Connect with us

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Published

on

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

STOL GOSPODNJI

2. VAZMENA ili MALI USKRS ili BIJELA NEDJELJA ili NEDJELJA BOŽANSKOG MILOSRĐA (A)

Dj 2, 42-47
Ps 118 (117)
1 Pt 1, 3-9
Iv 20, 19-31

Ovu današnju 2. uskrsnu nedjelju nazivamo najprije još Malim Uskrsom ili Bijelom nedjeljom. U starini su se novokrštenici danas okupljali na poseban način. Odlagali bi svoje bijele haljine u kojima su bili kršteni i uključivali se u pouku koja je trajala sve do Duhova.

Danas, pak, na ovu nedjelju obično djeca primaju prvu sv. pričest. Ostali vjernici na ovaj dan slave obljetnicu svoga krštenja. Cijela naime, zajednica treba nastojati što bolje shvatiti svoje krsno dostojanstvo i svoje krsno otajstvo. Moramo se sjećati da krštenje nije običaj koji se treba ispuniti, već svjesno odlučivanje za Isusa Krista i život po njegovu nauku. Odlučili smo promijeniti svoj život i više se ne vraćati na staro. Shvatili smo da nam Isusov nauk otvara nova obzorja, da to nije riječ koju smo nekada čuli i sada je možemo staviti po strani. Isusov nauk je zapravo onaj temeljni nauk koji se ima u životu.

Ovo je ujedno »Nedjelja milosrđa« koju je za cijelu Crkvu uveo pokojni papa sv. Ivan Pavao II. prisjećajući se onoga što nam je poručivala sv. Faustina Kowalska. Trebamo slaviti Boga koji je beskonačno veći u svojoj ljubavi nego svaki grijeh i svaki ljudski podbačaj. Zbaciti nam je sa sebe svoju oholost i otvoriti se, poput Marije, milosti Gospodnjoj te na taj način biti obdareni.

Prvi kršćani dobro su sve ovo znali. Počesto im to nije bilo lako. Poneki su se vratili s izuzetno loših staza kojima su išli kroz život. No, vratili su se. Time su i svima nama pokazali da možemo sve promijeniti u svome životu ako to želimo.

Mi istina nismo na svome krštenju svjesno rekli što to mi želimo. Za nas su to rekli naši roditelji i kumovi, budući da smo bili mali. Rastući smo spoznavali tko smo i što smo, te što od nas traži vjera koju smo krštenjem primili. Tada je dolazilo da naših svjesnih odluka. Odlučivali smo se hoćemo li zaista s Bogom graditi svoj život ili ćemo to pokušavati učiniti svojim snagama.

Evanđelist Luka lijepo piše kako je to kada se s Bogom ide svojim svakodnevnim stazama. U Djelima apostolskim ne opisuje novinarski što se događalo u prvom vremenu kršćanstva, već kako je Duh Sveti djelovao među njima u to vrijeme. On je tu zapravo glavno lice.

Duh Sveti očitovao se ne samo u izvanrednoj snazi apostolskog propovijedanja, nakon što su bili jadni i prestrašeni, nego i u bratskoj ljubavi koja je vladala u prvoj kršćanskoj zajednici. Zajedno su rasli i u duhovnom i u tvarnom smislu. Ne bismo smjeli dopustiti da to bude nešto što se dogodilo tako davno, prije 2.000 godina. Naše današnje župne zajednice morale bi odsjevati takvim duhom. Ako ne odsijevaju, onda one ne propovijedaju Riječ Božju što inače tvrde.

Nemojmo biti poput nevjernog Tome iz današnjeg evanđelja. Prepustimo se Bogu i naša će vjera rasti iz trenutka u trenutak. Ona nije nešto što se razumom nauči i gotovo. Ona je nešto što se uči srcem čitavog života, poput ljubavi i svega drugog dobra. U punini se živi u zajednici, a ostvaruje u svakom konkretnom životu. Imajmo to na pameti da nas ne bi prevarila ova vremena pošasti kako nam ne treba ni sv. misa, ni pričest, ni ispovijed, ta vidjeli smo to ovih dana. Ne, ovo su samo posebna vremena i ništa više, vremena progona kada je trebalo biti razuman te sačuvati i svoju vjeru i svoju glavu.

Dugi niz godina na sličan način nam govori Kraljica Mira, kako svjedoče vidioci. Na njezine riječi mnogi su ozdravili u svojoj nutrini, neki svjedoče da su ozdravili i tjelesno. Bog nam zaista želi darovati mnogo toga, samo trebamo biti spremni te darove primiti iz njegove ruke.

Za kraj ovoga razmišljanja i čitave ove serije razmišljanja neka nam posluži sljedeća priča.

Jedan njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu svratio je u rusku seosku krčmu, sjeo za stol i pokušao naručiti pivo. Gostioničar mu je rekao da je stol zauzet, da se premjesti za onaj drugi, slobodni. Učinio je to i ujedno ugledao križić iznad onog zauzetog stola. Gostioničar je spazio njegov pogled pa ga je upitao je li kršćanin. Odgovorio je da je katolik. Onda mu je on rastumačio zbog čega je stol zauzet. Kad su ono u Rusiji progonili vjeru, ubijali svećenike, jedne večeri svratila su mu tri gosta. Zatražili su od njega pšeničnog kruha i čašu vina. Odmah je shvatio. Slavili su neopazice sv. misu. Od tada je onaj stol uvijek zauzet, jer neprestano čeka Gospodina da ponovno svrati.

PEČAT

USKRSNA SUBOTA (A)

Dj 4, 13-21
Ps 118, 1.14-21
Mk 16, 9-15

Petar i Ivan nastavljaju neustrašivo propovijedati sve što se dogodilo s Isusom Kristom. To se odnarođenim poglavarima i dalje ne sviđa, ali se boje javnog mnijenja jer između ostaloga ne mogu zanijekati da je čovjek izliječen u ime Isusovo. I pribjegavaju starom sredstvu. Pokušavaju ih ustrajno zastrašiti i kupiti. Međutim, oni niti se boje niti su na prodaju.

I mi bismo danas trebali postupati poput Petra i Ivana. Kršteni smo jednoga dana u ime Isusovo, svjedočili smo njegovim djelima u svome životu i u životu drugih. Zbog toga bismo unatoč svemu trebali ostati pri svome uvjerenju.

A to nije lagano. Ovu trenutnu stvarnu ili napuhanu pošast, pošast koja se pojavila zbog pogrješna ljudskog djelovanja ili su je stvorili neodgovorni pojedinci, određeni pokušavaju iskoristiti da nas zastraše i da nas kupe, pretvarajući nas na kraju u robove. Promotrimo samo pozorno što navješćuju zagovornici obvezne vakcinacije. Svatko bi od nas na kraju trebao dobiti čip pomoću kojega će biti praćen kako bi se u budućnosti izbjegle ovakve i slične epidemije. Vjerujemo im? Sv. Ivan ovako piše govoreći o Zvijeri u Otk 13, 16-18: »Ona čini da svi – mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi – udare sebi žig na desnicu ili na čelo i da nitko ne može ni kupiti ni prodati ako nema udaren žig: ime Zvijeri ili broj njezina imena.« Taj broj žiga ili čipa je, pak, 666. Predstavlja ime kemijskoga elementa ugljika od kojega je napravljen i koji u periodnom sustavu elemenata ima redni broj 6. Njegov je atom opet sastavljen od 6 elektrona, 6 protona i 6 neutrona.

Petar i Ivan svojim progoniteljima postaviše pitanje je li pred Bogom pravednije slušati njih ili Njega? Jasno nam je kako je trebalo odgovoriti i kako bismo se i mi danas trebali postaviti. Nema veze što su poglavari zašutjeli i ponovili svoju prijetnju te pokušaj kupnje. Apostoli su otišli svojim putem noseći u srcu pobjedu. Puk je s druge strane slavio Boga zbog svega što se dogodilo.

Ne bi nam se samo smjelo događati da oko svega dvojimo, kao što su neki apostoli i Isusovi učenici dvojili je li istina što čuju u posljednje vrijeme. Otvorimo dobro svoje oči i svoju pamet te prepoznajimo djelovanje zla u ovome svijetu i djelovanje Božje u tom istom svijetu. Prvo rušimo na svakom koraku, a drugo propovijedajmo također na svakom koraku spremajući se da jednoga dana pođemo na onaj svijet s Imenom Božjim na usnama. To je jedini valjani pečat!

BACIMO MREŽE

USKRSNI PETAK (A)

Dj 3, 1-10
Ps 105, 1-4.6-9
Lk 24, 13-35

U današnjem nastavku čitanja iz Djela apostolskih pronalazimo kako odnarođena židovska vlast, društvena i vjerska, uhićuju Petra i Ivana zbog njihova propovijedanja o Isusu koji je uskrsnuo. Nekako me to podsjeća na Split ovih dana. Svećenik želi slaviti misu s narodom, uz poštivanje svih propisanih mjera, a bjesomučna skupina navalila na njih. Na kraju bi trebao biti kriv dotični svećenik i oni koji su nazočili sv. misi. Sjajno!

No, ne ide im to baš od ruke. I u Splitu i drugdje ljudi se nastavljaju pitati što se zapravo dogodilo? Je li baš sve moralo biti ovako kako je bilo? Imaju li svoje prste u ovoj pošasti neke mračne sile ili se to sve nekako slučajno dogodilo? Pitali su se slično slobodnomisleći ljudi i u Isusovo vrijeme. Zbog toga su stali vjerovati u riječi Isusovih učenika te se krstili u Njegovo ime. Nisu se bojali posljedica.

Bog je uvijek slao i slat će hrabre pojedince na užarenu pozornicu ovoga svijeta. Petar i Ivan bez dlake na jeziku odgovarali su onim narodnim poglavarima i tumačili im da nisu u pravu. Mnogi su tako nastavili kroz povijest, zapečativši sve svojom krvlju poput većine apostola. Posebno se ovdje spomenimo »Širokobriških mučenika«, kako ih je puk prozvao, te mnoštva članova vjernoga puka Božjega. A i danas mnogi nastavljaju njihovim putem svjedočeći svoju vjeru u ovom vremenu koje nastavlja nemilosrdno progoniti Isusa Krista.

Zbog toga ako su ljudski prsti umiješani u ovu pošast, nije čudno da je ona pošla iz Wuhana. Tu je jaka katolička zajednica koja veoma žarko časti Sv. Franju. Iz njihova okružja potječe i prvi proglašeni kineski svetac, mučenik na križu. Prodao ga poznanik za novac. A iz Wuhana su kretali i misionari po čitavoj Kini da bi navijestili Božju Riječ. Zbog toga je »razumljivo« da zlo želi sve prebrisati i umjesto te ljepote pokloniti nam svoju rugobu. Ali ne će uspjeti!

Budemo li dopustili Bogu da bude zaglavni kamen u našemu životu, sve poteškoće jednostavno će se o njega razbiti. Naučit će nas ujedno kako baciti svoje mreže i postići uspjeh. Ovo je naša zemlja i imamo pravo mijesiti ju po svom naumu, a ne onako kako bi to htjele mračne sile. Možda se pitamo koje su to? Kleknimo i molimo, nakon toga razmišljamo pa ćemo lagano znati odgovor.

OTVORIMO SVOJA SRCA

USKRSNI ČETVRTAK (A)

Dj 3, 1-10
Ps 105, 1-4.6-9
Lk 24, 13-35

Kada je Isus za vrijeme svoga ovozemaljskog života činio čudesa, onda nije htio time dojmiti svoje nasljedovatelje i sve druge, nego pokazati da je Bog na djelu i da nam može i hoće pomoći u našemu životu. Znaju to Petar i Ivan te na taj način objašnjavaju izlječenje onoga hromoga u Hramu. Time naravno Božje djelovanje ne prestaje. On je sa svojim vjernima sve do kraja svijeta.

No, jesu li ljudi spremni biti sa svojim Bogom? To pitanje svakoga čovjeka slijedi do kraja života. Zlo, naime, nikada ne miruje. Stalno želi pobijediti dobro. Njegovo djelovanje opažamo i ovih dana. Najprije se dogodila ova pošast zvana koronavirus, a nakon toga zlo pokušava ljude uvjeriti da im Bog ne može previše pomoći. Neki na to nasjedaju. Shvativši što se događa, bili su počeli moliti se više nego prije, razmišljati o smislu života na ovoj zemlji… Sada kao da su se nekako umorili. Proći će i ovo pa ćemo po starom.

Petar i Ivan opominju svoje sunarodnjake da više ne mogu negdašnjim putevima. U Isusu Kristu nisu prepoznali Mesiju te su sudjelovali u njegovu razapinjanju na križ. Ali Bog je ipak spreman prijeći preko svega, oprostiti, samo oni trebaju biti spremni otvoriti vrata svoga srca. Očito nisu bili spremni čim im se dogodilo razorenje Hrama i raspršenost po svim krajevima kugle zemaljske.

Pokajanje je uistinu jedna od najsnažnijih stvari u životu. Njime mijenjamo svoj cjelokupni život. Išli smo jednim putem, griješili, a Bog je stajao po strani i neprestano pružao ruku. Kad nam se pamet prosvijetlila, primili smo tu ruku, oslonili se na nju i stvorili si novi život, pun snage i radosti. Budu li nam se nakon svega toga znale dogoditi i teške stvari, uspjet ćemo ostati na nogama. Bog je, naime, s nama i ništa nas ne može slomiti.

Nemojmo si dopustiti biti prepadnuti zbog bilo čega, pa ni zbog ovih vremena i onih koja tek dolaze. Isus u današnjem evanđelju slične riječi upućuje onim svojim učenicima na putu. Prepoznaju da je to on tek kada uspiju povjerovati u te njegove riječi. Ispunjeni njegovom snagom nastavljaju živjeti od njegove Riječi i propovijedati ju svima s kojima dolaze u doticaj. Neka se nešto slično dogodi i u našemu životu!

NAŠA JAKOST

USKRSNA SRIJEDA (A)

Dj 3, 1-10
Ps 105, 1-4.6-9
Lk 24, 13-35

U Isusovo vrijeme Hram je bio središte židovskog vjerskog i društvenog života. Ostao je takvim sve do njegova razrušenja 70., što je učinio Rimljanin Tit sa svojim četama. Židovi su od tada raspršeni po čitavoj kugli zemaljskoj.

Nakon Isusova Uskrsnuća i Uzašašća na nebo te nakon Duhova prvi se kršćani okupljaju oko Blažene Djevice Marije i apostola. Veza s Hramom još je neprekinuta pa stoga u današnjem čitanju iz Djela apostolskih nalazimo Petra i Ivana kako idu ne devetu molitvenu uru u Hram. Međutim, ta navada će ubrzo prestati jer prvi kršćani svetkuju i nedjelju, odnosno Isusovo uskrsnuće, govoreći pritom da je on obećani Mesija. Židovskim odnarođenim vjerskim i društvenim poglavarima to je smetalo pa je započeo progon kršćana. Rastjerani su po čitavom tadašnjem poznatom svijetu što je pospješilo širenje kršćanstva.

Mogli bismo reći da kršćani ni danas nisu u boljem položaju. Progone ih zbog njihove vjernosti Riječi Božjoj. Tamo gdje je ta vjernost oslabila hvale ih i postavljaju kao uzor.

Udarnu pesnicu današnjeg progona kršćana i slobodnomislećih ljudi predstavljaju odnarođeni mediji. Sile koje stoje iza njih pokušavaju postići da svatko jednako misli i tako se ponaša. Naravno, one će odrediti što je srž te »političke korektnosti« kako tepaju tom postupku. Time utjeruju strah u ljude i prisiljavaju ih da im se pokore.

Nažalost, u posljednje vrijeme namnožio se broj onih koji su svoju sudbinu predali u ruke tih zakulisnih sila. Ako nekoga napadnu u njihovim redovima, bez obzira koliko optužba bila ozbiljna ili ne, lagano im ga izručuju i pokorno čekaju što će biti s njim. Oni koji su kršćani zaboravljaju pritom da ih Isus Krist nije tako učio. On je uvijek bio za pravdu, pa je znao uzeti i bič u ruke, kao ono jednom u Hramu, da istina iziđe na vidjelo.

Taj Krist nije pobijeđen kada je pribijen na križ. Crkva nam o tomu danas progovara kroz Isusove druženje s dvojicom njegovih učenika na putu u Emaus. Bili su se već pomirili sa sudbinom. Isus je propovijedao, liječio, činio dobro, ali ga više nema! No, u isto vrijeme su u srcu znali da bi sve trebalo biti drukčije. I bilo je. Trgnuli su se, skinuli koprenu s očiju i nastavili svjedočiti za svoga Učitelja.

I mi bismo trebali postupati poput njih. Skinuti nam je svaku koprenu s naših očiju. Mi smo slobodnomisleći ljudi i kao takvi pošli smo za svojim Gospodinom. On je naša jakost, naš put, naš smisao. Znali su to Petar i Ivan pa su onome čovjeku umjesto milostinje, koju jednostavno nisu imali, dali nešto više: ozdravili su ga. Ali nisu to učinili u svoje ime, već u ime Isusa Krista. Time su dotičnome ujedno poručili da mu je ići Isusovim putem ako želi ostati zdrav, i u tijelu i u duši.

Ozbiljna su zaista i teška vremena pred nama. Možemo ih pobijediti samo u društvu sa svojim Bogom i nikako drukčije.

PREPOZNATI BOGA

USKRSNI UTORAK (A)

Dj 2, 36-41
Ps 33, 4-5.18-20.22
Iv 20, 11-18

Istina je da su Židovi razapeli Isusa, ali to ne možemo uzeti kao opći stav. Prednjačile su, naime, pritom njihove odnarođene društvene i vjerske vlasti. One su imale svoj pogled na tijek događanja, a taj Isus im je sve brkao. Morao je zbog toga umrijeti.

Istina je i da je puk vikao: »Raspni ga, raspni«. Ali nije sav i nije bio ogrezao u tom stavu. Dopustio si je potpasti pod utjecaj vlasti misleći da je to pravi put. Tragično je zbog toga pogriješio. Ne može reći da nije kriv, da je sve bilo mimo njegova htijenja.

No, Petar im na Duhove nudi spasenje. Isus je Krist spreman oprostiti im, povesti ih novim putem kroz život. Jedini je uvjet da se pokaju, da odbace stari put. Nakon toga mogu se krstiti te ispunjeni Duhom Svetim poći ovim svijetom propovijedati Božju riječ i neprestano je svjedočiti svojim životom. Jer, oni su vidjeli Boga.

Tako bijaše u ta vremena. A kako je sada s nama? Na kojoj smo mi strani u svome svakodnevnom životu? Imamo li snage obratiti se i pokajati, bez obzira koliko nam prijestupi bili teški, ili jednostavno nastavljamo dosadašnjim putem?

A nije da nismo griješili, i kao pojedinci i kao zajednica. Najprije u ona nesretna jugokomunistička vremena. Potpadali smo pod njihov utjecaj jer nam se činilo da ne možemo ništa protiv njih, da je lud svatko onaj tko im se opire, da treba čuvati sebe, snaći se… Pa su onda došla teška, ratna vremena. Lomio se jedan svijet, a rađao drugi. Jesmo li ostajali na visini svoga kršćanskog lika ili smo dopustili da nas događaji ponesu? I sada smo u vremenima relativiteta. Ništa nije sveto, nema ništa što bi trebalo nasljedovati. Važno je samo skupiti što više onoga opipljivoga za sebe i za svoje bližnje, a za one druge baš nas briga. Vrijedimo samo ako smo to uspjeli.

U ova uskrsna vremena i u vremena koronavirusa vidimo da bi naš put trebao biti sasvim drukčiji. To je put ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. Tek ako to uspijemo možemo reći da pravo vidimo.

Upravo dok ovo pišem nazva me prijatelj iz drage Srednje Bosne. Uz čestitanje Uskrsa razvezosmo priču i o okolnostima u kojima živimo. Pa mi reče da piše knjigu o našim velikanima koje su nam gurnuli ustranu kroz protekla vremena. A oni predstavljaju naše blago, uzore koje bismo trebali slijediti. Zaključismo da nije važno koliko je veliko ono što smo napravili, važno je da smo se zaputili u pravom smjeru. On nam je očitiji što nas se više uključi u napore dostići ga.

Usudimo se prepoznati Boga u današnjem vremenu. Učinit će nas to jakima i bogatima, sretnim ljudima na krhkoj i prolaznoj zemlji.

OBRATIMO SE I PROPOVIJEDAJMO

USKRSNI PONEDJELJAK (A)

Dj 2, 14.22-32
Ps 16 (15)
Mt 28, 8-15

Ono što je Isus Krist govorio tijekom svoga naučavanja na ovoj zemlji dogodilo se. Uskrsnuo je, što nije učinio nitko prije njega niti će poslije njega. Pokazao je tko je gospodar povijesti.

Ove smo godine sve to doživjeli na poseban način. Prijeti nam neka nepoznata pošast, crkve su nam zatvorene. No, ipak to nije ono najbitnije. Što je s našim srcem, je li ono otvoreno? Na Zapadu su crkve bogato ukrašene, turisti ih obilaze, ali je malo onih koji se nazivaju vjernici i koji u njih svraćaju zbog bogoslužja i molitve. To je zato što je srce zapadnog čovjeka zatvoreno. Nije ni čudo. Prilaz vratima je zatrpao mnogočime nepotrebnim, onim što propada jednoga dana. A zaboravio je da je važnije svoje srce zatrpati neprolaznim stvarima kao što su mir, blagost, druželjubivost, pobožnost… To su neprolazne vrijednosti koje jedino donosimo svome Bogu kada se s njim jednoga dana nađemo licem u lice.

Petar, koji se bio zbunio pa je zanijekao Isusa, svjestan je svega toga i na dan Duhova ili Pedesetnice propovijeda što dalje treba činiti. Naravno da je se za onaj propust pokajao, bila je to njegova slabost a ne životno usmjerenje. Sada opominje druge da ne idu krivim putevima, već da otvore svoje srce Bogu i s njim mijenjaju ovaj svijet. Vrijedi zaista pročitati ovaj odlomak iz Djela apostolskih.

Bog je, naime, naša baština, poručuje nam psalam. Pokazat će nam put i čuvati nas. Zbog toga možemo biti siromašni raznim propadljivim stvarima, ali ćemo itekako biti bogati onim neprolaznim vrijednostima. Morat će to shvatiti i naš Zapad ili će ga jednostavno nestati. Sat već otkucava, vrijeme mu je probuditi se. Bog mu je dao slobodu i može krenuti na koju god hoće stranu. Pogriješi li nije krivica na Bogu nego na njemu samome.

Opsjenari na ovom svijetu bit će kažnjeni ako nastave svojim putem. U današnjem evanđelju vidimo kako ne žele priznati da su loše, krivo postupili nego ustraju u tomu. Lažju žele prikriti tu svoju pogrješku. Ne dopuštaju da Bog govori ovome svijetu, oni su ti koji daju dopuštenje za takve stvari.

Tako je i danas. Sve je više onih koji kažu da ova pošast nije nastala slučajno, da su ljudski prsti u nju itekako umiješani. Zlo je, dakle, nagnalo određene ljude da odbace Boga i počnu se igrati gospodara naše sudbine. Moramo ih spriječiti u tomu. Ako nismo, počnimo se moliti za obraćenje takvih i učinimo sve što je u našoj moći da to zlo zahvati što manje pojedinca među nama. Molitva je zaista najjače oružje. Sjetimo se Kraljice Mira. Uporno nam govori da se obratimo, da počnemo biti kršćani koji žive i svjedoče svoju vjeru. Daj učinimo to konačno i pokažimo na taj način snagu Isusova uskrsnuća i u ovo naše vrijeme.

POBJEDA

USKRS ili VAZAM (A)

Dj 10, 34a.37-43
Ps 118 (117)
Kol 3, 1-4 ili 1 Kor 5, 6b-8
Iv 20, 1-9

Završila Korizma, završilo Vazmeno trodnevlje i sada smo u uskrsnom vremenu. Isus Krist je pobijedio smrt, ispunio sve ono što je obećao.

Ovo vrijeme pred nama trajat će 50 dana, sve tamo do Pedesetnice ili Duhova. Židovi su tada zaključivali Pashu blagdanom Sjenica ili blagdanom Berbe kojim se označavao početak žetve. Ali već u Isusovo vrijeme blagdan Sjenica bio je spomen na proglašenje Zakona na Sinaju i boravka pod sjenicama dok su čekali što će biti s Mojsijem gore na tom brdu Horebu. A mi kršćani, pak, tada obilježavamo silazak Duha Svetoga nad apostole i početak Crkve.

Od simbola koji pripadaju ovome vremenu sjetimo se najprije uskrsne svijeće kao znaka pobjede svjetla koje je Isus nad tamom koja je smrt i zlo. Svijetli ona sve do Uzašašća Gospodnjega. Tu je još i usklik Aleluje, što na židovskom znači Hvalite Gospodina.

Gdje smo mi u svemu ovomu? Što smo učinili od Čiste srijede do sada i što mislimo učiniti od blagdana Uskrsa do blagdana Duhova?

Dobro bi bilo otvorena srca odgovoriti na ova i slična pitanja. Odvest će nas prema dubinskom shvaćanju života oko nas, a onda i prema pobjedi. Jer, tko je s Bogom taj ne može biti pobijeđen. Kazuje nam to i sljedeće svjedočanstvo.

Hrvat i katolik koji je prošao Križni put priča kako je sve preživio. »Znao sam da moram uspjeti. To mi je davalo snagu. Kada sam došao kući, nikome nisam dopustio da me sažalijeva. Kao onom koji je prošao Križni put nijedna mi vrata nisu bila otvorena, ali ja sam odlučio uspjeti. Nije se dogodilo da psihički obolim. Moja duša ostala je zdrava«.

Znamo i mi itekako u životu biti na Križnom putu. Kako tada reagiramo? Uživimo se u ulogu onoga koga treba sažalijevati ili dadnemo sve od sebe da uzdignute glave prođemo tim putem?

Možemo to vidjeti i na našem načinu odgonetanja ovih dana dok nas muči pošast kojoj ne možemo izbjeći. Jesmo li se prepali, zazivamo li neka prošla dobra vremena ili gledamo kako ćemo i nadalje ići svojim putem pobjeđujući prepreke koje su nam postavljene? Između ostaloga nema, naime, smisla žaliti se kako nismo mogli pristupiti ispovijedi, pričesti, pribivati obilježavanju ovih naših velikih blagdana. Sve je to istina, ali je li se moglo drukčije? Drukčije se samo moglo prići zajedničkoj i osobnoj molitvi. Jesmo li uveli barem kojih desetak minuta više susreta s Bogom ili smo radije bistrili ove nenadane okolnosti? U tome je srž ovih vremena.

Zaista, trebamo svaku poteškoću pretvoriti u svoju pobjedu. Ako to do kraja nismo shvatili i primili, pročitajmo još jedanput donesenu priču. Dotični i slični znali su postupiti kako treba. Zbog toga je katoličanstvo i hrvatstvo još živo na ovim prostorima. Ne bismo se ni mi smjeli drukčije ponašati, ako želimo mirno usnuti, danas i na kraju života.

NE BOJMO SE

VELIKA SUBOTA (A), uskrsno bdjenje

1. Post 1,1 – 2,2 ili 1, 1.26-31a
Ps 104 (103)
2. Post 22, 1-18 ili 22, 1-2.9a.10-13.15-18
Ps 16 (15)
3. Izl 14,15 – 15,1a
Ps iz Izl 15, 1.2.3-4.5-6.17-18
4. Iz 54, 5-14
Ps 30 (29)
5. Iz 55, 1-11
Ps iz Iz 12, 2-3.4bcd.5-6
6. Bar 3,9-15.32 – 4,4
Ps 19 (18)
7. Ez 36, 16-17a.18-28
Ps 42 (41)
8. Rim 6, 3-11
Ps 118 (117)
9. Mt 28, 1-10

Isus je položen u grob. Ali nije niti smo pobijeđeni. Čekamo čas njegova proslavljenja. Velika subota događaj je koji nam korak po korak objašnjava to otajstvo.

Okupljeni vjernici na bogoslužju su u tmini. Započinje Služba svjetla. Ognjem se pali uskrsna svijeća od koje svi onda preuzimaju plamen. Svjetlo raspršuje tminu.

Slijedi Služba Riječi. Navješćuje se 7 odlomaka iz Starog zavjeta, a najmanje 2 među kojima mora biti izvješće o prelasku preko Crvenog mora. Iz Novog zavjeta se čita odlomak iz poslanice Rimljanima i odlomak iz Evanđelja. Bog nije šutio kroz povijest. Najprije je govorio preko židovskog naroda, nakon toga počinje govoriti preko svakog onog tko prihvati njegovu riječ.

Ovime počinje Krsna služba. Isus je uskrsnuo, krštavamo se u njegovo ime te mijenjamo svijet. Ako ima katekumena ili djece za krštenje, onda se to čini ove noći. S Kristom smo pobjednici nad svim zlom.

Bogoslužje se nastavlja Službom euharistije. Bog nas nije ostavio same na ovoj zemlji, uvijek je s nama pod prilikama kruha i vina. Očišćena srca trebali bismo pristupati Stolu Gospodnjem i tu crpiti snagu za svoje svakodnevno djelovanje.

Ovako je ukratko Crkva zamislila bogoslužje ove večeri. Uvijek je primjereno, ali ove godine na poseban način.

Kažu da nas je napao neki virus zvani korona. Ako ne napravimo to i to, bit će nam tako i tako. Moramo slušati. I strah se počinje uvlačiti u nas. Što će biti s nama?

Isus Krist djeluje drukčije. On nas potpuno oslobađa, ama baš svaki strah tjera iz naše sredine. Stoga slijedimo njega, a ne zloguke proroke. Budemo li živjeli kako treba, onda nam nikakav virus ne može baš ništa. Uostalom, zar od uobičajene svakogodišnje gripe ne umre više ljudi? I nitko od svega ne stvara paniku. Isto tako zar ih svakodnevno ne umre više od gladi, pogine na cestama, bude ubijeno u pobačaju? I ovi koji sada galame o svemu tomu šute. Očito se nešto drugo iza brada valja. No, dok ne saznamo točno što slušajmo upute stručnih ljudi. Nemamo pravo ni na koji način nekoga ugroziti, pa ma što mislili u svojoj glavi.

Zakoračimo sa svojim Bogom u pravu budućnost. A ona je u slijeđenju Njegove Riječi i u ljubavi prema svemu i svakome.

ISUSOVE HALJINE

VELIKI PETAK (A)

Iz 52,13 – 53,12
Ps 31.2.6.12-13.15-17.25 (30)
Heb 4, 14-16; 5, 7-9
Iv 18,1 – 19,42

Posljednja večera uistinu s pravom nosi taj naziv. Isus polazi na put osude, muke i smrti. Veliki petak bio je odlučujući. Događaji su se zgusli kao nikada do tada.

Prilikom uhićenja Isus se nije opirao. Odbacio je i mogućnost da ga njegovi brane. Svojom nevinošću želio je pobijediti bahato zlo. Znamo da je uspio, samo je prije toga trebao proći svoj put.

I dok ga Isus prolazi njegovi su se učenici raspršili. Ne mogu još pojmiti što se to zapravo događa. Jedini Petar, okorjeli ribar s Genezareta, ne predaje se tek tako lako. Ide vidjeti što će biti s Isusom. Ali i za njega je sve to preteško. Kad mu se opasnost nadvila nad glavu, učinilo mu se da je najbolje praviti se nevješt. No, pijetao je kukuriknuo i on se sjetio što mu je Isus nekada govorio.

Dotaknimo se sada simbolike svega rečenoga. Danas je jedini dan u godini kada čitava crkva ne slavi sv. misu. U središtu je križ i on zamjenjuje sakramentalno slavlje Kristove žrtve. Bog je uzdignut sa zemlje da bi nas sve spasio.

Uvod u bogoslužje je potpuna šutnja. Spustiti nam je se u naše dubine i otvoriti ih svome Bogu koji nas je tako ljubio da je svoj život dao za nas. Osnažit će nas to i pripraviti za sve trenutke koji nas čekaju. U lošima da se ne izgubimo, u dobrima da se nerazumno ne uzvisimo. Uvijek, naime, trebamo ostati ljudi na svome mjestu.

Prvi dio bogoslužja je Služba riječi. Opet će nam govoriti Izaija, opet ćemo čuti riječi tko je to zapravo Sluga Gospodnji. A iz evanđelja ćemo čuti navještaj što se uistinu dogodilo toga dana na Golgoti u Jeruzalemu. Nakon toga molit ćemo se za uslišanje naših velikih potreba. Slijedi Klanjanje svetom križu. Kako ćemo to obaviti? Razmišljajući o tomu napisao sam jednom pjesmu Poljubac. Ovako ide: Na Veliki petak,/ ljubili smo križ,/ u crkvi na brijegu./ Kamenoj./ Što ponijesmo kući?/ Ljubav, izdaju?/ Jednom,/ na Veliki petak. Sve završavamo trećim dijelom Svetom pričešću. Odlazimo kući noseći svoje misli sa sobom.

Vrijeme u kojem trenutno živimo itekako sliči Velikom petku. Otežan je dolazak na sv. misu, na ispovijed. A prije toga tukli su po Crkvi sa svih strana. Sudili su je nepravedno, kao što su sudili Isusa. Juda je uvijek bilo i uvijek će ih biti, ali njihova krivica nije i Isusova, naša. Svatko odgovara sam za sebe.

Kad je dovršen posao Isusova ubojstva, vojnici su se polakomili za njegovim haljinama. Vrijedile su im više od života koji je ugašen. Time su i oni bili ubijeni. Nema ništa veće od ljudskog života na ovoj zemlji.

Nije se zaista teško polakomiti za nečijim haljinama koje se pojavljuju u različitim oblicima. Privuče nas njihovo šarenilo i tragično pogriješimo. Trebalo je samo ostati s Isusom u liku mnogih oko nas koje su nepravedno progonili. Tek tako bismo zadobili svoje puno ljudsko dostojanstvo.

ZAJEDNIŠTVO I SLOGA

VELIKI ČETVRTAK (A)

Izl 12, 1-8.11-14
Ps 116, 12-13.15-16bc.17-18
1 Kor 11, 23-26
Iv 13, 1-15

Pred nama je Uskrsno trodnevlje. Pođimo tragom svetopisamskih čitanja.

Korizmu smo započeli pozivom da se sjetimo kako smo prah i da ćemo se u njega pretvoriti. Na ovaj dan, Veliki četvrtak, Isus sa svojim učenicima slavi Pashu ili Posljednju večeru te im pere prašinu s nogu.

Pobožni Židovi slavili su svake godine spomen, zvan Pasha, na oslobođenje od egipatskog ropstva oko 1250. pr. Kr. Sama riječ Pasha znači: prijeći prijeko, izbjeći. Kad je Anđeo Gospodnji ubijao Egipćane, svi oni koji su žrtvovali janje bez mane i njegovom krvlju namazali nadvratnik i dovratnike svojih kuća bili su spašeni. Pridodano je tako novo značenje starom nomadskom običaju da žrtvuju janje uoči punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija čijom bi se krvlju mazalo šatore kako bi ona njih i njihovu stoku zaštitila od nevolja i zala.

Isus Krist je na Posljednjoj večeri pošao korak dalje. On sam je to žrtveno janje. Ostaje među svojima pod prilikom kruha i vina. Ustanovio je time euharistiju ili sv. misu, ujedno i red svećeništva u Crkvi.

Samo ime Krist na židovskom označuje Mesiju, a u grčkom Pomazanika. Po njemu se mi nazivamo kršćani ili pomazanici koji svatko na svoj način te prema svome pozivu i redu trebamo nastaviti njegovo poslanje u svom vremenu.

Krist je ujedno prorok, svećenik i kralj. Stoga snagom svetoga krsta svi vjernici sudjeluju u toj njegovoj službi, a predvode ih zaređeni služitelji Crkve ili svećenici.

Od starina na ovaj se dan posvećuje ulje koje se rabi u različitim sakramentima. Spomenimo samo bolesničko pomazanje. Tu mu je svrha donijeti tjelesno i duhovno zdravlje oboljelom. Bog će odrediti hoće li se dogoditi oboje ili samo jedno.

Ako smo shvatili svu ovu simboliku, onda nam ne bi trebalo biti teško shvatiti i što je Isus zapravo učinio kada je oprao noge svojim učenicima. Može nam u tomu pomoći današnje čitanje iz Prve poslanice Korinćanima. Euharistija se, naime, u početku slavila za vrijeme gozbe. No, nije svatko mogao donijeti dobra jela pa su se znali u Korintu odvajati od drugih oni koji su to mogli. Zbog toga im Pavao spominje što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Želio je zajedništvo i slogu među svojim učenicima. To samo Juda nije mogao shvatiti i izdvojio se.

Neka i nama danas rečeno bude poruka. Suvremeni smo Isusovi učenici na ovoj zemlji. Povjerena nam je domovina gdje ćemo to moći ostvariti. Ako ima onih koji idu Judinim putem, to ne znači da nam je zajednica loša, da smo podijeljeni. To samo znači da dotični nije ništa shvatio i da ide u propast.

Pružimo stoga do kraja ruku svome Bogu i ne bojmo se ničega što nas čeka na putu. Sve je to prolazno. On će nas sigurno prevesti prijeko, tamo u našu drugu domovinu. A ona je vječna.

PRAVEDNIK JE NEPOBJEDIV

VELIKI TJEDAN (A), srijeda

Iz 50, 4-9a
Ps 69, 8-10.21bc-22.31.33-34
Mt 26, 14-25

Pravednike su uvijek sudili i uvijek će suditi dok je svijeta i vijeka. Ni zlo, naime, ne miruje, želi pobjedu iako je to nemoguće. Pa koga prevari.

Crkvu u ove dane nije uspjelo prevariti. Oduprla se napasti da se »isprsi« i tako krivnju za posljedice pošasti koronavirus preuzme na sebe. A logično je da će netko morati biti kriv. Tko je taj? Svi zajedno trebamo postaviti taj upit dok se (koliko još dugo) nastojimo odgovorno ponašati.

Sličnih stvari svjestan je bio i prorok Izaija. Proricao je neprestano o pravedniku na kojega su se okomili. Baš kao na Crkvu u tzv. suvremeno vrijeme. Izbijale su revolucije, gazili su je na različite načine, ali ona je još uvijek tu jer je Bog s njom.

Jedan od posljednjih pokušaja da je ponize jest optužba protiv kardinala Pella da se nedolično ćudoredno ponašao. Od početka se vidjelo da sve to ne drži vodu, ali nije vrijedilo. Osudili su ga na duge tamničke godine, upirući sladostrasno prstom u Crkvu. Ona je kriva! A i da jest Pell nešto učinio, nije ga ona jamačno tomu učila nego oni. Čak i neki kršćani to zaboravljaju dopustivši da ih zlo stjera u mišju rupu. No, protiv istine se ipak ne može. Visoki australski sud oslobodi kardinala. Velika je to poruka u vrijeme ove pošasti i u vrijeme katoličkog slavljenja Uskrsa. Lažu nam da više nema pravednika u državnim ustanovama, ima i ne boje se postupati po pravdi i savjesti. »Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi«, rekao bi Izaija u današnjem čitanju.

»Zbog tebe podnesoh pogrdu«, nastavlja današnji psalam. Sjetimo se zaista naših pravednika koji su podnijeli muku i nepravednu osudu. Jedan je od njih i bl. kardinal Stepinac. Što sve nisu govorili i učinili protiv njega. Uzalud. Još se ne zaustavljaju jer pobijedi li on, pobijedit će i mnogi drugi koji su išli istim ili sličnim putem. Među njih svakako moramo ubrojiti i »Širokobriške mučenike«, kako ih puk zove. U svoje vrijeme stajali su na braniku vjerske i narodne slobode. Nisu se povijali, nisu tražili kompromise, nisu zavodili. Bili su Hrvati i katolici te kao takvi otišli u smrt. Razorili su i spalili njihov Široki Brig, ali sve je bilo uzalud. Dobro koje su posijali u srca ljudi ne može se odatle ukloniti, ono nadživljuje sve bure i oluje.

Ponovno u evanđelju čitamo o Judinoj izdaji. Učinio je to za novac, jer je bio pohlepan. Kad je Isus o svemu natuknuo ostalim učenicima, stali su se pitati da nisu oni ti. I dobro su učinili. Moramo se zaista paziti da ne stupamo u mimohodu zla. Ono može preuzeti različita lica, svako moramo odbaciti. Razmislimo o tomu dok još trpimo ograničavanje svojih temeljnih ljudskih prava.

Što možemo učiniti da se popravimo te na taj način doprinesemo i popravljanju svijeta u kojemu živimo? Nismo samo jedinke, i zajednica smo koja treba biti u službi svoga Boga. Zaključimo s Isusom: »Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.«

U DUBINE SVOJE ZARONIMO

VELIKI TJEDAN (A), utorak

Iz 49, 1-6
Ps 71, 1-6b.15ab.17
Iv 13, 21-33.36-38

Sve što je bilo naviješteno da će se s Isusom dogoditi, dogodilo se. Bio je Mesija koji je svojim odlaskom na križ oslobodio ljude ropstva zla. Mogu živjeti slobodno, ako žele. Oni koji su ga osudili, potonuli su u mrak povijesti, a on nam je ostao svijetliti ne samo do danas nego do kraja svijeta.

Posebno je prorok Izaija prorekao što će biti s Isusom. Kada čitamo neke dijelove njegove knjige, čini nam se kao da je bio očevidac svega. A živio je i djelovao u 8. st. pr. Kr. Mogao je to zato što se potpuno prepustio djelovanju Božjem u svom životu još od rane mladosti.

Druga crta koja podrobno oslikava proroka Izaiju jest da nastoji sabrati raspršene sunarodnjake. Govori im da se Bog želi proslaviti u njihovu životu, samo mu trebaju otvoriti vrata svoga srca. On, naime, nigdje ne nastupa nasilno, bit će nam onako kako sami odlučimo. Povijest je pokazala kako su mu se ponijeli ti sunarodnjaci.

Ni naš hrvatski narod još nije u povoljnijem položaju. Ima nas diljem kugle zemaljske. I još se nažalost događaju odlasci. Ne ulazeći ni u čije osobne razloge zapitati nam je se moramo li baš odlaziti? Naša obećana zemlja zacijelo nije u tuđim dalekim krajevima, ona je ovdje gdje su ponikli naši pretci. Tu smo jednoga dana primili kršćanstvo, uključili se u stvaranje zapadne uljudbe, tu bismo trebali razviti i svoj suvremeni život. Kada se jednom ode, povratak je puno teži. Neprestano nam to svjedoče oni koji su tako napravili jednoga dana.

No, gdje god smo zazvati nam je Boga u pomoć, kako su nas opet učili naši pretci. On je naša utvrda i spasit će nas, rečeno je u današnjem psalmu. Dokazao je to posebno u Domovinskom ratu. Trebali smo biti porobljeni, ali on se preko svojih slugu ispriječio pred zlom koje je nadiralo. I pobijedili smo. Zahvaliti nam je i njemu i njima ovih dana. Oplemenit će nas to i priključiti dobru koje nam Bog neprestano pruža.

Dobro iz Isusove ruke nije znao uzeti Juda, jedan od 12 njegovih učenika. Budući da se to dogodilo, ne znači da je Isus bio loš odgajatelj. Juda samo nije želio slušati. Pošao je tim putem mnogo prije nego što je poljupcem licemjerno prokazao Isusa. Lisnica je bila u njegovu džepu i pomalo je od nje otkidao, ta nije to ništa strašno tješio je sam sebe. Kako krivo. Sjetimo se toga kada nas zlo pokuša navesti na sličan put. Učini to i to, ta nije to neka velika stvar, i drugi tako čine, budi pametan… Dogodi li nam nešto takvo, postupimo poput Sv. Petra. U trenutku slabosti zanijekao je Isusa, ali čim je shvatio što je učinio pokajao se. Naravno da mu je bilo oprošteno, ta ne bi postao kamen temeljac Crkve koju je Bog preko njega i drugih podigao na ovoj zemlji.

Nismo, dakle, ni jadni ni nesretni, niti nas je Bog ostavio. Sve dosadašnje kušnje, pa i ove kada nam je uskraćeno pribivati ispovijedi, sv. misi i pričesti, nisu tu da nas slome. Trenutak je to kada možemo još dublje shvatiti koje su to bitne vrijednosti u našemu životu. Iskoristimo ga.

ON JE TO PLATIO

VELIKI TJEDAN (A), ponedjeljak

Iz 42, 1-7
Ps 27, 1-3.13-14
Iv 12, 1-11

Dok hodimo ovom zemljom, sluge smo svoga Gospodina ili njegovi suradnici, ako nam riječ sluga stvara nelagodu. Bog Otac rekao je to Isusu, a on prenio na nas. No, znamo li zapravo koja je naša uloga?

Donesimo sada ovdje priču koja kruži društvenim mrežama. Jutros sam je dobio i veoma mi se svidjela pa je šteta ne podijeliti ju s drugima dok dijelimo mnogo toga manje vrijedno.

Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen koronavirusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao. Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, riješit će to već nekako, ali ono što je starac odgovorio rasplakalo je sve liječnike

»Ne plačem zbog novca koji moram platiti. Imam ga i previše. Plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine, ali ga nisam nikad platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan. Znate li koliko dugujem Bogu? Nikad mu prije nisam zahvalio na tome!«

Riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak bez bolova ili bolesti, ne shvaćamo ga ozbiljno. Tek kada uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja stoji određen iznos novca.

Nema nam, dakle, druge nego zahvaliti Bogu na svemu onom vremenu koje nam je darovao da slobodno možemo disati. Uz to je samo time učinio puno drugih stvari u našemu životu. Mogli smo činiti dobro, nekoga voljeti, izroditi djecu, dokazati se u svojoj struci, ma jednostavno odlučiti se hoćemo li s Bogom ići ili ne. I što god da smo učinili svi su računi bili plaćeni. Isus ih je platio na križu.

Sjetimo se toga na početku ovoga Velikog tjedna. Ne dopustimo da nam neodgovorni odnose sjećanja i ruše simbole naše vjere. A puno smo toga već nažalost dopustili. Tako u 5. nedjelju korizme, koja se još naziva i Gluha, obično nismo prekrili slike i križeve kao podsjetnik da se saberemo jer Bog naš odlazi na križ kako bi nas spasio. Propustili smo to važno vrijeme, ne propustimo ga sada u ovom velikom tjednu.

Zaboravimo pri ovome na onu priču o sveopćem bratstvu u kojem se ne zna tko je tko, ni je li žensko ili muško. Bog to nikada nije želio. On nas odgaja kao pojedince, vrijedne članove određenih zajednica koje se onda kao takve okupljaju u sveopću zajednicu nazvanom Crkva. Poslušamo li onu ispraznu priču prepustit ćemo se pohlepi, jednaku ovoj koja danas vlada. Ako i proizvedu cjepivo za koronavirus, bit će skupo jer ga proizvode privatnici koji trče samo za dobitkom. A da je to učinila država, čija je briga skrbiti za sve svoje članove, bilo bi to sasvim nešto drugo.

Pročistimo zaista misli ovih dana. Naš je Bog jedini pravi put. S njim se može biti i uspješan, i poznat, i radostan, i zdrav, i… Ali to nije samo u službi nas, nego i onih oko nas. Kako da svijet tada ne bude bolji i lijep!?

 DA NISAM JA?

CVJETNICA ili NEDJELJA MUKE GOSPODNJE (A)

Iz 50, 4-7
Ps 22 (21), 8-9.17-20.23-24
Fil 2, 6-11
Mt 26,14 – 27,66 ili 27, 11-54

U blagdanu smo Cvjetnice ili Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. No, to je i naš uvod u uskrsno otajstvo. Slijedi Veliki tjedan i Uskrs, a onda dolaze Duhovi. Pripremiti nam je se dušom i tijelom za to.

Isus je propovijedao tri godine, okupljao oko sebe učenike, tješio i liječio narod. Mi smo se, pak, kao kršćani krštenjem pribrojili Isusovim učenicima i stupili u sva ta događanja. Kako smo se oblikovali kroz svo proteklo vrijeme?

Najbolje je to promotriti preispitujući se u svjetlu današnjih glavnih protagonista. A nakon toga nam je zaključke ponijeti u svoj život.

Isus navješćuje što će se s njim dogoditi. I učenicima i puku to prolazi kroz uši. Vidjeli su njegova čudesna djela i slave ga. Tko će misliti na poteškoće i pravilno se postaviti! Prisjetimo se takvih trenutaka iz svoga života.

Posljednja je večera. Isus govori o izdaji. Učenici se pitaju: »Da nisam ja«? Naravno, i Juda to pita. Isusa i danas izdaju, počevši od psovke pa do pokvarena života. Pitamo li se: »Da nisam ja« ili smo licemjerni poput Jude?

U Getsemanskom vrtu samo trojica mole s Isusom. Ostali su zbunjeni, zaboravili su klicanje od prije nekoliko dana. Malo kasnije svi su se raspršili, a Petar koji je smogao malo hrabrosti, zatajuje ga kad je došlo stani-pani. Tako slično nama. Ne ustrajemo uvijek u svome uvjerenju.

Židovska vlast, puk i Pilat kao tuđinski zavojevač mogu se ocrtati u slici pranja ruku. Nisu oni krivi. Mogao je Isus biti pametniji pa mu se to ne bi dogodilo. Isto kao u našem svakidašnjem životu. Peremo ruke od ovoga i onoga, peremo čak ruke i od svojih osobnih pogrješaka. A samo je trebalo biti iskren i ostali bismo na pravoj strani.

Pod Isusovim križem nađe se samo jedan od učenika, Ivan. On ga preporuči svojoj Majci Mariji, da ga posini. Upitati nam je se znamo li i mi danas stajati pod Isusovim križem? Jesmo li sinovi Kraljice Mira koja nam je, po svjedočenju vidioca, došla u pohode a preko nas cijelom svijetu?

I na kraju svega pojaviše se oni koji se nisu bojali da dostojno pokopaju Isusa. A rimska vlast u liku Pilata, na nagovor domaćih, zapovjedi da straža bude postavljena na Isusov grob. Prisjetimo se ovdje Drugog svjetskog rata i mnoštva onih koje još nismo dostojno pokopali. Krivci za njihovu smrt, oličeni u liku nasljednika, i nadalje stražare nad njihovim grobovima da ne bi uskrsnuli u našim srcima, jer oni jednostavno moraju biti zaboravljeni. Zbog čega to dopuštamo?

Gdje smo, dakle, mi? Ne samo sada u vrijeme ove pošasti, nego općenito kroz život? Odgovoriti nam je na to pitanje, jer samo tako možemo postići da uzdignute glave idemo kroz svoje svakodnevne dane.

 ON SE BRINE ZA NAS

5. KORIZMENA (A), subota, 4. travnja

Ez 37, 21-28
Otpj. pj.: Jr 31, 10-13
Iv 11, 45-56

Nakon Jeremije Crkva nam pred oči stavlja proroka Ezekijela, koji je ujedno bio svećenik. Ime mu znači »Bog jača«. Inače spada među 4 velika proroka, a to su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Njegovo proroštvo nadovezuje se na ono Jeremijino od jučer i ima za svrhu u trenutcima velikih nesreća i iskušenja za židovski narod vratiti mu i učvrstiti vjeru u Boga i u sama sebe.

Hram, središte židovskog društvenog i vjerskog života, je razoren. Nigdje nade na vidiku, osim u riječima proroka Ezekiela. Govori svojim sunarodnjacima da će ih Bog ponovno skupiti odasvud i odvesti ih u njihovu zemlju. Dogodit će se to po zakonima koje im je dao i koje trebaju oživotvoriti ako se žele spasiti. Tada će s njima sklopiti i Savez mira, ne na nekoliko godina nego vječno. Uvjet je samo da mu budu vjerni.

Sve ovo Bog nije samo nekada i nekom narodu govorio. On to danas govori svojoj Crkvi, svakom čovjeku u bilo kojem kutku svijeta. U ovom vremenu na jedan način je i naš hram razoren. Sv. mise se govore bez naroda, tom narodu je uskraćena redovita ispovijed i pričest. A Uskrs je pred vratima. Nema nam druge nego se spustiti u najdublje kutke svoje duše i prepustiti se razmišljanju. Koliko smo sami svemu ovomu krivi, svojim stavovima i svojim postupcima? Jesmo li odbacivali od sebe misao da sve završava na ovoj zemlji, jesmo li Boga propovijedali svojim govorom i postupanjem? Naravno, još mnogo toga ima što sebi možemo postaviti. Učinimo to u tišini svoje sobe, a nakon toga počnimo moliti. Nema jačeg oružja od svih napasti zloga. A sada je zaista Zli na djelu. Nije važno je li to zbog narušenih prirodnih odnosa ili zbog djelovanja zavedenih ljudi. Naše je pobijediti u ovoj bitci.

Prisjetimo se ovih dana i Carigrada te crkve Aje Sofije (Svete mudrosti). Osvojili su ih Turci 1453. Moglo je biti bez toga da su kršćani bili složni, da su se utekli svome Bogu. Ali nisu. Ubijanje zarobljenih trajalo je danima. Do tada najveća crkva u kršćanskom svijetu, postala je džamija. Slično kao u Ezekielovo vrijeme, samo s nekim drugim narodima.

Možemo sve ovo primijeniti i na naš izlazak iz ropstva zvano jugokomunizam. Vjerovali smo Bogu, nakon toga se opustili pa su nas ponovno stali porobljavati. Čak smo im i sami pomagali pristajanjem na slušanje njihovih laži i podvala, a znalo se dogoditi i da kažemo da bi tu moglo biti nešto ili smo čak postali uvjereni. Nije to put koji nas može izvesti na slobodu. Pokajmo se i otvorimo se svome Bogu koji se želi brinuti za nas, samo mu to trebamo dopustiti.

Sve velike stvari zaista počinju otvaranjem svoga srca Bogu. Tko drukčije kaže zavodi nas zbog nekih svojih skrivenih nauma. U tom duhu promatrajmo i ovo vrijeme pošasti. Sve više ima dokaza da ono nije nastalo slučajno. No, nemojmo se izlagati niti opasnosti niti krivnji. Slijedimo razumne odluke i ukazujmo na ispravne stvari. Postupio je tako i Isus u evanđelju. Zbog onoga što je govorio odlučili su ga ubiti. Nije se bojao, nije se izložio, sklonio se ispred njihovih očiju jer još nije došao Njegov čas. Vjerojatno još nije ni naš, ima Bog još nauma s nama na ovoj krhkoj zemlji.

SAMO SVOJIM PUTEM

5. KORIZMENA (A), petak, 3. travnja

Jr 20, 10-13
Ps 18, 2-7
Iv 10, 31-42

Negdje tamo u VII. st. pr. Krista, živio je i prorokovao Jeremija, čovjek koji je odgovorio Božjem pozivu pa ma što ga to stajalo. Vrijeme mu nije bilo naklonjeno. Sunarodnjaci mu zastranili u grijehu. Opominje ih s bolju u srcu za voljenom domovinom i voljenim Bogom. I zbog toga su ga progonili.

U svim nesrećama i nevoljama Jeremija ostaje prijatelj sa svojim Bogom. Pojavljuju se i lažni proroci koji govore protiv Jeremije, koji ugađaju kraljevim ušima. Zbog toga je Jeremija dvaput bio osuđen na smrt, kao što je dvaput Izrael bio osvojen, a Jeruzalem i hram razoreni. Babilonski kralj Nabukodonozor, koji je znao za njega, pita ga na početku novoga ropstva hoće li zajedno s drugima u Babilon ili će ostati? Izabire ostajanje. Tješi preostalu sirotinju govoreći im da će doći kraj zatočeništvu, da će se Izrael ponovno obnoviti i uzdići, samo se treba vratiti svome Bogu. Hrabrio ih je da grade kuće, da rađaju djecu, iako je i sam bio neženja, ako ne misle izumrijeti. No, nije sve to išlo lako. Na kraju svega sunarodnjaci su ga kamenovali.

Nema nam druge nego zamisliti se nad svime ovim. Odavno su nas napali raznorazni virusi. Jedan je od njih svakako jugokomunistički. Tko mu je otvorio svoja vrata pogriješio je i protiv Boga i protiv svoje domovine ili brata do sebe. Nikakva isprika tu ne važi, samo pokajanje i ništa više. Drugi virus je naoko bezazleniji. Otvorili smo se tzv. suvremenom vremenu. Umjesto da se služimo tehničkim dostignućima, mi služimo njima pa zato neki vele da je od Korona virusa opasniji Smart virus sa svim svojim Facebookima, Instagramima, Whatsappima… Nerazumnom njihovom uporabom počeli smo se udaljavati jedni od drugih, zaboravljati na događanja oko nas, živjeti u nestvarnom svijetu. I tako smo postali porobljeni, razoreni. Da nismo, ne bismo se, između ostaloga, uklanjali onima koji su prije vikali da smo kao društvo podijeljeni, kao država propali, da su naši junaci i naša povijest za osudu. Trenutno istina šute, čekajući da sve ovo prođe. Ne možemo reći sredit će to Bog. Hoće, ako mu pružimo ruku, inače bi sve bilo samo iskušavanje Boga.

Ta zar nam Jeremija nije pokazao kako treba postupati!? Naravno, i Isus iz evanđelja. I hoće ga kamenovati jer je govorio istinu. Otišao je od njih i time k sebi privukao one kojima je do Riječi Božje. Učinimo i mi tako. Odbacimo sve lažne riječi i stavove, a priklonimo se samo Božjoj riječi. Tada ćemo znati obnoviti svoju domovinu te je učiniti jakom i uzornom.

Psalam nam kaže da nas Gospodin uslišava kad mu se obratimo. Sjetimo se takvih trenutaka u svome životu. Zahvalimo mu na njima i odredimo što ćemo svaki dan moliti kao znak i kao način svoje povezanosti s Njim. To će nas preobraziti i izvesti na pravi put. Pokušajmo!

UZ BOK BOŽJI

5. KORIZMENA (A), četvrtak, 2. travnja

Post 17, 3-9

Ps 105, 4-9

Iv 8, 51-59

Dok traje ovaj prigušeni život, neki nam obećavaju brda i doline. Tu su filmovi koje, navodno, nismo gledali, puno manje knjige koje nismo čitali, a ponajviše ponavljanje zabave i utakmica koje smo već prije gledali. Da nam olakšaju ove dane. Pa da im povjerujemo!

Abram, kasnije prozvanim Abraham, nije vjerovao takvima u svoje vrijeme, tamo negdje pred 4.000 godina. A bilo ih je, samo su rabili druge oblike. On vjeruje Bogu, na njega se oslanja u svim životnim okolnostima i tako korak po korak izgrađuje sebe. Itekako je u tomu uspio. Zbog toga mu Bog dolazi i kaže mu da će od njega poteći veliko potomstvo. A ne zaboravimo da su i on i žena mu Sara već bili u poodmaklim godinama. Jedini uvjet da se sve to zbude jest da bude vjeran Savezu koji Bog sklapa s njim.

Oni naprijed spomenuti očito nisu vjerni Božjem Savezu. Zapravo, on njih uopće ne zanima. Da jest, onda bi progovorili u ovo vrijeme o Bogu, u najmanju ruku o ozbiljnim temama, a ne bi se ponašali po uzorku »pusti brigu na veselje«. Neke čak plaćaju i porezni obveznici zbog čega bi se oni prema njima trebali drukčije odnositi.

Ali njima je se lakše ponašati poput Isusovih sugovornika u evanđelju. Umislili sebi da sve znaju i mogu. I tko je onda taj Isus da im »soli pamet«. Treba mu začepiti usta. Nisu uspjeli. On je otišao propovijedati Živu Riječ, a oni su ostali u svome jadu.

Gospodin nikada ne će zaboraviti svoje obećanje, ne će razvrgnuti Savez. On hoda s nama, oslobađa nas, pokazuje nam put. Ako smo se ikada prepustili njegovoj ruci, onda znamo što to znači. Ako nismo, vrijeme je da to učinimo. Bit ćemo tada i duhovno i tjelesno zdravi, što će nam pomoći da pobjedonosno istrčimo ovu trku, kako kaže Sv. Pavao, i da se jednoga dana pred Bogom pojavimo kao pobjednici.

Sve možemo vidjeti i na primjeru ponašanja našega hrvatskog naroda ovih dana. Oni koji su se trpali u prve redove i koji su nas nastojali podučavati u svakoj prilici, sada su odjedanput ustuknuli. Te prve redove prepustili su drugima. I unatoč svoj strci stvari krenuše na bolje. Pa se čudimo kako nije moglo tako biti i prije. Već smo na to odgovorili. Jedino bismo trebali pripaziti da se nakon svega ovoga stvari ne vrate na prijašnje stanje.

Do nas je, dakle, kakvi će nam dani izgledati. Možemo se tužiti na Boga i druge, možemo se prepustiti nepotrebnoj zabavi, a možemo i zaroniti u dubinu svoje duše, stati pred svoga Boga i s njim sklopiti savez poput Abrahama. Nešto ćemo od toga zacijelo morati učiniti.

SLOBODOM OKOVANI

5. KORIZMENA (A), srijeda, 1. travnja

Dn 3, 14-20.24-25.28

Otpj. pj.: Dn 3, 52-56

Iv 8, 31-42

Negdje na nekom novinskom portalu pročitah da jedna tv kuća u našoj sredini pod plaštem brige za djecu naloži im da crtaju dugu, ne sunce nego baš dugu. Ne da mi se tražiti joj ime, ali joj svejedno hvala na tomu. Neka to više ne čini, bolje da se prihvati nekih drugih, ozbiljnijih tema.

Poručili bi im to i Sadrak, Mešak i Abed Nego iz današnjeg čitanja iz Knjige proroka Daniela. Nisu se htjeli pokloniti kralju Nabukodonozoru, voljeli su slobodu i svoga Boga. Zbog toga su dospjeli u ognjenu peć, ali uzalud.

I mi smo ovih dana u jednoj vrsti ognjene peći koja i dalje riga svoju vatru. Uskrs se približava, naše su crkve zatvorene. Tako odredili zdravstveni stručnjaci i drugi s njima povezani. Ponetko se toga ne pridržava govoreći da je Bog s njim i da se on ne boji ove pošasti. Ne znam, vremena su zgusnuta i teško je ulaziti u nečiju savjest, ali da u Svetom pismu ima da ne iskušavamo Boga, ima. S druge strane, ako želimo možemo se mi snaći i u gorim vremenima od ovih. Poručuje to jedna poruka koja ovih dana kruži društvenim mrežama. Tamo u 11. st. naše crkve također su bile zatvorene. Kalif Al-Hakim naredio je da tako bude za 9 godina. Ne treba objašnjavati da se naredba morala poštivati. Nakon nekog vremena htio je pogledati plodove pa je prošetao četvrti gdje su živjeli kršćani. Zaprepastio se onim što je doživio. Iz svake kuće odjekivale su molitve i hvalospjevi Bogu. Odmah je naredio otvaranje crkvi uz zaključak da je u svakoj ulici želio zatvoriti po jednu crkvu, a umjesto toga otvorio je po jednu crkvu u svakoj obitelji. Odgovoriti nam je na pitanje što bi zaključio da ovih dana prođe našom ulicom.

Pitaju nas to Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Pred njim je skupina njegovih sunarodnjaka koji su očito držali da slijede svoju vjeru. Ali on je prepoznao da ih je grijeh okovao, da su se dragovoljno odrekli svoje slobode iako se ljute kada im se to spomene. A jedini okovi koje možemo nositi jesu okovi slobode koja nas otvara za sve ono što je dobro i lijepo. Ti nas okovi zaštićuju od utjecaja zla i zato prelaze u niti ljubavi, srž božanskog bića.

Možemo sve ovo izreći i suvremenim rječnikom. On bi nam poručio da se trebamo resetirati ili, po hrvatski, vratiti na tvorničke postavke. A one jamačno nisu plod slučajnosti kao što bi to, po samoproglašenim suvremenicima i naprednjacima, trebao biti ovaj svijet i mi u njemu. Kažu da je odjedanput ničim izazvan nastao neki prasak i eto mi se pojavismo. Sveto pismo, pak, ozbiljnije sve to tumači. Stvorio nas je Bog na svoju sliku i priliku. Kao čovječanstvo sve smo uprskali prvim grijehom, ali to nije kraj. Govorit će se o tomu i ovih korizmenih i uskrsnih dana, makar crkve bile zatvorene. Isus Krist nam je došao otvoriti oči. Imamo priliku biti ono što jesmo, čisteći onu Božju sliku u sebi. Ne bilo kakvim sredstvom, nego svojim ispravnim životom. Ako ga već ne vodimo, vrijeme je početi ga voditi u ova vremena pošasti koja dolazi iznebuha i škodi našemu zdravlju. Samo gdje se namjeri »na tvrdo«, na zdrav život, odstupa. Učinimo zaista tako s grijehom koji neprestano šetucka oko nas.

PRAVI SIMBOLI

5. KORIZMENA (A), utorak, 31. ožujka

Br 21, 4-9

Ps 102, 2-3.16-21

Iv 8, 21-30

Kako nam kaže Sv. pismo Židovi su 40 godina išli kroz pustinju dok nisu stigli do Obećane zemlje. Trajalo bi to manje da su unatoč svemu slijedili svoga Boga. Ali nisu. Govori nam o tomu današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva. I onda su kažnjeni. Kad su se dozvali pameti, sve se mijenja. Mojsije kroz molitvu spoznaje da treba podići zmiju u obliku tau kako bi se zaufanim pogledom u nju spasili ujedeni. Ne radi se tu o poganstvu. Ovo je prikrivena naznaka Isusova križa. Židovi još nisu došli dotle da to mogu shvatiti pa im je trebalo ovim načinom, kojim su se služili okolni narodi, dozvati u pamet da nisu svemoćni na ovoj zemlji. A i mnogo toga drugoga u Starom zavjetu izrečeno je po istoj matrici. Bog Židove polako odgaja da preko njih svim ostalim narodima navijesti svoju Riječ.

U ovo suvremeno vrijeme naš je hrvatski narod u ulozi tih starih Židova. Kako kažu vidioci, Kraljica mira došla je u naše krajeve, počela nas odgajati da bismo Božju riječ kasnije prenijeli svim drugim narodima. Ona nas ni na što ne sili, ali ako ne ćemo moramo biti spremni podnijeti i posljedice. Prisjetimo se samo jedne očite. Puno prije Domovinskog rata vidioci su rekli da je Gospa poručila da se molimo, jer se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Koliko nas je to shvatilo? Ta komunizam je izgledao tako stamen, nepobjediv po čitavom svijetu. Ako ništa drugo, posjedovao je atomske bombe i tko mu je što mogao. No, kada je sve počelo, shvatili smo što nam je bilo poručivano. Budući da smo se obratili, na kraju smo postigli pobjedu. Ali jesmo li ostali u duhu današnjega psalma koji govori: »Neka se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Gospodina«. Bojim se da smo mnogo toga zaboravili te naš put kroz pustinju traje i traje.

Vratimo se još mrvicu Mojsijevoj mjedenoj zmiji. Simbol je liječničke struke još od antičkih vremena, jer svlačenjem svoje kože predstavlja ponovno rođenje i plodnost, a štap oko kojega se omotala predstavlja autoritet. Ne govori li nam ovaj Mojsijev potez da bismo danas trebali poslušati liječnike koji nam razumno govore? Ne da se podložimo, ne da prestanemo razmišljati, već da se počnemo odgovorno ponašati. Ovo nije vrijeme kada se trebamo praviti junacima i izazivati sudbinu kao pri ruskom ruletu. Ovo je vrijeme kada trebamo biti odgovorni prema sebi da bismo na taj način tu odgovornost proširili i na druge. Nije važno koliko nam se čini da je sve prenapuhano, ili ono to možda zaista jest. Važno je da nam savjest ostane čista i da još više nego prije nastojimo prodrijeti u događanja oko nas. Jer, pokušat će neki neodgovorni sve ovo iskoristiti i zarobiti nas. Bit će tu i nametanja obvezne vakcinacije, ovoga i onoga, ali nije to trenutno važno, važno je da ova vremena završe.

Dok čitamo današnje evanđelje, pogledajmo kakve simbole nosimo oko vrata, kakve simbole držimo u svojoj sobi i u obiteljskom domu, u svome vozilu. Kazat će nam to jesmo li na pravom putu ili ne, lutamo li još pustinjom ili uživamo s Bogom negdje u oazi.

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/customer/www/kamenjar.com/public_html/wp-content/plugins/disqus-latest-comments/disqus-latest-comments-addon.php on line 282

Komentari

    Invalid API Key