Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ristić umjesto Bajrušija – Josipović ponovno zatraljao

Objavljeno

na

Josipović je  nastavio sa svojim lažima o događajima u Širokom Brijegu 1945. godine, a ovaj  put mu je umjesto Roberta  Bajrušija pokušao asistirati novinar Večernjeg lista Borislav Ristić. I opet neuspješno, jer je  Ivo Josipović u tolikoj mjeri intelektualno potkapacitiran da nije uspio zahvatiti ni  ovaj Ristićev centaršut kako treba.

Ali, sad bar  imamo dokaz  da je cijelu priču pokrenuo portal Kamenjar.com mojim osvrtom na upad sljedbenika najgore zločinačke ideologije u povijesti čovječanstva – socijalizma, na tribinu u organizaciji don Damira Stojića na kojoj je  o svom obraćenju u zatvoru, gdje je nevin proveo više od 17 godina, svjedočio Dario Kordić.
Ristić je u Večernjem listu, dakle novini kojom suvereno vladaju pijuni Georga Sorosa tobože „napao“ Josipovića u jednom igrokazu kojim je mene osobno pokušao pogoditi ispod pojasa.  A koji dan kasnije  Ristiću se u „napadu“ na Josipovića pridružio i  notorni Branimir Pofuk, koji par dana kasnije  u svom pamfletiću u kojem napada i pljuca po svojoj omiljenoj meti – Katoličkoj crkvi u  Hrvatskoj, nimalo slučajno spominje medački džep.

Također nimalo slučajno, Ristić relativizira genocidni zločin streljanja  261 ranjenika iz vukovarske bolnice trpajući taj genocidni zločin u organizaciji  „Uprave bezbednosti JNA“ kolokvijalno poznatije kao KOS, s  legalnim, legitimnim, preventivnim i neočekivanim napadom HVO-a na selo Ahmiće u srednjoj Bosni, kao što relativizira zločinačku ulogu jugo-srpskog generala Ratka Mladića trpajući ga  u isti koš s generalom Mirkom Norcem, kojeg  je pravosuđe u Hrvatskoj, bez ijednog jedinog dokaza, osudilo u čak  dva predmeta.

Ako ponovno pročitate moja dva teksta u kojima sam za Kamenjar.com prokomentirao prepisku između Sesardića i Josipovića, lako ćete uočiti da sam istakao upravo slučaj Ahmića i  generala Norca kao  antipode Josipovićevim papajzanijama u kojima relativizirajući ratni zločin  nad Franjevcima u Širokom Brijegu on  zapravo brani ideologiju internacional-socijalizma (komunizma) i svog oca koji je kao  visoko-pozicionirani  član komunističke partije u bivšoj propaloj državi sudjelovao u odlukama o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. Pa kad  Josipović već nema hrabrosti bubnuti da je pokćerka Stjepana Ševe, mala Rosemarie u  dobi od  9 godina bila „naoružana“, on se tim lažima istovara po Franjevcima sa Širokog.

Pritom Josipović ponovno ne navodi niti  jedan relevantan izvor za  svoje izmišljotine. Ponovno mu se pričinjavaju „britanski i  njemački izvori“ kojima on naravno, ne navodi točnu  referencu jer isti ne postoje, ali u priču uvodi novu kategoriju – „rođake partizanskih sudionika borbi“.  Pritom kaže:

U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri.“

Josipović ovdje kao  izvor navodi nekakvog „g. Torbicu“ i to je jedini „rođak“ kojem navodi  bar prezime. Ovim bijednim „argumentom“ Josipović zakucava obje  moje teze kao  točne:

1. Riječ je o potpuno maloumnoj osobi

2. Riječ je o  osobi koja  nema blagog pojma o pravnoj znanosti

Svjedočenje  fantomskih „rođaka“ pa i „g. Torbice“ u pravnoj znanosti zove se svjedočenje iz druge ruke, odnosno svjedočenje po čuvenju, odnosno rekla-kazala i ni u jednom uređenom  pravnom sustavu bilo koje pravne države ne može se uzeti kao dokaz.
Osim toga, ono što  Josipović iz treće ruke prepričava to što mu je „g. Torbica“ prepričao iz druge ruke u direktnoj je suprotnosti s onim što je  Robert Bajruši objavio u svom famoznom dodatku, navodeći dokument-izjavu „komandira 1. čete 1. bataljona Ivana Jukića“ koji je očito i sam bio sudionik u  počinjenju ratnih zločina koje je pokušao opravdati  tezom o  „ šest naoružanih klerika koji da su se predali“.
Dakle, izjavu direktnog  sudionika borbi, a vrlo vjerojatno i počinitelja ratnog zločina  nad  nenaoružanim Franjevcima, Josipović iz treće ruke  pobija preko  „g. Torbice“ iz druge ruke.
To  vam tako izgleda kad internacional-socijalisti odnosno komunisti krenu sa svojim lažima, pa onda  svaki put iznova griješe upadajući u novu, sve dublju i sve veću laž.

Josipović također u svom pamfletu Ristića „napada“ samo pričom o tome da mu „udaraljke iz spota sliče na hrenovke“ i to je sve.

Iz  toga  je jasno da su se Ristić (koji  je se mnom  na facebooku imao nekoliko pokušaja srazova argumentima i predviđanjima i svaki put je izvukao deblji  kraj jer je i on jedan intelektualno potkapacitirani  blefer koji se  u svom  „napadu“ na Josipovića a zapravo u napadu zavisti  otresao o mene ) Josipović, Pofuk i  Bajruši  udružili u pokušaju  neuspješnog napada na Kamenjar i mene osobno.
Unatoč činjenici da ja stalno njih i  puno sličnih njima stalno pozivam na  sučeljavanje argumentima, kad god hoće, gdje god hoće, koliko god njih da se skupi protiv mene samog, pod kojim  god uvjetima hoće, oni glume da me ignoriraju, a  stalno im se događa da se očešu od mene, i  o demokratski portal Kamenjar kojeg bi oni na silu htjeli proglasiti „ustašoidnim“. Pa zašto onda svi odreda čitaju tekstova s  „ustašoidnog“ portala?  Zašto tu usiljeno ne glume ignoranciju?

Par riječi o medačkom džepu: baš kao i  u slučaju Ahmića, riječ je o preventivnom, legalnom i  legitimnom napadu. Akcija „medački džep“ odnosno pravim imenom „džep 93“ je briljantna  i kao  suza  čista, kirurški  precizno  izvedena vojna operacija nižeg taktičkog značaja. Da je bilo tko od nabrojanih  diletanata uopće pročitao presudu notornog Mrčele o medačkom džepu vidio bi da se čak ni notorni Mrčela nije usudio osuditi  generala Norca za ubojstvo. Naime, general Norac u toj presudi osuđen je samo za uništavanje imovine, bez obzira što ta priča nimalo ne  drži vodu i što  je  sve u svezi s tim nepostojećim kaznenim djelom bilo počinjeno u  skladu s  međunarodnim ratnim pravom.

Par riječi o Ahmićima: Ahmići su bili legalan i legitiman vojni cilj HVO-a, a tijekom operacije bilo je  nešto kolateralne štete. Materijalnih dokaza da se u Ahmićima dogodio ratni  zločin nema, a ako  su točne špekulacije o incidentima tijekom  te operacije koje se mogu podvesti pod kršenje međunarodnog ratnog prava, riječ je o  pojedinačnim incidentima koji su se dogodili na mah.

Postoje  dva osnovna tipa  ratnih zločina, jedan je zločin na mah kakav se dogodio u vijetnamskom selu My  Lai  od strane američke  vojske, i postoji hladnokrvan, smišljen  i  organiziran zločin kakvog su  počinili njemački nacional-socijalistički zločinci  u  češkom (tada još čehoslovačkom) selu  Lidice.

Ako je  zločina  u Ahmićima i bilo, takav  spada u My Lai kategoriju.
S druge strane, streljanje 261 ranjenika na Ovčari bez  ikakve sumnje spada u Lidice kategoriju.

Trpati takve stvari kao što to čini Ristić, u isti koš, podlo je i zlonamjerno. Isto tako, ako je  već Ristić naveo Blaškića kao paradigmatskog počinitelja zločina Hrvata nad Muslimanima u BiH mogao je  bar  navesti Hadžihasanovića ili Kuburu kao u Haagu  pravomoćno osuđene muslimanske zločince za zločine nad Hrvatima. Međutim, gle čuda, Ristić od Muslimana navodi  samo Delića, koji je u  Haagu osuđen samo  za zločine nad Srbima, a oslobođen za zločine nad Hrvatima.
Malo  je  tu  previše zlonamjernih  podmetanja da  bi se govorilo o „slučajnostima“.

U „Matchdayu 2.“ pokazao sam kako Josipović spominjanje zloglasne nacional-socijalističke tajne policije GESTAPO u izvješću OZNA-e želi proturiti kao  „njemački izvor“. I sad, u svom kupus-pamfletu objavljenom u Večernjem listu ponavlja  istu laž. Josipović zapravo stalno ponavlja jedne te iste laži ne  nudeći nikakve izvore ni reference.  To je vjerojatno stoga jer je  usvojio informacijsku doktrinu  socijalista Josepha Goebbelsa po kojoj „ako dovoljno puta izgovoriš laž, ljudi će to početi smatrati istinom“.
Josipovićeva laž da su Franjevci  bili naoružani i da su sudjelovali i borbama najbolje je demantirana forenzičkim nalazom medicinskog tima koji se bavio  ovim pitanjem, a kojeg  možete vidjeti na slijedećem linku:

http://www.cmj.hr/2007/48/4/17696307.htm

Kad bi Josipovićevu laž pokušali nekako spojiti  s  ovim medicinsko-forenzičkim, dakle  znanstvenim nalazom, ispalo bi da su „rođaci  g.  Torbice“ bili toliko precizni da su uslijed borbe u kojoj  sve pršti od metaka, bombi,  granatiranja i  bombardiranja bili  toliko precizni da  su gotovo sve do jednog  Franjevca  uspjeli pogoditi u glavu, a najmanje troje i u zatiljak. A ako su Franjevci u  borbi bili pogođeni u zatiljak, to  znači da  su  bili leđima okrenuti „mladim partizanima“ a  to pak onda  znači  da bi njihovo oružje bilo napereno u  suprotnom smjeru od partizana, odnosno, prema  ustašama i Nijemcima.
I  stoga, da se je  na bih dalje upuštao u bilo kakav pokušaj repliciranja Josipoviću u pokušaju opravdavanja ovog  notornog ratnog zločina nad hercegovačkim Franjevcima, ja ću se  usredotočiti  na ono  što njega, Bajrušija, Pofuka, a moguće i Ristića najviše bode i boli, a to je nikakva  ili gotovo  nikakva razlika između nacional  i internacional socijalizma.

Njemački izvor

Vladimir Resun, operativac sovjetske tajne policije GRU, 1978. godine prebjegao je u Englesku  kako bi, pod pseudonimom „Viktor Suworow“ mogao objaviti svoju  knjigu „Ledolomac“.
O svemu tome snimljena je TV-serija  „Crvena Europa“, koja obiluje vrlo zanimljivim detaljima koji spadaju u domenu  „Tabu tema“, nečeg o čemu se ne smije ni misliti a kamoli govoriti, bez  obzira što  se radi o tvrdim, dokumentiranim i  vrlo argumentiranim činjenicama. Takvi poput Josipovića odmah  će potegnuti da se tu radi o  „revizionizmu“ što je  njihov  pojam za širi, dublji i  nadasve kompletniji uvid u činjenice.

Tako imamo činjenicu da je uz  Marxa i  Engelsa, dakle začetnika ideje genocida, najveći  idejni zločinac u povijesti čovječanstva, Vladimir Iljič Lenjin  1916. godine u  svom „Vojnom programu  revolucije proleterijata“ napisao kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj  razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako  bi se  revolucija pokrenula na globalnoj  razini“.  Zatim  imamo 1920. godine pokušaj Tuhačevskog  da kroz Poljsku prodre u  Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u  pokušaju provođenja revolucije. Dakle, 1920. godine, Njemačka je na koljenima  zbog poraza u prvom  svjetskom ratu, ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, katastrofalno lošom ekonomskom situacijom koju prati ogromna inflacija, i takvi uvjeti  su  plodno tlo za sijanje socijalističkih-komunističkih ideja, jer takve sulude ideje mogu se provoditi samo u uvjetima rata i totalne bijede, budući da  takve ideje nitko normalan u bilo kojoj stabilnoj državi ne bi prihvatio.  Mala digresija: poznata je ona  komunistička direktiva s kraja drugog  svjetskog rata u bivšoj jugoslaviji koja je i dovela  do masovnih  pljački, ubijanja i otimačine, jer je cilj bio uspostaviti čim veći  bjedu, budući da je čim veća  bjeda plodnije  tlo za sijanje komunističkih ideja. I to stoji u korijenu svih zločina, pa i  onih  570 tisuća ubijenih  od strane  režima kumrovečkog bravara koje navodi britanski izvor,  ugledni  Daily Mail.

Pohod  Tuhačevskog neslavno je propao jer je hrabra poljska  konjica taj pohod osujetila u  samom  začetku, a  njemački narod  je s  druge strane, unatoč lošim životnim uvjetima bio dovoljno zreo za odbacivanje komunističkih  ideja.

1923. godine, u Rusiji  se obilježava 6 obljetnica „oktobarske  revolucije“ dakle  7. studenog odnosno  novembra ( i tu je jasno vidljiva ta neodoljiva želja komunista za produkcijom laži, čak i  onih  najbizarnijih, kad događaj  iz studenog  bez ovećeg facijalnog grča, mrtvi-hladni smještaju u listopad).
Sutradan, 8.  studenog 1923. Adolf Hitler izjavljuje  „I nama treba revolucija“ i u  jednoj bavarskoj pivnici pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada.
Razloge pogledajte na ovom, njemačkom izvoru koji se referira na bivšeg sovjetskog tajnog agenta  kojeg je prihvatila i politički azil mu odobrila Velika Britanija:

1927. godine, novi vođa sovjetske komunističke partije i kominterne, Josif Visarjonovič Staljin kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći  na vlast u  Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju kako bi  se stvorila kriza da   bi fašist  Hitler mogao doći  na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“.
U to vrijeme u Njemačkoj je  postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka,  prije svega konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s  jedne strane su imali Hitlerove nacional-socijaliste a s druge komuniste odane Moskvi, odnosno kominterni odnosno Staljinu. Stoga Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da  pomognu Hitleru  istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. I kad je srušena  Weimarska republika a Hitler 1933. došao na vlast, samo je trebalo čekati izbijanje rata. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacional-socijalisti i  njemački fašisti odnosno nacional-socijalisti tijesno surađuju  (što je samo još jedan dodatak u prilog tezi kako nije problem ni u nacionalizmu  ni  u  internacionalizmu,  nego je problem u socijalizmu, koji je u  samom svom  startu  jedna zločinačka  i genocidna ideologija). 23. kolovoza 1939.  godine tajna  suradnja njemačkih  nacional  i sovjetskih internacional socijalista postaje javna kroz sporazum Molotov-Ribbentrop. Nakon toga kreće zajednički napad sovjetskih internacional i  njemačkih  nacional  socijalista  na  katoličku  Poljsku, i krvavi genocid  nad  poljskim narodom, koji je, među ostalim bio krvav djelom i zato što je  predstavljao osvetu  za ometanje pučističkih komunističkih nastojanja Tuhačevskog 1920. godine.

Ostatak  vrlo zanimljivih i prešućivanih činjenica pogledajte u videu, odnosno u  njemačkom izvoru.

Zaključak je  jasan.  Nacistička braća komunisti danas pojam „revizionizam“ svim silama žele dovesti u negativan kontekst isključivo zato da se ne bi vidjelo kako oni ne samo da nisu ništa bolji,  nego su u većini  slučajeva čak i gori od svoje braće po socijalizmu i ateizmu.  Pa  onda miješaju kruške i  jabuke, izmišljaju „naoružane fratre“ kako  bi pokušali  opravdati ubojstva nedužnih malodobnih djevojčica itd.

Vrijeme je da se pravosudna grana vlasti u Republici Hrvatskoj počne držati rezolucije 1481. Vijeća Europe kao i Deklaracije Europskog parlamenta  od 23.  kolovoza 2008. godine i da  svaku fašističku,  nacističku, komunističku, odnosno zajedničkim nazivom – socijalističku  tendenciju počne tretirati jednako, kao zagovaranje  zločinačkih, totalitarnih i  genocidnih  ideja, i da u sankcioniranju istih nema milosti,  te da time osnaži demokratske tendencije u hrvatskom društvu, kako se više nikad ne bi  moglo dogoditi da zagovornici genocidnih ratnih  i poratnih zločina sjede na Pantovčaku, ili da glume novinare po mainstream  medijima…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Korišteni  izvori i  korisni  linkovi:

– Crvena Europa, epizoda 1. „Sovjet“
https://www.youtube.com/watch?v=bMg0g0kWnd4&t

– Crvena Europa, epizoda 2. „Izdajnik“
https://www.youtube.com/watch?v=HFY95NcSW90

– Crvena   Europa, epizoda 3. „Komunizam“
https://www.youtube.com/watch?v=P3_L96j-huE&t

– Crvena Europa epizoda 4. „Imperij“
https://www.youtube.com/watch?v=lPYeDPeK0Ks&t

– Crvena Europa epizoda 5. „Suworow“
https://www.youtube.com/watch?v=qA_d172pLKw&t

– Crvena Europa epizoda  6. „Osloboditelj“
https://www.youtube.com/watch?v=fI_YIRCumCo

– Crvena Europa epizoda 7. „Saveznik“
https://www.youtube.com/watch?v=SzP1iGMwfs8&t

– Crvena Europa epizoda 8. „Katastrofa“
https://www.youtube.com/watch?v=S114XmqAyOs&t

Rekonstrukcija ubojstva Stjepan Ševo
https://www.youtube.com/watch?v=MCiCmWeng4o&t

Ostali korisni linkovi:

https://kamenjar.com/grabovica-najtezi-i-najkrvolocniji-zlocin-u-muslimansko-hrvatskom-gradanskom-ratu-u-bih/

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32939-analiza-saetka-presude-dariju-kordiu

https://kamenjar.com/gdje-su-dokazi/

https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic-part-ii-demokratski-portal-uzvraca-udarac/

https://kamenjar.com/ivo-josipovic-ustasofili-zele-promijeniti-vrijednosni-sustav/

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari