Pratite nas

Kolumne

Robert Jurčić: Multi kulti eksperiment u Francuskoj

Objavljeno

na

Multikulturalizam u Francuskoj

Uzimajući kao negativni primjer multikulturalizma Veliku Britaniju francuski premijer Michel Rocard je još 1989. godine izjavio da Francuska ne može postati skup zajednica nego mora biti formirana na zajedničkim osnovama i ne smije pratiti anglosaksonski model koji dopušta etničkim grupama da se zatvore u etnička, kulturološka i vjerska geta.

To je bilo doba kada on još spominje da Francuska ne može primiti svu svjetsku sirotinju, a predsjednik Mitterand da je kapacitet za primanje migranata ispunjen još sedamdesetih godina.

Na žalost po Francusku i Francuze oni su govorili najobičnije političke laži kako bi digli rejting stranke.

Do negativnih promjena po ovom pitanju u Francuskoj počinje dolaziti početkom osamdesetih godina kada je vlada premijera Mauroya ukinula veliki broj restriktivnih zakona, migrantskih kvota i prava za udruživanje migranata.

Ukidanje tih zakona je praktički automatski dovelo do stvaranja migrantskih problema u Francuskoj kao i njihovih povećanih zahtjeva.

Među ostalim nuspjovama tih promjena pojavilo se 1982. godine takozvano Mustafino pismo koje poziva muslimane da dođu živjeti u Francusku gdje su muslimani postali gospodari.

Moguće je reći da je već 1983. godine Pierre Mauroy, socijalistički premijer Francuske potpuno izgubio kontrolu na migrantskom situacijom. To je bila godina migrantskih štrajkova koji su bili de facto dopušteni tek promjenama zakona iz 1981 godine.

Tokom tih događa čak je i Mauroy izjavio: ”Migrantski lideri štrajka su motivirani religioznim i političkim interesima koji nemaju nikakve veze s francuskom realnošću”, ali on ipak nije promjenio svoju politiku.

Tokom štrajka u tvornici automobila koja se nalazi u Aulnay-sous-bois direktori su dali otkaz muslimanskim liderima štrajka, bez ikakve reakcije premijera ili vlade.

Nakon pada vlade koja je stvorila prve promigrantske zakone u Francuskoj Pierre Mauroy je postao prvi sekretar Francuske socijalističke partije i potom predsjednik Socijalističke internacionale (1992.-1999) pa ga zbog njegovog enormnog utjecaja u stvaranje multikulturalne politike možemo slobodno nazvati ocem europskog multikulturalizma.

Kako bi u stvarnosti vidjeli jučerašnje i današnje rezultate njegove politike najbolje nam je pogledati stanje u njegovom gradu gdje je bio neupitan lider gotovo 30 godine. Moguće je čak reći da današnji Lille predstavlja budućnost Europe.

Nakon 28 godina na pozicija gradonačelnika Lillea Mauroya će 2001. godine naslijediti Martine Aubry, kćer Jacquesa Dellorsa, predsjednika Europske komisije.

Približno godinu dana nakon što je postala gradonačelnik odlučila je posjetiti grad Roubaix koji se nalazi u metropolitanskog zone Lille-a. O svojoj namjeri ona je obavijestila i tamošnju muslimansku zajednicu samo da bi od vjerskog vođe, imama dobila odgovor da je Roubaix muslimanski teritorij i da je haram, zabranjeno da ju se dočeka u Roubaixu pa će namjesto toga on posjetiti nju.

Ova minipobuna je završila bez ikakve reakcije gradonačelnice ili države tako da je danas po riječima Fabricea Balanchea, direktora za istraživanje Fakulteta Lyon 2 i člana Washitonstkog fakulteta Roubaix postao “islamska mini država” pošto je autoritet Francuske potpuno ukinut.

U ovoj priči o metropolitanskoj regiji Lille-a važno je uočiti izborni uspjeh Martine Aubry iz stranke socijalista koja još uvijek vrši dužnost gradonačelnica tako da je gledajuću ovu situaciju iz njene perspektive sve super završilo.

Potres 2005.

Novi, ovaj puta svima očiti potres u Francuskoj se dogodio 2005. godine kada je policija bila pozvana radi provale.

Tri tinejdžera, a za ovaj događaj iznimno važno je što govorimo o tri muslimanska, sunitska tinejdžera su se pokušala sakriti od policije u trafostanici što je dovelo do njihove smrti od električnog udara.

To je rezultiralo po riječima New York Timesa pobunom francuskih muslimana afričkog porijekla. Tri dana nakon početka pobune ministar unutrašnjih poslova Sarkozy će ponoviti riječi Francuza koji traži pomoć, zaštitu svog kvarta od “racaille” (bandi).

Te njegove riječi koji je izrekao 3 dana nakon početka pobune će potom od liberalnih medija i muslimanskih grupa biti proglašeni službenim razlogom početka bune.

Po riječima francuskog filozofa židovskih korjena Alaina Finkielkrauta, muslimanski tinejdžeri su paljem vozila i državnih institucija vikala ”Jebem ti majku! Jebem ti državu! Jebem ti policiju!”, dok je politička elita čula poziv za pomoć.

Tijekom ovih događaja BBC je govorio o nezadovoljstvu migrantske zajednice i o rasističkom francuskom društvu koje odbija prihvatiti migrante i njihovu djecu.

BBC priča o pobuni će završiti političkom, dogmatskom rečenicom koje će se ponavljati uvijek nakon muslimanskih ili preciznije govoreći sunitskih nereda i terorističkih napada “velika većina Muslimana se protivi ekstreministima u vlastitim redovima”.

Vrlo sličnu poziciju ovoj britanskog će preuzeti francuski mediji koji vrše drastičnu medijsku cenzuru događaja “kako bi se spriječilo davanje podrške ekstremno nacionalnim pokretima u Francuskoj” što ćemo mi također čuti bezbroj puta u bliskoj budućnosti jer u ovoj državnoj ideologiji pravi neprijatelji nisu oni koji vrše terorističke napade i nerede nego vlastito autohtono stanovništvo koje se svim tim negativnim događajima protivi.

Moguće je reći da Francuska pokušava sve da multikulturalizam profunkcionira, da integrira migrante i njihovu djecu u zajednicu, ali na kraju sve završava s neuspjehom.

Primjer jednog od tih pokušaja se dogodio 15. 07. 2009. godine kada osuđeni kriminalac Amedy Coulibaly, biva primljen od strane francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija u Elizejskoj palači kako bi bio prikazan kao jedan od primjera uspješne rehabilitacije samo da bi manje od godinu dana kasnije bio uhićen s oružjem i osuđen na 5 godina robije zbog pokušaja organiziranja bijega iz zatvora osobe osuđene za teroristički napad u Parizu 1995. godine.

Amedy Coulibaly koji je nekada bio primjer uspješne rehabilitacije će napustiti zatvor 2014 godine samo da bi par mjeseci kasnije vodio teroristički napad na Charlie Hebdo. Drugi član ove terorističke grupe je bio Ahmed Khelifi, koji se kandidirao na izborima 2012 godine.

No-go zone nisu dio Francuske?

Po riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?” .

Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.

Nakon terorističkog napada na Charlie Hebdo Francuz Joachim Roncin je stvorio slogan “Je suis Charlie” (Ja sam Charlie).

Taj slogan koji je praktički automatski bio promoviran od strane Francuske i drugih europskih država se ubrzo našao pod napadom sunitskog protuslogana “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie).

Paris automobili

Veliki broj francuskih profesora je s alarmom promatrao kako muslimanski studentu odbijaju sudjelovati u minuti šutnje za žrtve terorističkog napada ili da čak otvoreno simpatiziraju teroriste, pri čemu su dobili punu podršku sunitskih država.

Po riječima katarske Al Jazeera “Ja sam Charlie” predstavlja islamofobiju s čime se vrlo jasno složila i službena Turska.

Praktički identično Velikoj Britaniji Francuska je dala potpunu slobodu migrantima što je rezultiralo potpunim promašajem.

U očima Organizacije protiv islamofobije u Francuskoj integracija muslimana u Francuskoj nije uspjela zbog francuskog rasizma i diskriminacije. Po njima muslimani su žrtve kao što su to ranije bili Židovi, a ne osobe koje teroriziraju autohtone stanovnike.

Iz njihove perspektive malena primanja i loši poslovi koji obavljaju migranti zajedno s svojim potomcima predstavljaju rezultat rasizma,a ne loše edukacije i niske produktivnosti.

U analizi koju je na 136 stranica napisala državna agencija imena Visoki savjet za integraciju se jasno govori o problemima u edukaciji migranata i njihovih potomaka. Ova državna analiza nam govori kako su učitelji/profesori u školama s visokim postotkom muslimanskih učenika praktički svakog dana zastrašivani.

Roditelji ne dopuštaju da se djecu uči o Holokaustu, križarskim ratovima, kršćanstvu, evoluciji i puno, puno toga drugog. Rezultat ovih etničko-kulturalnih pritisaka su loši školski rezultati i kasnije u životu samo nisko plaćeni poslovi koji se u očima odraslih ljudi potom objašnjava diskriminacijom.

Kada govorimo o ovim etničko-kulturalnim pritiscima mi ne smijemo nikada zaboraviti školske i poslovne resultate 700.000 kineskih migranata u Francuskoj i 400.000 njih u Velikoj Britaniji koji uvijek ostvaruju u prosjeku bolje rezultate od autohtonih europljana tako da je jasno kako ovdje nije priča o rasizmu nego o nacionalnoj kulturi.

1.000 vojnika u Islamskoj državi

Sada na kraju vrijeme je da se vratimo u Aulnay-sous-bois i tamošnju tvornicu automobila koja je 1982. podijelila otkaze muslimanskim ekstremistima.

Nakon ovog događaja vlasnici tvornice su prihvatili baš sve zahtjeve lokalne muslimanske zajednice, ali to nije spriječilo da ovo mjesto postane centar pobune 2005. godine gdje je Sarkozy govorio o kriminalcima.

Islam

Na kraju krajeva Aulnay-sous-bois tvornica se nalazila u jednoj od 717 no-go ili zabranjenih zona u Francuskoj pa će na kraju i biti zatvorena zbog niske produktivnosti, zbog prevelikog broja stanki radi molitve.

Sigurno smo da je u očima tamošnjih stanovnika no-go zone zatvaranje ove tvornice koja je podržavala 100.000 ljudi u Seine-Saint-Denis biti proglašeno još jednim primjerom francuskog rasizma.

Početkom 2017. godine Aulnay-sous-bois će ponovno postati centar pobune kada Theo, tamošni uhićeni crni stanovnik optužuje policiju za silovanje. Dva mjeseca kasnije kada se na sudu prikaže snimka uhićenja Theo priznaje da je lagao, ali to ne možemo promjeniti činjenicu da su Aulnay-sous-bois i druge no-go zone gorile nakon njegove prvobitne izjave, a da su policajci bili terorizirani optužbama.

Francuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku.

Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura.

Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.

Robert Jurčić / HKV

 

Davor Dijanović: Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari