Connect with us

Kolumne

Rikatelj s Pantovčaka u nezaustavljivom galopu

Published

on

Ima u Zagrebu jedan čovo, rezidencija mu tamo gore, poviše u brdu. Zaputi li se namjernik cipelcugom do nje, pošteno isplazi jezik, samo što ne ispusti dušu. Čovo je taj nadaleko znan po višku vremena i lajavoj jezičini, koje sinergijski koristi višecjevno rigajući bojeva punjenja opakih riječi kako bi poklopio svaki pedalj terena, a tipke OFF i MUTE kao da mu tvorničkom greškom nisu ugrađene.

Tetris na devetom nivou

Kad već svog najvećeg suparnika, onoga koji mu je vazda na pameti pa se stječe dojam da je njime opsjednut, ne baš skroz u skladu s pravilima tvorbe hrvatskog jezika nazva narikateljem, onda ni on sâm nema što drugo biti do – rikatelj. Začudo, rikatelj, koji bi se s pravom naljutio kad bi ga netko nazvao šmrkateljem aludirajući na tvrdokornu alergiju koja ga muči sva 4 godišnja doba, sad najednom nariče za narikateljem s, kako reče, lažnom dijagnozom, ne odveć originalno proričući kako je ovome plan za 4 godine otići u središte EU i ostaviti nas na cjedilu same, samcate. Čudno, ako narikatelj ne valja, ne bi li se zapravo trebalo njegovu odlasku radovati? No, ako baš ništa ne vrijedi, kako to da ga po isteku mandata očekuje položaj u Europskoj komisiji, a ne tek karijera fusnote u rokovniku kineskog komunističkog tajkuna, kakva je, primjerice, dopala rikatelja po okončanju mandata na istoj dužnosti?

Kako bilo da bilo, čeljad zbijena u pretijesnim medijskim kućama, očarana rikateljevim govorništvom i nepokolebljivom mu iskrenošću, kad želi odaslati poruku pûku što zapravo pravi glas naroda poručuje, sad može mirne duše napisati – evo, to i to nam je rekao Z.M.(54), rikatelj iz Zagreba. Uz neizbježni dodatak – tako građani misle! I što će onda neuk svijet, nego vjerovati krojačima istine koji su caru nesputana bontona sašili ruho satkano od gromkih riječi, i diviti se kako je to dosad nešto neviđeno, divno i krasno, velebno i umno otprilike kao pozadina u sestara (pre)kardašijan.

Međutim, masivni, voluminozni vokabular sam po sebi ne mora nužno biti znakom govorničkog umijeća, bez obzira što mu neprijeporno predstavlja temelj. Iako će to modernom čeljadetu zvučati pomalo demode, ono ipak ovisi o tome kako se riječima koristi. jesu li one međusobno povezane u jasan uzročno-posljedični slijed, čine li logički konzistentnu cjelinu, izražava li se njima kakvo argumentirano stajalište ili barem suvisla misao. To su, a ne tek puko granatiranje etiketama suparnika i inih neistomišljenika, znaci oratorske vještine. Brzina kojom rikatelj zatrpava javni prostor uvelike podsjeća na deveti nivo negda popularne računalne igrice Tetris, ne ostavljajući puno prostora za odgovor, napose ljudima koji nešto i rade pa nemaju sve vrijeme ovoga svijeta za nadgornjavanje. No, katkad je možda i bolje pustiti da stvar odleži pa ju tek potom probati osvijetliti. Stoga, nije zgoreg podsjetiti na dva nedavna, u međuvremenu novim rikateljevim plotunima verbalne baražne vatre zagušena slučaja, promakla svjetlima ljenkastih medijskih reflektora.

Rikatelj protiv rikatelja u borbi protiv borbe protiv korone

Reče tako rikatelj, ili možda bolje – riknu! – kako je osoba povezana s nekim njegovim prijateljem morala biti ranije otpuštena s bolničkog liječenja, jer je na odjel na kojem se trebala oporavljati od operacije ušla korona, a inače, kako zabezeknuto poentira, to uopće ne bi trebala. Čudeći se k’o picek glisti, sugerira kako je za to kriva pretjerana usredotočenost na koronu, a ne korona sama po sebi. Pritom se uopće ne pita što je dovelo do toga da korona uđe na bolnički odjel i učini ga rizičnijim za zdravlje bolesnika od kućne njege. Nije li tome doprinijelo omalovažavanje ozbiljnosti te bolesti, ismijavanje zaštitnih mjera koje se poduzimaju, te ljuljanje vjere u autoritete koji upravljaju krizom? I nije li u svemu tome i sâm prednjačio uživajući pritom u najmanju ruku prešutnu podršku sedme sile? Jer kako inače protumačiti zašto mediji oklijevaju objasniti kako širenje zarazne bolesti posvuda, tako i unutar zdravstvenih institucija, nije posljedica borbe protiv nje, nego upravo suprotno, prodora bolesti unatoč poduzetim mjerama? Ne samo što bolesnima i imunosno načetima, zahvati li korona bolnice, od nje prijeti povećana opasnost smrtnog ishoda u kratkom roku, nego upravo korona, a ne mjere zaštite od nje, izbacuje zdravstveno osoblje iz stroja ugrožavajući i liječenje ostalih bolesti. Pritom, zdrav razum to govori, nije moguće zadržati postojeći standard liječenja, kako zorno svjedoči i primjer nad kojim se rikatelj skanjuje, dok istodobno djeluje kao promotor bolesti, podrivajući zaštitu od nje. Drugim riječima, za rikatelja apsurdnom, a zdravorazumski tako lako objašnjivom smanjenju standarda pri liječenju svih bolesti, pogoduju neodgovorni pojedinci kakav je i sâm. Pa nek’ se onda oni, koji sebe korektivom zovu, prave da ne vide gorljivog piromana prerušenog u začuđenog vatrogasca. Ma da, baš će ti, prerušeni u novinare to primijetiti.

Doduše, razlog rikateljevu iščuđavanju moguće leži u tome što ga ne resi baš neko zavidno pamćenje. I dok kreativno pamti dogodovštine drugih, ne samo što se ne sjeća gdje je i s kim unazad nekoliko mjeseci bio, nego ne pamti ni što je govorio. Jer, da je drukčije, zacijelo bi se prisjetio kako je ne tako davno rikao o ne pretjerano ozbiljnoj bolesti, rugao se u cijelom svijetu prihvaćenim metodama borbe protiv nje, cendrao o ugroženim temeljnim ljudskim pravima i zločestom parastožeru koji ne da ljudima normalno živjeti. Pa zašto se čudi što se, sad kad ga kritična masa među milijun njegovih birača napokon sluša, bolest kapilarno širi zajednicom dohvaćajući pritom i najranjivije?

Zagovornici ovčje metode borbe protiv zaraze nehajem (nije li rikatelj, dok se još potajice hranio viškovima riba, u maniri vuka ogrnutog janjećom kožom suptilno favorizirao upravo takav pristup tvrdeći kako je početkom 2017. umrlo 2 500 ljudi više nego uobičajeno pa se zbog toga nitko nije uzrujavao, a sad odjednom takva strka?), upravo onako kako se stado ovaca nosi s bolešću, neka samo prođe kroz njega i prokuži ga, pa koja živa, koja mrtva, zanimljivo, ne vide ovce u sebi samima, nego u onima koji slijede višestoljetno iskustvo ljudskog roda stečeno u borbi protiv zaraznih bolesti, postupno korigirano novim spoznajama. Naposljetku, da nisu toliko usredotočeni na vlastitu riku i blejanje, možda bi rikatelj i njegovi ovčji prijatelji našli vremena zapitati se u čemu je to bitna razlika između onih koji su huškali počinitelje ratnog zločina nad mahom starijima i bolesnima u Baćinu ’91, i onih koji, potcjenjujući nevidljivog neprijatelja i promovirajući nehajno ponašanje, danas huškaju na nove Baćine u hrvatskim bolnicama i domovima za starije osobe.

Istina mu čas plitak potok, čas voda duboka

Ne samo što rikatelj nije ovca pa o širenju korone zna više od epidemiologa, nego zna bolje i kad treba hapsiti od profesionalaca ovlaštenih voditi istražne radnje i postupke. I baš zato blagotvorno djeluje javni istup glavne državne odvjetnice, u kojem je onome tko je htio čuti pojasnila tko koga i kada obavještava o tajnim istražnim radnjama, te procjenjuje kad je ugrožena nacionalna sigurnost. Dodala je i kako je u slučaju Dragana Kovačevića procijenjeno da ona nije ugrožena, stoga se i nije obavijestilo službe nadležne u tom slučaju, na užas svih onih koji bubnjaju da je nacionalna sigurnost ugrožena čim postoji razložna sumnja da je netko maznuo 5%, a nije kad se naočigled kamera prostrijeli policajca koji čuva ulaz u zgradu Vlade (tada, naime, treba sve potanko istražiti i ne brzati sa zaključcima). Za rikatelja, kojem je donedavno još istina bila plitak potok (tko drukčije kaže, mulja), sad odjednom istina ipak postaje voda duboka, pa se o procjeni državne odvjetnice glede ugroze nacionalne sigurnosti može naširoko i nadugačko razglabati. No, istina opet postaje plitak potok kad se utvrdi da se sjedište rikateljeve tvrtke, od čijih je prihoda živio dok je izbivao iz visoke politike, nalazi na istoj adresi kao Janaf, čega značaj lakonski umanjuje tvrdeći kako je tamo registrirano 700 tvrtki.

Na stranu sad što nije 700 nego oko 200 (među preko 200 tisuća pravnih subjekata registriranih u Zagrebu, što nudi ponešto drukčiju statističku perspektivu), zanimljivije je upitati koliko je čelnika tih 200 tvrtki poput rikatelja imalo čast nedavno razgovarati s Draganom Kovačevićem na brodu kod Omišlja. Kako se o predmetu tog razgovora na stidljive i ne pretjerano uporne upite rikatelj odbio izjasniti, baš kao što je u vrijeme kampanje, ustrajući u tome još i sad, odbijao navesti poslovne partnere svoje tvrtke čime bi odagnao ili možda potvrdio sumnje na muljažu, nema druge nego zaključiti da je i tu istina ipak voda duboka.

Glavna državna odvjetnica je školski pojasnila i kako je cilj izvida utvrditi djelo, nakon čega slijedi mukotrpan put do dokaza, motiva i svih počinitelja. Tako to bude u sustavima u kojima se uhićuje. Tamo gdje se hapsi redoslijed je obrnut – prvo se kao cilj definira predodređena osoba, a onda joj se prikopčaju djela. Da je pobornik potonjeg sustava, rikatelj je nehotice otkrio izjavivši kako treba odmah hapsiti na djelu, osim ako cilj istrage nije neki vrlo visoko pozicionirani pojedinac. To ujedno potvrđuje zašto u vrijeme dok je rikatelj sve znao nije bilo teorije da se Dragana Kovačevića uhapsi. Jer kako bi on mogao biti ciljem istrage kad si je rikatelj, kako sam potvrđuje, s njim dobar? Onima s kojima si (više) nije bio dobar montirali bi se izvidi kafkijanskog tipa bez pravosudnog epiloga, kao u slučaju Slavka L., ili iz aviona vidljiva, politički motivirana hapšenja, kao, primjerice, ono Milana B. neposredno uoči kampanje za predsjedničke izbore 2015. jer se dotični nije priklonio pravoj strani.

Bože, tko sve ne hrli u rikateljev klub!

A kakav bi to rikatelj bio kad ne bi imao svoj klub fanova, svoje vlastito krdo? Zacijelo nekakav polovni rikatelj, rikatelj-polovnjak, pokuša li se stvoriti muški pandan temeljem riječi „polovnjača“ (Ne će se valjda susjedi naljutiti posudimo li za ovu priliku jednu njihovu riječ? Ma, kad su već uvjereni da smo im ukrali čitav jezik, što znači riječca pride?). No, da bi krdo nastalo, nužna je prije svega želja većeg broja jedinki da mu se pridruži. Koliko se može vidjeti, neki to čine kako bi se barem po nečemu istakli, pa makar to bilo i društveno štetno, kad već znanjem, sposobnostima i vještinama ne mogu zajednici doprinijeti nečim korisnim. Drugi se, pak, već desetljećima ogrezli u neposluhu prema ovlaštenom vjerskom autoritetu, sad po istoj špranci inate svjetovnim vlastima. Klanjajući se idolu kojega su sami nacrtali, lako padaju u stupice raznih rikatelja. Trećima je, pak, u interesu da što više ljudi u Hrvatskoj od novovjeke pošasti pomre, a treba ih još podosta pomrijeti kako bi im broj spao na 3,8 milijuna, koliko tvrde da ih danas ima. Bili smo u pravu, tad će reći svima.

Visokopozicionirani pripadnici rikateljeva krda – koje su da uz pristojnu naknadu planduju na nešto manjem i lakše dostupnom brdašcu od rikateljeva izabrali isti oni koji izabraše i rikatelja da riče – načuvši da je rikatelj, dok je još stolovao preko puta, sve znao (ta nije li se i sâm time pohvalio?), umislili su kako i oni sve znaju bez da išta pročitaju. A tko zna sve, nema ništa novoga naučiti. Tako ni oni, po svoj prilici, ne će iskoristiti velikodušno im pruženu dvotjednu stanku kako bi, držeći se savjeta duhovnog im oca i nepresušnog vrela revolucionarnog nadahnuća, zagrijali stolicu i učili, učili i samo učili.

Oni bi, kronično neskloni naporu, ipak radije osnivali povjerenstva, ne na neku konkretnu temu, nego onako uopćeno, na temu opisa posla ljudi koji se profesionalno bave istražnim i pravosudnim radnjama. No, grdno bi se prevario tko bi pomislio da to čine u želji da ih profesionalci oči u oči pouče, jer je njima lijeno čitati i stolicu grijati. Upravo suprotno! Oni, koji o tome nikakvih znanja niti iskustava nemaju, poučavali bi njihovu poslu one kojima su visoki položaji u toj službi povjereni jer su se istakli radeći to čitav život. I sad bi ih ti bonvivani, koji ne poznaju pojam odgovornosti, javno upozoravali na greške i izvrgavali ih ruglu. A korupcija im je počela nepodnošljivo smetati, kao i rikatelju, tek kad ju se počelo razotkrivati. Pa bi sad istraživali istražitelje. Pritom podsjećaju na neke dozlaboga ohole, narcisoidne katolike koji prinašaju molitve za zadovoljštinu Bogu za javne grijehe narodnih vođa, a, nemajući blagog pojma o njihovu poslu, svojim su angažmanom već toliko zla općem dobru i javnom zdravlju nanijeli da, moleći Božju zadovoljštinu za tuđe a ne vlastite grijehe na tu temu, cinizmom uspijevaju nadmašiti čak i samog rikatelja.

Ključ je u imunosti na imunitet rikateljeva krda

I što će onda biti u korijenu (pred)umišljaja zasađenih na gnojištu ortodoksne oholosti, nego vlastitim primjerom i druge poticati na sumanute čine. Eto, se baš na mrežnim stranicama pokreta rikateljeva istaknutog pobočnika (treba li reći i političkog izbora narcisoidnih katolika, toliko usredotočenih na tuđe grijehe da im lako promiču vlastiti?) – za kojeg se kao i za rikatelja nikad ne zna kad je ozbiljan, a kad se zafrkava – k’o hruštevi oko lampe okupljaju „ubij, zapali, zakolji“ komentatori. Što li ih samo privlači tamo? Ako nisu sami tomu nečim kumovali, možda ih u nepreglednim hordama iz pakosti šalje politička konkurencija? No, ako je to posrijedi, valjda bi se od takvih komentara ogradili, štoviše, izbrisali tu sramotu sa svog virtualnog kućnog praga. Ovako ostavljaju dojam da im te besprizorne gadosti nisu mrske i da se sramotom ponose, štoviše, da je to izraz njihovih političkih težnji. Zanimljivo, čim su nezapamćenim oružanim napadom na Vladu one konkretizirane, pripadnici tobože suprotstavljene im druge strane rikateljevog krda, ali i rikatelj glavom i bradom, koji su se toga do jučer gnušali, čak i nalazili mržnju gdje je nije bilo, odjednom su za to puni razumijevanja, štoviše, brane ih. A za njima se povode viđeniji komentatori pa za rikateljeva izbornog džokera iz rukava kažu – ma, ne može on biti terorist, pa svaka bi ga majka, a bome i otac, bez obzira na vjeru i nacionalnost, poželjeli za zeta. Začudo, sad kad je gruda snijega, koju je rikatelj prije 4 godine zakotrljao, izrasla u lavinu, svi koji su ju bildali, ili negiraju bolest ili umanjuju njezinu ozbiljnost, slijedeći obrazac već viđen na koroni.

Ti isti ujedno prikrivaju rikateljeve nepodopštine i vode duboke povećavajući doseg njegove rike, jer drukčije bi se ona, koliko god jaka bila, svela na – mnogo rike nizašto. Što i priliči tračevima oko događaja navodno odigranih pred 20, 50, 100 ljudi, od kojih, kako to već kod patoloških lažaca bude, niti jedan nema ime. No, ostaje percepcija kako to svi znaju. Praveći se da je sva ta shizofrena halabuka normalna, njezini medijski podupiratelji nesumnjivo pomažu da rikateljevo krdo stekne trajni imunitet na zdrav razum. No, koliko god zastrašujuće razmjere taj imunitet poprimao, ključ je i dalje u rukama Hrvata, ostane li ih dovoljno imunih na imunitet rikateljeva krda.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari