Pratite nas

Iz Svijeta

Robert Valdec iz Pariza otkriva tko se sve krije iza prosvjeda protiv Macrona

Objavljeno

na

Foto: Robert Valdec/Dnevno.hr

Kolone borbenih oklopnih vozila na ulicama, nebo nadlijeću helikopteri, dim, vatre, na uglovima, razbijeni izlozi, kordoni oklopljenih i dobro naoružanih snaga reda – policije, interventnih i specijalnih postrojbi, poluvojne žandarmerije, vojnici u pripremi za akciju, mrtvi, deseci ranjenih, stotine i stotine uhićenih…

Pariz, grad svjetlosti, ljubavi, mode, grad koji je mnogima u svijetu pojam luksuza, umjetnosti, ljepote, romantike, ovaj vikend je sve samo ne romantičan, a nesretnici koji su godinama skupljali novac da ga posjete sada, okićenog u punom sjaju adventa, gorko su požalili. I plakali, lili suze, no ne od ganuća, tuge, već od stotina kilograma suzavca ispaljenog na prosvjednike.

A oblaci kemijskog nadraživača ne truju oči i dišne puteve selektivno. A niti gumeni projektili ispaljeni u masu, kao ni policijske palice nisu puno precizniji, piše Robert Valdec / Dnevno.hr

Pokret ‘Žutih prsluka’ koji je započeo u Francuskoj, ovdje trenutno najomraženija osoba – predsjednik Emanuelle Macron, riješio je ugušiti najgrubljom silom – za razliku od prijašnjih prosvjeda kada su snage reda bile ipak suzdržanije, a dio prosvjednika za koje se uvelike priča da su, zapravo ubačeni provokatori kojima je zadatak kompromitirati pokret, nasilniji, sada je mlađahni, suhonjavi predsjednik ogromnog ega i amputiran od emocija, izdao zapovijed da se na one koji su protiv njegovih ‘reformi’ krene punom snagom.

Mobilizirano je još gotovo stotinu tisuća dodatnih ‘odora’, snagama reda date su odriješene ruke pri uporabi sile, francuski mainstream mediji upregnuti su čvrsto u demoniziranje pokreta, vlast, elita, mobilizirala je sve snage da svoje pozicije i status ne dovede u pitanje.

U Pariz smo stigli u subotu ujutro, nakon samo dan, dva priprema, a iako smo izvještavali desetljećima sa kriznih žarišta, krvavih ratova, poprišta velikih terorističkih napada i građanskih nemira, u grotlo ‘grada romantike’ upali smo nepripremljeni na ono što smo zatekli – ni dugotrajnija priprema ne bi značajno promijenila ništa.

Već u zračnoj luci prva prepreka – kako uopće doći do središte grada? Javni prijevoz – prigradska željeznica i autobusne linije koje vode do srca Pariza gdje se odigravala drama, a gdje smo ‘mudro’ rezervirali i smještaj, nisu funkcionirale, a petero taksista odbili su nas odvesti do odredišta uz objašnjenje kako je sve blokirano. Tek je šesti pristao uz napomenu da će voziti ‘do tamo do kuda se uspijemo probiti’, a dalje ćemo pješice.

‘Ja sam u Zagrebu, otišao sam čim je počelo, još prije nekoliko tjedana’, odgovara na poruku prijatelj koji živi već 30-ak godina u središtu Pariza. Drugi, Francuz, kaže kako je još u petak s obitelji otišao s obitelji u provinciju, treći odgovara na poziv no veza puca svako malo.

‘U centru smo, kod Trijumfalnih vrata, nas još nekoliko koje policija nije pokupila i strpala u pritvor. Blokirani smo. Pokušavamo se izvući preko osmog arondismana prema stanici Saint Lazare, iza ima jedan lokal koji je otvoren’, kaže nam Jean, mladi pravnik, ranije aktivan kako volonter Nacionalnog fronta Jeand Marie Le Pena, koji je razočaran napustio. Sada se sa svojim prijateljima priključio ‘Žutim prslucima’.

Njega smo pokušavali kontaktirati i prije, no facebook profil mu je blokiran. Dogovaramo se da ćemo se nekako dočepati hotela, ostaviti prtljagu, pa se, komunicirajući SMS-om pokušati i mi probiti i pridružiti mu se.

Taksist nas ostavlja ispred jake policijske barikade. Vide da nismo prosvjednici, namjerno glumimo zbunjene, tupave strane turiste, pa nas, gotovo sažalno gledajući, propuštaju kroz barikadu.

Ubrzo, oslobođeni tereta prtljage i oboružani samo mobitelima i fotoaparatom, našli smo se na puno puta opjevanoj aveniji Champs-Elysees, stotinjak metara od Trijumfalnih vrata, poznate pariške Etoile – ‘zvijezde’.

Upali smo u središte, trenutno je nastupilo malo zatišje u policijskom i djelovanju ‘Žutih prsluka’. Tek, skandiranje ‘Macron – ostavka!’, smrad nedavno bačenog suzavca koji je vjetar već gotovo odnio. ‘Žuti prsluci’ svuda oko nas tako da se i pažljivije zagledavamo u njihova lica – većina su ljudi srednje dobi, ima i dosta žena.

‘Stigli smo jutros iz Normandije da bi se pridružili demonstracijama. Ovako se više ne može živjeti, ovo više nije naša Francuska!’ uzbuđeno priča sredovječni muškarac čija supruga ga čvrsto drži za ruku dok joj se u drugoj vijori francuski stijeg. Oboje su zaposleni, rade, uredno plaćaju sve poreze, koji su sve viši i kada namire državu jedva proživljavaju do kraja mjeseca. Prekipjelo im je, kaže.

Ispod platana okićenih božićnim ukrasima kordoni snaga sigurnosti. ‘Žuti prsluci’ nasuprot njih ‘oboružani’ zastavama i transparentima, za razliku od druge strane u oklopima, s puškama sa projektilima suzavca uperenih u njih. Zaorila se francuska himna:

‘Hajdemo! Djeco Domovine!

Dan slave je došao!

Protiv nas je podignuta

Krvava zastava tiranije!…’

Masa odjevena u žute prsluke pjeva iz sveg glasa, snage reda uperenog oružja, isukanih palica i zaštićene plastičnim štitovima pripremaju se za novi udar. Iz mase ispred njih istupa nekolicina prosvjednika, ruku visoko podignutih u zrak čime žele pokazati da su nenaoružani.

Odjednom, iz mase prosvjednika, netko prema kordonima snaga reda baca navijačku baklju iz koje suklja žuti dim. Čuju se povici:’ Provokatori, provokatori!!!’, no istog ih trena zaglušuju eksplozije projektila suzavca ispaljene u masu. Pripadnici CRS-a (francuski ekvivalent našoj Interventnoj policiji) kreću u juriš i nastaje stampedo.

Bauljamo kroz gužvu na slijepo, očiju koje suzavac prši, kašljajući i nekako se uspijemo probiti što dalje od središta panike. Ubrzo, novo zatišje. Lica oblivenih suzama, preko razbijenog stakla dolazimo do policijskog kordona, opet glumeći ‘izgubljene turiste’, uspijevamo se provući na drugu stranu. No na svakih nekoliko križanja dalje, nove policijske barikade, nove grupe ‘Žutih prsluka’.

Već je kasno poslijepodne, prosvjednici su se već umorili, mnogi su uhićeni. Prolazimo pariškim avenijama, provlaćimo se kroz manje ulice, pokraj razbijenih izloga, bankomata, polupanih i izgorenih automobila.

‘Ludo prijatelju, još ujutro su uhitili i zatvorili većinu naših’, priča Jean kada smo se napokon uspjeli dočepati stola u jednom od rijetkih restorana koji je u subotu radio.

‘Bez razloga, objašnjenja… Naprosto su nas okružili, one koji se nisu uspjeli izvući poput mene i još nas nekoliko potrpali su ‘marice’, oduzeli im mobitele i odveli. Ne znamo ništa o njima…’ nastavio je.

Pitamo ga kako su se organizirali. Preko interneta, kaže. Stvari postaju jasnije, a neke naše teorije u koje nismo ni sumnjali – točne.

Naime tih dva dana priprema iskoristili smo da se priključimo raznim ‘zatvorenim’ grupama ‘Žutih prsluka’ na društvenim mrežama u koje su nas primali nakon kratke ankete i predstavljanja i na kojima se neprekidno razmijenjuju informacije o policijskim kordonima, racijama, dogovaraju lokacije okupljanja, dijele obavijesti…

Još u petak ujutro, dok smo bili daleko od Francuske, bilo je jasno da su u grupe infiltrirani i stručnjaci državnih službi, policije, protuobavještajne službe, razni provokatori. Nekolicina je stupila i u izravan kontakt s nama – stranim novinarima, pokušavajući dogovoriti konkretne sastanke na konkretnim mjestima u Parizu, obećavajući ekskluzivne informacije i šokantne foto i video materijale.

Naravno, takve priče nismo ‘popušili’, iako smo komunikacije ostavili otvorenima, a pouzdali se isključivo u ljude koje poznajemo osobno.

Kao, na primjer, u starog prijatelja Dragana, bivšeg legionara koji je ostao živjeti u Francuskoj nakon što je, kako kaže stara legionarska uzrečica, postao ‘Francuz po krvi’ koju je ratujući za tu zemlju, prolio. Stigao je u našu ‘oazu’ iznad Saint Lazare-a i on.

‘Nosim i suvenir za ženu’ – smije se pokazujući gumeni metak koji je policija ispalila u masu, jednom mladiću, priča, odvalivši donju vilicu.

‘Krvi, brate, koliko hoćeš. Njega odvela hitna, a ja pokupio metak. Za uspomenu. Bilo mi ga žao, no bolje da je stresao njega, nego mene. Ne možeš s tim biti precizan’, priča pružajući nam u ruku ‘suvenir’. Posljedica na ljudskom tijelu koje ostavlja pogodak takvog projektila koji je, napravljen da odbije, a ne ubije’ viđali smo već – od Kijeva do Zapadne obale. U najboljem slučaju njegov pogodak u tijelo slomiti će po koje rebro, ostaviti hematome, u lošijem nanijeti povrede unutarnjih organa, no izravan pogodak u glavu može biti fatalan.

‘Ne biraju sredstva, dovukli su ih iz cijele Francuske, većina tih u odorama niti ne poznaje Pariz. A dobili su otvorene ruke s jedne strane, opremu, a vlasti su im organizirale i povode za postupanja ubacujući grupe provokatora. Ima tu svega – ekstremne desnice, ekstremne ljevice, policajaca i agenata u civilu… Najgore su grupice ‘Antifa’ koji koriste priliku i gužvu za izazivanje nereda’, objašnjavaju mi. Polako se spustio mrak, gazda obavještava goste da se restoran zatvara. Ispred vatrogasne sirene, plamen koji suklja u pokrajnjoj uličici.

U ovom dijelu grada, kada sam posljednji put bio u Parizu, bijele domaće Francuze moglo se izbrojiti na prste. Sada, gotovo da i nismo na ulicama vidjeli prosvjednike koji su se doselili u Francusku ili su im to pak napravili davno roditelji, iz neke afričke ili arapske zemlje.

‘Gledaj’, smije se Jean, ‘sve je krenulo zbog sve težih uvjeta života, sve manjih primanja, visokih cijena i rastućih poreza’. Mi smo ti koji plaćamo sve veće poreze i sve nam je nepodnošljivije zbog toga. Oni ne plaćaju poreze. Oni su plaćeni od tih poreza koje nama otima država’, objašnjava.

‘No sada, s mrakom, kreću i oni. Stave na sebe žute prsluke’, prekriju lica, pa pod krinkom prosvjednika kreću međusobni obračuni, pljačke, razbijanje…’.

‘Prošeči u nedjelju ujutro, i vidjeti ćeš. Danas su preko dana prosvjedovali nezadovoljni Francuzi. Njih se Macron najviše i boji. Ovi ostali – antife, huligani, emigranti koji pljačkaju, razbijaju, pale, zapravo, rade to njemu u korist.

Mediji u prvi plan ističu tu destrukciju i na koncu će se javnost okrenuti protiv prosvjednika, a on bi mogao biti spasitelj koji će normalizirati stanje i neutralizirati divljake. No naša borba traje i idemo dok ne pobijedimo’, zaključio je.

Robert Valdec / Dnevno.hr

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Prekrasna slika iz Kölna: Tisuće navijača ispunilo katedralu Svetog Petra (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Njemački klub Köln se vrlo brzo vratio u prvu Bundesligu, a navijači spomenutog kluba su poznatu katedralu Svetog Petra, inače jednu od najpoznatijih crkvi na svijetu, ispunili u potpunosti kako bi se pomolili za uspjeh kluba uoči važne utakmice, ali i zahvalili za sve ono što je do sada klub napravio. A napravio je puno ekspresnim povratkom u najjaču njemačku ligu.

Naime, prije nego će navijači otići na stadion na kojem je kultni njemački klub, Köln, u drugom kolu Bundeslige dočekao moćnu Borussiju Dortmund, skoro pet tisuća navijača Kolna ispunilo je spomenutu katedralu. Koln je poražen od daleko jačeg kluba iz Dortmunda, ali su navijači već pobijedili. U katedrali su otpjevali i klupsku himnu te razvukli šalove.

Kako je to zaista izgledalo možete se i sami uvjeriti.

 

Podsjetimo, katedralna crkva u Koln Svetog Petra i Djevice Marije inače je i sjedište Kölnske biskupije, a posvećena je Svetom Petru i Blaženoj Djevici Mariji te je poznati je spomenik njemačkog kršćanstva, gotičke arhitekture te ustrajne vjere i opstojnosti stanovnika Kölna, prenosi narod.hr

Izgradnja katedrale je počela davno, još tamo u 13. stoljeću, a dovršena je uz prekide krajem 19. stoljeća. Godine 1996. godine upisana je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedno od najpoznatijih građevina u Njemačkoj i znamenitost grada Kölna, te kao “iznimno djelo ljudske kreativne genijalnosti…”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Poljska od Njemačke želi odštetu za Drugi svjetski rat

Objavljeno

na

Objavio

Poljska se priprema za obilježavanje 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata, a vlada u Varšavi želi s Njemačkom ponovo razgovarati o ratnoj odšteti. No može li se novčano odrediti patnja jednog naroda?

Kad je brujanje njemačkih bombardera u zoru 1. rujna 1939. probudilo 11-godišnju Zofiju Burchacinsku, mislila je da čuje krave. Ni njezina majka nije očekivala da upravo počinje rat, vjerovala je da je riječ o ranije planiranim vježbama.

“Bolje ti je da ustaneš”, kazala je majka netom prije no što im se srušio krov. Obje su morale bosonoge pobjeći iz zgrade, još uvijek u spavaćicama.

Wielun je bio prvi grad bombardiran u Drugom svjetskom ratu. Tada se nalazio samo 21 kilometar od njemačke granice, nije imao vojsku, protuzračnu obranu ni industriju. Poginulo je nekoliko stotina građana.

Burchacinska se u grad vratila 1945. i više ga nije prepoznala.

“Otac mi je morao pokazati put do škole. Bio je to potpuno drugi grad”, rekla je.

“Gdje su bile kuće, ostale su samo ruševine”.

Danas 91-godišnja Burchacinska jedna je od mnogih Poljakinja koje vjeruju da Njemačka mora isplatiti ratnu odštetu.

Prema anketi novina Rzeczpospolita iz svibnja, gotovo polovica Poljaka podržava ideju da se od Njemačke zatraže reparacije. Gotovo četvrtina njih tomu se protivi.

“Rat koji su započeli Nijemci jako je osiromašio zemlju”, kazala je Burchacinska. “Velik broj umjetničkih djela je ukraden ili uništen”, dodala je.

Pitanje ratne odštete ponovno je pokrenuto 2015. kada vlast preuzima stranka Pravo i pravda (PiS). Parlamentarni odbor koji predvodi njezin zastupnik Arkadiusz Mularczyk trenutno procjenjuje koliku je štetu Poljska pretrpjela u ratu.

Neslužbena brojka, temeljena na poslijeratnom izvještaju prilagođenom inflaciji, trošak procjenjuje na više od 880 milijardi dolara.

Njemački povjesničari Karl Heinz Roth i Harmut Ruebner, koji će u listopadu objaviti knjigu o ratnim odštetama, procjenjuju da je rat koji je započela Njemačka u ukupno 21 državi nanio štetu od 7,5 bilijuna eura.

Čak i ako se od te brojke oduzme gotovo bilijun eura koju je Njemačka već isplatila, ova golema brojka dvostruko je veća od njemačkog godišnjeg BDP-a, ističe Roth. Takva svota ne može se tražiti čak ni od ekonomske velesile poput Njemačke.

Roth smatra kako bi dodatni bilijun eura, koje bi podijelilo 15 država, bio i dalje ogroman, ali realističan zahtjev.

Povjesničar smatra kako bi to bio značajan doprinos “europskoj periferiji” koji bi ujedno podržao europski integracijski proces.

Poljska zasad nema planove zahtijevati ratnu odštetu, ali “teško je kazati da je to poglavlje zatvoreno”, rekao je nedavno poljski ministar vanjskih poslova Jacek Czaputowicz.

“Usporedite gubitke drugih država s poljskim gubicima”, naglašava ministar. “Ima država koje su izgubile mnogo manje, no dobile su odštetu”, zaključio je.

Poljska je tijekom rata pretrpjela strahovite ljudske žrtve i materijalne gubitke. Poginulo je otprilike šest milijuna poljskih građana, među njima tri milijuna židovskog porijekla. Uništen je velik broj gradova i sela.

Ni kraj rata nije Poljskoj donio slobodu jer je njemačku okupaciju zamijenila sovjetska koja je trajala gotovo pola stoljeća.

Na konferenciji u Potsdamu 1945. dogovoreno je da će Poljska primiti dio odštete namijenjene Sovjetskom Savezu. No Staljin je primorao Varšavu da u zamjenu u Sovjetski Savez izvozi ugljen po jako niskoj cijeni.

Za današnju njemačku vladu pitanje odštete više ne može biti tema rasprave, rekao je početkom kolovoza u Varšavi njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas. Prema izvještaju njemačkog parlamenta iz srpnja, Poljska je propustila priliku tražiti reparacije 1953. i 1970. godine.

Czaputowicz, međutim, ističe da se u obzir moraju uzeti pravednost i moralnost procesa, ne samo njegova legalnost.

Za gradonačelnika Wieluna, danas udaljenijeg od njemačke granice zbog poslijeratne promjene teritorija, ratna odšteta je od sekundarne važnosti.

“Izgrađujemo dobre odnose s našim partnerskim gradovima u Njemačkoj i želimo da tako ostane”, rekao je Pawel Okrasa.

“Ne bi htjeli da se oni zbog odšteta pogoršaju”, zaključio je gradonačelnik.

I sama Burchacinska vjeruje kako se moraju održati dobri poljsko-njemački odnosi.

“Meni je teško oprostiti, no vjerujem da generacija mojih sinova, unuka i praunuka ne smije imati tu mržnju prema Nijemcima jer ona ne vodi nikuda”. (Hina)

 

Ante Čuvalo: Mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari