Connect with us

Kolumne

Rika kojekakvih rikatelja i prijatelja polako uzima danak

Objavljeno

on

Iako vjerojatno izrečeni u dobroj namjeri, moguće i kako bi se javnost mobiliziralo oko rastuće opasnosti od bolesti COVID-19, zaključci o već u rujnu znatno povećanoj smrtnosti u Hrvatskoj, kao posljedici te bolesti unatoč niti stotinu službeno zabilježenih slučajeva tijekom tog mjeseca, ipak su preuranjeni.

Naime, iako je u rujnu evidentirano skoro 500, ili za 12,5% više umrlih osoba negoli u istome mjesecu lani, porast ne mora nužno biti posljedica samo korone, nego prije svega metodologije evidencije broja umrlih Državnog zavoda za statistiku, koja se temelji na datumu upisa podataka, a ne na stvarnom datumu smrti, dovodeći do oscilacija +/- 10% od rujna do rujna. Tako je u rujnu 2014. i 2015. umrlo otprilike jednako ljudi kao i ove godine (nešto više od 4300), dok je zadnjih nekoliko godina u tom mjesecu zabilježeno osjetno manje smrti (3800-3900), što je u pravilu bivalo popraćeno nerazmjerno većim porastom u listopadu. A da je moguće riječ i o naknadnoj evidenciji ranijih događaja, nazire se iz broja rođenih koji za gotovo 10% nadmašuje lanjski rujan.

No, kako je tijekom listopada službeno zabilježeno zabrinjavajućih skoro 300 smrti od korone, uzevši u obzir i da opći porast smrtnosti u svim zemljama u kojima je korona uzela maha nadilazi broj službeno zabilježenih smrti od nje, može se naslutiti kako će upravo taj mjesec biti prvi u kojem će Hrvatska zabilježiti statistički osjetan porast broja umrlih u odnosu na prosječnu smrtnost u godinama prije korone. A taj će se trend, kako stvari stoje, nastaviti i u studenom s novim tužnim rekordom. Štoviše, uzmu li se kao mjera susjedne Mađarska i Slovenija, bit će iznenađenje izbjegne li Hrvatska scenarij s 50-60 mrtvih dnevno od korone u doba kad inače umire oko 130-140 žitelja Lijepe Naše.

Pokojnik ubojitiji mrtav nego živ?

Upravo je znatan porast broja umrlih zdravorazumski argument u prilog ozbiljnosti ove bolesti, ma koliko se besplodno filozofiralo umire li se zaista od nje ili tek s njom. Naime, čak i ako se umire samo s koronom, to bi značilo da su njezinom pojavom stare, već dugo poznate bolesti iznenada postale osjetno učinkovitije i ubojitije. Kao da ih je neki vrlo sposobni zapovjednik postrojio, disciplinirao i nadahnuo. A koga onda kriviti – nalogodavca ili tek pukog izvršitelja?

Ilustrativan primjer smrti od (ne)korone je ona netom preminulog prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ujedno i drugog u hijerarhiji uopće, mitropolita Amfilohija Radovića. Taj osebujni širitelj radosne vijesti u zemlji koja se u proljetnom valu ponajbolje u Europi othrvala koroni, štoviše nakratko ju je i zatrla, u ime višeg je političkog cilja u osvit turističke sezone, a usput i predizborne kampanje, predvodio masovna vjerska okupljanja u kojima nije manjkalo došljaka iz susjedstva, uredno popraćena širenjem zaraze. Time je sasvim potkopao tamošnji turizam, što se moguće pokazalo i presudnim jezičcem na vagi za životno mu djelo – smjenu dugogodišnje, nemile mu Milove vlasti. U plodovima tog postignuća starina Amfilohije ipak nije dugo uživao.

Početkom listopada hospitaliziran je zbog zaraze po njemu, sve dok je druge morio, nepostojećim virusom, a što je, inače, jedna od rijetkih prigoda u njegovu životu kad je bio pozitivan, da bi uslijed nastalih komplikacija, nakon što je već 10 dana bio na koronu negativan, preminuo nezaražen. Ironično, Radović je karijeru posvetio sijanju zlog sjemena, koje je rezultiralo nebrojenim smrtima pripadnika drugih naroda, da bi naposljetku, ne samo pred kraj života, nego evo i postumno, s obzirom na drastično, pomalo i morbidno kršenje epidemioloških mjera na njegovom ispraćaju, širio smrt i unutar svoga naroda. Tako Crna Gora krupnim koracima već sustiže zloglasnu Švedsku po broju umrlih od korone s obzirom na broj stanovnika. Budući da kruto formalistički gledano u trenutku smrti nije bio zaražen, Amfilohije Radović nije ušao u crnu korona statistiku. No, to ne može prikriti činjenicu da se u njegovu slučaju bolest COVID-19 pokazala prevagom, učinivši da zgasne baš sad, a ne za koji mjesec, godinu ili tko zna kad. Upravo zato što u svakom pojedinom slučaju nije moguće pouzdano odrediti utjecaj korone na preranu smrt, razumno je promatrati ga kroz višak smrtnosti u odnosu na prethodne godine, mada time, naravno, nisu pokrivene sve posljedice te bolesti. O tomu koliko će ljudi, koji su preboljeli njezin teži oblik, podosta ranije umrijeti nego što bi inače, može se tek naslućivati, ne i pouzdano znati.

Hoće li se napokon stišati?

Kako bilo da bilo, razložno je očekivati da će povećanje smrtnosti uslijed širenja zaraze i, posljedično, njome uzrokovane prenapregnutosti zdravstvenog sustava, barem načas utišati dokona lamentiranja dežurnih blebetala, posebno popularna u vremenima kad se činilo da će Hrvatsku kroz koronu proći tek blago okrznuta. Onda kad su neki omalovažavali uspjeh Stožera besramno krivotvoreći statistike o dobnoj strukturi stanovništva kako bi dokazali da u Hrvatskoj i nema tko umrijeti od korone, budući tek rijetki dožive starost. Naime, što se Europom jače širi val novih „lockdowna“, koji iako nešto manje restirktivni od proljetnih, nigdje ne predviđaju rad kina, kafića, restorana, teretana,… sve se tiše spominje kako je proljetna karantena u Hrvatskoj u trajanju od mjesec i pol dana bila štetna i nepotrebna kako se do jučer kapetanski poslije bitke nepobitno zaključivalo. Za ilustraciju, na širem području velegrada Melbournea stroži je „lockdown“ trajao skoro 4 mjeseca (110 dana). Tamo je, dakle, ono poznato djetinje dodijavanje – dokle još 2 tjedna? – potrajalo poprilično dulje nego u Hrvatskoj, sve dok zaraza nije svedena na nulu. Sad, kad u uvjetima opće raširenosti virusa uslijed manjka bolničkog osoblja, ali i sve oskudnijih bolničkih kapaciteta zbog povećanog priljeva bolesnika, korona, što izravno, što neizravno, u kratkom roku ugrožava i imunosno načete osobe hospitalizirane zbog drugih teških bolesti, možda napokon makar načas utihnu dubokoumna strateška naklapanja o dugoročnim ugrozama zbog odgoda u dijagnosticiranju teških bolesti, praćena ničim opipljivim potkrijepljenim dodatkom kako poduzete mjere ubijaju više ljudi nego što ih spašavaju.

Zamračivanje urgentne ugroze koja se upravo odigrava pred očima dalekosežnim budućim posljedicama jedini smisao nalazi u onoj – ionako smo svi u kraćem ili duljem roku mrtvi. S time da mnogi začudo prestaju biti ravnodušni nastupi li smrt prije ili kasnije kad su u pitanju oni sami i njima bliski. Možda s naglim porastom broja umrlih iz prevladavajućih medija nakratko iščeznu i lažne dileme o zanemarivih 500-600 umrlih od korone i navodno zanemarenih 50 tisuća umrlih od svih drugih razloga, kao da se radi o situaciji „ili-ili“, a ne „i-i“, kao da korona nije neočekivani dodatak toj crnoj statistici. Osim što ovih 500 ima tendenciju sve bržeg rasta, mjerljivu iz dana u dan, a ovih 50 tisuća već desetljećima stagnira, mjerilo ozbiljnosti smrtonosnih zaraznih bolesti, a ujedno i uspjeha mjera zaštite od nje, ne može biti broj umrlih, nego broj onih koji nisu umrli, a umrli bi ako se ništa ne bi poduzimalo. Ukratko, tu vrijedi – što je umrlih manje, to je uspjeh veći! Konačno, ako ćemo pošteno, odgovornost za smrt 50 tisuća preminulih od dugo već poznatih uzroka je na onim znanstvenicima koji su otkrivali eliksir mladosti i tajnu vječnog života (naravno na zemlji) pa ju sad iz nekog samo njima znanog razloga ljubomorno čuvaju predbacujući sve te silne smrti drugima.

Širenje aleje žrtava terora žvaka kojekakvih Zoka i KVaKa  

Najokorjeliji korona-skeptici sad, pak, dolaze na svoje sumanuto tvrdeći kako je povećana smrtnost definitivna potvrda da je lijek protiv bolesti skuplji od same bolesti. Kriveći lijek, ti izopačeni umovi za povećanu smrtnost zapravo krive poduzete mjere zaštite od bolesti, a ne nedisciplinu zbog  nepridržavanja mjera, što sve vrijeme svesrdno potiču, pa se onda stubokom čude kad uslijed prodora korone standardi zdravstvene njege u bolnicama padaju. A, eto, baš ti, koji u slobodno vrijeme šetaju kera, ili im se onako carski omakne spomenuti sebe u prvom licu množine („ministar je namagarčen, kao što smo već rekli“), zaslijepljeni vlastitim veličinom u svojim očima uporno ignoriraju nalaze o njima neovisnih vlasti, čijeg se postojanja groze. Uvijek iznova pod firmom tobožnje brige za ljudska prava, usta punih ispraznih pravničkih formalizama odbačenih od za to ovlaštenog autoriteta, podmeću balvane pod noge Stožeru civilne zaštite kad je stani-pani. U svojim suludim naletima djeluju poput razjarenog boksača koji brojnim, širokim, ne tehnički besprijekorno izvedenim zamasima, nastoji dohvatiti nedohvatljivog mu i u svakom pogledu superiornog suparnika. Pa kad im se uzvrati, a kako drukčije nego precizno plasiranim direktima, koji čak imaju i posebno ime – JANAF,… JANAF,… JANAF… – što poput jeke im odzvanjaju u glavi, toliko pobenave da u posvemašnjem bunilu spas traže u pravoslavnim poslovicama, u krsnoj slavi dok im se teli krava.

Sve dok se takve tretira ravnopravnima i jednakima razumnima i odgovornima, širit će se aleja žrtava terora žvaka kojekakvih Zoka i KVaKa, tih naših mini-Amfilohija, kojima je samo do zdravih građana (jer za njih je korona nešto poput karijesa), dok im se za ugrožene živo fućka. Sijući zlo sjeme neposluha poradi stjecanja jeftinih političkih bodova, ne bude im strano ni ne osobito prikriveno zazivati zakon ulice, čemu se neki, evo, spremno i odazivlju. Ostaje ipak nada kako će u obje žetve, političkoj i zdravstvenoj, ovi kosci ipak biti manje uspješni od intelektom im, ali ne i zloćom, nedostižnog uzora Amfilohija.

Tako jedan iz tog jata, eto baš onaj koji je svom pokretu skromno i ponizno pridodao vlastito ime, nije izdržao podmuklo opstruirati Nacionalni stožer civilne zaštite objavom kako se zarazio koronom na 12. dan samoizolacije, upravo kad je odlučeno da se vrijeme boravka u samoizolaciji skraćuje s 14 na 10 dana. Sve u svemu, jedini logičan i nadasve pravedan način da se od terora žvaka Zoka, KVaKa i sličnih sačuvaju stari i bolesni, ali i oni koji nisu stari a jesu bolesni, je ne da se izolira njih, pripadnike rizičnih skupina, što je praktički nemoguće, jer bi u paketu trebalo izolirati i one koji vode brigu o njima, nego upravo one koji ne poštuju mjere. S njima i one koji ih u tome ohrabruju, polučujući zajedno sinergijski učinak istinskog legla kuge, kako tjelesne, tako i duševne. I što je onda nego pragmatična nužnost i dužnost stvoriti sanitarni kordon oko tih besposlenih nerazumnika, koji se svojski trse od kritične mase Hrvata učiniti Srbe iz devedesetih, a što su već odavno, duševno i duhovno, i sami. Uspiju li u tome, doista ne će biti druge do uvoditi policijski sat, pa i višednevni, čak i preko blagdana, kako je to ne tako davno, pod budnom paskom žandara naoružanih dugim cijevima, činio vrsni poznavatelj svoga naroda, Aleksandar Vučić.

Kad katolici postanu barjaktari ideologije ljudskih prava

Naposljetku, kad je gadna izopačenost posrijedi, u čemu je razlika između onih koji umanjivanjem ili nijekanjem opasnosti otežavaju zdravstvenim djelatnicima obranu od nevidljivog neprijatelja, i onih koji to iste čine službama zaduženim za opću sigurnost i obranu od napada znatno vidljivijih neprijatelja? Posljedica potonjeg je i nedavni pokolj u katoličkoj crkvi u francuskom gradu Nici, odgovornosti za kojeg ne mogu izmaći oni koji su poticali izgradnju infrastrukture, pripravivši tako put neprijatelju, koji se potom njome okoristio – najprije neometano pristavši brodicom na talijanski otok Lampedusu, a potom iskoristivši pogodnosti slobodnog kretanja koje pruža iskaznica talijanskog Crvenog križa. Pritom naknadni izrazi blizine lokalnoj katoličkoj zajednici, odaslani u maniri kakvog službenika poštanskog ureda, teško da mogu djelovati drukčije nego kao iskazi krajnjeg cinizma. Jednako tako, u ime viših ciljeva, i pod cijenu nanošenja štete vlastitoj zajednici, doduše ne umotano u brigu za drugoga, nego poradi zadovoljenja prohtjeva vlastite udobnosti, te osobnih financijskih i inih interesa, nastupaju i podrivatelji borbe protiv širenja zaraze korona virusom, smišljajući kojekakve nedokazive ekstra-fantazije o globalnoj zavjeri međusobno do srži zavađenih svjetova.

Prema njima, kroz povijest dokazana sredstva zaštite protiv opake zarazne boleštine sad zapravo postaju konačni cilj i svrha planiranog projekta širenja svekolike otuđenosti među ljudima (no kako to da se od tog globalnog cilja odstupilo na izvorištu zaraze u Wuhanu, gdje se sada živi kao prije?). Slijepi pored zdravih očiju ne uviđaju kako sve da su te konfabulacije i istinite, to ne negira potrebu za zaštitom od bolesti, prihvati li se, naravno, da ona postoji. No, ako ne postoji, neka kažu uslijed čega odjednom toliki ljudi pretrpavaju bolnice, konačno i umiru. Zanimljivo, u gotovo svim pitanjima, bilo čisto političkim, bilo unutarcrkvenim, te dvije nakupine destruktivaca su ogorčeni suparnici, ne slažu se oko fundamenata. Tako dok jedni podrivaju borbu protiv korone, drugi ju podržavaju, dočim kad je posrijedi borba protiv sigurnosne ugroze Europe, mijenjaju uloge. Pritom se, tvrdokorno ustrajući u svojim zabludama, ne libe mahati ljudskopravaškim zastavama, natječući se u pravovjerju s krajnjim lijevo-liberalnim strujama, nerijetko u tome i prednjačeći. Zajedničko im je tek to što i jedni i drugi nehajem, i pod cijenu odricanja od razbora, ugrožavaju živote članova vlastite zajednice, žrtvujući ih na oltar zloslutnih ideologija. Je li moguće da ne znaju što čine i komu služe?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari