Pratite nas

Pregled

Robert Valdec iz Bihaća: Migranti su pokupovali sve mačete i noževe

Objavljeno

na

Foto: Robert Valdec

‘Allahu Akbar!’ – zaurlikao je jedan iz grupe koju smo presreli noću u šumi, prilikom ilegalnog prelaska državne granice. S isukanim je nožem krenuo prema najbližem policajcu koji je odmah izvukao pištolj, repetirao i ispalio u zrak metak upozorenja.

Napadač je zastao, odbacio nož i okrenuo se kako bi pobjegao, no drugi upozoravajući metak ga je natjerao da zalegne na tlo. Ostali, koje je njegov čin, vidjelo se, iznenadio, poslušno su se okrenuli i vratili natrag otkud su došli, na teritorij BiH – prepričao nam je jedan hrvatski policajac jednu od brojnih ‘škakljivih’ situacija kojoj je nazočio tijekom kontrole naše granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom otkud u Hrvatsku, nakon što su Mađari sagradili ogradu, a naši uspješno ‘pokrili’ graničnu crtu sa Srbijom, od početka ove godine, neprestano pokušavaju ilegalno prijeći brojni migranti na svom putu u ‘obećane zemlje’ – Njemačku, Švedsku, Francusku, Italiju…

‘Iskreno, da je tako krenuo prema meni, nisam siguran bi li taj prvi metak otišao u zrak ili njemu u čelo. Kolega je očito hladnokrvniji od mene’, zaključio je.

R. Valdec

On je samo jedan od brojnih pripadnika našeg MUP-a iz cijele Hrvatske koji, u smjenama od po desetak dana dolaze na smjene u policijske uprave županija koje graniče s područjem Unsko-sanskog kantona BiH, pretvorenim u neformalni ‘hotspot’ za migrante zaustavljene na famoznoj ‘Balkanskoj ruti’, piše Robert Valdec/dnevno.hr

Hrvatski granični i interventni policajci iz svih županijskih uprava, od Dubrovnika do Vukovara, koji su bili ili su trenutno na tom dijelu granice i danju i noću, a s kojima sam posljednjih desetak dana razgovarao pripremajući se za odlazak ‘preko’, bili su složni u jednom – ogorčeni su lažima koje o njima iznose naši, hrvatski mediji potpomognuti vojskom aktivista nevladinih udruga, koji se iz petnih žila trude od hrvatske policije u javnosti stvoriti sliku brutalnih, bezosjećajnih i agresivnih tipova.

Nezadovoljni su još mnogočime – nedovoljnom opremljenošću, nedovoljnom brojnošću, a i time što čelni ljudi policije odlučnije ne stoje iza njih. Dojam je donekle popravio nedavni intervju ministra Božinovića, u kojem je, dijelom stao iza ‘svojih’ ljudi.

Sinkronizirana medijska demonizacija hrvatske policije traje još od početka prelijevanja migranata u Hrvatsku, preko granice sa Srbijom, nakon što je Mađarska svoj teritorij uspješno zaštitila podizanjem ograde i pojačanom kontrolom.

Cilj te demonizacije policije je jasan – omekšati, obeshrabriti njene pripadnike, oblikovati javno mnijenje, a sve s ciljem da u našu zemlju nesmetano uđe što više migranata koje uporno nazivaju izbjeglicama, žrtvama rata u Siriji, iako je Sirijaca među njima najmanje.

Najveći broj tih ljudi dolazi iz Afganistana, Pakistana, Bangladeša, Indije, a arapski dio popunjavaju državljani Alžira, Maroka, Tunisa… Jedina od tih zemalja u kojima se ratuje je, dijelom, Afganistan , no oni koji u pobjegli iz te države nisu smješteni u prvu sigurnu zemlju te čekaju da se stanje normalizira već organizirano odlaze za Europu.

‘Migranti koje uhvatimo i vraćamo natrag nakon nekoliko dana ili tjedana opet pokušavaju prijeći u Hrvatsku. Jedan dio njih je doista bijedan, no veliki broj tih ilegalaca dobro je opremljen i opskrbljen – novom obućom, sofisticiranim mobitelima, hladnim oružjem, a kod mnogih smo pronašli i bankovne kartice – MasterCard. Bez imena, na njima piše samo broj i UNHCR.

Pomoću njih podižu novac na bankomatima, no tko im ga uplaćuje ne znam’, ispričao nam je jedan od interventnih policajaca iz Slavonije koji je nedavno bio na smjeni uz granicu u Sisačko-moslavačkoj policijskoj upravi. Slične smo priče čuli i od drugih njegovih kolega. S ophodnjom Interventne policije susreli smo se i prošlog tjedna na cesti prije granice, na putu za Bosansku krajinu, gdje smo se željeli na licu mjesta uvjeriti u to što se zbiva i što nam se sprema.

Granicu smo prešli na prijelazu Ličko Petrovo Selo-Izačići i ubrzo stigli u Bihać, grad osakaćen ratnim ožiljcima koji ipak ne poništavaju ljepotu bosanskog gradića čije je središte izgradila Austro-ugarska. Grad je cvjetao u vrijeme SFRJ – ponajviše zahvaljujući obližnjem vojnom aerodromu Željava.

Piloti JRZ-a, pomoćno osoblje, živjeli su u novoizgrađenim zgradama, a uz njihove visoke plaće cvjetalo je i ostalo gospodarstvo – gotovo je cijeli Bihać na ovaj ili onaj način živio od toga. No onda se zaratilo. I sada, kada je napokon ranjeni i osiromašeni grad počeo ‘lizati rane’, krenuli su stizati migranti. Njih tisuće.

‘Neki na njima profitiraju. Puno ih je smješteno po privatnim kućama, hotelima, bar oni koji imaju dovoljno novaca. A oni su u većini. Profitiraju i trgovine gdje kupuju, krijumčari i vodiči koji ih vode preko granice, u Hrvatsku. No, generalno, ovo za grad i kanton nije dobro, a bit će još gore’, kaže prvi Bišćanin s kojim smo porazgovarali, odmah na ulazu u grad. Prišli smo mu kako bi se raspitali za put do našeg prvog odredišta, kafića ‘Borik’, čiji nam je vlasnik, naš prijatelj, obećao pomoći oko smještaja i kontakata u gradu.

‘Borik’ je jedan od najstarijih lokala u Bihaću, u ‘boljem’ dijelu grada, na putu za park Borići, borovu šumu sa stoljetnim stablima u kojoj se donedavno uređivala trim staza, popratni sportski i izletnički sadržaji, a u kojoj dominira velika, prije rata započeta, ali velika nedovršena zgrada Đačkog doma.

Nesuđeni i nedovršeni Đački dom i cijela park-šuma Borići, sada su veliki, neslužbeni migrantski kamp. Parkiramo kod ‘Borika’, sjedamo na terasu promatrajući kolone migranata koji se spuštaj s Borića ili penju gore.

‘U bihaćkim trgovinama je nestašica mačeta, lovačkih, kuhinjskih noževa…, čak su i skalpele, one za rezanje tapeta pokupovali’, zabrinuto nam priča jedan od gostiju za susjednim stolom.
‘Pješadijska obuka, gledaj!’, dobacuje drugi pokazujući na kolonu migranata koja se upravo spušta pokraj nas prema središtu grada.

Doista. Njih dvadesetak, s punim naprtnjačama na leđima, u parovima su razvili kolonu koja gazi doista vojnički – ukorak. Na čelu i začelju kolone su po jedan. Ovaj prvi, očito vođa, hoda odrješito, istovremeno gledajući zaslon svog ‘pametnog mobitela’. I u samoj koloni mnogi se, hodajući , ‘igraju’ mobitelima.

Ubrzo nam konobar donosi adrese – kuće gdje ćemo noćiti te sjedišta Crvenog križa Bihaća gdje možemo ishoditi akreditacije za ulazak u kamp. Krećemo redom – prvo se smjestiti u apartman u gradu. Vlasnik u dvorištu popravlja perilicu. Na desnom ramenu veliki, istetovirani križ.

Predstavlja nam se kao Edin pa zbunjeno pitamo kako se to što je musliman slaže s tetoviranim križem.
‘A, to je bilo prije rata’, smije se. Priključuje nam se njegova supruga koju pitamo o migrantima.

Ne znam više što bih mislila. Prvo mi, kada je krenulo, bilo žao ljudi. Oprala sam, ispeglala i složila dvije velike vreće odjeće pa kada je jedna grupa prolazila, dala im. Kasnije sam krenula u trgovinu i 50-ak metara od kuće, u kontejneru za smeće, pronašla cijelu moju, neotvorenu donaciju. Imaju bolje patike nego moja djeca, mobitele kakve si mi ne možemo kupiti… Izgleda da i nisu baš toliko jadni, bar ne svi’, u dahu je ispričala.

Kasnije, u sjedištu Crvenog križa, dok čekamo na akreditacije, Selam Midžić iz bihaćkog Crvenog križa informira nas o ‘situaciji na terenu’.

‘Pripremamo svakog dana obroke za oko 800 ljudi, odnosimo ih u Boriće i dijelimo, čistimo kamp, odvozimo smeće… Sve smo to financirali iz naših sredstava i donacija građana do kraja srpnja. A za kolovoz je uskočilo američko veleposlanstvo iz Sarajeva. Kako ćemo dalje – ne znam’, kaže.

Obilazimo kuhinju u kojoj se spremaju obroci – žene i djevojke, volonterke, gule krumpir, režu kupus, čiste salatu, dok kuhar pokraj vojničke kuhinje, velikog kotla, miješa goveđi gulaš. Danas im je poseban dan, sakupili su se svi volonteri i zaposleni u Crvenom križu, spremili interni domjenak, ispekli janje i zovu nas da se pridružimo.

‘Ti si očito talentiran. Od brda novinara koji su ovuda protutnjali, ti si jedini koji je stigao na janje’, smije se jedan od volontera.

Drugi nam se žali na vlasti u Sarajevu, ali i na migrante:

‘Sarajevo je nedavno odobrilo 200 tisuća maraka za pomoć migrantima – od toga je 100 tisuća dodijeljeno u samom Sarajevu gdje ih je stalno tek 50-ak, 85 tisuća Mostaru gdje ih je i manje, a nama, tek 15 tisuća. A samo u Bihaću ih je trenutno više od tri tisuće. Mi dijelimo 800 obroka, a ostali ionako nisu u Borićima već po hotelima i u privatnom smještaju, a neki su provalili u prazne kuće i vikendice i od tamo se spremaju za prelazak u Hrvatsku. Ovi u kampu ni da mrdnu i pomognu, naše djevojke im tegle mlijeko, lonce s hranom…, oni samo stoje i čekaju. Čak im i improvizirane toalete čistimo mi’, nastavlja.

Pozivaju nas da sutradan ujutro, oko 8.30 sati dođemo na raspodjelu doručka i sami se uvjerimo. No želimo već danas, za dana, obići kamp, porazgovarati s migrantima, fotografirati pa se opraštamo od njih i krećemo za Boriće. Na ulazu u park-kamp policijski automobil.

Pregledavaju akreditacije, zapisuju imena. Svake noći dođe do gužve, međusobnih sukoba, kažu. Rade noževi, mačete… Više je tu, na malom prostoru, raznih nacionalnosti, Pakistanci i Indijci nisu baš u velikoj ljubavi, ovi iz Bangladeša se drže po strani, a najagresivniji, Afganistanci, ne vole nikog.

Ima, vele, čak i Kineza. Ne da nam se objašnjavati kako je zacijelo riječ o Ujgurima, jednom od naroda iz Kine koji je islamske vjere i čiji su brojni pripadnici otišli, kao borci, u Siriju i Irak priključujući se ISIL-u, baš kao što u redovima ISIL-a ima i Afganistanaca, Pakistanaca, pripadnika brojnih naroda iz Azije i s Kavkaza – Čečena, Dagestanaca, Tadžika… Najveći dio teritorija Sirije je do prije godinu, dvije kontrolirao ISIL.

U nekim razdobljima i više od 80 posto te države bilo je pod njihovom vlašću. Danas su spali na oko pet posto. I ne vidim pita li se itko gdje su otišli svi ti ‘borci’ koji su donedavno sjekli glave ‘nevjernicima’ i postavljali te snimke na internet hvaleći se.

“Bosanski” nam policajci nude da u obilazak krenu s nama, no ljubazno odbijamo ponudu. I već nakon pedesetak metara prilazi nam mladić, kasnije će nam ispričati da je iz Pakistana, iz Pešavara. Govori engleski. I pita otkuda smo. Na spomen Hrvatske započinje s recitalom na engleskom:

‘Hrvatska policija je jako loša. Tuku nas, razbijaju nam mobitele, otimaju nam novac. Tuku i žene i djecu. I na silu nas vraćaju natrag preko granice’.

U slovo identičnu priču ispričalo nam je na engleskom još nekoliko desetaka migranata, iako većina na tom jeziku očigledno zna kazati samo taj, razvidno napamet naučen ‘recital’. Pokazuju mobitele slomljenih zaslona, istovremeno tipkajući na novima, neoštećenima. Kasnije ćemo otkriti da ih toj ‘pjesmici’ uče pojedini aktivisti nekih nevladinih organizacija na terenu. I to je u kontekstu demonizacije hrvatske policije.

Ukratko, svi bi oni kroz Hrvatsku samo prošli, pa dalje, za Sloveniju, Italiju, Njemačku… No, Slovenci svoju šengensku granicu gotovo potpuno zatvaraju, Mađarska je već odavno zatvorena, tako da bi se vrlo lako moglo dogoditi da Hrvatska uskoro postane ‘slijepo crijevo’ Europe u kojem bi se nakupljale desetine, ako ne i stotine tisuća migranata. Dok istovremeno naši mladi odlaze odavde trbuhom za kruhom.

‘Naš’ Pakistanac, nakon što sam mu ispričao kako sam svojedobno boravio dugo u njegovom Pešavaru i okolici, gotovo se raznježio i sprijateljio s nama pa nam postao i ‘turistički vodič’ kroz kamp. Ispričao je kako je iz Pakistana krenuo na put:

‘Preko Irana, pa u Tursku. Iz Turske na grčki Lezbos, odakle su nas prebacili do Atene. Iz Grčke sam kroz šumu ušao u Bugarsku, pa iz Bugarske u Srbiju. Mađarska i granica s Hrvatskom su bile nemoguće za prijeći, pa smo na kraju, iz Srbije ušli u Bosnu. Stigli smo do Sarajeva, odakle su nas autobusima doveli ovdje’, prepričao nam je svoj itinerer do Bihaća dodavši kako mu je cilj Italija.

Pridružio nam se i njegov prijatelj, oniži, ali agresivni Afganistanac. On ne govori engleski, ako ne računamo onu ‘Hrvatska policija je jako loša…’ pjesmicu. Pokazuje svoj mobitel ispucanog zaslona istovremeno nas pitajući koliko novca želimo za našu akreditaciju Crvenog križa s kojom bi, misli, mogao stići do sanjane mu Njemačke.

Obilazeći kamp u kojem je, dakle, najmanje 800 duša, zapažamo tek nekoliko žena i djece. Žene i djeca, njih oko 150, saznat ćemo kasnije, smješteni su van Bihaća, u hotelu ‘Sedra’. Tamo humanitarne udruge u pravilu dovode novinarske ekipe u obilazak.

Sljedećeg jutra, u dogovoreno vrijeme, stižemo ponovo u Boriće. Pred zgradom se napravio poduži red, kojeg sada održavaju bosanski policajci – specijalci. Nekoliko puta interveniraju izvodeći iz reda one koji se preguravaju.

‘Moramo paziti jer malo je potrebno da izbije opća tučnjava. Eto sinoć je bila gužva, njih 50-ak je tuklo jednog jadnika. Kada smo stigli, razbježali su se i nije preostalo drugo nego pozvati hitnu pomoć za jadnika koji je sada u bolnici’, objašnjavaju.

I dok volonterke i volonteri bihaćkog Crvenog križa tegle uz dugačke stepenice namirnice, migranti čekaju u redu. Mnogi od njih, kada vide kameru, prekrivaju lica, okreću leđa, očigledno ne želeći biti snimljeni. Za razlog se raspitujemo kod policajaca.

‘Tko će ih znati. Većina nema nikakve dokumente. Možda su na tjeralicama, u svojim matičnim državama ili na internacionalnim. Ne možeš to znati. Ne obrađujemo ih, ne uzimamo im otiske i podatke. Jer ako će ih jednom protjerivati iz Njemačke ili Švedske, poslat će ih u državu gdje su prvi put registrirani’.

Licemjerstvo pojedinih država i njihovih čelnika sve više dolazi do izražaja. U početku, sa svojim pozivima migrantima da dođu, prednjačila je Njemačka. Sada se žele riješiti dobrog dijela njih, a vratili bi ih u tom slučaju u BiH ili, ako bi ih kod nas kojim slučajem registrirali, u Hrvatsku.

Odlazimo iz Borića na dogovoreni sastanak sa šefom kabineta bihaćkog gradonačelnika Edina Moranjkića.

‘Bihać je sve više u problemima zbog ove situacije. A najviše je zakazala država – Ministarstvo sigurnosti koje je i nadležno za pitanja migranata’, započeo je i nastavio:
‘Ne žele zatvoriti granicu sa Srbijom i Crnom Gorom, iz Sarajeva ih svakodnevno dovode ovdje nadajući se, valjda, da će prijeći u Hrvatsku. No vaša ih policija presreće i silom vraća natrag’, potužio se dodavši kako je cijelo Gradsko vijeće Bihaća na čelu s gradonačelnikom prosvjedovalo u Sarajevu zbog nastale situacije.

‘Mi, kao grad, ali i kanton, nemamo nikakve ovlasti rješavati bilo što. Možemo samo pomoći koliko možemo, no stanje postaje sve napetije. Bojim se i pomisliti što će biti kada stisne zima. Za sada su agresivni samo jedni prema drugima, no pitanje je dana kada će se njihove frustracije i agresivnost preusmjeriti na domaće stanovništvo’, strahuje.

U bihaćkom je zatvoru trenutno šestero njih – jedan zbog ubojstva, jedan zbog silovanja i dvojica zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Vlasti ne znaju ni koje su nacionalnosti, iz kojih država dolaze, tko su, što su do sada radili…

‘Gledajte, samo u Bihaću i okolici je sada njih oko 3000, osamstotinjak je u Borićima, no za ostale ne znamo. Cijela policija u kantonu broji 300 ljudi. U gradu živi 15-ak tisuća stanovnika. Nabije li ih se ovdje još, zatekne li ih ovdje zima, hladnoće, moglo bi doći do svačega. Ljudi se boje. Krivimo za sve i Europsku uniju. Jer svi oni nam i dolaze iz država EU – Grčke ili Bugarske, no tamo ih nisu registrirali’.

Iz Bihaća potom, krećemo za Veliku Kladušu u kojoj je nešto manje migranata, no uvjeti u kojima žive daleko su lošiji i od onih nemogućih u Bihaću. Jedan dio je organizirano smješten izvan grada, na nekakvoj livadi, u ‘šatorima’ improviziranim od dasaka i crnih plastičnih folija.

Bilo je, doznajemo, planova da se u Velikoj Kladuši, u praznim pogonima bivšeg ‘Agrokomerca’, organizira migrantski kamp, no lokalno se stanovništvo pobunilo i od toga se odustalo. Ovaj improvizirani, primjećujemo, odnijet će prve jesenske kiše. No, Kladuša je na samoj granici s Hrvatskom i ovdje dolaze oni koji namjeravaju prijeći.

‘Vaša policija ih nelegalno vraća natrag’, žali se policajac na ulazu u kamp s kojim smo popričali dok je zapisivao naše podatke.

‘Nelegalno? A vi nam ih legalno šaljete, zar ne?,’ branim naše dečke i hrvatsku taktiku. Tu ga probija smijeh.

‘Pa ne baš legalno, no što ćemo mi ovdje s njima. A ionako oni svi žele dalje, preko Slovenije za Italiju, do Njemačke…’.

Kažemo mu kako se Slovenija sve bolje zatvara, one koji uspiju ući, ako ih ulove, isto tako vraćaju natrag, u Hrvatsku. Raspitujemo se za rute kojima ilegalno prelaze i tko ih vodi. ‘Ne znam za rute, to mijenjaju. Vode ih naši krijumčari, a imaju i s vaše strane suradnike koji im javljaju gdje se može prijeći, gdje trenutno nema policije’.

U samom kampu susrećemo i trojac, dvojica iz Sarajeva i jedan Grk. Rade za Soroševo ‘Otvoreno društvo’. Došli su, kažu, razgledati, da vide mogu li nekako pomoći. Pitamo kako bi konkretno pomogli. ‘Ne znam, mi nemamo previše sredstava. Možda savjetima, organizacijom…’, odgovara jedan od njih.

U središtu Velike Kladuše vidimo druge migrante. Po izgledu i govoru riječ je o Arapima. Potvrđuje nam to i policajac s kojim smo zapodjenuli razgovor. ‘Alžir, Maroko, Tunis, uglavnom. Oni spavaju u privatnom smještaju, a očito imaju dovoljno novca – i po tome kako su odjeveni, po mobitelima te po redovima ispred bankomata i pred Western Unionom’, objašnjava. Za bankomate nam je jasno, UNHCR-ove MasterCard kartice ‘nepoznat netko’ izgleda redovito puni, no kako podižu novac preko Western Uniona, ako nemaju nikakve isprave.
‘Za njih podižu domaći kod kojih stanuju’, dobivamo odgovor.

Napuštamo i Veliku Kladušu. Kratki red od desetak automobila ispred nas na graničnom prijelazu izgledao je obećavajuće, no detaljni pregled svakog vozila i ljudi koji obavljaju naši natjerao nas je na gotovo polusatno čekanje. Neka.

Robert Valdec/dnevno.hr

 

 

Češki premijer Andrej Babiš: Ilegalne migracije su prijetnja Europi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Tko je zaustavio proglašenje Stepinca svetim!?

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak navečer, u prepunoj dvorani zagrebačkog KIC-a održana je tribina Nine Raspudića na temu “Blaženi Alojzije Stepinac: Svetost u čekaonici politike”. Raspudićevi sugovornici bili su povjesničar dr. sc. Robin Harris, dr. sc. Mario Jareb, dr. sc. Jure Krišto i dr.sc. Anto Mikić.

Na samom početku tribine dr. sc. Mikić objasnio je koji su preduvjeti za kanonizaciju te je li ih Stepinac ispunio, piše Narod.hr.

“Najprije ga se proglasi blaženim, što Stepinac već jest na temelju svog mučeništva. Preduvjeti za ovo su da je postojao motiv mržnje na vjeru od progonitelja, drugo da je mučeništvo strpljivo podnio, a treće da u tom činu nije gajio mržnju prema progoniteljima. Stepinac je sve ovo ispunio, a sada čekamo završni čin,- kanonizaciju. Podjsetimo, 2014. je objavljeno da je liječnička komisija utvrdila čudo po nagovoru bl. Alojzija Stepinca. Mi sad čekamo taj svečani čin, čini se da je sve ovo drugo odrađeno”, objasnio je.

U nastavku tribine dr.sc. Krišto pojasnio je sam nastanak Mješovite komisije, kao i razloge njezinog osnivanja.

“Očito je Srpska pravoslavna crkva iskoristila trenutak izbora novog pape i činjenicu da je sadašnji Papa zainteresiran izuzetno za ekumenizam. Uspjeli su ga uvjeriti da zapravo još uvijek ima stvari koje su nejasne vezano za bl. Alojzija Stepinca. Postoji i element podrške iz Hrvatske Srpske pravoslavne crkve i utjecaj na Papu Argentinca. S time su povezani i negativni elementi, po mom sudu, Sveta Stolica nije dovoljno ozbiljno ispitala duboke političke i vjerske motive SPC, nije proučila ni svoja prošla iskustva sa njom. Tijekom II. svjestkog rata, 1943., Svetoj Stolici su došle optužbe na Katoličku crkvu u NDH zbog navodnog nedolična ponašanja prema pravoslavlju. To je bilo toliko ozbiljno da je Sveta Stolica organizirala istragu. Stepinac je skupio dokumente, napisao opširno pismo i sve odnio Svetoj Stolici. Apostolski vizitator u Zagrebu također je pisao pismo i svoj izvještaj. Sveta Stolica se na temelju tih dokumenata i izvješća uvjerila da su optužbe neutemeljene.”, kazao je Krišto.

Dr.sc. Harris smatra da osnivanje komisije nije bilo potrebno.

“Mislim da Mještovita komisija nije bila potrebna, međutim, sretni smo što su hrvatski članovi komisije bili vrlo stručni i domoljubni. Znam da su dokumenti koji o Stepincu govore sjajni, odgovor su svim optužbama Srpske pravoslavne crkve. Nažalost, Kaptol ne želi izdati te dokumente kako bi ih svi mogli pročitati, to je njihova odluka, no tako nešto nikad nisam vidio. Pobjednička strana koja ima sve dokaze i argumente ne želi dozvoliti da se dokaže što je istina, to nisam nikad doživio. Vjerujem da je veliki problem u Vatikanu gdje imamo neku novu vrstu politike pomirenja s komunističkim politikama što je katastrofalno. Imati dobre odnose s neprijateljima crkve vrlo je opasno”, upozorio je dr.sc. Harris.

Dr.sc. Mario Jareb govorio je o dokumentarnoj osnovi optužbi na račun bl. Alojzija Stepinca.

“Pismo partrijaha Irineja je utjecalo na početak rada Mješovite komisije. To pismo je poslano 2014., no nedvojbeno ono je nastalo 1946. godine. Naime, 90 posto detalja se zasniva na tzv. dokumentima i argumentima koje su komunisti kreirali 1946. kao osnovu za progon tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Treba se vratiti upravo na tu godinu kada agitrop Centralnog komiteta radi na nečemu što je bilo korišteno od strane optužbe, a što je kasnije izdano u knjizi Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera. Sastavljači te sjajne krivotvorine bili su Joža Horvat i Zdenko Štambul. Kasnije su čak i komunistički dužnosnici priznavali da u tim dokumentima ustvari nije bilo ničega stvarnog, da optužnica nije zasnovana na istinitim temeljima i da se ustvari radi o propagandi”, pojasnio je dr.sc. Jareb.

Također je dodao da su komunisti optužnicu popunjavali navodnim dokumentima četničkog autora, Đure Vilovića.

“Nedavno sam čak saznao da su agitropi, u očaju da bilo što stave u tu optužnicu, posegnuli za radom jednog od otpadnika od Katoličke crkve i hrvatskog naroda, Đure Vilovića koji je bio član četničkog pokreta, blizak Draži Mihajloviću. Riječ je o knjizi ‘Krvava Crkva’ koja je komunistima bila zgodan materijal za popunjavanje optužnice”, otkrio je Jareb.

Dr.sc. Jure Krišto upozorio je da najveći hrvatski problem nisu Srbi, odnosno Srpska pravoslavna crkva, nego komunistički režim.

“Nama je i dalje najveći problem komunistički režim i sustav. Stepinac je imao problema s komunizmom zbog same činjenice da je komunizam protiv Boga i vjere, zato su ga i progonili. Komunisti su ujedno mrzili Stepinca zbog toga što je on bio za hrvatsku državu, a oni su bili protiv nje. Stepinac je išao jednostavnom logikom – državna vlast je za mene vlast s kojom moram komunicirati da bih mogao služiti svom poslanju”, pojašnjava Krišto.

Na tribini je razbijen još jedan od mitova o blaženom Alojziju Stepincu, teza da je on bio “ustaški vikar”, a na ovo se osvrnuo dr.sc. Jareb.

“Najbolje je na to odgovorio jedan kolega iz Beograda koji je nedavno objavio knjigu Ustaška vojska NDH. Naime, nakon što je prošao svo gradivo, kazao je da o tome nema baš ništa. Činjenica je da je Stepinac još prije rata imenovan vikarom katolika unutar oružanih snaga, a ovo o ustaškom vikaru jedna je od tipičnih krivotvorima”, zaključio je Jareb.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Vanjska produkcija na HRT-u: Za ‘Novine’ 11,9 milijuna, za ‘Predsjednika’ 2,48 milijuna kuna

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Hrvatska radiotelevizija (HRT) u prošloj je godini na temelju 548,7 milijuna kuna namijenjenih za proizvodnju televizijskih programskih sadržaja, weba (audiovizualnih djela) i za nabavu stranih programskih sadržaja izdvojila 84,9 milijuna kuna za nabavu djela od neovisnih proizvođača (tzv. vanjska produkcija), ističe se u izvješću objavljenom na mrežnim stranicama HRT-a.

“Slijedom navedenoga, zaključujemo da je u 2018. Hrvatska radiotelevizija ispunila obavezu prema Zakonu o HRT-u jer je ugovorila nabavu programa od neovisnih proizvođača u iznosu od 15,47 posto, a zakonska obaveza iznosi 15 posto”, ističe se u izvješću koje potpisuje glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić.

Navodi se i da je od ukupno ugovorenih 84,9 milijuna kuna programa iz vanjske produkcije, što je za 2,59 milijuna kuna više od zakonski propisanog minimuma, za djela neovisnih proizvođača izvorno proizvedenih na hrvatskom jeziku izdvojeno 80,86 milijuna kuna, a u preostalom iznosu od 4,04 milijuna kuna nabavljena su djela od europskih neovisnih proizvođača.

Prema vrsti sadržaja, HRT je najviše izdvojio na domaću vanjsku produkciju dramskog sadržaja u ukupnom udjelu od 67,85 posto ili 44,7 milijuna kuna (neto iznos), slijedi dokumentarni sadržaj u udjelu od 16,71 posto ili u iznosu od 11,01 milijun kuna, a za program za djecu i mlade te za glazbene sadržaje izdvojeno je najmanje – 2,37 posto odnosno 1,7 milijuna kuna u neto iznosu.

Na sedam javnih poziva 278 ponuda od 120 neovisnih ponuđača

U HRT-ovu izvješću navodi se da je lani bilo objavljeno sedam javnih poziva za nabavu programa od neovisnih proizvođača na koje je ukupno pristiglo 278 ponuda od 120 neovisnih ponuđača. Najveći broj ponuda stigao je za dokumentarni sadržaj, odnosno dokumentarno-igrani film i seriju-serijal, njih ukupno 134 od kojih je povjerenstvo preporučilo 45, a zaključno ih je bilo odabrano 11.

Za igranu mini seriju odobrena je jedna od 25 pristiglih ponuda, a za igrani film (pre sale) od 34 ponude odabrano je njih šest. Za lifestyle magazin i glazbenu emisiju stiglo je deset ponuda, a odabrane su dvije, dok je za zabavno glazbeni show za djecu stiglo sedam ponuda, ali ni jedna nije odabrana. Zaključno, s HRT-a ističu kako su lani sklopljeni ugovori za 29 ponuda pristiglih putem javnih poziva.

Najskuplja ugovorena serija dokumentarnog sadržaja iz vanjske produkcije za HRT-a na temelju javnog poziva jest “Predsjednik” o životu prvog predsjednika Franje Tuđmana u produkciji Intermedia grupe Miljenka Manjkasa i autora Gordana Malića za koju je HRT izdvojio 2,48 milijuna kuna ili 248.000 kuna po svakoj od deset planiranih pedesetminutnih epizoda.

Za dokumentarni sadržaj prihvaćeno 11 ponuda ‘teških’ 10,7 milijuna kuna

Najskuplje plaćena epizoda je za serijal “Za konjima do Crnog mora” u produkciji Antitalenta d.o.o koji vodi Danijel Pek – čak 369.503 kune ili ukupno 1,47 milijuna kuna za četiri epizode. Ukupno za dokumentarni sadržaj, dokumentarno-igrani film ili serijal privaćeno je 11 ponuda u ukupnom iznosu od 10,7 milijuna kuna.

Povjerenstvo HRT-a odabralo je i igranu mini seriju “Nestali” u produkciji Clinica studio d.o.o u kojoj će za svaku epizodu HRT izdvojiti 1,89 milijuna kuna ili ukupno 7,56 milijuna kuna.

Na javni poziv za igrani film (akontacijsku kupnju) odabrano je šest filmova – “Duboki rezovi”, “Zora”, “Bog u cipeli”, “Sam samcat”, “Država” i “Bischofshofen”. HRT će za svaki od njih izdvojiti od 200.000 do 500.000 kuna ili ukupno 2,5 milijuna kuna.

S druge strane, HRT je lani sklopio ugovore za čak 47 djela na temelju izravnih poziva za nabavu djela od neovisnih proizvođača ukupne vrijednosti od 43,6 milijuna kuna, od kojih su čak 32 zabavnog sadržaja, dokumentarnog i dramskog njih sedam, a kulturnog i znanstveno-obrazovnog njih samo tri.

Najskuplje dramske serije ‘Novine’ i ‘Crno bijeli svijet’

Najskuplji tako nabavljeni sadržaji su dramske serije – druga sezona “Novina” za koju je HRT izdvojio 11,94 milijuna kuna za jedanaest 55-minutnih epizoda ili za svaku 1,08 milijuna kuna i treća sezona “Crno bijelog svijeta” s 12 epizoda po cijeni od 11,89 milijuna kuna. Za drugu i treću sezonu “Ko te šiša”, ukupno 32 polusatne epizode, izdvojeno je gotovo 10,8 milijuna kuna.

Ukupno, za dramski sadržaj na temelju izravnog poziva vanjskim producentima odobreno je 34,9 milijuna kuna, za projekte obrazovno-znanstvenog sadržaja 900.000 kuna, a za one iz kulture i umjetnosti samo 615.000 kuna.

U izvješću HRT-a se navodi i kako su lani otkupljena prava emitiranja 145 djela od 95 europskih neovisnih proizvođača svih žanrova u ukupnom trajanju od 20,396 minuta od čega je samo 11 djela starije od pet godina, za što je utrošeno 4,4 milijuna kuna bruto.

(Hina)

 

HRT: Ne tužimo svoje novinare, Marasove tvrdnje su netočne

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari