Pratite nas

Kolumne

Robert Jurčić: Multi kulti eksperiment u Francuskoj

Objavljeno

na

Multikulturalizam u Francuskoj

Uzimajući kao negativni primjer multikulturalizma Veliku Britaniju francuski premijer Michel Rocard je još 1989. godine izjavio da Francuska ne može postati skup zajednica nego mora biti formirana na zajedničkim osnovama i ne smije pratiti anglosaksonski model koji dopušta etničkim grupama da se zatvore u etnička, kulturološka i vjerska geta.

To je bilo doba kada on još spominje da Francuska ne može primiti svu svjetsku sirotinju, a predsjednik Mitterand da je kapacitet za primanje migranata ispunjen još sedamdesetih godina.

Na žalost po Francusku i Francuze oni su govorili najobičnije političke laži kako bi digli rejting stranke.

Do negativnih promjena po ovom pitanju u Francuskoj počinje dolaziti početkom osamdesetih godina kada je vlada premijera Mauroya ukinula veliki broj restriktivnih zakona, migrantskih kvota i prava za udruživanje migranata.

Ukidanje tih zakona je praktički automatski dovelo do stvaranja migrantskih problema u Francuskoj kao i njihovih povećanih zahtjeva.

Među ostalim nuspjovama tih promjena pojavilo se 1982. godine takozvano Mustafino pismo koje poziva muslimane da dođu živjeti u Francusku gdje su muslimani postali gospodari.

Moguće je reći da je već 1983. godine Pierre Mauroy, socijalistički premijer Francuske potpuno izgubio kontrolu na migrantskom situacijom. To je bila godina migrantskih štrajkova koji su bili de facto dopušteni tek promjenama zakona iz 1981 godine.

Tokom tih događa čak je i Mauroy izjavio: ”Migrantski lideri štrajka su motivirani religioznim i političkim interesima koji nemaju nikakve veze s francuskom realnošću”, ali on ipak nije promjenio svoju politiku.

Tokom štrajka u tvornici automobila koja se nalazi u Aulnay-sous-bois direktori su dali otkaz muslimanskim liderima štrajka, bez ikakve reakcije premijera ili vlade.

Nakon pada vlade koja je stvorila prve promigrantske zakone u Francuskoj Pierre Mauroy je postao prvi sekretar Francuske socijalističke partije i potom predsjednik Socijalističke internacionale (1992.-1999) pa ga zbog njegovog enormnog utjecaja u stvaranje multikulturalne politike možemo slobodno nazvati ocem europskog multikulturalizma.

Kako bi u stvarnosti vidjeli jučerašnje i današnje rezultate njegove politike najbolje nam je pogledati stanje u njegovom gradu gdje je bio neupitan lider gotovo 30 godine. Moguće je čak reći da današnji Lille predstavlja budućnost Europe.

Nakon 28 godina na pozicija gradonačelnika Lillea Mauroya će 2001. godine naslijediti Martine Aubry, kćer Jacquesa Dellorsa, predsjednika Europske komisije.

Približno godinu dana nakon što je postala gradonačelnik odlučila je posjetiti grad Roubaix koji se nalazi u metropolitanskog zone Lille-a. O svojoj namjeri ona je obavijestila i tamošnju muslimansku zajednicu samo da bi od vjerskog vođe, imama dobila odgovor da je Roubaix muslimanski teritorij i da je haram, zabranjeno da ju se dočeka u Roubaixu pa će namjesto toga on posjetiti nju.

Ova minipobuna je završila bez ikakve reakcije gradonačelnice ili države tako da je danas po riječima Fabricea Balanchea, direktora za istraživanje Fakulteta Lyon 2 i člana Washitonstkog fakulteta Roubaix postao “islamska mini država” pošto je autoritet Francuske potpuno ukinut.

U ovoj priči o metropolitanskoj regiji Lille-a važno je uočiti izborni uspjeh Martine Aubry iz stranke socijalista koja još uvijek vrši dužnost gradonačelnica tako da je gledajuću ovu situaciju iz njene perspektive sve super završilo.

Potres 2005.

Novi, ovaj puta svima očiti potres u Francuskoj se dogodio 2005. godine kada je policija bila pozvana radi provale.

Tri tinejdžera, a za ovaj događaj iznimno važno je što govorimo o tri muslimanska, sunitska tinejdžera su se pokušala sakriti od policije u trafostanici što je dovelo do njihove smrti od električnog udara.

To je rezultiralo po riječima New York Timesa pobunom francuskih muslimana afričkog porijekla. Tri dana nakon početka pobune ministar unutrašnjih poslova Sarkozy će ponoviti riječi Francuza koji traži pomoć, zaštitu svog kvarta od “racaille” (bandi).

Te njegove riječi koji je izrekao 3 dana nakon početka pobune će potom od liberalnih medija i muslimanskih grupa biti proglašeni službenim razlogom početka bune.

Po riječima francuskog filozofa židovskih korjena Alaina Finkielkrauta, muslimanski tinejdžeri su paljem vozila i državnih institucija vikala ”Jebem ti majku! Jebem ti državu! Jebem ti policiju!”, dok je politička elita čula poziv za pomoć.

Tijekom ovih događaja BBC je govorio o nezadovoljstvu migrantske zajednice i o rasističkom francuskom društvu koje odbija prihvatiti migrante i njihovu djecu.

BBC priča o pobuni će završiti političkom, dogmatskom rečenicom koje će se ponavljati uvijek nakon muslimanskih ili preciznije govoreći sunitskih nereda i terorističkih napada “velika većina Muslimana se protivi ekstreministima u vlastitim redovima”.

Vrlo sličnu poziciju ovoj britanskog će preuzeti francuski mediji koji vrše drastičnu medijsku cenzuru događaja “kako bi se spriječilo davanje podrške ekstremno nacionalnim pokretima u Francuskoj” što ćemo mi također čuti bezbroj puta u bliskoj budućnosti jer u ovoj državnoj ideologiji pravi neprijatelji nisu oni koji vrše terorističke napade i nerede nego vlastito autohtono stanovništvo koje se svim tim negativnim događajima protivi.

Moguće je reći da Francuska pokušava sve da multikulturalizam profunkcionira, da integrira migrante i njihovu djecu u zajednicu, ali na kraju sve završava s neuspjehom.

Primjer jednog od tih pokušaja se dogodio 15. 07. 2009. godine kada osuđeni kriminalac Amedy Coulibaly, biva primljen od strane francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija u Elizejskoj palači kako bi bio prikazan kao jedan od primjera uspješne rehabilitacije samo da bi manje od godinu dana kasnije bio uhićen s oružjem i osuđen na 5 godina robije zbog pokušaja organiziranja bijega iz zatvora osobe osuđene za teroristički napad u Parizu 1995. godine.

Amedy Coulibaly koji je nekada bio primjer uspješne rehabilitacije će napustiti zatvor 2014 godine samo da bi par mjeseci kasnije vodio teroristički napad na Charlie Hebdo. Drugi član ove terorističke grupe je bio Ahmed Khelifi, koji se kandidirao na izborima 2012 godine.

No-go zone nisu dio Francuske?

Po riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?” .

Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.

Nakon terorističkog napada na Charlie Hebdo Francuz Joachim Roncin je stvorio slogan “Je suis Charlie” (Ja sam Charlie).

Taj slogan koji je praktički automatski bio promoviran od strane Francuske i drugih europskih država se ubrzo našao pod napadom sunitskog protuslogana “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie).

Paris automobili

Veliki broj francuskih profesora je s alarmom promatrao kako muslimanski studentu odbijaju sudjelovati u minuti šutnje za žrtve terorističkog napada ili da čak otvoreno simpatiziraju teroriste, pri čemu su dobili punu podršku sunitskih država.

Po riječima katarske Al Jazeera “Ja sam Charlie” predstavlja islamofobiju s čime se vrlo jasno složila i službena Turska.

Praktički identično Velikoj Britaniji Francuska je dala potpunu slobodu migrantima što je rezultiralo potpunim promašajem.

U očima Organizacije protiv islamofobije u Francuskoj integracija muslimana u Francuskoj nije uspjela zbog francuskog rasizma i diskriminacije. Po njima muslimani su žrtve kao što su to ranije bili Židovi, a ne osobe koje teroriziraju autohtone stanovnike.

Iz njihove perspektive malena primanja i loši poslovi koji obavljaju migranti zajedno s svojim potomcima predstavljaju rezultat rasizma,a ne loše edukacije i niske produktivnosti.

U analizi koju je na 136 stranica napisala državna agencija imena Visoki savjet za integraciju se jasno govori o problemima u edukaciji migranata i njihovih potomaka. Ova državna analiza nam govori kako su učitelji/profesori u školama s visokim postotkom muslimanskih učenika praktički svakog dana zastrašivani.

Roditelji ne dopuštaju da se djecu uči o Holokaustu, križarskim ratovima, kršćanstvu, evoluciji i puno, puno toga drugog. Rezultat ovih etničko-kulturalnih pritisaka su loši školski rezultati i kasnije u životu samo nisko plaćeni poslovi koji se u očima odraslih ljudi potom objašnjava diskriminacijom.

Kada govorimo o ovim etničko-kulturalnim pritiscima mi ne smijemo nikada zaboraviti školske i poslovne resultate 700.000 kineskih migranata u Francuskoj i 400.000 njih u Velikoj Britaniji koji uvijek ostvaruju u prosjeku bolje rezultate od autohtonih europljana tako da je jasno kako ovdje nije priča o rasizmu nego o nacionalnoj kulturi.

1.000 vojnika u Islamskoj državi

Sada na kraju vrijeme je da se vratimo u Aulnay-sous-bois i tamošnju tvornicu automobila koja je 1982. podijelila otkaze muslimanskim ekstremistima.

Nakon ovog događaja vlasnici tvornice su prihvatili baš sve zahtjeve lokalne muslimanske zajednice, ali to nije spriječilo da ovo mjesto postane centar pobune 2005. godine gdje je Sarkozy govorio o kriminalcima.

Islam

Na kraju krajeva Aulnay-sous-bois tvornica se nalazila u jednoj od 717 no-go ili zabranjenih zona u Francuskoj pa će na kraju i biti zatvorena zbog niske produktivnosti, zbog prevelikog broja stanki radi molitve.

Sigurno smo da je u očima tamošnjih stanovnika no-go zone zatvaranje ove tvornice koja je podržavala 100.000 ljudi u Seine-Saint-Denis biti proglašeno još jednim primjerom francuskog rasizma.

Početkom 2017. godine Aulnay-sous-bois će ponovno postati centar pobune kada Theo, tamošni uhićeni crni stanovnik optužuje policiju za silovanje. Dva mjeseca kasnije kada se na sudu prikaže snimka uhićenja Theo priznaje da je lagao, ali to ne možemo promjeniti činjenicu da su Aulnay-sous-bois i druge no-go zone gorile nakon njegove prvobitne izjave, a da su policajci bili terorizirani optužbama.

Francuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku.

Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura.

Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.

Robert Jurčić / HKV

 

Davor Dijanović: Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

    Invalid API Key