Connect with us

Kolumne

Riba smrdi od glave – glave koja proždire viškove sitnih riba

Published

on

Kad simpatiziraš nešto uistinu ružno i društveno neprihvatljivo, a znaš da to nije pristojno ni probitačno otvoreno priznati, preostaju ti svega dvije mogućnosti.

Ili ćeš umanjivati značaj takvog događaja ili plesati na oštrici između njegova opravdavanja i odobravanja.

Upravo su tako na zločin počinjen na Trgu sv. Marka reagirali oporbeni akteri na političkoj sceni – ljevica umanjivanjem važnosti i razvodnjavanjem karaktera događaja, dok se ono zvano desnicom nije moglo odlučiti hoće li ga opravdati ili čak odobravati, ostajući negdje između. Značaj raritetnog događaja, koji je odjeknuo svijetom, do karikiranja je umanjivao i sâm predsjednik Milanović, koji, nedavno ga discipliniravši malo po ritici, pa i obraščićima, zbog iskazanog mu neposluha, i dalje suvereno nadzire kompletan lijevi politički spektar, uključujući medijski i nevladini. Kad je odgovarajući desni komplot posrijedi, za to nema nikakve potrebe. Jer čemu kažnjavati savršeno poslušno dijete?

Dječica ne lažu

Kad se roditelji prave blesavima, istina izađe na usta naivne, iskrene, mada nipošto ne i nevine dječice, revnih im i vjernih podupiratelja kojima su glavice napunili i sveudilj ih bespućima internetske neozbiljnosti posijali, a sad kao nemaju ništa s njima. Ma koliko bilo očito da se dječica nemaju napajati s drugih izvora nego roditeljskih. A da se s istih napajao i do bezumlja sluđeni počinitelj teškog kaznenog djela, Danijel Bezuk, potvrđuje otvorena podrška dječice njegovu zločinu, uz žalopojke što je promašio metu. Za razliku od roditelja, koji se iščuđavaju mogućnosti da bi ciljem napada mogao biti predsjednik Vlade Plenković – kao, mogao je to biti svatko tko se kretao u blizini, netko misli čak i njegova žena – dječica nemaju nikakve dvojbe oko toga. Svjesna su kako je ranjeni policajac tek kolateralna žrtva koja se našla počinitelju na putu u nakani da smakne onoga koga, tvrde, i treba smaknuti. U prilog viđenju dječice ide i javno objavljena snimka, kao i druga saznanja dosad podijeljena s javnošću.

Naime, snimka demantira tlapnje kako je napadnuta zgrada Vlade. Nije napadnuta zgrada, nego ljudi u njoj i pred njom – kako policajac koji se počinitelju očito ispriječio na ulazu u zgradu, pa ga je, štono bi rekao Bojan Glavašević, malo pošpricao, tako i administrativno osoblje smješteno u sobama u prizemlju, čije je prozore prošarao žureći se isprazniti spremnik puške kako bi ga što prije zamijenio novim.

No, samo bi krajnje naivan čovjek mogao pomisliti da su metom ogorčenog zločinca bili policajac Štef i Barica iz računovodstva, kako sada, praveći se nevježama, plitko politiziraju do jučer vodeći sijači zle krvi, a ne onaj počinitelju najpoznatiji, u Vladi glavni i odgovorni. To bi bilo nalik tvrdnji, koje se ni KOS-ovci u naponu snage nisu dosjetili – kako je pri pokušaju obezglavljivanja Hrvatske na istoj lokaciji prije 29 godina cilj bio smrtno stradali slučajni prolaznik, a ne predsjednik Tuđman. O ambicioznosti pothvata govori i korištenje nestandardnog oružja malog kalibra, kako bi ranjavanje bilo što teže (Ako je cilj bila zgrada, a ne ljudi, čemu takvo streljivo? Uostalom, odakle mu?).

A u tom kontekstu nipošto nije nezanimljiva i činjenica da kod osoba bliskih počinitelju policija nalazi čitave arsenala oružja i streljiva, takve da ih se po količini i tipu ne bi posramio omanji mafijaški klan. To što se ovakav, u zadnjih 50 godina endemičan napad na vladu neke europske države dogodio u još uvijek općenito gledano sigurnoj zemlji, ma koliko neki likovali kako je sad raskrinkan taj mit, uopće ne ide u prilog tvrdnjama drugih da se radi o nekakvoj iznimki, tek pukoj slučajnosti, nego upravo suprotno. To još pojačava indicije da je događaj planiran i organiziran, pri čemu uopće nije nužno da je počinitelj, profilom nezadovoljnik kakvih je mnogo, uopće bio upućen u to tko je organizator. Je li netko iskoristio mladićevo nezadovoljstvo diskretno mu pomogavši da, za razliku od mnoštva sličnih nezadovoljnika, prijeđe s misli na djela, stvar je istrage. Ukoliko je ona uopće potrebna, jer onaj koji zna bolje od profesionalaca kad treba hapsiti, već zna i da zločin nije bio organiziran. No, kakvim god rezultatima ona urodila, to nipošto ne će amnestirati od odgovornosti, ako ne kaznenopravne onda barem političke i profesionalne, one koji su bez uporišta u argumentima to nezadovoljstvo sustavno sijali pretvarajući percepcije i spinove u činjenice, i tako godinama risali metu na Plenkovićevu čelu.

„Anemični sin vojne lekarke“

Da Milanovićevo verbalno prepucavanje s viđenijim licima na ljevici, uključujući i neke istaknute lijevo-liberalne medije, nije otišlo do kraja, potvrđuje to što trenutnom obnašatelju dužnosti Predsjednika RH pritom nije nalijepljen neki zlobni nadimak, kakve on, ali i oni, inače uredno šakom i kapom lijepe drugima. Pa čak ni krajnje benigni, poput, recimo, Zoka-Foka, kad mu je već riba toliko prirasla želudcu. A mogli bi oni i bolje od toga… kad bi htjeli. Poneki kritički tekst ili fotka na kojoj Milanović nije baš najbolje ispao, brzo će se zaboraviti. Naime, Milanović i lijeva nevladino-medijska družina, kao tipični izdanci škole komunističkog agitpropa predobro znaju da kad se jednom nalijepi etiketa, mrzilački nadimak, kojega potom ciljana skupina brižno njeguje, nije ga se moguće tek tako riješiti. Milanović se tim manevrom poslužio još uoči izbora 2016. godine, koketirajući s pojedinim viđenijim desničarima koji su već tada sjedili na dvije stolice, onako usput zalijepivši na čelo jedinom političkom suparniku, Andreju Plenkoviću, dva otrovna nadimka – „sin vojne lekarke“ i „briselski ćato“.

Nakupina, koja se bori protiv komunizma posvuda osim u sebi samoj, a s Milanovićem dijeli kako mentalni sklop, tako i kućni odgoj, oba će nadimka uskoro zdušno prigrliti, i pridodati trećem, kojeg su začudo uspjeli smisliti sami – „anemični“. Naime, srozati se tako nisko pa nekome dati nadimak prema bolesti nije uspjelo ni Milanoviću. To je ipak privilegij onih, za kakve se u Hercegovini kaže – od zla oca i gore matere.

No, i među preostala dva, uvjetno rečeno, „uljuđenija“ posprdna nadimka postoji određeno stupnjevanje. Dotad društveno neprihvatljivom porivu za uključivanjem članova obitelji političkog suparnika u javni diskurs, Milanović se ipak nije uspio othrvati. A samo onaj kome ni vlastita obitelj nije sveta, olajava tuđu. Primjerice, kad je nedavno uhvaćen trateći vrijeme u još za premijerovanja omiljenoj mu gastronomskoj destinaciji Taču, ne mogavši optužiti Plenkovića za nešto slično, Milanović se branio aludirajući kako tamo zalaze i neki članovi Plenkovićeve obitelji. A kad ga se pita za „sina vojne lekarke“, lakonski odgovara – ah, pa to je bilo prije 4 godine (kao da je time nestalo i prestalo). Kad već ne može naći da bi se Plenković o njemu slično izražavao, odvraća da su neki ljudi, koji su svojedobno podržavali Plenkovića, vrijeđali njegovog oca. Ironično, radi se upravo o Milanovićevim spavačima na desnici, koji su ga svesrdno pogurali u nedavnom pohodu na Pantovčak. I onda, nakon svega, mediji zaključe kako se dva predsjednika međusobno prepucavaju, i kako je sve to isto, praveći se da ne vide razliku u rječniku i sadržaju.

„Briselski ćato“ i „Hrvatski radiša“

A razlika između te dvojice nije samo u riječima i manirima, nego prije svega u djelima i postignućima. Ukratko u svemu, baš svemu što se danas uglavnom uopćeno i stvaranjem percepcijskih magli spočitava Plenkovićevoj vlasti, Hrvatska stoji bolje do znatno bolje nego u Milanovićevo vrijeme. Plenković je pomeo, i još uvijek pomeće nered kojeg je Milanović za sobom ostavio obnašajući istu dužnost, vadeći Hrvatsku iz svake vrste smeća, u kojega ju je Milanović uvalio, radeći ono što radi i danas – blebećući u vjetar. Ostat će upamćen tek po brzini kojom je podvio rep nakon telefonskog šamaranja euro-činovnika Hahna iz Beograda, kad je EU stala na stranu Srbije u sporu sa svojom članicom Hrvatskom. I sad takav – koji je prvo propao u diplomaciji, pa propao (s njim skoro i Hrvatska) kao premijer, i sad propada kao predsjednik, usput za sobom urušavajući i samu instituciju – nipodaštava čovjeka koji je po svim objektivnim mjerilima za njega svemirski brod. Koji je izrastao u utjecajnog europskog političara s razgranatim vezama, što se pokazalo pri izboru Unijina vodstva, u pozicioniranju Hrvata na visokim položajima u europskim institucijama, u drastičnom poboljšanju hrvatskog položaja u arbitražama sa susjedima, napokon i u intenzivnom korištenju sredstava iz europskih fondova, nakon Milanovićeva drijemanja u svakom od navedenih područja. Čisto za ilustraciju, dovoljno je tek staviti Milanovićevih 22 milijuna eura koje je ishodio nakon milenijskih poplava (taman za troškove WC četki), i to na jedvite jade, jer se „državnik i suverenist“ prvotno hvalio kako ne ćemo nikoga prositi i kako ćemo mi sve sami (da, samo onda ne ćemo imati za nešto drugo, pa će nam ljudi odlaziti, kao što i jesu), naspram 683 milijuna eura koje je Plenkovićeva administracija u ovim daleko izazovnijim vremenima ishodila za sanaciju posljedica zagrebačkog potresa. Takva je slika kad se gleda tko je što napravio, a ne tek tko je što govorio.

Zato ima nešto upravo demonsko, dijabolično u nadimku, „briselski ćato“, kojega je čovjek, čiji je najveći vanjskopolitički doseg biti fusnota u rokovniku novovjekog kineskog bogatuna, nadjenuo čovjeku stotinu kopalja iznad njega, sve kako bi njegovu aktivnost, nasuprot vlastitoj kroničnoj lijenosti, i dojmljiva postignuća poništio svodeći Plenkovića na biljku bez vlastite volje, pisara koji samo nešto štreberski zapisuje i slijepo provodi što mu se kaže. A promatrano iz perspektive djela, nazvati Plenkovića „briselskim ćatom“ ima smisla koliko i Milanovića nazvati „hrvatskim radišom“. Unatoč tome, nije mogao proći petak, a da „briselskog ćatu“ desnom biračkom tijelu ne servira Milanovićev lakej zdesna, sveznadar i moralizator koji, čim skrene s tehniciranja opće prakse, pokazuje stravične deficite u iskustvu i znanju čega god se dotakne – u rasponu od epidemiologije do političkog sustava, vanjsku politiku da ne spominjemo. Pa kako onda ne će, vireći Milanoviću iz džepa, taj, koliko god se gurao u centar, navodni desničar, a u biti krajnji ljevičar anarhoidnog tipa, zadobiti pozornost i apanažu u lijevo-liberalnim medijima, a potom i podršku istih pri izboru u Sabor.

Tamo sad, nakon što je hametice potučen u izravnom srazu s predsjednikom Sabora, kojega je, poput kolega mu s portala Index, revno častio ne manje posprdnim nadimkom „njonjo“, prenosi mudre vođine korona misli – od nezakonitosti (para)stožera do ukidanja Ustavnog suda koji se usudio donijeti odluku koja milom vođi nije po volji.

Čiji je to predsjednik?

Smisao etiketiranja nadimcima nije tek u omalovažavanju boljih od sebe, nego prije svega u onečovječivanju, s konačnom konzekvencom u podsvjesnoj poruci kako se takve, bezvrijedne u povoljnim okolnostima smije, štoviše poželjno je, ukloniti. Radi se o onoj vrsti ubijanja riječju o kojoj govori Katekizam Katoličke crkve ekstenzivno tumačeći 5. Božju zapovijed. Stoga, svi koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u risanju mete na Plenkovićevu čelu, sad nakon što je kondenzirana mržnja poprimila konkretan oblik, nezabilježen u prijetnjama bilo kome drugome, ma koliko se sad drekavci nadmetali kako se i njima prijeti, ne mogu izbjeći odgovornosti.

U ljeto 2016. posijana je ta klica mržnje, a s njom i divno prijateljstvo između Milanovića i desnice, koje će biti okrunjeno njegovim izborom za Predsjednika. Zanimljivo je kako u vrijeme njegove vladavine nisu bili ni izbliza tako agresivni pa ih je siroti ministar Ostojić morao hapsiti za obične verbalne delikte i natpise na trikotaži, pravu kamilicu prema onome čime se počinju služiti u vrijeme predsjedničke predizborne kampanje besprizorno gadeći Kolindu Grabar Kitarović. Koliko god ih je Milanovićeva pobjeda tada osokolila, toliko ih je i neočekivani poraz na parlamentarnim izborima razjario, oslobodivši potisnutu agresiju do neslućenih razmjera.
Jer kad preuzmeš metode djelovanja, pitanje je tek vremena kad ćeš i sadržaj. Pa i nije čudo što se politika desnice u svim bitnim elementima već slizala s Milanovićevom – od korona krize do rastakanja institucija i političkog sustava.

Demokratskom sustavu temeljenom na ravnoteži moći i kontroli vlasti kao alternativa se, širenjem nepovjerenja u institucije, nude nered i anarhija, što je prepoznatljivo obilježje krajnje ljevičarskih pokreta, u Hrvatskoj niklo na zasadama direktne demokracije u režiji ljevičara i „desničara“ za zagrebačkog Filozofskog fakulteta. No, Milanović, kako avangardi i priliči, u rastakanju države uvijek grabi korak naprijed, unakazujući državne simbole, pa čak ni ne priznajući kalendar državnih praznika. Pa kakav je to i čiji Predsjednik?

Kvaka 22

Kad već ne djelima, Milanović opčinjava riječima. Nije sporno kako on raspolaže dovoljno bogatim rječnikom da može fascinirati one čiji fond riječi jedva prelazi onaj glasova domaće mačke (navodno se ta umiljata zvjerčica može oglasiti sa stotinjak različitih zvukova određenog značenja). No, čini se kako pritom ne barata baš tako umješno hrvatskim jezikom kako bi se od retoričara takva kalibra očekivalo. Na stranu sad što Milanović očito ne shvaća da izraz „šmrkavac“ u smislu u kojem se nekad rabio u školi ne mora nužno značiti isto što i „54-godišnji šmrkavac“ danas. Donedavno je, naime, još tvrdio kako za riječ „narikača“ u hrvatskom jeziku ne postoji pandan muškoga roda, da bi se sad, obrušivši se na Plenkovića zato što je ozbiljno shvatio akt s očitim elementima terorizma, sjetio nazvati ga narikateljem, riječju koja, za razliku od naricatelja, ne postoji u hrvatskom jezičnom standardu. To, doduše, ne znači da ga Milanović ne bi mogao obogatiti, recimo, riječju „rikatelj“, za onoga koji, sumanuto se češući gdje ga svrbi, proizvodi riku poput King Konga ili kakve druge ranjene zvijeri, pri čemu ni bijesne nisu isključene.

Znakovito je kako počinitelja napada na Vladu mediji napadno povezuju s Markom Perkovićem Thompsonom, pjevačem progonjenim za Milanovićeva vladanja, objavljujući neke stare fotografije s njim u društvu. Istodobno ignoriraju noviju političku vezu počinitelju bliskog kruga ljudi s jednim drugim pjevačem, onim koji nije stao uz jato sokolova kad je trebalo, da bi desetljećima potom predvodio šišmiše i vrane u službi Zorana Milanovića. Štoviše, sad taj čudak, čim je načuo da je govor mržnje u trendu, od Plenkovića traži da govor istine nazove govorom mržnje u nadi da će tako istina nestati. U tom kontekstu nije zgoreg prisjetiti se kako su šišmiši i vrane i Thompsona već proglasili, ako ne izdajnikom, a onda barem sumnjivcem, jer je odbio dati potporu njihovu ljubimcu, kojega mediji srednje struje i sad štite, držeći se one kako vrana vrani ne kopa oči. Kako god bilo, za obje vrane soko osta previsoko.

Kako bi izjednačili neizjednačivo, prevladavajući mediji ne srame se i teško ranjavanje policajca staviti u istu ravan sa situacijom kad je Milanović-Ostojićeva policija nesmiljeno mlatila neagresivne prosvjednike na približno istoj lokaciji, štoviše, na samom ulazu u crkvu svetoga Marka. I lako je sad Milanoviću tuđim gloginje mlatiti kad on ni teoretski nije mogao biti ugrožen takvim napadom, čak i dok je bio premijer, a kamoli sad. Naime, šanse da se zatekne na radnom mjestu oko 8 sati jednake su nuli. Osim u banalizaciji itekako ozbiljnog napada, medijima ne pada napamet Milanovića korigirati ni kad neutemeljeno širi nepovjerenje u institucije sustava i operativna tijela vlasti. Pa i nije čudo što njegove buntovne riječi padaju na plodno tlo kod donedavno još pritajenih agresivaca, ohrabrujući ih na djelovanje. Nedjela im se razlikuju tek ovisno o oružju koje im se nađe pri ruci – od dobermana do malokalibarske automatske puške.

Imajući u vidu eksplozivni koktel nadzemne ljevice (mediji srednje struje koji izjednačavaju u svakom pogledu suprotne Milanovića i Plenkovića, i pritom ne raskrinkavaju nego promiču Milanovićeve nebuloze koje unose nemir u puk) i podzemne joj sestrice, desnice (takozvani „domoljubni“ mediji, komentatori i društvene mreže, napojeni Milanovićevim suverenizmom i, nadasve, mrzilačkim etiketiranjem Plenkovića), samo se još krajnji cinik može čuditi odakle radikalizacija društva praćena porastom duševno oboljelih, spremnih učiniti svašta. Nakon što nije ostvario ništa od obećanog u glasovitom Planu 21, okupivši sad sve te đavole oko sebe, Milanović polako ali sigurno ostvaruje obećanje o paklu kojeg će prirediti. U tome je očito Kvaka 22.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari