Pratite nas

Kolumne

Robert Jurčić: Multi kulti eksperiment u Francuskoj

Objavljeno

na

Multikulturalizam u Francuskoj

Uzimajući kao negativni primjer multikulturalizma Veliku Britaniju francuski premijer Michel Rocard je još 1989. godine izjavio da Francuska ne može postati skup zajednica nego mora biti formirana na zajedničkim osnovama i ne smije pratiti anglosaksonski model koji dopušta etničkim grupama da se zatvore u etnička, kulturološka i vjerska geta.

To je bilo doba kada on još spominje da Francuska ne može primiti svu svjetsku sirotinju, a predsjednik Mitterand da je kapacitet za primanje migranata ispunjen još sedamdesetih godina.

Na žalost po Francusku i Francuze oni su govorili najobičnije političke laži kako bi digli rejting stranke.

Do negativnih promjena po ovom pitanju u Francuskoj počinje dolaziti početkom osamdesetih godina kada je vlada premijera Mauroya ukinula veliki broj restriktivnih zakona, migrantskih kvota i prava za udruživanje migranata.

Ukidanje tih zakona je praktički automatski dovelo do stvaranja migrantskih problema u Francuskoj kao i njihovih povećanih zahtjeva.

Među ostalim nuspjovama tih promjena pojavilo se 1982. godine takozvano Mustafino pismo koje poziva muslimane da dođu živjeti u Francusku gdje su muslimani postali gospodari.

Moguće je reći da je već 1983. godine Pierre Mauroy, socijalistički premijer Francuske potpuno izgubio kontrolu na migrantskom situacijom. To je bila godina migrantskih štrajkova koji su bili de facto dopušteni tek promjenama zakona iz 1981 godine.

Tokom tih događa čak je i Mauroy izjavio: ”Migrantski lideri štrajka su motivirani religioznim i političkim interesima koji nemaju nikakve veze s francuskom realnošću”, ali on ipak nije promjenio svoju politiku.

Tokom štrajka u tvornici automobila koja se nalazi u Aulnay-sous-bois direktori su dali otkaz muslimanskim liderima štrajka, bez ikakve reakcije premijera ili vlade.

Nakon pada vlade koja je stvorila prve promigrantske zakone u Francuskoj Pierre Mauroy je postao prvi sekretar Francuske socijalističke partije i potom predsjednik Socijalističke internacionale (1992.-1999) pa ga zbog njegovog enormnog utjecaja u stvaranje multikulturalne politike možemo slobodno nazvati ocem europskog multikulturalizma.

Kako bi u stvarnosti vidjeli jučerašnje i današnje rezultate njegove politike najbolje nam je pogledati stanje u njegovom gradu gdje je bio neupitan lider gotovo 30 godine. Moguće je čak reći da današnji Lille predstavlja budućnost Europe.

Nakon 28 godina na pozicija gradonačelnika Lillea Mauroya će 2001. godine naslijediti Martine Aubry, kćer Jacquesa Dellorsa, predsjednika Europske komisije.

Približno godinu dana nakon što je postala gradonačelnik odlučila je posjetiti grad Roubaix koji se nalazi u metropolitanskog zone Lille-a. O svojoj namjeri ona je obavijestila i tamošnju muslimansku zajednicu samo da bi od vjerskog vođe, imama dobila odgovor da je Roubaix muslimanski teritorij i da je haram, zabranjeno da ju se dočeka u Roubaixu pa će namjesto toga on posjetiti nju.

Ova minipobuna je završila bez ikakve reakcije gradonačelnice ili države tako da je danas po riječima Fabricea Balanchea, direktora za istraživanje Fakulteta Lyon 2 i člana Washitonstkog fakulteta Roubaix postao “islamska mini država” pošto je autoritet Francuske potpuno ukinut.

U ovoj priči o metropolitanskoj regiji Lille-a važno je uočiti izborni uspjeh Martine Aubry iz stranke socijalista koja još uvijek vrši dužnost gradonačelnica tako da je gledajuću ovu situaciju iz njene perspektive sve super završilo.

Potres 2005.

Novi, ovaj puta svima očiti potres u Francuskoj se dogodio 2005. godine kada je policija bila pozvana radi provale.

Tri tinejdžera, a za ovaj događaj iznimno važno je što govorimo o tri muslimanska, sunitska tinejdžera su se pokušala sakriti od policije u trafostanici što je dovelo do njihove smrti od električnog udara.

To je rezultiralo po riječima New York Timesa pobunom francuskih muslimana afričkog porijekla. Tri dana nakon početka pobune ministar unutrašnjih poslova Sarkozy će ponoviti riječi Francuza koji traži pomoć, zaštitu svog kvarta od “racaille” (bandi).

Te njegove riječi koji je izrekao 3 dana nakon početka pobune će potom od liberalnih medija i muslimanskih grupa biti proglašeni službenim razlogom početka bune.

Po riječima francuskog filozofa židovskih korjena Alaina Finkielkrauta, muslimanski tinejdžeri su paljem vozila i državnih institucija vikala ”Jebem ti majku! Jebem ti državu! Jebem ti policiju!”, dok je politička elita čula poziv za pomoć.

Tijekom ovih događaja BBC je govorio o nezadovoljstvu migrantske zajednice i o rasističkom francuskom društvu koje odbija prihvatiti migrante i njihovu djecu.

BBC priča o pobuni će završiti političkom, dogmatskom rečenicom koje će se ponavljati uvijek nakon muslimanskih ili preciznije govoreći sunitskih nereda i terorističkih napada “velika većina Muslimana se protivi ekstreministima u vlastitim redovima”.

Vrlo sličnu poziciju ovoj britanskog će preuzeti francuski mediji koji vrše drastičnu medijsku cenzuru događaja “kako bi se spriječilo davanje podrške ekstremno nacionalnim pokretima u Francuskoj” što ćemo mi također čuti bezbroj puta u bliskoj budućnosti jer u ovoj državnoj ideologiji pravi neprijatelji nisu oni koji vrše terorističke napade i nerede nego vlastito autohtono stanovništvo koje se svim tim negativnim događajima protivi.

Moguće je reći da Francuska pokušava sve da multikulturalizam profunkcionira, da integrira migrante i njihovu djecu u zajednicu, ali na kraju sve završava s neuspjehom.

Primjer jednog od tih pokušaja se dogodio 15. 07. 2009. godine kada osuđeni kriminalac Amedy Coulibaly, biva primljen od strane francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija u Elizejskoj palači kako bi bio prikazan kao jedan od primjera uspješne rehabilitacije samo da bi manje od godinu dana kasnije bio uhićen s oružjem i osuđen na 5 godina robije zbog pokušaja organiziranja bijega iz zatvora osobe osuđene za teroristički napad u Parizu 1995. godine.

Amedy Coulibaly koji je nekada bio primjer uspješne rehabilitacije će napustiti zatvor 2014 godine samo da bi par mjeseci kasnije vodio teroristički napad na Charlie Hebdo. Drugi član ove terorističke grupe je bio Ahmed Khelifi, koji se kandidirao na izborima 2012 godine.

No-go zone nisu dio Francuske?

Po riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?” .

Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.

Nakon terorističkog napada na Charlie Hebdo Francuz Joachim Roncin je stvorio slogan “Je suis Charlie” (Ja sam Charlie).

Taj slogan koji je praktički automatski bio promoviran od strane Francuske i drugih europskih država se ubrzo našao pod napadom sunitskog protuslogana “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie).

Paris automobili

Veliki broj francuskih profesora je s alarmom promatrao kako muslimanski studentu odbijaju sudjelovati u minuti šutnje za žrtve terorističkog napada ili da čak otvoreno simpatiziraju teroriste, pri čemu su dobili punu podršku sunitskih država.

Po riječima katarske Al Jazeera “Ja sam Charlie” predstavlja islamofobiju s čime se vrlo jasno složila i službena Turska.

Praktički identično Velikoj Britaniji Francuska je dala potpunu slobodu migrantima što je rezultiralo potpunim promašajem.

U očima Organizacije protiv islamofobije u Francuskoj integracija muslimana u Francuskoj nije uspjela zbog francuskog rasizma i diskriminacije. Po njima muslimani su žrtve kao što su to ranije bili Židovi, a ne osobe koje teroriziraju autohtone stanovnike.

Iz njihove perspektive malena primanja i loši poslovi koji obavljaju migranti zajedno s svojim potomcima predstavljaju rezultat rasizma,a ne loše edukacije i niske produktivnosti.

U analizi koju je na 136 stranica napisala državna agencija imena Visoki savjet za integraciju se jasno govori o problemima u edukaciji migranata i njihovih potomaka. Ova državna analiza nam govori kako su učitelji/profesori u školama s visokim postotkom muslimanskih učenika praktički svakog dana zastrašivani.

Roditelji ne dopuštaju da se djecu uči o Holokaustu, križarskim ratovima, kršćanstvu, evoluciji i puno, puno toga drugog. Rezultat ovih etničko-kulturalnih pritisaka su loši školski rezultati i kasnije u životu samo nisko plaćeni poslovi koji se u očima odraslih ljudi potom objašnjava diskriminacijom.

Kada govorimo o ovim etničko-kulturalnim pritiscima mi ne smijemo nikada zaboraviti školske i poslovne resultate 700.000 kineskih migranata u Francuskoj i 400.000 njih u Velikoj Britaniji koji uvijek ostvaruju u prosjeku bolje rezultate od autohtonih europljana tako da je jasno kako ovdje nije priča o rasizmu nego o nacionalnoj kulturi.

1.000 vojnika u Islamskoj državi

Sada na kraju vrijeme je da se vratimo u Aulnay-sous-bois i tamošnju tvornicu automobila koja je 1982. podijelila otkaze muslimanskim ekstremistima.

Nakon ovog događaja vlasnici tvornice su prihvatili baš sve zahtjeve lokalne muslimanske zajednice, ali to nije spriječilo da ovo mjesto postane centar pobune 2005. godine gdje je Sarkozy govorio o kriminalcima.

Islam

Na kraju krajeva Aulnay-sous-bois tvornica se nalazila u jednoj od 717 no-go ili zabranjenih zona u Francuskoj pa će na kraju i biti zatvorena zbog niske produktivnosti, zbog prevelikog broja stanki radi molitve.

Sigurno smo da je u očima tamošnjih stanovnika no-go zone zatvaranje ove tvornice koja je podržavala 100.000 ljudi u Seine-Saint-Denis biti proglašeno još jednim primjerom francuskog rasizma.

Početkom 2017. godine Aulnay-sous-bois će ponovno postati centar pobune kada Theo, tamošni uhićeni crni stanovnik optužuje policiju za silovanje. Dva mjeseca kasnije kada se na sudu prikaže snimka uhićenja Theo priznaje da je lagao, ali to ne možemo promjeniti činjenicu da su Aulnay-sous-bois i druge no-go zone gorile nakon njegove prvobitne izjave, a da su policajci bili terorizirani optužbama.

Francuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku.

Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura.

Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.

Robert Jurčić / HKV

 

Davor Dijanović: Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari