Pratite nas

Razgovor

Robert Valdec: Mediji u Hrvatskoj su neprijatelji naroda i države

Objavljeno

na

Od vremena kultne emisije Istraga Robert Valdec poznato je ime hrvatske medijske scene. Iako je riječ o istraživačkom novinaru i reporteru koji materijale za svoje priloge dobiva iz prve ruke, snimanjem „stanja na terenu“, često u vrlo opasnim okolinama, u cenzuriranim hrvatskim tzv. mainstream medijima za njega se rijetko pronađe mjesta. Njegovo novinarstvo ide direktno protiv tzv. političke korektnosti, što zasigurno nije preporuka za medije koji s jedne strane objavljuju lažne vijesti, a s druge se strane kite pseudodemokratskim i ljudskopravaškim barjacima. Davor Dijanović za hkv razgovarao je o situaciji na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, o migrantskoj krizi i stvaranju paralelnih društava diljem europskih gradova, o jačanju suverenističkih u Europi, ali o otužnome stanju u hrvatskom novinarstvu. S obzirom na to da je nedavno posjetio Pariz i istraživao požar u katedrali Notre Dame razgovarali smo i toj temi za koju ovaj novinar iznosi šokantna otkrića.

Emisija „Istraga“… Prošlo je desetak godina od gašenje te emisije. Zašto je emisija ukinuta, je li istina da je protiv emisije lobirao i notorni Milorad Pupovac?

Točno, emisija je naprasno skinuta s programa u veljači 2009. godine, nakon ‘topničke pripreme’ koja je krenula paralelno s početkom emitiranja 2005., a kako je vrijeme odmicalo postajala je sve žešća. Prvo vrijeme, ‘kolege’ u medijima su nas potpuno ignorirali, premda smo otkrivali i obrađivali priče na kojima su oni potom lešinarili. Razlozi? Zacijelo bar dva – urednik emisije bio je Andrej Rora koji je medijskim mainstream neimarima crvena krpa bio odavno, a voditelj ja, koji im također, blago rečeno, baš nisam prirastao srcu. Nije to nikakva moja paranoja niti teorija zavjere, već jednostavno činjenica koju je potvrdilo sve što se događalo tijekom gotovo četverogodišnjeg emitiranja, nakon ukidanja ‘Istrage’, a događa se i dan danas.

Nakon razdoblja ignoriranja, kako je unatoč tome gledanost rasla, teška su srca shvatili da ta taktika nije upalila, pa je krenulo banaliziranje, no prekretnica je nastala čim smo se počeli baviti ratnim zločinima nad Hrvatima u Hrvatskoj, što je medijskom mainstreamu jednostavno tabu, započela je paljba iz svih oružja i oruđa. Jer po njima, zločine su u ratu radili samo Hrvati nad nedužnim Srbima. Da smo u 30 nastavaka obrađivali ‘Slučaj Pakračke poljane’ ili obitelji Zec (ovo potonje je, da se razumijemo, oduran zločin koji nije smio proći nekažnjeno), zacijelo bi ‘Istraga’ išla i dan danas, bili bi po naslovnicama, gosti u talk show-ovima, HND bi nas nagrađivao…

Milorad Pupovac je, možda tek ‘najzvučnije’ ime koje je inzistiralo na tome da nas se makne s programa i zauvijek ušutka što se jednostavno može provjeriti na Internetu. Cmizdrio je i State Departementu i u EU i svojim koalicijskim partnerima HDZ-u… Koincidencija ili ne, mjesec dana uoči skidanja emisije s programa, glasovima gledatelja, proglašeni smo za najbolju TV emisiju u Hrvatskoj, a ja sam nagrađen ‘Zlatnim ekranom’ kao najpopularnije muško TV lice godine. Samo desetak dana kasnije u medijima sam ‘optužen’ kao jedan od pomagača u bijegu i skrivanju generala Ante Gotovine, da bi nam, ubrzo, s NoveTV javili kako ne trebamo raditi ni na kakvim novim pričama nego od materijala iz već emitiranih emisija za sljedeći tjedan izmontirati tu, posljednju, oproštajnu. Službeno, izdano je priglupo priopćenje kako je ‘Istraga’ dosegla svoj vrhunac, pa je bolje da se prekine sada. Neslužbeno – zaključite sami iz svega što sam vam rekao.

Posljednjih godina put Vas vodi na različite krizne točke svijete zahvaćene ratovima i konfliktima. Što Vas „tjera“ na ovu vrstu novinarstva koja sa sobom nosi velike rizike?

Zapravo, na takva sam mjesta odlazio i prije, no kako me šira javnost upoznala tek zahvaljujući ‘Istrazi’, za to se manje znalo jer sam izvještavao uglavnom za novine, tek nešto malo za TV iz Iraka 2003. Kada je emisija ukinuta, naivno sam vjerovao da ću, s obzirom na popularnost emisije, a i na svoju osobnu popularnost, iskustvo i znanje lako pronaći drugi angažman. Nisam sjedio kod kuće i čekao pozive već pisao projekte, nudio ih medijskim kućama, no bez odgovora. Nakon tog razdoblja, polako sam počeo shvaćati kako sam, u stvari, budala koja si nije željela priznati, prihvatiti, da sam nepoželjan u hrvatskim medijima, ne zato jer me gledatelji ne žele vidjeti ili čitatelji čitati, već stoga što me ključni ljudi u medijima ne žele angažirati.

Bilo je to teško prihvatiti. Ne od svih, na neke nisam niti računao, no kada su mi neki od ljudi koje sam držao, u najmanju ruku prijateljima, s kojima sam počinjao novinarsku karijeru, a koji su u međuvremenu dogurali do vrlo visokih pozicija u nekim medijskim koncernima napokon otvoreno rekli da sam ‘persona non grata’, da to nije do njih, ali da ne bi željeli ugrožavati svoju karijeru ako me angažiraju, jednostavno sam zatvorio to poglavlje iz života i okrenuo se drugdje. Nisam im to uzeo za zlo, hvala im na iskrenosti. Začudo, mnoge strane medijske kuće nisu imale taj problem tako da sam preživljavao od angažmana iz inozemstva. Od te 2009., kada sam nestao s televizije i iz novina, obišao sam i Irak i Siriju, pola Bliskog istoka, cijelu Europu izvještavajući o terorističkim napadima, sukobima, ratovima… Ali to u Hrvatskoj niste mogli vidjeti iako sam se nudio mnogima. Bilo je tu ekskluziva kao moj boravak u istočnoj Ukrajini za vrijeme najžešćih sukoba, u Iraku, Siriji, mislim da sam prvi, doduše na svom Facebook profilu, izvještavao o početku migrantske krize i to od Iraka i Sirije, preko Turske, Grčke…, pa sve do Švedske. Našima to nije trebalo, iako nisam tražio ni putne troškove, niti dnevnice, već samo honorar za materijale. Oni imaju svoje izvjestitelje. Strana veleposlanstva i njihove službe.

Bili ste u Siriji u vrijeme najžešćih borbi. Kakva je danas situacija u Siriji? Tzv. Islamska država praktički je slomljena, no čini se da upravo sada kreće borba za utjecaj između SAD-a, Rusije, Irana, Turske, Izraela… Tko je uz Sirijsku vojsku po Vama najzaslužniji za slom Islamske države?

Trenutno je, koliko vidim, više-manje mirno. ISIL je napokon uništen na tim teritorijima. Kada sam prvi put došao u Irak, pa se od tamo prebacio u Siriju, držali su većinu zemlje. Išao sam s Kurdima na sjeveroistoku u ofenzivu, ulazio s njima u mjesta dok još trajale ulične borbe. Kasnije sa Assadovom vojskom boravio u Alepu, koji je u to vrijeme bio još napola zauzet i u okruženju, ulazili smo u grad pod paljbom…

Po meni, najzaslužnija za slom Kalifata i ISIL-a i spašavanje Sirije, ali i Iraka je Rusija koja se u taj rat uključila na poziv predsjednika Assada i od tog su se trenutka stvari iz korijena počele mijenjati. Naravno, ne treba zaboraviti niti doprinos Irana koji je također stao na Assadovu stranu, kao niti Hezbollaha koji se u rat uključio iz susjednog Libanona, a naravno niti samih Sirijaca, te Kurda. I Turska i SAD i EU i Izrael zdušno su pomagali suprotnu stranu, svatko iz svojih interesa koji su nerijetko bili i sukladni, no kada su shvatili da se situacija potpuno izokrenula, pustili su svoje saveznike tzv. ‘Umjerenu oporbu’ – ISIL, Al Nusru i brojne druge islamističke skupine, niz vodu i pokušavaju spasiti što se spasiti može.

Ne jednom ste ustvrdili da je većina vijesti koja se u našim medijima plasira o geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku zapravo „fake news“. Što nam možete reći o tome?

Kada nešto kažem, ne govorim ‘napamet’, nisam to čuo od ‘dobro obaviještenog izvora’, niti mi je ‘izvor blizak…’ dostavio dokumente. Dakle, kada tvrdim da lažu i varaju čitatelje i gledatelje onda to tvrdim na temelju toga što sam se osobno u to uvjerio. Jednim dijelom lažu jer jednostavno prepišu od negdje već prepisano, većim dijelom namjerno plasiraju lažne vijesti svjesni toga da su lažne ni ne trudeći se provjeriti. Primjera je bezbroj, iz rata u Siriji im je najrelevantniji izvor bio tzv. Sirijski opservatorij za ljudska prava. Riječ je o nekom sumnjivom tipu koji ne mrda iz svoje kuće u Velikoj Britaniji, no ‘sve zna’ kada je o Siriji riječ mada više od dvadeset godina nije bio tamo. Nadalje, ‘Bijele kacige’, koji su bili pripadnici terorističkih skupina i te kacige stavljali na glave samo za potrebe propagandnih videa, također su, ne samo našim, medijima relevantan izvor. Ukrajina, Irak, Europa, Venezuela, migranti… svagdje je isto.

Takva je ‘uređivačka politika’ zadana u jednom centru i od nje nema odstupanja. Analizirao sam puno njihov način rada – jedan primjer: google (još uvijek) pruža alate za pretraživanje po određenim razdobljima, pa pokušajte, npr. kroz godine redati napise iz, recimo, Jutarnjeg lista o Sjevernoj Koreji i njihovom predsjedniku. Možete tako izvući da je već nekoliko puta umirao jer se ‘prežderao ementalera’, kako je na najmaštovitije načine pobio bližu i širu familiju – od bacanja ujaka gladnim psima, strijeljanje tetke protuavionskim topovima… O tome kako u toj državi ljudi umiru od gladi, jedu žohare, pasu travu… Naravno, ne kažem da je Sjeverna Koreja divno mjesto za život, no tim tempom bi već svi poumirali. I odjednom, nakon što je Amerika ublažila politiku, Kim Jong Um od ‘degenerika koji je stalno pijan, prežderava se sirom i non-stop igra video igrice ili siluje djevojčice’, postaje ‘mladi lider’. Preko noći.

Najtužnije je što su mainstream toliko glasni i nasrtljivi da ljudi počinju prihvaćati ono što pišu kao činjenicu. Tužno. Zar nikome ne padne na pamet da se zapita kako taj ‘degenerik’ uopće vodi državu od 20 milijuna stanovnika, kako od tog silnog bančenja i prežderavanja stigne razvijati nuklearni program zbog kojeg mu je i američki predsjednik došao na koljena. Da se ne zajebavamo – da Sjeverna Koreja nema nuklearno oružje već odavno ne bi postojala. Slično je svuda – npr. razvaljuju priče kako u Venezueli ljudi umiru od dijabetesa, a prešućuju kako su lijekovi za taj isti dijabetes na popisu ‘zabranjenih’ za izvoz u tu državu. Kako u nekoj državi ljudi gladuju, a ne kažu da je država pod embargom na uvoz hrane.

Osobno sam svjedočio kada sam, sa skupinom novinara 2003. godine u Bagdadu, neposredno pred američku okupaciju te države, bio u obilasku jedne bolnice, dječjeg onkološkog odjela. Užas, djeca na umoru, majke plaću pored njihovih kreveta… tuga. Kasnije čujem američku kolegicu koja je za odjavu tog priloga u kameru potresno recitirala ‘kako djeca umiru zbog zlog diktatora Sadama Huseina’, ne spomenuvši kako je 80% te djece u bolnici s područja koja su u prvom zaljevskom ratu Ameri gađali projektilima s osiromašenim uranom, te kako lijekova za tu djecu nema jer je Amerika na popis proizvoda koji su pod embargom stavila upravo i citostatike za liječenje iste te djece.

U Alepu sam, u starom dijelu grada, proveo gotovo cijeli dan. Pretrčavali smo mjesta koja su još pokrivali ISIL-ovi snajperi, obilazili položaje sirijske vojske… Navečer kasno, u hotelu, na portalu Jutarnjeg pročitam kako su Sirijci i Rusi stari dio grada cijeli dan zasipavali bojnim otrovima’! Da ne ispadne kako sam se baš ulovio Jutarnjeg, iako su oni najgori i najgorljiviji u takvoj propagandi, valja istaknuti kako se prije koju godinu promijenila taktika – valjda su oni koji doista uređuju hrvatske medije zaključili da im je prekomplicirano slati uputstva u svaku redakciju posebno, a ne bi me začudilo i uplaćivati novac na različite račune, pa su taj problem riješili preuzevši HINA-u preko koje sada distribuiraju fake news, a njihovi patuljci u pojedinim medijima se natječu tko će razvaliti naslov koji će se gazdama više dopasti. Pa sjetite se samo onog ‘jadnog Sirijca koji je zbog brutalnosti hrvatske policije izgubio kći’. Svi su ridali nad njegovom tragedijom i sasuli drvlje i kamenje na naše policajce, a kada se ustanovilo da je sve laž, jednostavno su zašutjeli. Naši su mediji, po mom sudu, dobrim dijelom neprijatelji ove države i naroda.

Nakon 2000. staljinistička cenzura u hrvatskim medijima

Prošli ste mnoge redakcije, imate veliko novinarsko iskustvo… Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom novinarstvu? Mnogi ističu da je dotaknulo samo dno…

Dno je već visoko iznad nas. Srozavanje je strmoglavo krenulo nakon 2000. godine. Tko je glasnije i strastvenije vrištao o diktaturi i medijskoj cenzuri u devedesetima, brže je napredovao i redom, čim bi se ukotvio na neku uredničku poziciju, krenuo s – cenzurom. Da se razumijemo, medije sam do osamostaljenja Hrvatske imao prilike analizirati samo iz pozicije konzumenta. Tek kasnije sam postao i insiderom. No uspoređujući ‘mračne Tuđmanove 90-e’ i ‘eksploziju slobode’ nakon uvođenja trećejanuarske diktature 2000., bilo tko, ukoliko je imalo nepristran, može zaključiti puno toga – u vrijeme ‘diktatora Tuđmana’, dok je Hrvatska velikim dijelom bila još okupirana i dok se ratovalo, izlazili su i Feral Tribune i Arkzin, postojao je Radio 101, GONG je osnovan devedesetih… A onda su stigle ‘demokratske promjene’. Redakcije su ekspresno počišćene od nepoćudnih, od većine onih koji novoj vlasti nisu bili po volji. Ljudi su izbacivani na cestu ili potpuno marginalizirani.

Cenzura u hrvatskim medijima počela se provoditi staljinistički brutalno, iako uglađenije – tekstovi nisu išli na čitanje prije objave ‘brkatim cenzorima iz komiteta’ kao u vrijeme komunizma jer, jednostavno, više nije bilo potrebe – brkovi su obrijani, ovi su se iz komiteta prebacili u uredničke ili direktorske fotelje. Perjanice komunističkih medija, komitetski novinari koji su bezbolno preživjeli ‘olovne devedesete’ dočekali su 3. siječanj 2000. u niskom startu i krenuli. Isti koji su nekad, prije odlaska u redakcije u Vjesnikovom neboderu ili HRT-u trčali u Kockicu po instrukcije, u ‘totalitarizmu’ devedesetih su se, nakon početne zbunjenosti šteneta kojem je gospodar nestao, ulizali novom, stasali u medijske pit bullove da bi se, promjenom vlasti opet i sami promijenili.

Dobar primjer vam je uredničko/novinarka grupacija koja se tih mračnih devedesetih bezobrazno obogatila, da bi, još mamurni od izborne noći krenuli s demonizacijom prethodne vlasti koja im je to omogućila. Sjetite se međusobnog dijeljenja Murtićevih grafika, naslikavanja s pokojnim Račanom kojeg su zaboravili čim im je zasjalo novo sunce – Sanader. O njemu su odmah stali pjevati ode, štancali su se uvlakački tekstovi ljigavi do povraćanja, žderali su se škampi po jahtama. Kako je Sanader kleknuo, psi su samo podigli zadnju nogu i popišali se po njemu kao po truloj ogradi i stali lizati ruku novom gazdi. Odjednom su im Milanović i Josipović postali ultimativni državnici, no čim su pali s vlasti postali su ‘neradnici i bezlični političari’, a nakon što su uspješno odradili smjenu Tomislava Karamarka, krenuli su se klanjati novom idolu – Plenkoviću. Nemam iluzija, i njega će ‘pustiti niz vodu’ čim nanjuše krv.

Paralelno, u temeljito očišćenim medijima, provođena je kadrovska selekcija, glavni kriterij postala je poslušnost, instinkt da ‘nanjušiš’ što bi šefovi željeli da napišeš, te strast da to onda odradiš još žešće nego što su oni i mislili. Tu je još more mladih novinara koji se pravim novinarskim poslom zapravo nikada nisu imali prilike baviti. Guglaju, prepisuju, kopaju po facebook statusima poznatih, pa ih kao senzacije i ekskluzive objavljuju uz vrišteće naslove. Dodajte tome i brigade PR agencija koje mrtve-hladne donose javno svoje cjenike u kojima nude objave intervjua, reportaža, ‘brifiranje novinara’ itd.

Da to plastičnije objasnim – ukoliko netko ima dovoljno novaca, PR agencija će mu organizirati objavu intervjua u mediju po izboru, uputiti novinare kako valja pisati o vama. Bolesno. I to javno objave, svatko može pogledati na njihovim web stranicama. A to je tek vrh ledenog brijega. Ono ‘ispod’ površine nazvali su ‘krizno komuniciranje’. Dakle, političar ili neka korporacija nešto značajno useru, pa angažiraju PR agenciju, debelo joj plate za ‘krizno komuniciranje’, pa onda ovi ta njihova govna kroz medije isprezentiraju kao veličanstveni uspjeh. I o kakvom novinarstvu tu onda uopće ima smisla pričati?

Bavili ste se i problematikom masovnih migracija u Europu. Što nam možete o tome reći? Što je cilj tih migracije i koje će biti posljedice?

Točno, ovim aktualnim migracijskim valom bavio sam se od samog početka i to, možda zvuči neskromno, ali je istina, puno sustavnije od najvećeg broja ljudi iz medija. Ušao sam duboko u tu problematiku – promatrao sam tu pojavu praktično od područja s kojih su migranti krenuli, pa cijelim njihovim putem, sve do odredišta po zapadnoj i sjevernoj Europi. Premalo je prostora da bih vam dubinski ovdje analizirao, no ukratko – ciljeva je više, a o krajnjim posljedicama možemo još samo nagađati. Naime, kao i mnoge druge pojave, tako i ove masovne migracije nemaju samo jedan uzrok i samo jedan cilj, a tako ni samo jednu posljedicu. Većina ljudi uvjerena je kako je ovaj zadnji migracijski val uzrokovan ratom u Siriji, kako su migranti ljudi koji, spašavajući živote bježe u sigurnost, u europske države. Takvo objašnjenje, naravno, u većini ljudi budi empatiju, u početku su oni koji su upozoravali kako je to pogrješna percepcija bili, a i sada su, označavani kao bešćutni rasisti, nacisti… I sam sam osjetio gnjev tih ‘pravovjernih’.

U početku sam u nekim mainstream medijima uspio objaviti reportažu, dvije, no kada sam, po objavi vidio da me cenzuriraju, da mi mijenjaju smisao tekstova, ispravljaju ‘migranti’ u ‘prognanici’, prestao sam pisati za njih. Naime, Sirijaca koji su protjerani iz svojih domova, onih koji su pobjegli spašavajući žive glave pred najezdom ‘umjerene oporbe’, kako su islamističke koljače nazivali mainstream mediji, bilo je u migrantskom valu zapravo najmanje.

Puno je interesnih skupina pronašlo svoje benefite u toj najezdi na Europu – od onih koji se na sve načine trude potpuno uništiti tradicionalne vrijednosti na kojima je Europa počivala, kršćanstvo prije svega, onih kojima je cilj nestabilnost u Europi – sigurnosna i gospodarska, šverceri ljudima, trgovci organima, drogom, oružjem… Nadalje, tu je cijela vojska NGO parazita koja živi i hrani se od toga, razne političke opcije koje se hrane i prikupljaju glasove… A posljedice? Tko želi i zna promatrati već ih vidi iako ih mediji sakrivaju. Kriminal, terorizam, politička, sigurnosna i gospodarska destabilizacija, svježa glasačka mašinerija…

Kraj Europe kakvu sam poznavao

Dijelovi Europe već danas slične na Bliski istok i sjevernu Afriku, a u državama poput Francuske, Švedske, Njemačke, Velike Britanije itd. imamo tzv. „no-go“ zone. Vi ste bili u nekima od tih zona, pa Vas molimo da nam ukratko opišete što ste tamo vidjeli?

Ukratko, vidio sam kraj Europe kakvu sam poznavao. Na primjer, Pariz, jedan od gradova u kojima sam se uvijek osjećao kao kod kuće, grad u kojem bih, mislio sam, volio živjeti, pretvorio se u nešto posve drugo. Doista, nekada sam s veseljem odlazio tamo, danas ondje odlazim s grčem u želucu. Marseille, Berlin, Bruxelles… U Švedskoj je katastrofa – u pojedine kvartove je opasnije ući nego u Kabul. Ali o tome gotovo ništa ne možete pročitati u medijima. Nije ‘politički korektno’. Statistike o, na primjer, silovanjima, skrivaju se, a javna je tajna da su s migrantskim valom slučajevi silovanja skočili u nebo.

Eto vam primjera iz života – sjedio sam s prijateljima u Švedskoj, u malom gradiću gdje su se preselili iz Stockholma. Na večeru je došla i njihova susjeda s kćerkom koja je u taj gradić preselila iz Malmea jer se bojala za život vlastitog djeteta. Kći, 14-godišnjoj plavokosoj i plavookoj Šveđanki je bila prisiljena kosu bojiti u tamno u strahu da ju u razredu novopridošle školske kolege ne siluju. Plavokose su im, naime, posebno ‘po ukusu’.

Jesu li europski glavešine uopće svjesni što će nam donijeti masovne migracije? Jesu li svjesni dubokih civilizacijskih razlika između domicilnog stanovništva i onih koji dolaze?

Jesu. Ali ih nije briga. Oni žive u blagostanju, zaštićeni u svojim luksuznim, dobro čuvanim kvartovima.

Suverenisti i globalisti

Dobrim dijelom i zbog migracija, posljednjih godina desne političke opcije jačaju diljem Staroga kontinenta. Kako gledate na taj fenomen?

Oprezno. Prije svega, pojmovi ‘desno’ i ‘lijevo’ u politici su izgubili svoje značenje. Pogrješna terminologija samo zbunjuje obične ljude, jer, oni koji se nazivaju liberalima u svojoj ideologiji imaju više nacističkog od onih koje zovu nacistima. Oni koji sebe drže ljevičarima socijalno su neosjetljivi, samoproglašeni desničari i tradicionalisti su u suštini globalisti… Pogledajte situaciju kod nas. Imamo na primjer nekakvu skupinu, stranku, što li je… koja se nazvala ‘Radnička fronta’. Svi skupa nemaju radnog staža za jednu prijevremenu mirovinu, nitko od njih, barem od ovih njihovih ‘isturenih igrača’ nije nikada ništa u životu pošteno radio.

Mislim da je danas temeljna podjela na suvereniste i globaliste iako niti to nije potpuno precizno. Ali da vas sada ne zbunjujem svojim razmišljanjima, držati ću se ovog ‘lijevo’ i ‘desno’. Dakle, točno je, tzv. desnica u Europi jača, a jednim dijelom su uzrok tome i migracije. Jer jedna od posljedica tih migracija je i srozavanje cijene rada, unutarnje migracije domicilnog stanovništva – srednja klasa nestaje, iz gradova su ih elite prvo potjerale u predgrađa koja su potom napućila imigrantima izvana, pa su od njih pobjegli u provinciju. Temeljno, u Francuskoj su ‘žuti prsluci’ upravo ti ljudi. Osiromašeni radnici, autohtoni Francuzi koji na sve slabije plaćene poslove kojih je, ujedno i sve manje jer elita proizvodnju seli u siromašnije države, putuju desecima kilometara svakodnevno. U sve starijim automobilima, mahom na dizel pogon kako bi smanjili troškove. I onda im predsjednik podiže cijene goriva pod izlikom ‘globalnog zatopljenja’ i poručuje neka pređu na hibridne ili električne automobile, kako se moraju ekološki osvijestiti… Jesu li ti osiromašeni i obespravljeni radnici ‘desnica’, a ‘ekološki osviještene’, bezobrazno bogate elite ‘ljevica’? Teško.

Ali da se vratim na tendencije u Europi – točno je, jačaju suverenističke opcije i osobno sam sretan zbog toga. Treba, naravno, biti oprezan i moći prepoznati ‘kukavičja jaja’ koja se neprestano podmeću – razne ekstremne grupe i frakcije kojima se pokušava kompromitirati te, nazvao bi ih tradicionaliste, suvereniste. Vidljivo je to dobro u Francuskoj gdje je vlast uz operativni rad paraobavještajnog aparata već dobro načela pokret ‘Žutih prsluka’. Ubačene grupe koje izazivaju nerede, razbijaju, divljaju, nazivaju ih ‘Black block’, nemaju veze s autentičnim pokretom, no izazivaju animozitet prema svim ‘žutim prslucima’, a grubo postupanje policije u očima javnosti postaje opravdano.

Preslikajmo tu taktiku kod nas – svaka se suverenistička, državotvorna, patriotska inicijativa, ukoliko ih se ne uspije ugušiti medijskim ignoriranjem ili ismijavanjem, ubrzo stane proglašavati ustaškom, nacističkom, rasističkom… Imaju i svoje provokatore plaćene za taj posao. Pojedini mediji na, na primjer, proslavu u Čavoglave, šalju fotoreportere i novinare samo s jednim ciljem – da pronađu ‘ustaše’. Pa onda ovi bauljaju satima u gužvi i ako nalete na neku pijanu budalu koja će podignuti desnicu u zrak – ista postaje zvijezda skupa, osvane na svim naslovnicama pod naslovima tipa ‘Ustaški dernek’, ‘Nacističko orgijanje’ i sl. Ako ne nalete na takvog, onda to sami insceniraju.

Trump još uvijek pokušava postati predsjednik SAD-a

Na široj globalnoj geopolitičkoj razini čini se da svjedočimo novome hladnom ratu SAD-a i Rusije, koji se od „staroga“ hladnog rata razlikuje po tome što u igri imamo i trećega globalnog aktera, Kinu. Kako komentirate geopolitičku situaciju u svijetu? Je li Trump zainteresiran za bolje odnose s Rusijom, ali ga u tome koči tzv. duboka država?

Bio sam iznimno sretan zbog Trumpove pobjede – iskreno, više zbog toga što Clintonova, koja je, po meni, jedna izuzetno opasna, kompromitirana i zla osoba, nije postala predsjednicom. Očekivao sam da oni koji stoje iza nje neće lako prihvatiti poraz, ali ni sanjao nisam da će ta ‘duboka država’ biti toliko agresivna, uporna i moćna čak i danas. Trump, po meni, još uvijek zapravo pokušava postati predsjednik SAD-a, veći su mu neprijatelji lijevo-liberalni mediji i političari, nego Rusija, Kina, Sjeverna Koreja i Iran zajedno. Mislim da bi Trump osobno, kada bi doista preuzeo sve predsjedničke ovlasti i riješio se te svoje ‘pete kolone’, ušao u povijest kao jedan od najboljih predsjednika Amerike.

No, ta duboka država, teško se miri s činjenicom da je razdoblje njihove hegemonije koje je trajalo desetak godina postalo povijest. SAD jesu još uvijek supersila s moćnom vojskom, gospodarskom snagom, pokrili su cijeli svijet sa svojim totalnim nadzorom…, ali više nisu jedini ‘štemeri u birtiji’. Možda je dobar primjer koji ocrtava tu situaciju i priča sa Sjevernom Korejom. Nemam nikakvih iluzija da bi ta država završila kao mnoge druge koje je Washington stavio na svoj popis za uništenje poput Iraka ili Libije, da nemaju nuklearno oružje, ali i da iza nje, više ili manje diskretno, ne stoje Kina i Rusija. Sirija je jasna poruka. Država, koju su krenuli razoriti, potpuno uništiti i zauzeti, opstala je, pobijedila. Prijelomna točka bila je ulazak Rusije u taj sukob.

Ovih je tjedana ponovno eskalirala kriza oko Irana. Iran se povukao iz dijelova nuklearnog sporazuma iz koje se SAD povukao još pred godinu dana. SAD je u Perzijski zaljev poslao nosač aviona Abraham Lincoln, bombardere B-52, Patriot raketni sustav… Može li po Vama doći do rata u Perzijskom zaljevu?

Mislim da rata neće biti iako Izrael i Saudijska Arabija zdušno huškaju Ameriku da krene na Iran. No Iran nije Irak, a geopolitička se situacija mijenja iz dana u dan, i Trump je svjestan da Rusija ne će gledati skrštenih ruku kako im američka vojska pokušava doći na još jednu granicu.

Situacija je napeta i u Venezueli. U podcastu Velebit govorili ste o tome da je oporbenog Juana Guaida trenirao srpski pokret „Otpor“, tj. „Canvas“, kako mu je novo ime, koji je zanat ispekao u rušenju Slobodana Miloševića?

Jesam. Većina ljudi ne zna za tu činjenicu. Pratio sam, proučavao i radio na toj temi godinama. Notorna je činjenica da je rušenje Miloševićevog režima režirala Amerika, a jedan od ključnih ‘podizvođača radova’ bila je grupacija, tzv. nevladina udruga ‘Otpor’. Iza mase, opravdano nezadovoljnih ljudi, stajala je i instrumentalizirala ih je mala grupa ljudi obučavanih na Soroševim tečajevima i plaćanih iz izdašnih crnih fondova maskiranih imenima raznih međunarodnih fondacija. Kada su taj posao uspješno odradili, uz nemalu pomoć NATO-a, naravno, potpuno su se profesionalizirali i za račun istih gazda nastavili s ‘revolucijama’ po svijetu. Gruzija, Tunis, Egipat… U međuvremenu su promijenili ime, sada se zovu ‘Canvas’. Venezuelanski pučist Guaido je tek jedan od njihovih ‘učenika’, no izgleda da i nije bio baš briljantan student.

Kako komentirate geopolitičku situaciju na prostoru koji se naziva Zapadnim Balkanom? Jesu li mogući novi konflikti?

Ovdje su konflikti uvijek jedna od opcija. Trenutno mislim da ne će biti većih sukoba, no pitanje je vremena kada će se opet zakrviti. Kosovo, Sandžak, Bosna, Makedonija…, tek su neka od potencijalnih područja gdje bi se opet moglo zakuhati. Cijelo je ovo područje, posebno tu mislim na teritorij bivše Jugoslavije, bremenito povijesnim nepravdama, države koje su ovdje vladale, od Austrougarske, Otomanskog carstva, prve, pa druge Jugoslavije, mijenjale su etničku sliku, prekrajale i postavljale granice… Bojim se da je tu sve toliko zapetljano da je nemoguće to i otpetljati bezbolno. Dodajmo još tome geostrateški položaj, interese velikih na ovim prostorima, tradicionalno siromaštvo, neobrazovanost… Ubojita kombinacija.

Ovih dana bili ste u Parizu, vezano uz požar u katedrali Notre-Dame. Što nam imate za otkriti?

Čim je buknuo požar u katedrali Notre Dame, dakle dok je vatra još plamtjela, bilo mi je jasno da to nije slučajno. Naime, ne treba biti preveliki ekspert pa zaključiti da se u jedan takav građevinski pothvat kao što je obnova te katedrale, spomenika UNESCO-a, najposjećenijeg mjesta u najposjećenijem gradu na svijetu, ne ulazi kao u adaptaciju štale. No mučilo me tko i zašto, a do mene su dolazile nove i nove informacije koje su samo potvrđivale kako nije riječ o slučajnosti. Nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorističkom napadu nekakvih islamskih ekstremista što su u startu mnogi posumnjali – jedno, to nije njihov ‘modus operandi’ – nema žrtava, a nitko nije niti preuzeo odgovornost. Kažem, nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorizmu, no namjerno zapaliti crkvu koja je spomenik nulte kategorije svakako je terorizam.

Imao sam neke svoje sumnje, no kako nikada ne volim samo mudrovati, valjalo je otići u Pariz. Tamo imam puno prijatelja i znanaca, mnogi su, profesionalno, na pozicijama s kojih su mogli doći do informacija kojih nema u medijima, razgovarao sam s dosta upućenih ljudi raznih profesija, proučio hrpe dokumenata i došao do odgovora za koji sam uvjeren da je točan. Notre Dame je namjerno zapaljena, posao je obavljen izuzetno profesionalno, medijski je priča kontrolirana od početka do kraja. Iza svega stoji ogroman novac, nama smrtnicima nezamisliv profit koji će na tome ostvariti grupacija ljudi kojima je jedini Bog – novac.

Spremam veliki tekst – temu o tome, gdje ću iznijeti i dokaze za sve to, a objaviti ću sve, nadam se uskoro, na svom vlastitom portalu koji je pred pokretanjem. Budući da, vjerujem samo sebi, a potom tek manjem krugu ljudi, sve na portalu pripremam sam, posebno ovakve teme. Zato se sve sporo i odvija. Kako ne radim ni u jednom mediju već sam, tzv. freelancer, prije nešto više od godinu dana osnovao sam svoju tvrtku ‘Deadline Productions’ koja će biti i ‘izdavač’ portala. Ime mu je ‘normabel.com‘. Domena je već zakupljena, grafički dizajn gotov, sada sam zaokupljen pisanjem tekstova, slaganjem arhiva, doradama… Svih ovih godina skupio sam ogromnu arhivu fotografija, biti će tu i videa, planira se i podcast… Veliki posao koji ću, nadam se, uspjeti odraditi. U ostvarenju mi pomažu prijatelji iz male, ali izuzetno profesionalne IT firme ‘Spine ICT’, sve tekstove za sada pripremam sam, a u tijeku je i dobivanje dozvola za prenošenje tekstova iz medija u kojima imam poznate ljude i kojima vjerujem. Riječ je o nekim ruskim, francuskim, ali i medijima iz Hrvatske. Nadam se da ću uspjeti u svom naumu, i da će mi se s vremenom pridružiti još neki autori. Nemam se namjere utrkivati ni sa kim u objavljivanju vijesti jer za tako nešto nema kapaciteta, želim se baviti globalnom politikom, ali i domaćim temama, no na način kakav u mainstream medijima nećete moći vidjeti.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari