Connect with us

Kolumne

Ristić: Oni koji opravdavaju pucnjavu na gradskim ulicama ne žele dobro svojoj djeci, a ni unucima

Published

on

Demonizacija političkih protivnika i relativizacija zlodjela gura cijelo društvo na rub ponora.

Kada nasilje prodre u društveni prostor, kao što se to nama dogodilo prošlog ponedjeljka ujutro na Trgu sv. Marka u Zagrebu, to je znak da smo se kao društvo našli na rubu.

Zato je zadnji trenutak da “povučemo ručnu” i zamislimo se nad situacijom u kojoj smo se svi skupa našli. Jednim je bezumnim činom prijeđena granica normalnog, a okolnosti koje su nas snašle – od karantene i potresa, do koronakrize i straha za budućnost – ne idu u prilog brzog i lakog vraćanja društva na tračnice kakve-takve normalnosti.

“Stanje svijesti” jednog društva najbolje se vidi na društvenim mrežama, jer one mnogima služe kao svojevrsni ispušni ventil. Zbog toga neki sada podržavaju ideju cenzure na tim platformama. Ali, koliko god nitko normalan ne može braniti govor mržnje, toliko društvene mreže, s druge strane, omogućuju ljudima da se ispušu virtualno, pa neće napraviti glupost u stvarnom svijetu.

Dok se prije za nekoga tko “pukne” i napravi glupost uvijek govorilo kako je bio miran i tih, sada imamo priliku lakše prepoznati koga treba u stvarnosti izbjegavati. Probleme ne treba gurati pod tepih, ali je istina i kako riječi nisu nikad samo “prazan zvuk”, već i energija. Zbog toga i Biblija kaže: “Pazi što govoriš, jer tvoje će te riječi spasiti, tvoje će te riječi osuditi.” Tu se naročito treba čuvati političkog radikalizma i težine riječi izgovorenih u javnom prostoru.

Zemlja je okrugla, pa ako idemo dovoljno dugo udesno, odnosno ulijevo, na kraju se uvijek nađemo na istoj točki. Koliko god bilo opravdano napadati vlast, to uvijek treba raditi argumentirano i nuditi rješenja, jer radikalizam, kad jednom naraste, više nitko ne može kontrolirati.

Radikalne političke ideje mogu pokrenuti ljude, ali kad se one ne ostvare slijedi frustracija i nemoć, koja svoju iluziju održava živom kroz neprihvaćanje realnosti. Tako smo, umjesto opravdanih i argumentiranih kritika vlasti dobili demonizaciju političkih protivnika, a taj je politički radikalizam onda, zbog društvenih, obiteljskih ili uopće životnih okolnosti, na kraju nekoga potaknuo na prelaženje svih granica.

Zato imamo apsurd da netko u centru prijestolnice puca iz kalašnjikova, pri čemu rani jednog policajca i puca na još dvojicu, a da netko to nazove “buntom”.

Sličan politički radikalizam imamo trenutno na djelu i u Americi, gdje se nekoga proglasi “Hitlerom”, a protiv Hitlera su onda sva sredstva dozvoljena. Tako se i kod nas u jednom dijelu medija ide s demonizacijom u kojoj se nekoga doslovno etiketira kao “Aleksandra Karađorđevića”, nenarodnog vladara, kojega se, pod svaku cijenu i ne birajući sredstva, mora i treba srušiti.

A nakon što nekome nacrtate metu na čelu i pretvorite ga u novog Aleksandra Karađorđevića, sljedeći logičan korak je da dobijete to što smo dobili – pucnjavu automatskim oružjem po najvišim državnim institucijama. Teroristički čin, u kojem je izgubljen jedan mladi život, njegova obitelj gurnuta u očaj, a čitavo društvo relativizacijom tog zlodjela na rub ponora.

Iz svega ovoga pouku trebaju izvući i vlasti. Uzmite samo podatak da je, u nazovi normalnim okolnostima, od kraja rata preko 3000 branitelja oduzelo sebi život. Kada se na to dodaju okolnosti krize u kojoj smo se našli i nesigurnost ljudi za egzistenciju, jednosmjerne odluke koje se donose preko noći ne idu u prilog normalizaciji prilika. A što će tek biti sad kad je ukinut moratorij na ovrhe, a zakon donešen tako kako jest, u pozadini i dalje nepravedan?

Trebamo biti svjesni kako je zbog tih teških okolnosti puno normalnih otišlo u kolonu mentalno nestabilnih i da zbog svega toga treba pokazati više razumijevanja.

Izvanredne okolnosti u kojima se nalazimo mogu i normalnu osobu gurnuti preko granice, a što tek očekivati od onih, da se tako izrazim, s prenapregnutim živcima? To nikako ne znači relativizirati i opravdavati ovaj gnjusan čin. Onaj tko to brani i priča o “idealizmu”, neka Boga moli da se, ako bi se, ne-daj-Bože, nešto slično ponovilo, na mjestu pucnjave ne nađe njegovo dijete ili unuče.

Ostvarena politička pobjeda ne znači politički trijumfalizam, jer pobjednik odvojen od stvarnosti daje izgovor radikalima za relativizaciju zlodjela i traženje “trećih dimenzija”. Apsurdno je ponašati se u stilu “mi imamo većinu i možemo raditi što nas je volja”, jer je to hrana pojavama i likovima koji potiču podjele u društvu.

Jedan je pokazao kako se do Markova trga može lako i tamo istresao lubenice, a drugi je tamo došao s automatskom puškom. Ne želim biti zloslutni prorok, koji bi nagađao što bi mogao učiniti netko treći. Ali se nadam kako bi svima, koliko-toliko normalnima, trebalo biti kristalno jasno da se trebaju širom otvoriti oči i bolje komunicirati politike, kako one provedene tako i one koje se misle provoditi, a sve kako one ne bi poslužile kao izgovori velikim propovjednicima mraka u političkoj instrumentalizaciji očaja, pogonskog goriva svih slobodnih radikala.

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari