Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.

Objavljeno

na

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943. (Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta.)

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941., nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su:
– stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH
– personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem
– stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske
– aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.
Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora” anulirani.
Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja, pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć.
Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao “prodaju Dalmacije”. Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:
1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941., u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.

ad 1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.
Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.
Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali “Londonski ugovor” nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji.
Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.
Rijeka je trebala postati slobodna Država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat.
Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti.
U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom.
U ratu 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.

ad 2) Da li je dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji.
Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija.
O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata. Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao “da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske.”
U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949., u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: “… nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. .”[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. – Zagreb, 1998., str. 281.]

Banovina Hrvatska unutar Kraljevine Jugoslavije

Banovina Hrvatska unutar Kraljevine Jugoslavije

ad 3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva

značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar.
Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija.
Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti.
U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.

ad 4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala.
Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti.”[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111] Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV. 1941.
“Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.”[Isto, str. 114.] U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.[Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.] Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa:
“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”.[Isto str. 123.]

ad 5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, te drugi.
Dr. Bulat navodi[Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958., sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja[Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]: “Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.
S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim
čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen.
Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.

Kaže nam otprilike ovo:

“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa prisutnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bimo mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,…. Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske.
Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani.[Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.] S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.
U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja “da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio usph za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche.[Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128] U brzojavu od 3. V. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju”.[Isto] U jednom drugom brzojavu od 3. V. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu.
U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.

Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

 NDH nakon uspostave 1941. godine


NDH nakon uspostave 1941. godine

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice.
Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca – nap. Z. P.)

Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada.

Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje…. Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.

“U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne.”[Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.]

Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.

“Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani – nap. Z.P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dvg prijedloga.

Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do prekc Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugor nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći. Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?

Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje.
Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.”[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347]

ad 6) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V. 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr. Pavelić je definitivno odbio:
. carinsku i monetarnu talijasnko-hrvatsku uniju,
. široki obalni pojas uzduž cijele obale koji bi pripao Italiji, te ga uspio smanjiti na srednju Dalmaciju,
. stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo.
Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na cca 102.000 km2.

Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. Time je blokirao talijanski zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije.
Gubitak srednje Dalmacije i dijela Primorja, te neki ustupci u pitanjima ratne mornarice bili su bolni za narod i hrvatsko državno vodstvo.
Razmatrajući pripreme i sklapanje navedenih ugovora, jasno proizlazi da se radi o otimanju hrvatskog teritorija. Dr. Pavelić je očito smatrao da je bitno sačuvati državni suverenitet, jer se tada, u budućnosti, izgubljeni teritorij može vratiti.

ad 7) Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu 18. svibnaj 1941.

Ugovori su sklopljeni u Rimu, u Palazzo Venezia, u atmosferi talijanskog ceremonijala. Prije potpisivanja ugovora, dr. Pavelić je posjetio talijanskog kralja i cara i tom prilikom Vittorio Emanule je za nositelja krune odredio svog nećaka vojvodu Aimone di Savoia (Vojvoda od Spoleta).
Rimski su ugovori bili veliko opterećenje za Nezavisnu Hrvatsku Državu, iako nisu do kraja provedeni. Uz unutarnje poteškoće (pojava četničkih i jugokomunističkih skupina) velike je poteškoće stvaralo prisustvo talijanske vojske na hrvatskom području. No, nakon 28. mjeseca formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine anulirani.

ad 8) Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije.
Dr. Mile Budak izjavljuje prof. Ivanu Meštroviću slijedeće:
“… Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija koliko i Vas, a da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo mi njega u more.”[Meštrović, I., Uspomene na poltičke ljude i događaje, Zagreb, str. 179.] Ovo mišljenje, jednog od prvih ljudi Ustaškog pokreta i vlade NDH, karakteristično je za okolinu dr. Pavelića.
U razgovoru s prof. Meštrovićem, ustaški pukovnik Tomislav Sertić, veli:
“Mi nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa dugo ne vodi nego sloboda Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo.”[Meštorivć, I., Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, str. 285.] Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: “Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada… Meni je žao, ali morat ću te premijestiti”[Meštrović, I., Isto, str. 308.] Premjestili su ga iz Like u Karlovac.
Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao je Meštroviću:
“Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, ali kad nije bilo druge… Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.”[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.] Danas je već opće poznato, da su talijanske trupe u Hrvatskoj stacionirane od travnja 1941. do rujna 1943. godine, kao tobožnja saveznička vojska, zapravo pomagala i naoružavala četnike, pa čak i tolerirala partizansko djelovanje protiv NDH, dok su djelovanje hrvatskih vojnih i upravnih vlasti spriječavali.
Kada je, na jednom jadranskom otoku jedan Hrvat nacionalne] orijentacije bio osuđen od talijanskog okupacijskog suda, zamoljen je dr. Pavelić za intervenciju kod Talijana. Dr. Pavelić je odgovorio: “Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja ne ćemo moliti za milost.” Ovaj drastični primjer stanja i odnosa prikazuje pravi odnos dr. Pavelića prema talijanskom okupatoru.
Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.] Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića , dr. Pavelić je rekao:
“Ja sam na prvi mah mislio da je bomba… Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi nećemo kraljeve, nego repuliku.[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.] Meštrović se začudio Pavelićevoj izjavi pred auditorijem.
Očito, potrebno je reći, da se dr. Pavelić trudio i javno izložio s ciljem da prof. Meštroviću iznese svoje pravo mišljenje o Rimskim ugovorima.
Iz navedenih primjera, dobronamjerni i objektivni promatarač mož ocijeniti težinu dvojbe, pred kojom se u danom času našao dr. Pavelić.
Dr. Pavelić, kao dugogodišnji borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost u ovom je trenutku čuvao relevantni interes hrvatskog naroda, a to je hrvatski državni suverenitet. Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska, teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška za osobu državnog poglavara.
Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o prodaji Dalmacije, a anuliranje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu događaja, čak i prešućivano. Naravno, i interpretacija je bila u duhu spomenutih modela.

ad 9) Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

Nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, hrvatska je vlada izdala niz odluka i proglasa, od kojih je najvažnija

Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora[Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943., str. 317.]

“Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajučih stranaka u novom evropskom poretku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
Ante Pavelić

 

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Upravne odredbe

Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave, i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu, te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

Hrvatski narode!

Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje.
Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora.
Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu.”

NDH nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine

NDH nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine

Hrvatski narode!

U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu.
U ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti.
Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena.”

Navedenu poruku dr. Pavelić je osobno uputio hrvatskom narodu, preko krugovalne postaje Zagreb.
Navedenim odlukama i izjavama, Rimski su ugovori državopravno
poništeni.
Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet, pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti teritorij.
S obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i Istre nisu mogle biti ostvarene.
Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru.[N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001., str. 97.] Ministar za oslobođene krajeve Edo Bulat priključio se dijelovima njemačkih trupa koje su krenule prema Splitu, ali su od partizanskih snaga zaustavljeni kod Sv. Jakoba.
Njemačke jedinice ušle su u Split 27. rujna 1943.
Istočna Istra, Rijeka i otoci (Krk, Cres i Lošinj) ušli su u operacijsku zonu s njemačkom vojnom upravom, a što je tumačeno u ratnim potrebama i obranom od iskrcavanja Savezničkih trupa. Za ovo
područje Vlada NDH osnovala je veliku župu Rašu.
Jasno je i evidentno, da je dr. Pavelić već u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora smatrao, da će otete dijelove hrvatske zemlje vratiti kroz određeno vrijeme. Mogao je tako razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost.
A to je postigao:
. kategoričnim odbijanjem carinske i monetarne hrvatsko-talijanske unije,
. odbijanjem personalne unije i osnivanje Zvonimirove krune, kao znaka hrvatske suverenosti,
. odbijanjem zajedničke hrvatsko-talijanske vojske.
Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta[Dido Kvaternik tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine “Pozdravite svoga oca i recite mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije…” (J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960., str. 1.02.)] nije bila u skladu s hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu personalnu uniju.
Kraljevska talijanska kuća nije bila oduševljena Rimskim ugovorima, a vojvoda od Spoleta je već u to vrijeme rekao, da ne želi preuzeti hrvatsku krunu, a da Hrvatskoj, kao krunidbeni dar, ne vrati Dalmaciju (prema sjećanju).
Podsjetimo se, da smo 23 godine za kraljeve imali Karađorđeviće, a istovremeno nositelji grčke, rumunjske i bugarske krune bili su njemačkog podrijetla, a bliske rodbinske veze postojale su i između članova engleske i njemačke kraljevske kuće.
Na sreću dilema u tom pitanju nije postojala u hrvatskom narodu i njegovim političkim vođama.
Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: “Republika svemu svijetu dika”, a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara Frangeša rekao je “mi nećemo kraljeve, mi smo za Republiku”.
Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o “prodaji Dalmacije“.

NDH je također morala prepustiti Međimurje, Prekomurje i Baranju Mađarskoj. Ako se ne varam pitanje Međimurja i Prekomurja nije niti bilo diplomatski riješeno nego su Mađari okupirali to područje, a ustaše ga nikad nisu pokušale natrag osvojiti.
Iz knjige Zvonimira Puškaša – “Od Maribora do Ovčare – Sudbina ranjenika oružanih snaga NDH u Mariboru svibnja 1945. godine” iz 2002. godine./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

‘Štitonoša’ – Glas Pročelništva Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevernu Ameriku br. 1

Objavljeno

na

Objavio

RIJEČ PROČELNIŠTVA

Hrvati su se – kroz stoljeća – sami hranili učaranim nadama, koje su najprije oduševljavale, a zatim iznevjerile, i naposljetku se sami u njih razočarali. U tom razočaranju najviše se je tragalo za ovim: tko je bio manje kriv – a tko više oduševljen, tko je bio manje, a tko više prevaren. rezultat je uvijek bio isti, a – također – i sudbina. Vrijeme je lagano, ali sigurno, prolazilo – a težnje hrvatskog naroda za samostalnost, državnost i slobodu se nisu ostvarile. I još uvijek se pitamo: zašto je to tako? Postavljamo si pitanje umjesto da iskreno priznamo da nismo znali u samim početcima postaviti prave stvari na pravo mjesto, a to znači: imati dovoljno rodoljubne snage i reći narodu pravo stanje stvari, to jest:
1.) – U kojem položaju se nalazi naš hrvatski narod i koliko je isti ubitačan za narodni opstanak;
2.) – Koji su sve činbenici koji su doveli naš hrvatski narod u takav položaj;
3.) – Koliko dugo bi hrvatsko ime postojalo ako bi se i dalje ostalo sa spomenutim činbenicima;
4.) – Koji put izabrati da se oslobodimo svih ovih faktora koji priječe put do samostalnosti i neovisnosti Hrvatske;
5.) – Koja sve sredstva upotrijebiti i upotrebljavati da se dođe do slobodne Države Hrvatske;
6.) – Uočiti i prikazati stvarne zapreke hrvatskoj državotvornoj ideji i tegobe u hrvatskoj oslobotiteljskoj borbi;
7.) – kada sve unaprijed rečeno proučimo, prikažemo i usvojimo – doći ćemo do slijedećeg: KAKO DOĆI DO HRVATSKE DRŽAVE:
  a – Putem izbora;
  b – Putem peticija;
  c – Putem pregovora;
  – Putem diplomacije;
  e – Putem sabotaže;
   f – Putem revolucije;
  g – Putem borbe.
Molim neka svaki Hrvat zaokruži jedno: na kojem je putu najsigurniji da se dođe do slobodne Hrvatske Države. međutim, prije nego se to učini, upitajmo se: Praviti izbore – kakove? Slati peticije – kome? Voditi pregovore – s kim? Upotrijebiti diplomaciju – čiju? Sabotirati – koga? Voditi revoluciju – gdje? Borba – koga pozvati i boriti se za što? Stav H. N. Otpora je poznat. A KAKAV JE VAŠ?
                                                                                                              IZNAD SVEGA HRVATSKA DRŽAVA
Svjedoci smo trenutnih zbivanja ovdje u Ameriki. Svjedoci smo kako kako se ta zbivanja mijenjaju i provode na kulturan i snošljiv način. Svjedoci smo žive osjetljivosti američkog naroda kada su u pitanju viši ciljevi Amerike. Svjedoci smo kako Amerikanci nemaju osobne mržnje kada je zajednica ugrožena. Svjedoci smo, budući znamo zašto su oni takovi…jer imaju vlastitu državu, vladu i izabrano predstavništvo kojega svi zajedno štite, brane i pomažu. Ugledajmo se u njih i zavjetujmo si sami sebi da ćemo se na njihovu primjeru i njihovu tlu naučiti kako dokončati i privesti kraju svaku našu nepotrebnu svađu i srdžbu. napravimo zajednički jedan plemeniti napor i pokopajmo sve sitnice koje nas razdiru i nađe zdrave snage potkopavaju i u nesigurnost . sigurnu propast – dovode. Budimo sudionici naše HRVATSKE ZAJEDNIČKE BUDUĆNOSTI, njenog prosperiteta i blagostanja, a ne grobari izčeznuća trinaeststoljetnog HRVATSTVA.
Naučimo se voljeti i poštivati, a ne mrziti i prezirati! Pokažimo da smo dostojni sinovi hrabrih nositelja hrvatske državotvorne ideje, branjene kroz burna i krvava stoljeća! Zajednički osjećamo ljubav prema gnjijezdu u kojem smo razvili svoja krila i koja su nas, na koncu, u tuđinu odvela. To je naš stav! To je stav Otpora!
Znade se: H.N.Otpor je javna, zajednička i hrvatska stvar. Zato, slijedeće dajemo na znanje:
OTPOR – to je svojstvo jedne hrvatske organizacije koja se suprostavlja svakoj sili koja nastoji pretvoriti Hrvatsku i hrvatski narod u jedan izmišljeni i nepostojeći narod.
OTPOR – to je snaga koja ojačava čovjeka podnositi: tegobe, iznemoglost, klonulost duha i morala, umor, žeđ i glad…
OTPOR – to je zaštita svakog Hrvata i odbijanje svakog neprijateljskog napada na hrvatskog čovjeka.
OTPOR – to je brana svakom napadaču na hrvatske i narodne probitke.
OTPOR – to je stvarnost koja se protivi svakoj sili koja želi i nastoji hrvate pokoriti i uništiti.
OTPOR – to je ideja borbenog i hrvatsko.državotvornog zajedništva za uspostavu Države Hrvatske.
OTPOR – to je žrtva koja daje i koja će davati najsvetiju stvar – vlastiti život – na Oltar Domovije.
OTPOR – to je stav i snaga koja ruši Jugoslaviju.
ZATO, oslobodimo se svakog straha, upotrijebimo sva raspoloživa sredstva i snage, čvrsto zbijmo borbenu liniju na putovanju i u sukobu sa zajedničkim nam neprijateljem!!! To je STAV H.N OTPORA.
SLAVA PALIMA A ŽIVI NA OKUP!
Pročelnik HNO za sjevero-američki kontinent Mile Boban.
Hrvatski Tjednik br. 173., 24 veljače 1981., st. 8
 
(Kada je dr. Franjo Tuđman bio u posjeti Hrvatima u Torontu 1987. godine, izrazio je pred skupom otovreno, jasno i glasno da mu ideje HNO ne smetaju. Vidi časopis Otpor br. 4 1987. Mo. Otporaš.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

POVIJEST KUĆE PETRA BOBAN GABRIĆA – BOBANOVA DRAGA

Objavljeno

na

Objavio

Na ovom mjestu gdje se nalazi kuća Petra Boban Gabrića bila je jedna mala seoska, niska slamom pokrivena kuća. Ta kuća pripadala je Gabri Boban (1879-1948). Gabro je sin Mate Boban (1833-1906), Petar (1907-1981) je Gabrin sin, a ja sam Petrov sin. Dakle, Mate Boban zvani Vuško je bio moj pradjed, Gabro Boban Vuškin je bio moj djed, Petar Boban Gabrića je moj otac. Tako su se po različitim nadimcima kod nas u selu raspoznavali ljudi. Tu malu slamnatu kući je kamen sagradio Mate Vuškin a sin Gabro mu pomagao. Mate je imao pet kćeriju i jednog sina, Gabru.

Kuća je bila malo za kućnu čeljad. Kčeri su se udale, Gabro je ostao sam sa roditeljima. Gabro se oženio 1905., roditelji su mu umrli 1906. Moj otac Petar se rodio 1907. U toj staroj maloj i slamnatoj kući su živjeli Gabro i supruga mu Matija, dvije kćeri Jaka i Ivica, dva sina Petar i Mate. Petar i Ranko Boban su isto godište, kuća uz kuću, odrasli skupa, igrali se skupa, srpskim žandarima i financima prkosili. Obadvojica odlaze 1927. na odluženje vojnog roka srpske kraljevske vojske. Po izlasku 1928. godine iz vojske, Ranko je otišao u Seraing, Belgija. Zaposlio se u jednoj željezari. Pisao pismo svojem kolegi Petru, mojem ocu, da dođe kod njega u Seraing i da može s njim raditi. Pošto moj otac nije mogao dobiti papire na svoje ime, a razlog je bio zbog jedne tuče sa žandarima 1927. pred Bogutovom kućom. Susjed Ante Grubišić (1900-1967) pok. Marka je imao papire za Seraing. Pošto mu je otac umro par tjedana ranije, on nije mogao ostaviti mnogobrojnu kućno čeljad bez odrasle muške glave u kući. Kako u to vrijeme službeni papiri nisu nosili nikakove slike, osim imena i prezimena, moj otac je pod imenom Ante Grubišić u siječnju 1929. godine otišao kod Ranka u Seraing. Tu se je zaposlio i bio sve dok po zapovjedi Ustaškog Pokreta nije došao kući početkom 1933. Te iste godine, u studenom moj otac je je oženio. Kako mi je pričao da je donio malo “para” koje je uštedio, kako bi mogao napraviti kuću, kupiti konja i uprežna kola, jer da mu je dozlogrdilo sve motikom kopati i sve iz brda i polja donositi na svojim ramenima kući.

Ova slika je uzeta 1931. godine u Seraing-u. Kako mi je otac pričao svi su iz naše Sovićko/Goričke župe. Svi su bili članovi Hrvatskog Radničkog Saveza, iz kojeg su se mnogi učlanili u Ustaški Pokret. Iako mi je otac pričao tko je tko na ovoj sliki, kako je to davno bilo, ja se njihovih imena više ne sjećam. Sjećam se: Ranko Boban je prvi s desna koji desnu ruku drži na lijevom ramenu mojem ocu Petru Boban, koji sjedi, drži cvijeće u desnoj ruki na malom okruglom stolu.

Gore prikazana slika kuće Petra Boban Gabrić je pravljena na ruševinama stare kuće. Preko zime 1938 i 1939 godine bila su dva Imoćana – čijih imena se više ne sjećam – oni su dolazili u Bobanovu Dragu i klesali kamen za gradnju kuće, tako da je sav kamen bio pripremljen za gradnju kuće. Rad na kući je započet u proljeće i radilo se je svaki dan osim nedjelje i svetkovine. Krov na kuću je stavljen uoči svetkovine sv. Ilije, tj. 19 srpnja 1939.

Pošto je naša kuća u to vrijeme bila najveća u selu, u borbama protiv partizana u proljeće 1943. godine njemačka vojska je izabrala našu kuću kao svoj vojnički stožer. Kao dijete sjećam se nekih slučajeva, poimenica u jutro kada bi se vojnici iza naše kuće, na vrtlu kako smo ga zvali, vježbali i neke nerazumljive priče  pričali i pjesme pjevali. Najuočljivije je za mene bilo vidjeti kako su ti njemački vojnici nekom četkom prali zube. Mi smo imali u kući – i danas je tu – čatrnju, tako smo ju zvali. Vojnici bi kantom iz čatrnje uzeli vodu, vojnik bi vojniku pomagao držati vodu u jednoj vojničkoj posudi dok bi ovaj zube prao. Za nas mališane, djecu Petra i Ive/Vićeke Boban Gabrića je to bilo tada kao što je danas za djecu što svaki dan na TV gledaju. To je najblaže što bih mogao usporediti dječiju znatiželju i zainteresiranost tada s dječijim znatiželjama i zainteresiranostima danas.

Kada je stjecajem svijetskih političkih gibanja i silom jačega – A NE ŽELJOM HRVATSKOGA NARODA – uništena Hrvatska Država u svibnju 1945. godine, nastupio je novi jugoslavenski politički poredak. Kako je to bilo kod nas u Bobanovoj dragi, tako je isto bilo i na drugim mjestima širom i diljem cijele tadašnje komunističke Jugoslavije. Nove vlasti su izabrale našu kuću, kuću Petra Boban Gabrića za svoje, tj. njihove komunističke kružoke, tj. sastanke. Kako tada, u to vrijeme, nije bilo sredstava javnog priopćivanja kao danas, vlasti bi izabrali jednog iz sela i zadužili istog da iđe od kuće do kuće i svakom domaćinu kuće uruči pozvinicu da tu i tu večer neizostavno dođe na sastanak u kuću Petra Boban, Gabrića.

Kod nas je bio izabran i zadužen Petar Boban, Dedo. Ovaj Petar Boban, Dedo je kod nas u Bobanovoj Dragi bio godinama, iz godine u godine od seljana Bobanove Drage, izabran kao seotski poljar, tj. čovjek zadužen da nadzire i pazi na polje, zvonar koji bi nedjeljom prvim oglasom zvaona u 9 sati u jutro najavio da je vrijeme pripremanja za ići k sv. Misi. Drugi oglas zvaona je u 10 sati koji mještanima sela daje znak da je vrijeme polazka k sv. Misi koja počima u 11 sati. Naše selo Bobanova Draga je bila udaljena od Crkve 6 kilometara, tj. trebalo nam je sat vremena hoda da ne zakasnimo u Crkvu. To je tada tako bilo.

Tu u našoj kući su prisilno i nametnuto od strane jugoslavenskog komunističkog režima održavani sastanci, počevši, skoro odmah od svibnja 1945. pa sve do polovice 1955. Iz Mostara ili čak Ljuguškoga bi došla, uvijek tri visoka predstavnika ili Ozne, kasnije Udbe ili komunističke Partije. Ja kao dečkić bi sjedio između šporeta gdje se je vatra ložila i drvene velike klupe koja je bila tik zida. Razmak između šporeta i te velike drvene klupe bi bio nekih metar, ako ne i malo manje, ali svakako dovoljno za stolac i jednu osobu. Ja sam sjedio na tronožcu između šporeta i velike drvene klupe leđima okrenut zidu. To je bilo moje mjesto, namjerno, slučajno ili oboje. Otac bi mi uvijek govorio: ti mali šuti i ništa ne govori, jer nije virovati ovim stršenovima, francuski “frelon”. U toj našoj kuhinji koja je u isto vrijeme bila i dvena i radna soba bi se smjestili silom natjerani Bobanjari, nekada i preko trideset ljudi, da slušaju tu trojcu predstavnika jugoslavenske kominističke vlasti. Ova trojica “govornika” – nisu uvijek isti bili – bi uvijek sjedili na toj velikoj drvenoj klupi, tj. odmah uz mene gdje sam ja sjedio. Možda su oni to “njihovo” mjesto izabrali namjerno, jer su imali potpuni pregled na sve ostale, a i sebe su zaštitili, jer im iza leđa nitko nije bio.

Tema ili teme svakog sastanka su bile iste: Domači izdajnici, narodni neprijatelji, drugim riječima “pranje mozga”. Vrlo dobro se sjećam jedne žestoke prepirke između ove trojie i brata hrvatskog Viteza i Legendarnog zapovjednika Elitne Crne Legije generala Ranka Boban. Jedan od ovih trojice je pričao kako svako domaćinstvo mora se uključiti u DOZ, a pri otkupu duhana će se svakom domaćinstvu oduzeti novac za podmiriti troškove DOZ-a. DOZ u ovom slučaju znači: Državno Osiguravajući Zavod. Ljudi su pognute glave slušali, pušili, kašljali i šutili. Govornik poslije svojeg izlaganja, da se uvjeri da su ljudi zapamtili što i o čemu je on govorio, upri prstom u Petra Boban, nadimkom Puce, to je Rankov brat: Ti druže deder ti nama kaži o čemu sam ja sada pričao i što znači DOZ… Puce, nadut, pun srdžbe odgovori: Ja tebi nisam drug. Ti i ja se ne poznamo. Ja imam samo jednoga druga i sa tim drugom spavam, a to je moja žena. Sve drugo što si ti priča ja ništa nisam razumio…Pa daj nam reci šta znači DOZ, kad ništa drugo nisi razumio, nastavio je govornik. Puce se diže, izvadi lulu i muškim glasom njemu: A nemoj ti meni tu sada mudrovati. Ti mene pitaš za ono što ja ne zeznam. Ja ću sada tebe pitati što bi ti trebao znati a to je koliko kila prosa (tj. usjeva, mo.) treba za jedan oranja? Govornik se malo zamislio te odgovorio: Neznam. Ja nisam zemljoradnik…E, srnavu ti božiju, ti znaš tvoje a ja znam moje, i neka na tome ostane, zajapureno mu odgovori Rankov brat Petar Boban, Puce.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati