Rezultati Josipovićeva predsjedničkoga mandata

Nitko razborit ne spori Britaniji da štiti ili pak ostvaruje svoje nacionalne interese, nu jednako tako, kao država, i mi štitimo vlastite probitke pa bi onda u političku izopačenost morao spadati postupak šef jedne suverene države, kad na njezinu štetu ostvaruje interese druge države, premda ona bila i velesila kao što je Velika Britanija

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović već dulje vrijeme vodi predizbornu kampanju kojom se priprema za osvajanje još jednoga predsjedničkog mandata. Dosadašnji mršavi rezultati teško bi mogli opravdati i ovaj mandat pa sve više čudi činjenica da u javnosti ne postoje ozbiljne analize Josipovićeve politike.

[dropcap]P[/dropcap]remda predsjednik države nema široke ovlasti u provedbi izvršne politike ipak je on bitni čimbenik vođenju vanjske i sigurnosne politike. Ako se pogleda na međunarodne odnošaje odmah će u oči upasti činjenica kako je Josipović napravio zaokret u vanjskoj politici povezavši Hrvatsku primarno s Velikom Britanijom, što je London iskoristio kao prigodu za realiziranje svojih političkih probitaka u jugoistočnoj Europi. To je pak u prvom redu značilo oživotvorenje političke zajednice zapadnoga Balkana, što se posebno manifestiralo u približavanju Hrvatske Srbiji te razvijem t. zv. prijateljskih odnosa s ranijim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, koji je svom zagrebačkom kolegi, na mjestu stravična pokolja vukovarskih Hrvata, što su ga počinili Srbi, darovao uvezan časopis Ljubomira Micića, u kojem se ovaj zalagao za uništenje hrvatskoga naroda.

Kao izravan posljedak srpsko-hrvatskih predsjedničkih druženja, u Hrvatskoj je preko srpske manjine osmišljena nova inačica velikosrpske politike, razrađena u novom srpskom Memorandumu. Zato su po Hrvatskoj ponovno krenule karavane s moštima izmišljenih srpskih žrtava, u kojima su ponizno sudjelovali mnogi hrvatski političari, uključivši i predsjednika države Ivu Josipovića. On je pak svojim posjetima ličkom mjestu Srb, gdje se svake godine 27. srpnja obilježava obljetnica četničke pobune, u kojoj je masovno stradalo hrvatsko stanovništvo sjeverne Dalmacije i jugoistočne Like, na svojevrstan način pridonosio rehabilitaciji četništva, koja upravo traje u Srbiji.   Tijekom nedavnoga Josipovićeva posjeta četničkom vojvodi i sadašnjem srbijanskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću potpisana je suradnja o zajedničkim pothvatima Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i srbijanskoga Fakulteta političkih nauka u Beogradu za potrebe bilateralnih i regionalnih projekata. U Zagrebu je potkraj listopada prošle godine potpisana i Deklaraciju o regionalnoj strategiji  istraživanja i razvoja za inovacije zapadnoga Balkana, a u Splitu je pak osnovan Centar za provedbu te balkanske strategije. Ako u pozadini ovih „samovoljnih“ operacija ministra Željka Jovanovića nije stajao Ivo Josipović, onda je kao predsjednik države i čuvar ustavnoga poretka treba reagirati na možebitno kršenje hrvatskoga Ustava, koji zabranjuje pokretanje postupaka koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva.

Gospodin Josipović je tijekom svoga posjeta državi Izrael oklevetao vlastiti narod i državu tvrdnjom kako je u Hrvatskoj još uvijek živa i snažna t.  zv. ustaška zmija, čime se u klevetanju vlastitoga naroda počeo nadmetati s nekadašnjem haaškim krivokletnikom Stjepanom Mesićem. Uza sve to, kroz cijeli niz pothvata koordiniranih s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić nastojao je povući hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije, čime nije samo umanjivao razmjere velikosrpskih zločina i hrvatskoga stradanja u agresiji, nego bitno i na međunarodnoj političkoj pozornici relativizirao tužbu kao dio međusobnih političkih prepucavanja Hrvatske i Srbije. Time je neizravno slao i poruke Međunarodnom sudu pravde o bespredmetnosti hrvatske tužbe, što je kod hrvatskih žrtava srpske agresije, zbog tako bešćutna odnosa, izazivalo odvratnost prema čovjeku koji u svijetu predstavlja Republiku Hrvatsku.

Za razliku od relativiziranja srpske agresije na Hrvatsku i genocida što su ga počinile srpske postrojbe, Josipović je tvrdnjom kako je BiH bila žrtvom „konglomerata loših politika“, aktualizirao nekadašnju klevetu Vesne Pusić o hrvatskoj agresiji na BiH, što bi također moglo utjecati ne samo na pravomoćnu presudu skupini Hrvata u Haaškom zatvoru, nego i dugoročno odrediti nejednakopravan položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je još gnusniji čin pristajanje uz britansku balkansku strategiju, čiji je cilj, a to potvrđuju i neki britanski stručnjaci, bio zaustaviti pojedinačni ulazak Hrvatske u Europsku uniju, kako bi s njom zajedno mogla u paketu ući i Srbija. Naravno, nitko razborit ne spori Britaniji da štiti ili pak ostvaruje svoje nacionalne interese, nu jednako tako, kao država, i mi štitimo vlastite probitke pa bi onda u političku izopačenost morao spadati postupak šefa jedne suverene države, kad na njezinu štetu ostvaruje interese druge države, premda ona bila i velesila kao što je Velika Britanija. Tim više kad se zna da su britanske i ruske službe za svoje političke potrebe preuzele najkvalitetniji kadar bivše tajne jugoslavenske političke policije, odnosno Udbe, pa se danas mnogi s razlogom pitaju – nisu li svojedobna i ubojstva novinara Ive Pukanića i Nike Franjića te mlade Ivane Hodak, kao i pokušaj Vojislava Blaževića da u Zagrebu podmetane mine pod tračnice vlaka, bile sračunate političke operacije  za izazivanje pravne i životne nesigurnosti u Hrvatskoj, što je mogao biti debeli razlog za odgađanje hrvatskoga ulaska u EU. Naime, redarstvene istrage su doduše pokazale kako su u navedenim zločinima sudjelovali pripadnici podzemlja ili bivših jugoslavenskih služba i organizacija, nu premda su izravni počinitelji kažnjeni, istraga nikad nije došla do naručitelja spomenutih zločina. Zato bi, kad već teku pripreme za nove predsjedničke izbore, ozbiljne stranke već trebale istaknuti svoje predsjedničke kandidate, a izborno tijelo, poradi vlastite sigurnosti, vrlo temeljito razmisliti o svom novom predsjedniku države.

Mate Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?