Connect with us

Kolumne

Ristić: Kako je mladi i karizmatični Biden potukao nepopularnog Trumpa?

Objavljeno

on

Dok svi tvrde da je Biden pobijedio i natječu se čestitati, upadljivo izostaju postizborne analize koje bi nam objasnile kako je uspio pobijediti Trumpa.

Ako pratite postizbornu američku dramu, vjerojatno, kao i većina promatrača, imate dojam kao da gledate dva potpuno različita filma, dvije paralelne stvarnosti. Amerika trenutno liči na auto s dva volana i dva vozača, gdje svaki od njih “vuče” vozilo na svoju stranu.

S jedne strane imate medije koji kažu kako je Joe Biden novi “izabrani predsjednik” SAD, dok s druge strane imate Trumpov odvjetnički tim koji osporava rezultate izbora i tvrdi kako će dokazati “izbornu prijevaru”.

Kome vjerovati, čija je stvarnost “prava”? Teško je to reći, jer nijedne ne krasi baš ljubav prema istini. Ali, ono što je indikativno jest način na koji se medijski unisono nameće samo jedna istina. Zašto bi netko tko je toliko siguran u svoju pobjedu ulagao toliko energije kako bi ušutkao bilo kakav glas kritike s one druge strane?

Ako je Trumpovu pobjedu dvije godine istraživao specijalni istražitelj Mueller, zbog čega bi sad bilo sporno da Trumpov tim redovnim putem istraži Bidenovu pobjedu? Autor čuvenog “Dilberta” i jedan od najlucidnijih američkih političkih komentatora, Scott Adams, nedavno je iznio zanimljivu opasku o “psu koji ne laje”, primijetivši kako je dosta čudno to što nijedan ozbiljan analitičar nije izašao s tvrdnjom kako su ovi izbori bili pošteni.

Duga je povijest krađe na američkim izborima, ali nikad nije bilo ovoliko sumnji na nepravilnosti. Da se u nekoj drugoj zemlji izborna pravila mijenjaju uoči izbora ili se usred noći pojavi stotine tisuća glasova za samo jednog kandidata, svi bi tražili nove izbore.

Ali, postoji u toj priči još jedan “pas koji ne laje”. Naime, dok svi tvrde da je Biden pobijedio i natječu se čestitati – upadljivo izostaju postizborne analize koje bi nam objasnile kako je Biden pobijedio? Doduše, takvih analiza nije bilo ni prije izbora, osim pozivanja na sumnjive ankete i ponavljanje mantri o “zlom narančastom čovjeku”.

Ja sam prije izbora izašao s analizom u prilog Trumpove pobjede, pa mislim da bi bilo pošteno da sad bar netko izađe s analizom Bidenove pobjede. Ne bi to bilo malo pregnuće, a zaslužilo bi svaku pohvalu javnosti. Svakako bi zahtijevalo inovativan duh, jer sadašnja politička analitika ne posjeduje pouzdane alate s kojim bi objasnila navodnu Bidenovu pobjedu.

Volio bih vidjeti tu analizu koja bi nam objasnila lucidnost strategije da se iz podruma i s polupraznih parkirališta pobijedi kandidat koji na svojim skupovima okuplja desetine tisuća ljudi i koji je kod svojih pristalica pobudio entuzijazam dosad neviđenih razmjera.

Evo još par apsurda koje bi morala razriješiti ta zamišljena analiza. Nijedan predsjednik koji je išao u reizbor nije izgubio izbore ukoliko je uspio povećati broj glasača u odnosu na prethodne izbore. To je nekako uspjelo samo Trumpu, koji je za 17% povećao broj glasača u odnosu na 2016. godinu.

Pozivati se na presedane i reći kako “uvijek postoji prvi put”, znači dati ime nevolji, a ne ponuditi rješenje. Presedani su poticaj na traženje objašnjenja, a ne izgovor za njihovo odsustvo. Izbori u kojima se natječe aktualni predsjednik uvijek su referendum o njegovoj vladavini. Broj glasova za Trumpa nam govori kako je 11 milijuna ljudi koji nisu glasali za njega 2016., sada dalo glas njemu. Pa ipak, iako su milijuni ljudi zadovoljni Trumpom, ispada kako je još više njih bilo nezadovoljno. Tako smo dobili 15 milijuna novih glasača koji su glasali za mladog, vitalnog i karizmatičnog Joe Bidena, čovjeka toliko popularnog da je potukao sve rekorde – popularniji čak i od Obame.

Nezadovoljni glasači ostaju kod kuće ili glasaju za protukandidata. Carter je 13% svojih glasača ostavio kod kuće, stariji Bush 20%. Teško je za nekog tko je na izbore izvukao 11 milijuna novih glasača reći kako je nepopularan. To su samo neki od razloga zbog kojih bi bilo neozbiljno raditi analizu Bidenove pobjede bez prethodnog ozbiljnog preispitivanja apsurda i presedana s kojim nas rezultati tih izbora suočavaju.

Čudan je svijet u kome živimo. A jedna od najčudnijih stvari u njemu je to što se ničemu ne čudimo, već lako i bespogovorno pristajemo na apsurde koji nam se serviraju kao bjelodane istine. Nekad je čuđenje bilo početak svake spoznaje, danas je sinonim za naivnost i zabludu.

Pristanak na apsurd rađa u čovjeku cinika i ostavlja ga bez nade u smislenost svijeta. To je orvelijanski svijet u kojem 2+2 nije nužno 4. Kao protuotrov takvom jadnom stanju duha trebalo bi naoštriti onu Occamovu britvu. Zato nestrpljivo čekam tu analizu, koja bi nam dala bar jedan razlog da se manje čudimo.

Borislav Ristić / Večernji list

Trump: ‘Demokrati su varali. To je bilo lažno glasanje’

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari