkom popisu, nekakve su izjave iz 2018. godine. Dakle čini se kako je dovoljno napisati izjavu da je netko stradao u Jasenovcu i vjerojatno dodati antifa pečat tipa „majke mi“ i to je sasvim dovoljno da se poveća jasenovački popis. Ovo se može shvatiti kao nova taktika za beskrajno povećanje broja žrtava. Novih podataka nema, revizionisti provjeravaju stare pa izgleda da preostaju samo izjave koje se praktično vrlo teško ili gotovo nikako ne mogu sa sigurnošću provjeriti. Primjerice, provjerom podataka u digitalnoj inačici komunističkoga popisa žrtava iz 1964. godine koju je u Srbiji nabavio i ljubazno ustupio gospodin Roman Leljak (L64) ustanovljeno je da se niti jedan Kulić iz Hrvatske ne zove Sreten. Kod desetoro Mrkobrada izjave kao novi izvori nisu dovele ni do kakva pomaka pa tako kod Ljubice (1914.) i Mile (1890.) i dalje nema očevog imena, a kod Rade i Mitra i dalje nije jasno kada su rođeni.

Osim toga, kod Mitra nije razjašnjeno ni kojemu narodu pripada, ali najvažnije od svega je kako nije riješeno radi li se o Mitru ili Mitri, koja se navodi u napomenama. Naime, prema popisu L64, u Jasenovcu su stradali Mitar Mrkobrad (1864.) iz Male Črešnjevice i Mitra Mrkobrad (1860.) iz Velike Črešnjevice. U oba slučaja navodi se isto ime oca Jovo, ‘oboje’ su živjeli u Velikoj Barni i ‘oboje’ su ubijeni u Jasenovcu 1942. godine, ali u razmaku od četiri mjeseca. Uglavnom, u jednome trenutku netko je odlučio od dviju navodnih žrtava napraviti samo jednu. Nije jasno na koji se način utvrdilo koja je žrtva prava, ali to bi svakako bilo zanimljivo znati. Nova jasenovačka žrtva Marko Vujanić rođen 1887. godine u Šamaričkim Brđanima Srbin je kojemu se otac zove Juraj. Prema izjavi iz 2018. godine strijeljan je u Jasenovcu 1944. godine. U komunističkome popisu žrtava rata (L64) jedan je Marko Vujanić iz Brđana Šamaričkih, ali mlađi, rođen 1911. godine, a otac mu se zove Đuro, što je ekvivalentno hrvatskome imenu Juraj.

Međutim, taj je Marko Vujanić bio među tisućama Titovih partizana poginulih na Sutjesci. Iz Šamaričkih Brđana, tj. iz Brđana Šamaričkih, su i Marko (1904.) i Mirko Vujanić (1903.), samo je godina razlike kod rođenja, a točno godina dana razlike u smrti. Naime, prema L64 mjesto smrti dvojice partizana Marka i Mirka Vujanića je Glina, ali kod Marka je nadnevak smrti 15. listopada 1943., a kod Mirka 15. listopada 1944. godine. U oba slučaja kao ubojice se navode ustaše. Pri tome kod Marka piše da je poginuo, a kod Mirka da je umro. Umro od ustaša! Ovo s nadnevcima smrti već ulazi u sferu okultnoga jer bi se moglo zaključiti da su ustaše ubijali po principima numerologije. Kao da su baš na isti dan, na istome mjestu morali biti ubijeni Marko tj. Mirko. s prezimenom Vujanić. Prizemnije bi objašnjenje moglo biti da je netko na popisu iz 1964. godine u nedostatku stvarnih žrtava kojima bi se opravdali zahtjevi za reparaciju ratne štete od partizana Marka koji je zaglavio na Sutjesci kreirao još par stradalih partizana s osobnim imenima koja se često zamjenjuju Mirko/Marko. Naposljetku se pola stoljeća kasnije pojavila i istoimena jasenovačka žrtva koju prije nisu registrirali niti na jednome popisu, čak ni u revizijama i dopunama agilnih subnoraša.

U sferu numerologije mogao bi se svrstati i slučaj Branka Dokića (1920., Tenja, otac Nikola) koji je prema L64 stradao u Jasenovcu 15. 4. 1942. godine, ali u istome se popisu nalazi još jedan Branko Dokić (1909., Kantarovci, Simo) stradao u Požegi u tzv. ‘direktnom teroru’ 14. 5.1942. godine. Kao dodatna slučajnost na popisu L64 nalazi se i Branko Đokić (1906., Kantarovci, Simo) i on je stradao u „direktnom teroru“ u Požegi, ali 15.4.1941. godine. Dakle Đokić je stradao točno godinu dana ranije od Dokića. Na tome popisu žrtava ima još slučajnih podudarnosti, primjerice Branko Đukić rođen također 1906. godine. Ima još takvih slučajeva, ali i ovi su dovoljni za ilustraciju. U budućim promjenama bit će još takvih okultnih slučajeva sve dok se u Jasenovcu konačno ne počne kopati do istine ili dok se na državnoj razini ne provjere baze podataka rođenih i umrlih.

Pomoć Ivi

A sad pomozimo Ivi u demonstraciji revizionističkih mogućnosti leksikona kojemu je glavni urednik. Ovaj leksikon ne samo da je koristan za dodatnu potvrdu već prethodno objavljenih lažnih jasenovačkih žrtava, nego je njime moguće otkriti i nove. Primjera radi, dovoljno je zadržati se na jednome od klasičnih slučajeva lažnih jasenovačkih žrtava – onih koje su stradale u vjerojatno najpoznatijem od svih logora Auschwitzu. U leksikonu se tako nalaze i Leon Demajo, Ljudevit Lausch, Oskar Müller te Armin Friedmann i svi su oni stradali u Auschwitzu, međutim svi se nalaze na mrežnome jasenovačkom popisu. O prvoj se trojici već pisalo u tekstu ‘Podržava li Ministarstvo kulture fašizam?’ objavljenome u Hrvatskom tjedniku 3. kolovoza 2017. godine, gdje se na temelju podataka iz projekta ‘Dotršćina’ pokazalo da su zapravo stradali u Auschwitzu, a ne Jasenovcu, a o Arminu Friedmannu u tekstu ‘UDAR: Tko su danas ustaše?’ objavljenom u Hrvatskom tjedniku 25. kolovoza 2018. godine gdje su korišteni podatci iz digitalnoga arhiva Yad Vashema da se pokaže kako je također stradao u Auschwitzu, a ne Jasenovcu. Ovdje treba naglasiti da se u svim slučajevima podudaraju ime, prezime, očevo ime, mjesto i godina rođenja, pri čemu treba u obzir uzeti i napomene u mrežnome jasenovačkom popisu kao i tekst u leksikonu da bi se vidjeli svi podaci. Podatci iz leksikona dodatno su potvrdili dosadašnje tekstove o lažnjacima. Što reći nego hvala, Ivo, premda to nisi htio!

Od novih do sada neobjavljenih lažnih žrtava prvi je Velimir Deutsch za kojega leksikon navodi da je rođen u Gyöngyösu u Mađarska 20. srpnja 1895. godine ocu Edi. U Hrvatsku se doselio 1905. godine, djelovao je u Zagrebu gdje je bio suvlasnik poduzeća ‘Arbeks’ koje se bavilo izvozom drva, a za vrijeme rata vjerojatno je u kolovozu 1942. ili u svibnju 1943. godine deportiran u Auschwitz. S druge strane, mrežni jasenovački popis navodi da je Velimir Deutsch rođen ocu Edi 1895. godine u Zagrebu, pri čemu se u napomenama navodi ‘Mađar’ što bi odgovaralo navodu u leksikonu, ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine što bi sudeći prema podatcima iz leksikona znači bila laž.

Dalje slijedi Kurt Feuerstein za kojega leksikon navodi da je rođen u Grazu u Austriji 26. prosinca 1896. godine i kasnije se doselio u Hrvatsku. Radio je kao stručnjak u Našičkoj tvornici tanina i paropila d.d. u Zagrebu. Spominje se i da je za vrijeme NDH bio uhićen i deportiran, vjerojatno u Auschwitz, znači ne Jasenovac, a kao godina smrti je navedena 1943. Naime, na mrežnome jasenovačkom popisu nalazi se Kurt Feuerstein rođen ocu Adolfu 1896. godine navodno u Zagrebu i navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine, a u napomenama se dodatno spominje Graz (točnije Gratz) kao i Njemačka 1943. godine pa je vidljivo da se u oba slučaja misli na jednu te istu osobu koja je još jedna lažna jasenovačka žrtva.

U leksikonu se nalazi i Makso Fröhlich za kojega se navodi da je rođen ocu Josipu u Jastrebarskom 28. veljače 1869. godine. Do 1930. godine bio je ravnatelj pravnih poslova Državnog pravobraniteljstva u Zagrebu. Početkom svibnja 1943. godine odveden je u raciji i vjerojatno deportiran u Auschwitz gdje je stradao. Istovremeno se na mrežnome jasenovačkom popisu nalazi Maks Fröhlich rođen ocu Josipu 1869. godine u Karlovcu i navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu 1943. godine. Budući da su Karlovac i Jastrebarsko vrlo blizu i da su slični slučajevi vezani za mjesto viđeni već mnogo puta, opet se radi o novoj lažnoj jasenovačkoj žrtvi.

U leksikonu se naravno nalazi još mnogo osoba koje su istovremeno lažno navedene kao jasenovačke žrtve, a nalazi se i mnogo dodatnih informacija koje mogu otkriti neke zanimljivosti vezane za Jasenovac. Da se ne bi samo preletjelo preko svih tih informacija i da bi im se posvetila potrebna pozornost, postupno će se prikazati u budućim člancima o ovome leksikonu. Tragikomično je što netko tvrdi da se o Jasenovcu ‘manje-više’ sve zna, a uređuje leksikon u kojemu pobija sam sebe. Uobičajena obrana neobranjivoga je da se pogreške događaju. To nitko ne spori, međutim u jasenovačkome slučaju ne radi se o tek ponekoj pogrešci, pa čak niti o desetinama i stotinama već o tisućama. Broj pogrešaka jasno pokazuje kada slučajnost prelazi u namjeru, a namjera u zavjeru.

Nikola Banić i M. Koić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

36 godina od političkog ubojstva Đure Zagajskog u Münchenu

Objavljeno

na

Objavio

Đuro Zagajski, rođen 2. listopada 1939. u Zagrebu, već kao maloljetnik pokušao je nekoliko puta pobjeći iz Jugoslavije. Jednom mu je to uspjelo, ali su ga austrijske vlasti vratile u Jugoslaviju, gdje je najprije proveo dva mjeseca u zatvoru, a potom je bio upućen na odsluženje vojnog roka. Vrativši se iz JNA u Zagreb bio je ponovno uhićen i osuđen na dvije godine zatvora zbog “neprijateljske propagande“. Napokon, u srpnju 1967. godine Zagajski se ponovno odlučuje na bijeg iz Jugoslavije i dolazi u Njemačku gdje dobiva politički azil. U narednom razdoblju sudjelovao je u demonstracijama protiv Jugoslavije i pratio emigrantske publikacije.

“Operativna obrada“ nad Đurom Zagajskim

Dana 22.01.1982. godine Centar SDS Zagreb zaveo je “Operativnu obradu“ nad Đurom Zagajskim.

Operativnu obradu nad njim predložio je Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH, a odobrio je Vinko Bilić, načelnik SDS SRH, dok je operativnu obradu od tada vodio Milan Munjas, operativni radnik Centra SDS Zagreb.

Osoba od posebnog povjerenja Đure Zagajskog bio je Stjepan Mesek, koji je bio agent Centra SDS Zagreb pod kodnim imenom “Karlo“ i “Dubravko“. Njega su na vezi od studenog 1981. godine do ožujka 1983. godine držali Mišo Deverić i Milan Munjas – djelatnici II. odjela Centra SDS Zagreb.

Suradnika “Emina“ vodili su djelatnici Centra SDS Varaždin Milan Tesla i Ilija Dodik, a oko vođenja suradnika instruirao ih je Josip Perković.

Dušan Šime Periš angažiran je 12.6.1981. godine i njegov pseudonim je bio “Dukat“.

Bio je na vezi Zlabnik Damira i Roguljić Mladena, djelatnika II. odjela Centra SDS Zagreb u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

U izjavi suradnika “Jerka“ od 2.12.1982. godine, koju je on vlastoručno napisao i potpisao, stoji: “Ja, Branko Sklepić, rođen 7.1.1947., na privremenom radu u SRNj München, dajem dobrovoljno i bez prinude Izjavu kojom se obvezujem da ću na dobrovoljnoj bazi, odano na patriotskoj bazi davati podatke službi DS. Pošto se krećem u društvu ekstremnih emigranata u Münchenu kao što su Zagajski Đuro itd. Sva saznanja ću prenašati, bilo pismenim putem ili direktnim kontaktom sa službom SDS“. “Jerka“ je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Damir Zlabnik, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Suradnik “Pjesnik“ je bio Miro Škrinjarić, kojeg je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Mišo Deverić, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Pored njih tu je veliku ulogu odigrao i izvjesni Milan Dorič – pod pseudonimima “Hanzi“, “Milan“, “Flora“ i “Pogan“.

Ubojstvo Đure Zagajskog

 U noći od subote na nedjelju, 26. na 27. ožujka 1983., ubijen je emigrant Đuro Zagajski, rodom iz Zagreba.

Mrtvo tijelo Đure Zagajskog pronađeno je u jutarnjim satima na otvorenom polju u münchenskom parku Vrt fazana. Zagajski je bio prijatelj i suradnik Stanka Nižića (ubijen 23.08.1981. u Zürichu) i Luke Kraljevića (preživio nekoliko udbinih atentata).

Mjesecima prije ubojstva Zagajskog, suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom “Karlo”, dostavljao je izvješća o aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj i Švicarskoj. Glavna osoba u tim izvješćima bio je Đuro Zagajski.

Petar Penava/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Objavljeno

na

Objavio

Ali Ahmed Ali Hamad, državljanin Bahreina, navodno jedan od čelnih ljudi Al-Qa’ede i pripadnik odreda “El Mudžahid” u vrijeme rata u BiH, prvi je od istaknutijih lidera ove terorističke organizacije koji je iznio istinu o djelovanju mudžahedina tijekom ovog oružanog sukoba, kao i o koordinaciji tih aktivnosti između ubačenih islamističkih skupina, “Armije BiH” i političkog vrha Alije Izetbegovića.

Svoja saznanja iznio je istražiteljima UN-a, ali i pred vijećem MKSJ u Den Haagu, gdje je 2008. godine svjedočio u postupku protiv bivšeg ratnog zapovjednika “Armije BiH”, Rasima Delića. Na vidjelo je izašla i činjenica kako je jedan od financijera džihadističkih skupina u BiH bilo saudijsko Povjerenstvo za pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki dio aktivnosti – od samoga ubacivanja preko naoružavanja i smještaja ekstremnih islamskih boraca vođen je pod krinkom “humanitarne pomoći” Bosni i Hercegovini, što je na suđenju u Den Haagu dokazao general Slobodan Praljak, a poklapa se s iskazom ovog svjedoka.

Za teroristički zločin u Mostaru iz rujna 1997. godine (postavljanje autobombe u zapadnom dijelu grada) Ali Ahmed Ali Hamad osuđen je tek 10 godina poslije i to nakon pritiska Amerikanaca. Da nije bilo oštrih zahtjeva SAD-a, Tužilaštvo BiH nikad ne bi podiglo optužnicu protiv njega. Utvrđeno je kako su islamski teroristi na području istočnog Mostara (pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih snaga) imali svoju bazu otkuda su planirali, organizirali i provodili tijekom rata napadna djelovanja i terorističke akcije s kojima su nastavili i poslije postizanja sporazuma u Daytonu.

(Vidi: https://kamenjar.com/20-godina-od-autobombe-u-mostaru-mozak-prvog-teroristickog-napada-jos-u-bijegu/ )

Budući da je pristao biti svjedok Tužiteljstva MKSJ, Ali Ahmed Ali Hamad amnestiran je od krivnje za zločine što ih je počinio kao pripadnik odreda “El Mudžahid” koji je i formalno bio u sastavu “Armije BiH” (3. korpusa) i to naredbom samoga zapovjednika “Armije BiH” Rasima Delića (od 13. kolovoza 1993. godine). Treba, međutim, uzeti u obzir da su mudžahedini i domaće muslimanske oružane snage tzv. Armije BiH i njihove “specijalne jedinice” i prije toga provodile zajedničke akcije genocida i etničkog čišćenja, kako nad Hrvatima tako i nad Srbima.

Na procesu Rasimu Deliću, ovaj je džihadist i ratni zločinac detaljno ispričao kako je 1992. godine došao u BiH iz “vojne akademije” tadašnjeg vođe Al.Qa’ede Osame bin Ladena stacionirane u Afganistanu, sa zadaćom uspostave islamističkih terorističkih ćelija ove organizacije u BiH i provođenja plana radikalizacije domicilnih muslimana. Također je potvrdio da je njegova postrojba (s oko dvjestotinjak ljudi) od “Armije BiH” dobila zapovijed da etnički očisti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, te da su planirali eksplozivom razoriti najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni (onu u Gučoj Gori), u čemu ih je navodno spriječio jedan od zapovjednika iz redova “Armije BiH”. Stoga su crkvu “samo” devastirali i nagrdili, mažući je izmetom i oskvrnjujući slike i kipove svetaca, te uništavajući unutrašnjost iste. Razaranje crkve je spriječeno iz čisto pragmatičnih razloga – da mudžahedini ne bi na sebe skretali pozornost mirovnih snaga UN-a, budući da su čak i u blizini njihovih baza masakrirali zarobljene civile i pripadnike HVO-a (odsijecajući im glave, uši, noseve i vadeći im srca).

Hrvati srednje Bosne osjetili su na vlastitoj koži svu okrutnost ovih barbara koji nisu prezali ni od kakvih zvjerstava i čija se obuka sastojala od obveznog klanja, mučenja i masakriranja zarobljenika kako bi se i oni koji još uvijek nisu ogrezli u sadističkom ubijanju naučili “zanatu” i lišili svakog osjećaja i empatije prema ljudskim bićima. Indoktrinirani džihadisti zaslijepljeni svojom ratničkom ideologijom i zaklonjeni iza Allaha i Kur’ana, istini za volju nisu bili ništa gori od većine domaćih muslimansko-bošnjačkih ekstremista koji su ne rijetko s uživanjem klali svoje susjede, ne štedeći niti žene, djecu i starce.

Jedan od surovih dokumentiranih zločina nad Hrvatima počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici “Armije BiH”, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti su kasnije svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić.

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih zločina bilo je na stotine diljem Bosne i Hercegovine i oni su se pokazali kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, a mnogi takvi zločinački rituali bili su čak i snimljeni na video-kasete koje su potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan BiH. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima kako bi ih se zauvijek otjeralo s njihovih područja. Pored toga, njihove su masakre pratile paljevine, pljačke i silovanja. Uglavnom se ubijalo sve živo (što nije stiglo uteći), tako da “ne ostane ni kokoš” (kako su naređivali njihovi zapovjednici). Muslimanski krvnici (kako džihadisti, tako i domaći) pokazali su se gorima nego osmanlijski osvajači koji su tim krajevima žarili stoljećima prije.

Rasim Delić je na kraju (15. rujna) 2008. godine od MKSJ osuđen samo na 3 godine zatvora i to zbog “nesprječavanja okrutnog postupanja” mudžahedina nad zatočenim srpskim vojnicima, a oslobođen je optužbe za zločin nad 24 hrvatska civila i vojnika u Malinama i Bikošima kod Travnika i ozljeđivanje još 6.

Bilo je to istinsko izrugivanje istini i pravdi, a ne osuda zločina.

Ne osuditi zapovjednika vojske čiji su pripadnici predavali svoje zarobljenike mudžahedinima, pa čak ni one zapovjednike koji su efektivno zapovijedali mudžahedinima u sastavu regularne vojske i to za najgore vrste zločina koji su počinjeni u ratu, vrhunski je cinizam i drskost. Muslimani su se svojom propagandom uspjeli nametnuti kao jedina žrtva i iza te krinke činili su nedjela koja su ostala nekažnjena.

Početkom 2004. godine, Ali Ahmed Ali Hamad zatražio je azil od Srbije, obećavajući kako će njihovim državnim tijelima dati detaljne podatke o zločinima što su ih mudžahedinske postrojbe pod kontrolom muslimanskih vlasti BiH počinile nad Srbima i Hrvatima.

On je, međutim, 30. ožujka 2009. godine protjeran u Bahrein, budući da ga bosansko-hercegovačke vlasti nisu htjele izručiti Srbiji, s pravom smatrajući kako bi ono što bi se tijekom sudskog postupka otkrilo pred Sudom za ratne zločine u Beogradu imalo vrlo negativne posljedice po njih. Javnosti je odluku o protjerivanju Ali Ahmed Ali Hamada u Bahrein priopćio tadašnji direktor Službe za poslove sa strancima Dragan Mektić.

Muslimani – uključujući i najviši vojni i političkih vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i drugima – itekako su imali što kriti.

U javnost je među ostalim izašlo svjedočenje Ali Ahmed Ali Hamada o krvavom piru mudžahedina u Gučoj Gori, gdje su pobili dvadesetak Hrvata i potom ih izrezali motornim pilama.

Jednako okrutni zločini činjeni su nad Srbima, o čemu su sami mudžahedini ostavili snimke – koje su kasnije korištene kao propagandni materijal za prikupljanje pomoći bosansko-hercegovačkim muslimanima u islamskim zemljama. Masakrirana tijela žrtava i njihove odsječene glave tamo su se prikazivali kao dokaz o “borbi protiv nevjernika” koja se vodi “u ime Allaha”.

U ljeto 1992. godine, između Teslića i Tešnja, na lokalitetu Crni vrh, mudžahedini su uhvatili trojicu srpskih vojnika koji su konjskom zapregom snabdijevali položaje “VRS” (Blagoja Blagojevića, Nenada Petkovića i Branislava Đurića). Oni su, naime, zalutali na teritorij koji su kontrolirali muslimani. Odsjekli su im glave, a potom je jedan od mudžahedina pozirao s glavom Blagojevića. Sve tri glave su (navodno) potom odnesene “na dar” načelniku policijske postaje u Tešnju Šemsudinu Mehmedoviću (koji je koju godinu poslije postao narodni zastupnik u parlamentu BiH). Prema srpskim izvorima, na Ozrenu i u Vozući počinjeni su također masakri nad srpskim vojnicima i civilima u zajedničkim akcijama pripadnika “Armije BiH” i mudžahedina.

Onaj koji se odigrao 1995. godine u Vozući postao je predmetom istraživanja tek 20 godina poslije i to je uzrokovalo velike otpore u muslimanskom političkom vrhu i pravosuđu, a u javnosti je izazvana prava bura nakon što je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo državnom tužilaštvu predao dokumentaciju koja je govorila u prilog tomu da su u ovaj zločin umiješani ratni zapovjednik 3.korpusa “Armije BiH” Sakib Mahmuljin i načelnik Centra službe javne bezbjednosti Zenica, Šefik Džaferović.

U masovnim zločinima odreda “El Mudžahid”, Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Spaljeno je do temelje 66 sela, srušeno i zapaljeno više do 5.000 kuća, uništeno 12 crkava i jedan manastir, ubijeno 465 vojnika i neutvrđeni broj civila i protjerano preko 22.000 Srba.

Mahmuljin i Džaferović su, međutim, uživali zaštitu vodstva u Sarajevu i osobno Bakira Izetbegovića (koji je na čelu stranke naslijedio oca), pa je ovaj potonji (8.10.2018.) bez ikakvih problema izabran i za člana Predsjedništva BiH iz redova “bošnjačkog” naroda.

Nakon rata, Internetom su počele kružiti mnoge snimke i fotografije koje su užasavale javnost i pokazivale pravo lice mudžahedina, ali i njihovih nalogodavaca iz vrha muslimanskog vojnog i političkog vodstva BiH.

U procesu protiv Rasima Delića (2007. godine), svjedok optužbe Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida, izjavio je kako je od 1991. godine do početka rata u BiH proveo 13 mjeseci na vojnoj obuci u Afganistanu u kampu Osame Bin Ladena, potom se na kratko vratio u Bahrein i onda je upućen u BiH.

Po njegovim riječima, prvi čovjek mudžahedinske zajednice u BiH bio je bliski suradnik Osame bin Ladena, Abu Abdul Aziz.

“‘Kako je meni sam Abu Abdul Aziz potvrdio, on je kontaktirao sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu. Rekao mi je da je razgovarao s Alijom Izetbegovićem i s nekim visokim oficirima u Sarajevu. Rekao mi je da su oni njemu dali punu podršku i da su se s njim dogovorili gdje će biti i on i njegova jedinica’ – ustvrdio je svjedok.”

(Vidi: https://www.dw.com/bs/ali-ahmed-ali-hamad-svjedo%C4%8Dio-protiv-generala-deli%C4%87a/a-2774754; stranica posjećena 25.3.2019.)

Ali Ahmed Ali Hamad je također ustvrdio kako je u BiH početkom rata bilo oko 75 mudžahedina, dok je taj broj tijekom 1993. godine narastao na oko 1.500.

Vrlo je zanimljiva i njegova izjava o tijesnoj suradnji i koordinaciji mudžahedina s Izetbegovićevim vojnim i političkim vlastima, te “Armijom BiH”:

Što je najvažnije, mi, strani mudžahedini nismo izveli nijedan napad bez saradnje s pripadnicima Armije BiH“. (Vidi: isto; istaknuo; Z.P.)

Potvrdio je kako se i sam često sretao s oficirima “Armije BiH”, uključujući i zapovjednika 7. korpusa generala Mehmeda Alagića.

Čest gost na postrojavanjima “Allahove vojske” (mudžahedina) bio je i sam Alija Izetbegović koji je s tim koljačima i zločincima klanjao namaz, a oni ga dočekivali uzvicima “Allahu Akbar!”

Tako se poslije osvajanja Vozuće i masakriranja Srba, na tom lokalitetu pojavio kako bi proslavio pobjedu sa svojim borcima. U više kadrova vidi se u društvu mudžahedina, a gdje god se kreće oko njega se ori “Allahu Akbar!” Slične su se manifestacije događale i na mnogim drugim mjestima, pa i u Gostoviću kod Zenice, također 1995. godine, gdje se jasno vidi kako mudžahedini razulareno vitlaju sjekirama i drugim hladnim oružjem.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=5DPj_u1x9K8; https://www.youtube.com/watch?v=nJqna_NH3MA; stranice posjećene 25.3.2019.)

Dževad Galijašević bosansko-hercegovački aktivist oštro je kritizirao Aliju Izetbegovića koji je davao otvorenu potporu mudžahedinima i javno ih hvalio (neovisno o počinjenima zločinima), a njihovo postrojavanje u Gostoviću nazvao je “objavom rata Europi“.

Koliko su bili u pravu Galijašević i svi drugi koji su europskoj javnosti i vodećim zemljama zapadnog svijeta skretali pozornost na radikalni islamizam u vrijeme kad je on za svoju prvu bazu na Starom kontinentu koristeći ratno stanje odabrao Bosnu i Hercegovinu, pokazali su teroristički napadi u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Danskoj…

No, oni koji bi trebali, još uvijek nisu shvatili lekciju.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari