Pratite nas

Komentar

Rezolutna državnica lako i smireno do pobjede: Milanović šaptom pade

Objavljeno

na

Smireno, pribrano, suvereno, odmjereno – tako je nakon sat vremena, koliko je dama čekala gospodina, djelovala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Samouvjerena i potpuno sigurna u ono što govori, stala je pred novinare i očitala lekciju nekulturnom i nemarnom premijeru.

Istovremeno rezolutna i oštra, hladna, ali i šarmantna, ispalila je nekoliko hitaca ‘u sridu’ i s iznenađujućom lakoćom ‘riješila’ problem zvan Zoran Milanović. No njegovo neodazivanje na sastanak na Pantovčak zapravo i nije veliko iznenađenje, tako da se akcija ‘Razvali Milanovića’ pokazala lakom za izvedbu sama po sebi. Sredila ga je kao beba zvečku i Milanović šaptom pade piše Direktno.hr

Prvi udarac ujutro, akcija ‘Sastanak’

”Zoran Milanović je svojim nedolaskom na sastanak na Pantovčak u pitanje doveo državne institucije i volju građana. Ovakvo postupanje predsjednika Vlade u normalnim civiliziranim državama, da se uopće ne odaziva pozivu predsjednice Republike, sasvim je nezamislivo. Time Milanović dovodi u pitanje institucije države kao i volju građana. Gospodinu Milanoviću poručujem da interese države stavi ispred vlastitih interesa i da počne obnašati odgovorno dužnost predsjednika Vlade prema svim građanima Hrvatske”, rekla, je među ostalim, predsjednica ujutro nakon 60-minutnog iščekivanja ‘gospodina’.

Nakon pojave informacije iz Vlade o (odvojenoj) proslavi Oluje, ujutro u Kninu pa poslijepodne s mimodohom u Zagrebu, slijedi akcija broj 2.

Drugi udarac poslijepodne, akcija ‘Oluja’

”Nije točno da je dogovoreno da će se održati dvije proslave Oluje – u Zagrebu i Kninu. Vladi sam danas poslala dopis u kojem predlažem da se osnuje državni odbor u kojem bi bili predstavnici Milanovićeva ureda, mog ureda, Sabora, zapovjednici iz Oluje, predstavnici vojske, policije, Glavnog stožera. Držim da je to pitanje na kojem se ne smijemo razdvajati. To je jedan od najslavnijih datuma novije hrvatske povijesti i želim da ga dostojanstveno obilježimo. Kroz odbor bi našli način kako najbolje obilježiti taj dan”, istaknula je predsjednica.

Između redaka, očito je da vrhovna zapovjednica za rješenje sukoba oko Oluje ima asa u rukavu. Asa kojeg će otkriti pokaže li se točnim Milanovićev probni balon o odvojenim slavljima na isti dan.

Prorežimski mediji s Puhovskim i njemu sličnim uzalud pokušavaju ‘oprati’ Milanovića

Neki ‘dušebrižnici’ komentiraju da je predsjednica u reakciji pretjerala. Ne, nije pretjerala, jedino na čemu joj se može prigovoriti jest da je dosad bila i previše strpljiva. Trebala je ovako nagaziti puno ranije.

Vlasti, blagorečeno, naklonjen HTV u središnjem je Dnevniku kao prvog analitičara istaknuo ni manje ni više nego Žarka Puhovskog, koji je mrtav hladan konstatirao kako je predsjednica sastanak na Pantovčaku sazvala mimo ovlasti. I ostali prorežimski mediji pokušavaju oprati Milanovića od odgovornosti i spasiti ono malo ugleda što mu je možda ostalo. Tako se spominje kako se Milanović prema Ustavu nije ni obvezan odazvati, da bi se odazvao da je riječ o pozivu njemu kao premijeru, a ne kao predsjedniku SDP-a. Da je imao pravo procijeniti treba li se odazvati ili ne, držimo li se Ustava.

[ad id=”68099″]

Ali nazovimo stvari pravim imenom. Sve nabrojeno je hrpa protokolarnih gluposti, a ovdje se ne radi o korištenju ustavnog prava nego o nedostatku političke kulture.

Na nazovi ”gospodina” ne treba trošiti riječi. Dovoljno je reći samo jedno. Ako tko dosad nije mislio da dotični nije papak, sada je dobio konačnu potvrdu – gospodin je papak, ipak i definitivno. Složit će se s tim i mnogi koji su mu prije četiri godine dali glas. Zoran Milanović je jedno veliko razočaranje. Šteta, 2007. godine je djelovao upravo obećavajuće.

A danas, iz SDP-a ni riječi, ni šapta. Zoran Milanović danas ne postoji. Ignorira predsjednicu, državu, ali i sam sebe. A njegov vjerni priljepak, Vesna Pusić, je pak u ovoj priči uspjela barem donekle osvjetlati obraz i svoj nedolazak na Pantovčak opravdala službenim putem.

Leko neugodno iznenadio

Pomalo začuđuje, međutim, što je predsjednik Sabora Leko podržao Milanovića izjavom kako je Kolindin poziv neodređen.

Podsjetimo, u ponedjeljak je predsjednik izjavio da bi na mjestu Milanovića i sam inzistirao da mu predsjednica objasni koji su ciljevi pozivanja stranaka na konzultacije, a predsjedničinu izjavu kako Milanoviću treba “dati šansu da se urazumi” ocijenio je nekorektnom.

Ovakva je kritika Kolindi iz Lekinih usta iznenadila. Leko je na početku mandata odavao dojam glasa razuma, rijetko viđenog u SDP-ovom kuršlusu, počevši od čestitke novoj predsjednici, koja je u slučaju Milanovića izostala, a kasnije i posjetom Kolindi u Ured na Pantovčak. Dosad je vješto balansirao između zaraćenih strana, očito je to i iz odnosa prema braniteljima iz Savske, koje je više puta primio i saslušao u Saboru, dok ih Milanović sustavno ignorira, sve od ‘tajnog’ sastanka u listopadu. No Leko je sada, iz kojekakvih razloga, promijenio ploču. Što se dogodilo, iskristalizirat će se zasigurno u danima koji slijede.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari