Pratite nas

Kolumne

Ristić: Trump je svijet oslobodio od monstruma Sulejmanija kako bi Iran doveo za pregovarački stol

Objavljeno

na

Ovih dana, dok gledam i čitam o onome što se događa na Bliskom istoku, u podsvijesti mi se odigravaju scene iz trima Oscarima nagrađenog filma “Argo”. To je film koji započinje scenama u kojima bijesna svjetina 1979. godine, na vrhuncu islamske revolucije u Iranu, juriša na američko veleposlanstvo u Teheranu. A sada uživo, 40-ak godina poslije, imamo priliku gledati scene identičnog filma, u kojemu ta ista svjetina u službi tog istog režima ovoga puta juriša na američko veleposlanstvo u Bagdadu.

Čini mi se kao da nam se povijest ponavlja poput lošeg vica, samo što su sada ulozi puno viši. A kako se uopće svijet našao u situaciji da ga repriza loše povijesti drži na nekoliko koraka od katastrofe? Da bismo to razumjeli moramo se vratiti nekoliko godina unazad.

Vrata takvom razvoju događaja otvorila je prvo Bushova administracija, koja je kako je vrijeme pokazalo pod lažnim izgovorom prijetnje od kemijskog oružja krenula u mijenjanje režima u Iraku, što je za posljedicu imalo narušavanje odnosa snaga na čitavom Bliskom istoku i njegovu destabilizaciju.

Poslije je situaciju dodatno začinio lažni mirotvorac Obama, koji je, kako bi opravdao ničim zasluženu Nobelovu nagradu za mir, bez jasne strategije iz Iraka povukao većinu američke vojske i tako otvorio vrata pakla. Poslije ćemo vidjeti kako je pod njegovom stražom formiran ISIL, kako se sukob iz Iraka prelio u Siriju i svu katastrofu koja je iz tog proizašla.

Mandat završava uvučen u sedam ratova, pa u želji da ostavi bilo kakvu ostavštinu za sobom, doslovno plaća iranskom režimu 1,7 milijardi dolara kako bi potpisali nuklerani sporazum. Da bi apsurd bio veći, oni taj novac koriste za širenje svog utjecaja kroz financiranje ratova na Bliskom istoku.

Kako bi počistio nered koji je iza sebe ostavila administracija mekušca Obame, kojemu su Rusi pred očima okupirali Krim, Trump kod preuzimnja vlasti prvo što radi je – povlačenje crvene linije na pustinjskom pijesku. Tako u prvim mjesecima svog mandata ispaljuje 59 Tomahawka na sirijsku zračnu bazu, dok istovremeno u Afganistanu baca “majku svih bombi”.

Trump je u svojoj predizbornoj kampanji najavio kako želi okončati beskonačne ratove i povući američku vojsku iz Iraka i Sirije – jer tamo nije ni trebala biti. Ali, da bi to mogao napraviti, on prvo mora promijeniti uvjete na terenu.

Prvi uvjet je ispunjen kad je Isil uništen, a njegov vođa al-Bagdadi likvidiran. Drugi uvjet je stavljanje Irana i njegovih proxya pod kontrolu. Da bi se povukla iz regije, Americi je još potrebna nadogradnja na nuklearni sporazum s Iranom, jer postojeći sporazum ne obuhvaća pitanje iranskih balističkih raketa, kao ni njihovo širenje utjecaja kroz razne proxy vojske.

Iran to ne prihvaća, pa Trump objavljuje da izlazi iz sporazuma i nameće Iranu ekonomske sankcije. U početku se Iran trudio ponašati kao da ga to ne pogađa, ali kada im se ekonomija našla u slobodnom padu, počela je primjena strategije asimetričnog ratovanja.

Asimetrično ratovanje uključuje proxy napade koje organizira i njima rukovodi general Kasem Sulejmani, zapovjednik Iranske revolucionarne garde s naglaskom na inozemstvo. To je čovjek koji je svoj krvavi potpis ostavio ne samo na Bliskom istoku, nego se njegovi krvavi tragovi vide od Europe do Afrike, odnosno od Bosne pa sve do Libije, kada je napadnuto američko veleposlanstvo u Bengaziju. A koji mu je krajnji cilj dovoljno govori naziv njegovih specijalnih postrojbi “Kuds”, što je arapska inačica naziva za Jeruzalem.

Uslijedili su napadi na šest tankera u Hormuzu i na saudijsku rafineriju, ali kada su srušili 130 milijuna dolara vrijedan američki dron svijetom je odjeknula vijest kako je Trump odobrio odmazdu, ali je od napada u zadnjem trenutku odustao. To je bilo upozorenje.

Zatim su u Iraku počeli sunitski prosvjedi protiv iranske okupacije, na što Iran šalje vojsku koja u krvi guši pobunu. Nakon pogibije jednog Amerikanca, Trump uzvraća napadima na baze njihovih proxyja u Iraku. Šijitske milicije odgovaraju napadom na zgradu američkog veleposlanstva u Bagdadu. Trump osjeća da mora djelovati brzo.

On je u svojoj kampanji protukandidatkinji prigovarao loše djelovanje u slučaju Bengazi, kada je ubijen američki veleposlanik, i sada nije mogao ostati skrštenih ruku. Tada tvita “Anti-Benghazi”, i šalje jasnu poruku Irancima da to “više nije upozorenje, već prijetnja” – da su prešli njegovu crvenu liniju.

Iran na tu poruku ostaje gluh, izrugujući se kako im ne može ništa, te šalju u Irak Sulejmanija kako bi koordinirao napad na veleposlanstvo u Bagdadu.

Suočen s ovakvom eskalacijom, Trump se odlučuje na likvidaciju tog monstruma na čijim je rukama krv tisuća ljudi, koga Amerikanci smatraju direktno odgovornim za smrt više od 600 svojih vojnika. Trumpova je logika da se do mira može doći jedino kroz pokazivanje snage.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Nakon eliminacije Sulejmanija, on šalje jasnu poruku kako će u slučaju bilo kakvog napada, u sjećanje na 52 američka taoca iz veleposlanstva u Teheranu, raketirati 52 lokacije u Iranu – uključujući i kulturna dobra.

Je li kulturno dobro džamija na koju je izvješena crvena ratna zastava, koja poziva na džihad? Ili je to možda Homeinijev mauzolej, simbol režima? Napad na kulturna dobra bio bi ratni zločin, ali tu treba imati na umu Trumpovu logiku prema kojoj je uvođenje kulturnih ciljeva u jednadžbu samo dizanje uloga do maksimuma, kako se takav ishod nikada ne bi dogodio.

Ali, to ne znači da je Trump blefer. On ne priželjkuje rat, ali ako s druge strane bude netko toliko lud i ubije nekoga od Amerikanaca, on će morati odgovoriti. Kada bi bio prisiljen gađati 52 lokacije, imao bi izgovor da nije išao “do kraja”, i kako nije ciljao kulturna dobra, zato što je to stoljetna narodna baština, a da narod ne može kažnjavati zbog krivnje 40 godina starog režima.

Ubojstvo drugog čovjeka režima također znači dizanje uloga, jer tada onaj prvi zna što ga čeka ukoliko nastavi. Da je ajatolah razumio poruku imali smo prilike vidjeti kada je Iran prije odmazde, koju je započeo u točnu satnicu ubojstva Sulejmanija, obavijestio Iračane o napadu – a time i Amerikance – kako ne bi bilo žrtava.

Trump je bio zadovoljan što su razumjeli poruku, pa je svoj govor odložio za sutradan. U tom je govoru poslao jasnu poruku kako njima “ne treba nafta s Bliskog istoka” jer je Amerika broj jedan u proizvodnji nafte i kako je energetski neovisna, ali i pozvao europske saveznike koji su ovisni o bliskoistočnoj nafti da se više uključe kako bi Iran doveli za pregovarački stol. “Svi moramo raditi zajedno na sklapanju sporazuma s Iranom, koji bismo svijet učinili mirnijim i sigurnijim mjestom.”

Trump je u kampanji najavio kako neće rušiti režime, već da želi sjesti za stol, makar i s diktatorima, kako bi okončao beskonačne ratove. Tako ispada da je Trump oslobodio svijet monstruma Sulejmanija kako bi Iran doveo za pregovarački stol.

Iran, s druge strane, odbija ispruženu ruku i podiže proizvodnju uranija na 5 kg dnevno, pa je Trump prisiljen na dodatno pooštravanje sankcija i slanje poruke kako neće dozvoliti da se ovi domognu nuklearnog naoružanja. Ta poruka bi se mogla izraziti i riječima nedavno odlikovanog američkog vojnog časnika koji kaže: “Mi ne želimo rat, ali ako vi želite rat s Amerikom, jedno je sigurno – netko će drugi odgajati vaše sinove i kćeri.”

Borislav Ristić / Večernji list

Trump: Dok sam ja predsjednik, Iran neće imati nuklearno oružje

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari