Connect with us

Kolumne

Rezultati popisa stanovništva – istina ili laž?

Objavljeno

-

Foto: Hina

Kako je uopće došlo do prošlotjedne zbrke oko rezultata popisa stanovništva u Hrvatskoj s naglaskom na nedoumice oko udjela katolika? Je li riječ o nekoj slučajnoj greški u samome popisu? Ili ipak o zavjeri? Ili možda tek o neukosti onih koji su, slijedeći namisli svojih srdaca, naprečac požurili donijeti zaključke?

Razlika između podatka i informacije

U srži čitave ove zavrzlame stoji nepoznavanje pojmovne razlike između podatka i informacije. Kad su podatci o sastavu stanovništva po narodnosti posrijedi, odgovarajuća informacija izravno slijedi iz podatka, budući da je u tom kontekstu postavljeno samo jedno pitanje – Što ste po narodnosti? Posljedično, udjel Hrvata po narodnosti dobiva se kao omjer broja izjašnjenih Hrvata i ukupnog stalnog stanovništva. Isto vrijedi za svaku pojedinu narodnosnu skupinu. Međutim, na temu vjerske pripadnosti priča nije tako jednostavna. Uvažavajući činjenicu što vezano uz pojedine vjere postoje različite vjerske zajednice, postavljena su dva pitanja – Koje ste vjere? i Kojoj vjerskoj zajednici pripadate? Budući da izjasniti se po vjeri katolikom znači isto što i izjasniti se po vjeri kršćaninom koji pripada vjerskoj zajednici Katoličkoj Crkvi – u oba je slučaja bjelodano riječ o katolicima – slijedi da za cjelovitu informaciju o broju katolika nije dovoljno uzeti u obzir samo prvo pitanje, nego treba i drugo.

Ograničavanjem na rezultate prvog pitanja dobiva se krnja informacija o nešto manje od 79% katolika, a uzme li se u obzir i drugo – što je, doduše, tek u fusnoti prezentacije Državnog statističkog zavoda i učinjeno – dobiva se potpunija informacija o nešto više od 83% katolika. No, izgleda da ni to nije potpun broj. Naime, razumno je posumnjati kako su neki ispitanici, koji su se izjasnili pripadnicima Katoličke Crkve, u smislu izjašnjavanja po vjeri svrstani u skupine izvan kršćanskih kategorija. Da je doista tako, potvrđuje slučaj općine Zmijavci koja debelo strši iznad ostalih po tomu što je čak 61% njezinih stanovnika, njih preko tisuću, svrstano u kategoriju Ostale religije, pokreti i svjetonazori. U istoj se kategoriji našlo i čak 11% žitelja grada Imotskog, dok je u općini Runovići, također u Imotskoj krajini, zabilježen podatak o 11% osoba nepoznate vjere.

U tako konzervativnoj sredini to je doista malo vjerojatno, a po prilici je posljedica nepotpuno ispunjenih popisnica, tim više što tamo za 11% popisanih fali i podatak o narodnosti. Treba naglasiti kako ova pojava nije zabilježena samo u okolici Imotskog, nego se sporadično javlja diljem Hrvatske. Može se samo nagađati je li povećanim odstupanjima u pojedinim manjim općinama kumovala neujednačena educiranost popisivača ili to što su neki možda odveć revno i doslovno postupali sukladno uputama, a što ne bi trebalo čuditi s obzirom na čitavu vojsku angažiranih, spominjalo se nekih 20 tisuća popisivača. Ili je do propusta, poglavito kad je kategorija Nepoznato posrijedi, došlo zbog aljkavosti pojedinaca, možda čak i tehničkih poteškoća pri upisu podataka u računalo. Imajući sve te okolnosti u vidu, posve je izgledno kako ukupan broj katolika prelazi i 84%. Precizniji odgovor na to pitanje dat će najavljena objava podataka o pripadnosti vjerskim zajednicama.

Vuk sit, a ovce na broju

Ma koliko se to doimalo proturječnim, rezultatima popisa u konačnici mogu biti zadovoljni i prevladavajući mediji i Katolička Crkva. Prvima ionako nije strano baratati krnjim, tek na pola istinitim informacijama. Stoga se sad mogu pohvaliti gazdama kako je njihov ustrajni rad na smanjenju udjela deklariranih katolika, uz sprdanje s domoljubljem zacijelo smisao im postojanja, napokon dao opipljivije rezultate, slijedom toga i iskamčiti kakav bonus ili premiju. S druge strane, unatoč početnoj uznemirenosti, zadovoljna može biti i Katolička Crkva u Hrvata. Naime, na prethodnom popisu održanom 2011. godine postavljalo se samo pitanje o vjeri, pri čemu je odgovor katolik bio popularnim tehnološkim rječnikom kazano – default ili početna postavka. Drugim riječima, nije se pitalo što ste po vjeri, nego jeste li katolik. I potom, tek ako bi odgovor bio niječan – Što ste po vjeri? Neutralno pitanje u otvorenoj formi je nesumnjivo poštenije, budući da ne favorizira unaprijed niti jedan odgovor. A posve je druga priča što je to odbojno nekim, u medijima itekako glasnim znanstvenicima, nesklonim u istraživanjima koristiti otvorena pitanja. S razlogom, jer bi im ona poremetila unaprijed zacrtane politikantske teze koje istraživanje mora ispuniti. Primjerice da su korupcija i klijentelizam, a ne veća plaća i još od doba komunizma razgranata mreža rođaka i znanaca, glavni razlozi iseljavanja iz Hrvatske.

Druga popisna okolnost za koju se očekivalo da će ići u prilog smanjenju udjela katolika je mogućnost popisivanja elektronskim putem, što je iskoristilo oko 40% popisanih, pretežito tomu vičnih mlađih ljudi, za koje se nakon prethodnog popisa uvelike nagađalo kako su ih bake i mame popisale kao katolike, iako oni sami to nisu. Imajući sve te popisne promjene u vidu, uzevši k tome u obzir i katoličanstvu nimalo naklonjen duh vremena, uistinu minimalno smanjenje udjela katolika u Hrvatskoj predstavlja zapravo veliko iznenađenje i uspjeh Katoličke Crkve. E sad, tko se sve iza naljepnice KATOLIK krije, očito već same po sebi dovoljne da nekome smeta, druga je pjesma. No, to se popisom ionako ne utvrđuje.

Braća po veselju

A da se iza te etikete nerijetko krije i nešto strano kršćanskom duhu, a posve nalik duhu koji prožima medijsku maticu, razvidno je iz likovanja nekih ponosnih katolika zbog drastičnog pada broja i udjela Srba u Hrvatskoj. Ta braća po načinu razmišljanja viđenijih medijskih trubača, naravno, nikoga ne mrze niti koga preziru. Samo im je iz nekog razloga jako stalo da drugih bude što manje. Sličnost s naporima sarajevske čaršije, koja svojski radi na smanjenju broja katolika u BiH i pod cijenu smanjenja broja tamošnjih muslimana, izgleda i nije tako slučajna.

Usporedi li se popis s prethodnim, održanim 2011. godine, upada u oči drastičan pad pripadnika nacionalnih manjina, uz iznimku romske koja očekivano bilježi rast čak i u apsolutnom broju. Najveći pad bilježi najveća nacionalna manjina, Srbi, otprilike za trećinu u odnosu na prethodni popis, što trostruko premašuje državni prosjek (pad za 10%), dok se pad ostalih brojnijih manjina kreće u rasponu između 20 i 30 posto. Ta je pojava posve razumljiva ima li se u vidu kako prirodni asimilacijski pritisak većinskog naroda nakon preseljenja u grad postaje neizdrživ, što nije osobitost Hrvatske. Pripadnici nacionalnih manjina, u pravilu stariji od prosjeka, uspijevaju održati identitet tek u manjim naseljima, koja uslijed gotovo stogodišnjeg trenda migracija u gradove, rapidno gube stanovništvo. Posljedično, unatoč i njihovu padu u apsolutnom broju, porastao je udjel Hrvata za 1%, na 91%. Tomu je, zanimljivo, pridonio i pad broja regionalno opredijeljenih osoba u Istri. Broj tih inatljivih Hrvata, zvanih Istrijani, prepolovljen je s 12% na 5,5%, također mahom starijih osoba nastanjenih u ruralnim predjelima najvećeg hrvatskog poluotoka. Taj pad se očito prelio u Hrvate, budući da oni u Istri bilježe porast sa 68% na 76%, što je nesumnjivo pokazatelj kraha autonomaških tendencija i srastanja tamošnjih ljudi uz matično hrvatsko tkivo.

Tresla se brda, rodio se miš!

Unatoč fokusu medija na nepravilnosti u malome, popis se u ključnim elementima, poglavito u pogledu kvalitete i potpunosti prikupljenih podataka, može smatrati i više nego uspjelim, poglavito jer se odvijao u vrlo izazovnim okolnostima haranja koronavirusa. Bez obzira koliko sad intelektualno zapušteni medijski trudbenici problematizirali podatke koji nisu prikupljeni, ne bi li poljuljali vjerodostojnost i ostalih podataka što ih objavljuje Državni zavod za statistiku, a koji pokazuju kako Hrvatska snažno grabi naprijed. Naime, udjel nepoznatih i neizjašnjenih u kategoriji narodnosne pripadnosti iznosi svega 1,27%, dok je u ipak delikatnijoj vjerskoj rubrici nešto veći – 3,86%. To je upravo zanemarivo usporedi li se s popisima u usporedivim državama koje već od ranije primjenjuju EU metodologiju. Tako u Češkoj, Mađarskoj i Bugarskoj postotak neizjašnjenih i nepoznatih debelo premašuje dvoznamenkastu vrijednost. Dotle je Makedonija, koja je provela popis gotovo usporedno s Hrvatskom, temeljem podataka iz državnih registara dopisala skoro 10% stanovnika do kojih popisivači nisu uspjeli doprijeti, tako da za njih uopće nije evidentirana ni narodnosna ni vjerska pripadnost.

Uz to, izjalovile su se neke bojazni, ili možda ipak nadanja, dežurnih pesimista. Tako „srpsko-hrvatska koalicija“ ipak nije elektronskim putem popisala pola Beograda i Novoga Sada, što je vidljivo iz oštrog smanjenja broja Srba. Premda je ta mogućnost teoretski postojala, nije bilo ni znatnijeg masovnog popisivanja Hrvata iz inozemstva, čega su se ponajviše pribojavali demografi katastrofičari, iznad svega zabrinuti da popis ne pokaže previše ljudi u Hrvatskoj. Da to ipak nije slučaj, jasno govori ukupan broj popisanih – 3 871 833 – prema kojem ispada kako Hrvatska u 2021. godini ima ponajbolji natalitet među susjednim i sredozemnim državama (9,4 promila naspram Slovenije s 9,0, Grčke 8,1, Španjolske 7,1, Italije 6,7, pa čak i jedne konzervativne Poljske s 8,7, a tik uz Mađarsku s 9,6 promila, državu sa znatnijom romskom populacijom i slabijim iseljavanjem). Da je Hrvata manje, natalitet bi im bio još i viši, što je upravo apsurdno.

Minimalan porast stranih državljana s 22 tisuće na 28 tisuća u odnosu na 2011. pokazuje kako nije procvao ni broj migranata, kao i da sezonski radnici najvećim dijelom nisu popisani, tako da je izostala i silno priželjkivana popisna najezda Sirijaca, Nepalaca, Filipinaca… Uključeni su tek Kinezi angažirani na izgradnji Pelješkog mosta, što je vidljivo iz podataka za općine Slivno i Ston gdje su bili privremeno smješteni. I to zato što su ispunjavali popisni uvjet za ulazak u stalno stanovništvo – da barem godinu dana žive u Hrvatskoj ili barem toliko u njoj namjeravaju ostati. Vrijedi naglasiti kako je taj podosta strogi kriterij poprilično dvojben u doba kad je sve popularnije boraviti dio godine u jednoj državi, a drugi dio provoditi u drugoj, i to ne samo među umirovljenicima, nego i radno aktivnim stanovništvom, poglavito sezonskim radnicima. Striktno gledano, prema važećoj EU metodologiji ti ljudi nigdje ne ulaze u stalno stanovništvo. Kao da ne postoje.

Možebitne manjkavosti popisa i pozitivni trendovi

Dojmu manjkavosti popisivanja doprinose padovi broja stanovnika zabilježeni čak i u izrazito doseljeničkim sredinama poput Kaštela, Poreča i Makarske, a povrh svega i u gradu Zagrebu za čak 23 tisuće, što je raritet u postkomunističkoj Europi, gdje posvuda stanovništvo glavnog grada raste. Ili se u Hrvatskoj striktnije primjenjivala propisana metodologija, što bi značilo da rezultati uopće nisu usporedivi s prethodnim popisom, ili je prethodnim popisom bitno precijenjen broj stanovnika, ili popisivači nisu uspjeli dohvatiti na desetke tisuća, u konačnici možda i stotinu tisuća ljudi. Potonjem u prilog govore podaci Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). U godini prethodnog popisa (2011.) prosječni godišnji broj osiguranika iznosio je 4,362 milijuna, dok je koncem 2021. taj broj smanjen na 4,148 milijuna, dakle smanjio se za 214 tisuća ljudi. U istom razdoblju popis vidi smanjenje od čak 414 tisuća ljudi – čitavih 200 tisuća više. Premda je jasno kako svi odseljeni ne odjavljuju odmah zdravstveno osiguranje, štoviše, neki i po odlasku nastavljaju uživati blagodati žestoko kritiziranog hrvatskog zdravstvenog sustava, nije li ovolika razlika ipak malo prevelika?

Budući da je međupopisno razdoblje od 10 godina poprilično dugo, tijekom kojeg su se izmijenile podosta različite vlasti, potpuniji uvid u trendove pružaju svježiji podaci. Tako u 2021. godini, po prvi put od početka vala iseljavanja nakon pridruživanja EU, prosječni godišnji broj zdravstvenih osiguranika raste, ako se zanemari neizbježni efekt prirodnog pada, tj. smanjenja broja osiguranika uslijed viška umrlih u odnosu na rođene. Drugi pokazatelj obrata iseljeničkog trenda je porast broja učenika na početku školske godine 2021/2022 u odnosu na godinu ranije, promatraju li se generacije rođene između 2008. i 2013. godine, koje su obje školske godine u cijelosti bile u osnovnoj školi. I to se dogodilo po prvi put od početka vala iseljavanja, pri čemu valja naglasiti kako tomu nisu mogla pridonijeti izbjegla ukrajinska djeca, jer se popis odvio prije ruske agresije na Ukrajinu.

Pozitivne trendove pokazuju i drugi demografski podatci. S obzirom na prirodni pad broja žena u dobi za rađanje slijedom što nedostatnog rađanja prethodnih generacija, što iseljavanja ljudi mahom mlađe i srednje životne dobi, istinsko je čudo što u Hrvatskoj broj rođenih zadnjih 5 godina stubokom ne pada nego stagnira na oko 36 tisuća. Pritom čak i opustjela, iseljavanjem poharana Slavonija, koju bogatom nazivaju samo još oni koji su prespavali zadnjih 40-50 godina, ne uvidjevši kako urod s plave njive uvelike nadmašuje onaj sa zelene, u zadnje dvije godine (2020. i 2021.) bilježi blagi rast broja rođenih, što rječito govori o uspjehu Vladina projekta Slavonija.

Hrvatska i Irska

Koliko su starosna struktura stanovništva, time i odnos broja rođenih i umrlih, određeni događajima iz dalje prošlosti, čije posljedice nikako nije moguće korigirati preko noći, najbolje pokazuje usporedba Hrvatske i Irske. Dok je prije 60 godina Hrvatska imala za preko milijun stanovnika više od Irske, danas ih Irska ima otprilike toliko više od Hrvatske. Upravo zapanjujuće, brojevi umrlih i rođenih su gotovo obrnuti. Dok Hrvatska zadnjih godina ima 36-37 tisuća rođenih, i između 50 i 55 tisuća umrlih (brojevi prije korone), Irska bilježi između 55 i 60 tisuća rođenih, te 31-32 tisuće umrlih.

To je najvećim dijelom posljedica rađanja u prošlosti, poglavito od početka šezdesetih do sredine sedamdesetih, kad je Irkinja u prosjeku rađala dvostruko više djece od Hrvatice. Može se naslutiti kako je tomu uvelike pridonijelo što su se Irci tada još držali života u skladu s katoličkim moralnim zasadama, dok je glavnina Hrvata već podlijegala čarima raja na zemlji čiju idilu djeca samo kvare. S vremenom se taj omjer smanjivao, ostajući ipak čitavo vrijeme u korist Irske, da bi danas razlika bila jedva vidljiva (Irkinja rađa 1,7 djece, a Hrvatica 1,6). Naravno, razlici u općoj demografskoj slici dviju država dodatno doprinosi i to što je Irska u međuvremenu postala pretežno useljenička zemlja, dok je Hrvatska još do pred koju godinu bilježila intenzivan iseljenički val.

Zašto drugi Hrvate vide boljima nego što se vide sami?

Unatoč tome što danas postaje privilegij živjeti u Hrvatskoj, uspješnoj državi članici čvrste jezgre zapadne civilizacije, iluzorno je očekivati kako u doba intenzivne komunikacije, programa razmjena učenika i studenata, ne će više biti osoba željnih potražiti sreću drugdje. Da neki zasigurno hoće, zorno svjedoči upravo primjer obećane zemlje Irske, iz koje i danas godišnje odlazi preko 30 tisuća rođenih Iraca. S druge strane, Hrvatska nije te sreće da odu oni koji upravo sad, kad Hrvatskoj i na nogometnom, i na političkom, i na gospodarskom terenu ide bolje nego ikad, najžešće divljaju na tribinama, ulicama, pa i u Saboru. Srećom, zahvaljujući vođenju u maniri dobrog gospodara, sad lakše može podnijeti kako nevere koje se nad njom nadvijaju, tako i ostanak onih kojima je milije živjeti od nezadovoljstva, hrleći u svakome dobru vidjeti samo zlo.

Ostali niškoristi ili otišli, manjak ljudstva gospodarski rastuća će Hrvatska, baš kao što to čini i Irska s danas, evo, već preko milijun stranih državljana, morati nadoknađivati iz drugih izvora. Pritom vrijedi primijetiti kako se oni što dolaze izdaleka – koji znaju i žele raditi ono što Hrvati ne bi ni za sav novac ovoga svijeta, prije svega zato što se radi o napornom i zahtjevnom poslu (građevina, a u novije vrijeme takvim se doživljava i ugostiteljstvo) – ovdje ionako ne nastanjuju trajno. Stoga, slično kao u zaljevskim arapskim zemljama, ne mogu postati politički faktor ma koliko ih došlo. Ali zato, vraćajući se obiteljima s poštenom i za tamošnje prilike zavidnom zaradom stečenom u Hrvatskoj, postaju dio hrvatskog doprinosa pravednoj svjetskoj raspodjeli dohotka.

S druge strane, kao što povijest uči još od austrougarskih vremena, a ovaj popis to potvrđuje, bliske narode iz postkomunističke Europe i šire Hrvatska ima kapacitet lako i brzo asimilirati. Što je ona uspješnija, a toj slici možda i ponajviše doprinose upravo bajkoviti nogometni uspjesi, to se bazen ljudi s pozitivnim emocijama prema Hrvatskoj diljem svijeta širi. Imali hrvatske krvi ili ne, oni predstavljaju potencijal za doseljavanje u Lijepu Našu. Pomalo ironično, u samoj Hrvatskoj usporedno kao da se zbiva suprotan proces – dojam je da raste broj ljudi s negativnim emocijama prema vlastitoj državi. Odakle taj paradoks? Da nije povezan s time što umove stranaca zaljubljenih u Hrvatsku, za razliku od domicilnih Hrvata, ne dohvaća svekoliko zasipavanje crnilom u režiji ovdje prevladavajućih medija? A što nesumnjivo blagotvorno utječe na bistrinu misli i prijeko potrebno samopouzdanje.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari