Pratite nas

Povijesnice

Ritualni partizanski pokolji Hrvata i Nijemaca u Vukovaru

Objavljeno

na

‘U Odžacima, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola, te su ih odveli do jedne grabe na cesti za Karavukovo. Tamo su ih ubili.’ …’Dva dana nakon toga u Filipovu, ista brigada je mučila i ubila 212 ljudi. Neki od strijelaca su odbili sudjelovati u ubijanju. ..Do 1985. godine, uspjelo je 87.600 Nijemaca napustiti zemlju u koju su njihovi preci bili pozvani da dođu. Prigodom popisa stanovništva ( u Jugoslaviji, o.a.) 1981., prijavilo se svega 8.712 Nijemaca’.

Der SpiegelNe, nisu to citati iz neke desničarske knjige ili revizionističkoga nalivpera. Riječ je o članku iz njemačkog ultraliberalnoga prosistemskog tjednika Der Spiegel, jednog od najutjecajnijih tvoraca javnog mnijenja u EU-u i njemačke političke klase. Tjednik nikada nije bio sklon slobodnoj Hrvatskoj, a kamoli ustašama, premda je desetljećima imao vrlo potkrijepljene članke o teroru Udbe i o bivšem jugoslavenskom aparatu.

Kakve veze ima gore navedeni citat iz Der Spiegela s današnjom Hrvatskom i današnjim Hrvatima u današnjem Vukovaru? Kakve veze imaju ubijeni i nestali folksdojčeri iz Hrvatske i Srbije s današnjom ćirilicom i nedavno prekinutom kolonom hrvatske vladajuće klase povodom nedavnoga obilježavanja žrtava Vukovara? Zvuči groteskno, ali uvjerljivo. U zapadnoj Vojvodini, krajem 1944. godine, a kasnije u istočnoj Slavoniji, početkom travnja 1945. godine, jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde ubili otprilike desetak tisuća civila, u operaciji koja je nosila akademsku titulu: ‘Inteligencija’.

Ubojstva su imala obilježja probranog zvjerstva, kao što to potvrđuju svjedoci i dokumentacija iz Bonna i folksdojceri1945.Početkom travnja 1945. godine jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde počeli serijske masakre, između ostaloga i u Vukovaru gdje su prvu večer likvidirali sto Hrvata i Nijemaca. Godine 1991. nakon pada Vukovara 18. studenoga, ponovno pod okriljem titovke i petokrake, počeo je okrutan zločin nad Hrvatima.objavljivanje Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Broj žrtava ne može se više egzaktno utvrditi, no kreće se između 8.000 do 10.000 ubijenih.

Ovo je lijepa brojka, znatno viša nego brojka ubijenih Hrvata na Ovčari četrdeset i sedam godina kasnije. Znali su partizani 1945. godine dobro da im obrazovani Srbi, Nijemci i Hrvati, bilo iz Beograda, Novog Sada, Zemuna, a kasnije Osijeka i Vukovara, te u konačnici iz Zagreba, najviše mogu smetati. Divljak ne voli pametnoga, a kamoli pametnjakovića.

Trebali su stoga titoisti, oznaši, a kasnije i udbaši sve inteligentne ljude u novoj Jugoslaviji prvo likvidirati, a kasnije, ako više nije masovno išlo, otjerati u inozemstvo. Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega 2.596 starosjedilaca Nijemaca.

U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. ‘Essegu’, ili kako se popularno zvao ‘Frankfurt na Dravi’, živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca. Lijepi broj ljudi, koji bi danas začas drugačije preoblikovao glasačke kutije i natpise na svim državnim institucijama Slavonije, ali i cijele Hrvatske.

Nadrealan Vukovar: „Jugoslavenski memorijalni centar za žrtve ustaškog terora”

Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri.

‘Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. ‘.. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine’.

Ne nije to citat iz neke kolodvorska literature, nego iz dokumentirane knjige koja ima otprilike tisuću stranica, a koju je izdala 1991., 1992. i 1993. godine, uz pomoć njemačke vlade, Sremski frontZaklada odunavskih Nijemaca. Knjiga nosi mnoštvo imena žrtava – ali i ubojica. Možda i neki umirovljeni oznaš ili udbaš, koji živi u Zagrebu na državnom proračunu, detektira i svoje ime.

Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., ponovno pod okriljem titovke i petokrake, JNA dijeli odličja svojim starješinama u ‘zasluženoj borbi protiv ustaških terorista i separatista’. A hrvatska vladajuća klasa, koju većim dijelom čine upravo djeca enobejaca i oznaša, ili se pravi ludom ili je stvarno luda. Odaje danas počast u Vukovaru palim ‘ustaškim teroristima’ koji su 1991. branili Vukovar.

No krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar postao, slično kao i Jasenovac: ‘jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada’.

[pullquote_left]’Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. ‘.. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine’.[/pullquote_left]Ali nema problema. JNA bi svojim vrlo mogućim novogodišnjem slavljem u Zagrebu, 1992. g. na Markovu trgu u Zagrebu, začas našla među hrvatskim političarima znatan broj pripuza koji bi vjerno služili i trećoj Jugoslaviji. No 1991.g., udbaški, oznaški i komunistički kadar, koji je predsjednik Franjo Tuđman velikim dijelom zadržao u sigurnosnom i diplomatskom aparatu novonastale države, usprkos svom opravdanom strahu pred gromoglasnim hrvatskim nacionalistima i hrvatskim povratnicima iz inozemstva, nije bio lud. Uz malo fingiranoga hrvatovanja, uz malo odlaska do oltara, znali su ex-udbaši i ex-post-komunisti u Hrvatskoj da JNA nije više jugoslavenska vojska.

Vukovar SljivancaninJNA je 1991. otvoreno bila stala na stranu pobunjenih Srba. A sprega JNA i srpskih nacionalista predstavljala je tada za hrvatske titoiste i hrvatske Jugoslavene noćnu moru i puno ozbiljniju fizičku prijetnju nego svi hrvatski dragovoljci, svi imućni povratnici iz emigracije i iseljeništva, sve postrojbe dragovoljaca HOS-a, svi strani dragovoljci, i svi naivni hrvatski građani koji su živjeli ili još žive u slikama Otona Ivekovića i Blažene Djevice Marije.

No ni današnja njemačka politička klasa nije naivna, premda iz opravdanih povijesno- psiholoških razloga ne može, niti smije mnogo toga učiniti. I dalje prati sve njemačke političare stigma i avet nacizma i hitlerizma čim se oni dotaknu pitanja poratnih zločina nad Nijemcima. Niti si Hrvati ne trebaju praviti iluzije. Tzv. lex Perković, ili moguće traženje financijskih reparacija inozemnih Hrvata ili Nijemaca za otetu imovinu u Vojvodini i Slavoniji (637. 939 hektara zemlje! – znači površina dvije države Luxembourga) , ne će ići lako.

No Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu.

Eugene de savoieA o tome hrvatska politička klasa malo razmišlja. Podunavski Nijemci, sa svojih 550.000 stanovnika, činili su u Karađorđevoj Jugoslaviji najveću nacionalnu skupinu. NDH je također imala najveću njemačku nacionalnu skupinu s 200.000 građana njemačkoga podrijetla. (Pavelić im nije dopustio njemačko dvojno državljanstvo, ali im je dao pravo da služe u Ustaškoj vojnici, Wehrmachtu i SS-u ).

Podunavski Nijemci nisu pali sa neba. To su pretežno potomci njemačkih stanovnika iz Rajne-Vestfalije, Alzasa i Pfalza, koji su se nakon završetka turskih ratova početkom 18. stoljeća i kasnije, naselili opustošene krajeve Podunavlja. Konačno, Vukovar i Osijek (Esseg) i sve lijepe slavonske zgrade, bilo u baroknom, bidermajerskom ili secesijskom izdanju, sagradili su – Nijemci.

Njemačko-španjolsko-francuski-savojski-hrvatsko-flamanski poliglot i vojskovođa, Princ Eugen, uspio je omogućiti, nakon bitke kod Sente, u Vojvodini, 1697. svim Hrvatima i Srbima da ne budu više dio tamnoga balkanskog vilajeta. Eh, kamoli sreće da je Eugen u kasnu jesen iste godine, kada kreće pješice iz Osijeka do Sarajeva, sa svojim europskim dragovoljcima, ostao samo mjesec dana dulje u Bosni!

NEstanak folksdojčera[pullquote_right]Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu.[/pullquote_right]Nakon što je spalio Sarajevo i otjerao lokalne Turke, već on mora juriti na zapadnu frontu, na rijeku Rajnu i tući se protiv turskih saveznika – Francuza. Da je Eugen dulje ostao u Bosni, svi naknadni balkanski ratovi, sva strašna mržnja između Srba i Hrvata i Muslimana, danas ne bi postojala.

Stoga ako se već diže glas o potrebi ‘manjinskih prava’ te ako se već osnivaju državni uredi i agencije u trošku poreznih obveznika za razne narodne manjine ili većine, potrebno je također pitati za mišljenje rodbinu otjeranih i ubijenih slavonskih Nijemaca, vukovarskih Nijemaca i zagrebačkih Nijemaca.

Ne treba njihovu rodbinu daleko tražiti. Danas ima više starih i pravih Vukovaraca u La Breai, pored Los Angelesa, ili St. Louisu, u američkom velegradu s najvećim postotkom Amerikanaca njemačkoga podrijetla, u saveznoj američkoj državi Missouri, ili pak u brazilskome Sao Paolu, ili pak u australskome Melbournu, a da ne govorimo o njemačkom Stuttgartu – nego svih Srba i svih Jugoslavena zajedno diljem cjelokupne Slavonije.

Brojni njemački službenici u Stuttgartu u saveznoj državi Baden Würtembergu, podrijetlom su iz Temišvara, Novoga Sada, Osijeka i Vukovara. A tko kaže da oni ne smiju danas, sutra, tražiti hrvatsko državljanstvo, koje su njihovi preci nekada nosili. Ako bi se brojnoj rodbini podunavskih Nijemaca pridružilo stotinjak tisuća slavonskih Hrvata iz iseljeništva, od Patagonije do Pensilvanije, tada svaki referendum i svaka tabla, bilo gdje u Slavoniji, prolazi bez problema.

Vukovar 1945.-1991.: Godina koja se vraća

Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su titoisti za zarobljene podunavske njemačke muškarce, u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

O tome će biti u riječi u nastavku ovoga feljtonu kada bude riječ o ritualnim partizanskim ubojstvima Hrvata i Nijemaca – i to isključivo iz njemačkih izvora. Na otoku Rabu, u Uvali Scott, na otoku Krku, na otoku Braču, u Brežicima, jugoslavenski su komunisti likvidirali tisuće i tisuće razoružanih njemačkih vojnika sredinom 1945. godine.

Konačno, jednoga dana i Nijemci mogu tražiti svoja prava u Zagrebu tj. Agramu, jer velikim dijelom Zagreb su projektirali krajem 19. i početkom 20. stoljeća – Nijemci. U Hrvatskom saboru se i nakon famozne 1848. godine govorio zajedno s hrvatskim i njemački jezik, a ne balkanski, kao što je to često slučaj danas.

A sve jača i ekonomski dinamična Turska, nakon sadašnjeg ‘kulturkampfa’ putem svojih TV sapunica, može lagano sutra dići glas, a prekosutra tražiti putem svoje vojne sile prava za svoje izbačene Turke ili za svoje ubijene Bosance. Najbolji je ponovno primjer Njemačka, koja je već sagradila stotine džamija – od Aachene do Augsburga.

Veliku pogrešku čine hrvatski nacionalisti kada isključivo prozivaju velikosrbe i ‘četnike’ za nedavne zločine u [pullquote_right]Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kuturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.[/pullquote_right]nedavnom Hrvatskom obrambenome ratu. (Izraz ‘Domovinski rat’ nigdje se ne rabi u stranoj literaturi i medijima i često je dvosmislenoga zvuka u stranim ušima).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kuturni radnici’.

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Da nije bilo 1991., hrvatskih dragovoljaca, hrvatske ‘ustaške’ emigracije, kao i materijalne pomoći brojnih Hrvata i rođaka Podunavskih Nijemaca, bilo iz Floride, bilo iz Štajerske, bilo iz Australije, Hrvatske ne bi danas bilo na zemljopisnoj karti.

Stoga prije nego što dokučimo nadrealne nedavne četničke zločine protiv Hrvata u Vukovaru, potrebno je prvo sagledati nadrealne ritualne zločine njihovih učitelja partizana protiv Nijemaca i Hrvata tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata – i to prvenstveno iz njemačkih izvora. No prije toga treba također vidjeti kako su njemački diplomati i časnici u NDH gledali na ustaške zločine protiv Srba.

Dr. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik

Bilješke:

1. Fritjof Meyer, ‘Hohn fur die Opfer’, Der Spiegel, 2/2002, str. 61
2. Ingomar Senz, Die Donauschwaben (München: Langen Müller u. Universität Mainz: Studienbuchreihe der Stiftung Ostdeutscher Kulturrat, Svezak br. 5. 1994.), str.129
3. Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien, Pripremljeno od Donauschwäbische Kulturstiftung (München: Universitas Verlag, 1991, 1992), str. 739-740.
4. Isto, Senz, str. 130.
5.Vidi Dieter Blumenwitz, Rechtsgutachten über die Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien,1944-48 (München: Donauschwäbische Kulturstiftung, 2002), str. 56. Također V. Geiger, Nestanak Folksdojčera ( Zagreb: Nova stvarnost, 1997).

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari