Pratite nas

Razgovor

Robert Valdec: Mediji u Hrvatskoj su neprijatelji naroda i države

Objavljeno

na

Od vremena kultne emisije Istraga Robert Valdec poznato je ime hrvatske medijske scene. Iako je riječ o istraživačkom novinaru i reporteru koji materijale za svoje priloge dobiva iz prve ruke, snimanjem „stanja na terenu“, često u vrlo opasnim okolinama, u cenzuriranim hrvatskim tzv. mainstream medijima za njega se rijetko pronađe mjesta. Njegovo novinarstvo ide direktno protiv tzv. političke korektnosti, što zasigurno nije preporuka za medije koji s jedne strane objavljuju lažne vijesti, a s druge se strane kite pseudodemokratskim i ljudskopravaškim barjacima. Davor Dijanović za hkv razgovarao je o situaciji na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, o migrantskoj krizi i stvaranju paralelnih društava diljem europskih gradova, o jačanju suverenističkih u Europi, ali o otužnome stanju u hrvatskom novinarstvu. S obzirom na to da je nedavno posjetio Pariz i istraživao požar u katedrali Notre Dame razgovarali smo i toj temi za koju ovaj novinar iznosi šokantna otkrića.

Emisija „Istraga“… Prošlo je desetak godina od gašenje te emisije. Zašto je emisija ukinuta, je li istina da je protiv emisije lobirao i notorni Milorad Pupovac?

Točno, emisija je naprasno skinuta s programa u veljači 2009. godine, nakon ‘topničke pripreme’ koja je krenula paralelno s početkom emitiranja 2005., a kako je vrijeme odmicalo postajala je sve žešća. Prvo vrijeme, ‘kolege’ u medijima su nas potpuno ignorirali, premda smo otkrivali i obrađivali priče na kojima su oni potom lešinarili. Razlozi? Zacijelo bar dva – urednik emisije bio je Andrej Rora koji je medijskim mainstream neimarima crvena krpa bio odavno, a voditelj ja, koji im također, blago rečeno, baš nisam prirastao srcu. Nije to nikakva moja paranoja niti teorija zavjere, već jednostavno činjenica koju je potvrdilo sve što se događalo tijekom gotovo četverogodišnjeg emitiranja, nakon ukidanja ‘Istrage’, a događa se i dan danas.

Nakon razdoblja ignoriranja, kako je unatoč tome gledanost rasla, teška su srca shvatili da ta taktika nije upalila, pa je krenulo banaliziranje, no prekretnica je nastala čim smo se počeli baviti ratnim zločinima nad Hrvatima u Hrvatskoj, što je medijskom mainstreamu jednostavno tabu, započela je paljba iz svih oružja i oruđa. Jer po njima, zločine su u ratu radili samo Hrvati nad nedužnim Srbima. Da smo u 30 nastavaka obrađivali ‘Slučaj Pakračke poljane’ ili obitelji Zec (ovo potonje je, da se razumijemo, oduran zločin koji nije smio proći nekažnjeno), zacijelo bi ‘Istraga’ išla i dan danas, bili bi po naslovnicama, gosti u talk show-ovima, HND bi nas nagrađivao…

Milorad Pupovac je, možda tek ‘najzvučnije’ ime koje je inzistiralo na tome da nas se makne s programa i zauvijek ušutka što se jednostavno može provjeriti na Internetu. Cmizdrio je i State Departementu i u EU i svojim koalicijskim partnerima HDZ-u… Koincidencija ili ne, mjesec dana uoči skidanja emisije s programa, glasovima gledatelja, proglašeni smo za najbolju TV emisiju u Hrvatskoj, a ja sam nagrađen ‘Zlatnim ekranom’ kao najpopularnije muško TV lice godine. Samo desetak dana kasnije u medijima sam ‘optužen’ kao jedan od pomagača u bijegu i skrivanju generala Ante Gotovine, da bi nam, ubrzo, s NoveTV javili kako ne trebamo raditi ni na kakvim novim pričama nego od materijala iz već emitiranih emisija za sljedeći tjedan izmontirati tu, posljednju, oproštajnu. Službeno, izdano je priglupo priopćenje kako je ‘Istraga’ dosegla svoj vrhunac, pa je bolje da se prekine sada. Neslužbeno – zaključite sami iz svega što sam vam rekao.

Posljednjih godina put Vas vodi na različite krizne točke svijete zahvaćene ratovima i konfliktima. Što Vas „tjera“ na ovu vrstu novinarstva koja sa sobom nosi velike rizike?

Zapravo, na takva sam mjesta odlazio i prije, no kako me šira javnost upoznala tek zahvaljujući ‘Istrazi’, za to se manje znalo jer sam izvještavao uglavnom za novine, tek nešto malo za TV iz Iraka 2003. Kada je emisija ukinuta, naivno sam vjerovao da ću, s obzirom na popularnost emisije, a i na svoju osobnu popularnost, iskustvo i znanje lako pronaći drugi angažman. Nisam sjedio kod kuće i čekao pozive već pisao projekte, nudio ih medijskim kućama, no bez odgovora. Nakon tog razdoblja, polako sam počeo shvaćati kako sam, u stvari, budala koja si nije željela priznati, prihvatiti, da sam nepoželjan u hrvatskim medijima, ne zato jer me gledatelji ne žele vidjeti ili čitatelji čitati, već stoga što me ključni ljudi u medijima ne žele angažirati.

Bilo je to teško prihvatiti. Ne od svih, na neke nisam niti računao, no kada su mi neki od ljudi koje sam držao, u najmanju ruku prijateljima, s kojima sam počinjao novinarsku karijeru, a koji su u međuvremenu dogurali do vrlo visokih pozicija u nekim medijskim koncernima napokon otvoreno rekli da sam ‘persona non grata’, da to nije do njih, ali da ne bi željeli ugrožavati svoju karijeru ako me angažiraju, jednostavno sam zatvorio to poglavlje iz života i okrenuo se drugdje. Nisam im to uzeo za zlo, hvala im na iskrenosti. Začudo, mnoge strane medijske kuće nisu imale taj problem tako da sam preživljavao od angažmana iz inozemstva. Od te 2009., kada sam nestao s televizije i iz novina, obišao sam i Irak i Siriju, pola Bliskog istoka, cijelu Europu izvještavajući o terorističkim napadima, sukobima, ratovima… Ali to u Hrvatskoj niste mogli vidjeti iako sam se nudio mnogima. Bilo je tu ekskluziva kao moj boravak u istočnoj Ukrajini za vrijeme najžešćih sukoba, u Iraku, Siriji, mislim da sam prvi, doduše na svom Facebook profilu, izvještavao o početku migrantske krize i to od Iraka i Sirije, preko Turske, Grčke…, pa sve do Švedske. Našima to nije trebalo, iako nisam tražio ni putne troškove, niti dnevnice, već samo honorar za materijale. Oni imaju svoje izvjestitelje. Strana veleposlanstva i njihove službe.

Bili ste u Siriji u vrijeme najžešćih borbi. Kakva je danas situacija u Siriji? Tzv. Islamska država praktički je slomljena, no čini se da upravo sada kreće borba za utjecaj između SAD-a, Rusije, Irana, Turske, Izraela… Tko je uz Sirijsku vojsku po Vama najzaslužniji za slom Islamske države?

Trenutno je, koliko vidim, više-manje mirno. ISIL je napokon uništen na tim teritorijima. Kada sam prvi put došao u Irak, pa se od tamo prebacio u Siriju, držali su većinu zemlje. Išao sam s Kurdima na sjeveroistoku u ofenzivu, ulazio s njima u mjesta dok još trajale ulične borbe. Kasnije sa Assadovom vojskom boravio u Alepu, koji je u to vrijeme bio još napola zauzet i u okruženju, ulazili smo u grad pod paljbom…

Po meni, najzaslužnija za slom Kalifata i ISIL-a i spašavanje Sirije, ali i Iraka je Rusija koja se u taj rat uključila na poziv predsjednika Assada i od tog su se trenutka stvari iz korijena počele mijenjati. Naravno, ne treba zaboraviti niti doprinos Irana koji je također stao na Assadovu stranu, kao niti Hezbollaha koji se u rat uključio iz susjednog Libanona, a naravno niti samih Sirijaca, te Kurda. I Turska i SAD i EU i Izrael zdušno su pomagali suprotnu stranu, svatko iz svojih interesa koji su nerijetko bili i sukladni, no kada su shvatili da se situacija potpuno izokrenula, pustili su svoje saveznike tzv. ‘Umjerenu oporbu’ – ISIL, Al Nusru i brojne druge islamističke skupine, niz vodu i pokušavaju spasiti što se spasiti može.

Ne jednom ste ustvrdili da je većina vijesti koja se u našim medijima plasira o geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku zapravo „fake news“. Što nam možete reći o tome?

Kada nešto kažem, ne govorim ‘napamet’, nisam to čuo od ‘dobro obaviještenog izvora’, niti mi je ‘izvor blizak…’ dostavio dokumente. Dakle, kada tvrdim da lažu i varaju čitatelje i gledatelje onda to tvrdim na temelju toga što sam se osobno u to uvjerio. Jednim dijelom lažu jer jednostavno prepišu od negdje već prepisano, većim dijelom namjerno plasiraju lažne vijesti svjesni toga da su lažne ni ne trudeći se provjeriti. Primjera je bezbroj, iz rata u Siriji im je najrelevantniji izvor bio tzv. Sirijski opservatorij za ljudska prava. Riječ je o nekom sumnjivom tipu koji ne mrda iz svoje kuće u Velikoj Britaniji, no ‘sve zna’ kada je o Siriji riječ mada više od dvadeset godina nije bio tamo. Nadalje, ‘Bijele kacige’, koji su bili pripadnici terorističkih skupina i te kacige stavljali na glave samo za potrebe propagandnih videa, također su, ne samo našim, medijima relevantan izvor. Ukrajina, Irak, Europa, Venezuela, migranti… svagdje je isto.

Takva je ‘uređivačka politika’ zadana u jednom centru i od nje nema odstupanja. Analizirao sam puno njihov način rada – jedan primjer: google (još uvijek) pruža alate za pretraživanje po određenim razdobljima, pa pokušajte, npr. kroz godine redati napise iz, recimo, Jutarnjeg lista o Sjevernoj Koreji i njihovom predsjedniku. Možete tako izvući da je već nekoliko puta umirao jer se ‘prežderao ementalera’, kako je na najmaštovitije načine pobio bližu i širu familiju – od bacanja ujaka gladnim psima, strijeljanje tetke protuavionskim topovima… O tome kako u toj državi ljudi umiru od gladi, jedu žohare, pasu travu… Naravno, ne kažem da je Sjeverna Koreja divno mjesto za život, no tim tempom bi već svi poumirali. I odjednom, nakon što je Amerika ublažila politiku, Kim Jong Um od ‘degenerika koji je stalno pijan, prežderava se sirom i non-stop igra video igrice ili siluje djevojčice’, postaje ‘mladi lider’. Preko noći.

Najtužnije je što su mainstream toliko glasni i nasrtljivi da ljudi počinju prihvaćati ono što pišu kao činjenicu. Tužno. Zar nikome ne padne na pamet da se zapita kako taj ‘degenerik’ uopće vodi državu od 20 milijuna stanovnika, kako od tog silnog bančenja i prežderavanja stigne razvijati nuklearni program zbog kojeg mu je i američki predsjednik došao na koljena. Da se ne zajebavamo – da Sjeverna Koreja nema nuklearno oružje već odavno ne bi postojala. Slično je svuda – npr. razvaljuju priče kako u Venezueli ljudi umiru od dijabetesa, a prešućuju kako su lijekovi za taj isti dijabetes na popisu ‘zabranjenih’ za izvoz u tu državu. Kako u nekoj državi ljudi gladuju, a ne kažu da je država pod embargom na uvoz hrane.

Osobno sam svjedočio kada sam, sa skupinom novinara 2003. godine u Bagdadu, neposredno pred američku okupaciju te države, bio u obilasku jedne bolnice, dječjeg onkološkog odjela. Užas, djeca na umoru, majke plaću pored njihovih kreveta… tuga. Kasnije čujem američku kolegicu koja je za odjavu tog priloga u kameru potresno recitirala ‘kako djeca umiru zbog zlog diktatora Sadama Huseina’, ne spomenuvši kako je 80% te djece u bolnici s područja koja su u prvom zaljevskom ratu Ameri gađali projektilima s osiromašenim uranom, te kako lijekova za tu djecu nema jer je Amerika na popis proizvoda koji su pod embargom stavila upravo i citostatike za liječenje iste te djece.

U Alepu sam, u starom dijelu grada, proveo gotovo cijeli dan. Pretrčavali smo mjesta koja su još pokrivali ISIL-ovi snajperi, obilazili položaje sirijske vojske… Navečer kasno, u hotelu, na portalu Jutarnjeg pročitam kako su Sirijci i Rusi stari dio grada cijeli dan zasipavali bojnim otrovima’! Da ne ispadne kako sam se baš ulovio Jutarnjeg, iako su oni najgori i najgorljiviji u takvoj propagandi, valja istaknuti kako se prije koju godinu promijenila taktika – valjda su oni koji doista uređuju hrvatske medije zaključili da im je prekomplicirano slati uputstva u svaku redakciju posebno, a ne bi me začudilo i uplaćivati novac na različite račune, pa su taj problem riješili preuzevši HINA-u preko koje sada distribuiraju fake news, a njihovi patuljci u pojedinim medijima se natječu tko će razvaliti naslov koji će se gazdama više dopasti. Pa sjetite se samo onog ‘jadnog Sirijca koji je zbog brutalnosti hrvatske policije izgubio kći’. Svi su ridali nad njegovom tragedijom i sasuli drvlje i kamenje na naše policajce, a kada se ustanovilo da je sve laž, jednostavno su zašutjeli. Naši su mediji, po mom sudu, dobrim dijelom neprijatelji ove države i naroda.

Nakon 2000. staljinistička cenzura u hrvatskim medijima

Prošli ste mnoge redakcije, imate veliko novinarsko iskustvo… Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom novinarstvu? Mnogi ističu da je dotaknulo samo dno…

Dno je već visoko iznad nas. Srozavanje je strmoglavo krenulo nakon 2000. godine. Tko je glasnije i strastvenije vrištao o diktaturi i medijskoj cenzuri u devedesetima, brže je napredovao i redom, čim bi se ukotvio na neku uredničku poziciju, krenuo s – cenzurom. Da se razumijemo, medije sam do osamostaljenja Hrvatske imao prilike analizirati samo iz pozicije konzumenta. Tek kasnije sam postao i insiderom. No uspoređujući ‘mračne Tuđmanove 90-e’ i ‘eksploziju slobode’ nakon uvođenja trećejanuarske diktature 2000., bilo tko, ukoliko je imalo nepristran, može zaključiti puno toga – u vrijeme ‘diktatora Tuđmana’, dok je Hrvatska velikim dijelom bila još okupirana i dok se ratovalo, izlazili su i Feral Tribune i Arkzin, postojao je Radio 101, GONG je osnovan devedesetih… A onda su stigle ‘demokratske promjene’. Redakcije su ekspresno počišćene od nepoćudnih, od većine onih koji novoj vlasti nisu bili po volji. Ljudi su izbacivani na cestu ili potpuno marginalizirani.

Cenzura u hrvatskim medijima počela se provoditi staljinistički brutalno, iako uglađenije – tekstovi nisu išli na čitanje prije objave ‘brkatim cenzorima iz komiteta’ kao u vrijeme komunizma jer, jednostavno, više nije bilo potrebe – brkovi su obrijani, ovi su se iz komiteta prebacili u uredničke ili direktorske fotelje. Perjanice komunističkih medija, komitetski novinari koji su bezbolno preživjeli ‘olovne devedesete’ dočekali su 3. siječanj 2000. u niskom startu i krenuli. Isti koji su nekad, prije odlaska u redakcije u Vjesnikovom neboderu ili HRT-u trčali u Kockicu po instrukcije, u ‘totalitarizmu’ devedesetih su se, nakon početne zbunjenosti šteneta kojem je gospodar nestao, ulizali novom, stasali u medijske pit bullove da bi se, promjenom vlasti opet i sami promijenili.

Dobar primjer vam je uredničko/novinarka grupacija koja se tih mračnih devedesetih bezobrazno obogatila, da bi, još mamurni od izborne noći krenuli s demonizacijom prethodne vlasti koja im je to omogućila. Sjetite se međusobnog dijeljenja Murtićevih grafika, naslikavanja s pokojnim Račanom kojeg su zaboravili čim im je zasjalo novo sunce – Sanader. O njemu su odmah stali pjevati ode, štancali su se uvlakački tekstovi ljigavi do povraćanja, žderali su se škampi po jahtama. Kako je Sanader kleknuo, psi su samo podigli zadnju nogu i popišali se po njemu kao po truloj ogradi i stali lizati ruku novom gazdi. Odjednom su im Milanović i Josipović postali ultimativni državnici, no čim su pali s vlasti postali su ‘neradnici i bezlični političari’, a nakon što su uspješno odradili smjenu Tomislava Karamarka, krenuli su se klanjati novom idolu – Plenkoviću. Nemam iluzija, i njega će ‘pustiti niz vodu’ čim nanjuše krv.

Paralelno, u temeljito očišćenim medijima, provođena je kadrovska selekcija, glavni kriterij postala je poslušnost, instinkt da ‘nanjušiš’ što bi šefovi željeli da napišeš, te strast da to onda odradiš još žešće nego što su oni i mislili. Tu je još more mladih novinara koji se pravim novinarskim poslom zapravo nikada nisu imali prilike baviti. Guglaju, prepisuju, kopaju po facebook statusima poznatih, pa ih kao senzacije i ekskluzive objavljuju uz vrišteće naslove. Dodajte tome i brigade PR agencija koje mrtve-hladne donose javno svoje cjenike u kojima nude objave intervjua, reportaža, ‘brifiranje novinara’ itd.

Da to plastičnije objasnim – ukoliko netko ima dovoljno novaca, PR agencija će mu organizirati objavu intervjua u mediju po izboru, uputiti novinare kako valja pisati o vama. Bolesno. I to javno objave, svatko može pogledati na njihovim web stranicama. A to je tek vrh ledenog brijega. Ono ‘ispod’ površine nazvali su ‘krizno komuniciranje’. Dakle, političar ili neka korporacija nešto značajno useru, pa angažiraju PR agenciju, debelo joj plate za ‘krizno komuniciranje’, pa onda ovi ta njihova govna kroz medije isprezentiraju kao veličanstveni uspjeh. I o kakvom novinarstvu tu onda uopće ima smisla pričati?

Bavili ste se i problematikom masovnih migracija u Europu. Što nam možete o tome reći? Što je cilj tih migracije i koje će biti posljedice?

Točno, ovim aktualnim migracijskim valom bavio sam se od samog početka i to, možda zvuči neskromno, ali je istina, puno sustavnije od najvećeg broja ljudi iz medija. Ušao sam duboko u tu problematiku – promatrao sam tu pojavu praktično od područja s kojih su migranti krenuli, pa cijelim njihovim putem, sve do odredišta po zapadnoj i sjevernoj Europi. Premalo je prostora da bih vam dubinski ovdje analizirao, no ukratko – ciljeva je više, a o krajnjim posljedicama možemo još samo nagađati. Naime, kao i mnoge druge pojave, tako i ove masovne migracije nemaju samo jedan uzrok i samo jedan cilj, a tako ni samo jednu posljedicu. Većina ljudi uvjerena je kako je ovaj zadnji migracijski val uzrokovan ratom u Siriji, kako su migranti ljudi koji, spašavajući živote bježe u sigurnost, u europske države. Takvo objašnjenje, naravno, u većini ljudi budi empatiju, u početku su oni koji su upozoravali kako je to pogrješna percepcija bili, a i sada su, označavani kao bešćutni rasisti, nacisti… I sam sam osjetio gnjev tih ‘pravovjernih’.

U početku sam u nekim mainstream medijima uspio objaviti reportažu, dvije, no kada sam, po objavi vidio da me cenzuriraju, da mi mijenjaju smisao tekstova, ispravljaju ‘migranti’ u ‘prognanici’, prestao sam pisati za njih. Naime, Sirijaca koji su protjerani iz svojih domova, onih koji su pobjegli spašavajući žive glave pred najezdom ‘umjerene oporbe’, kako su islamističke koljače nazivali mainstream mediji, bilo je u migrantskom valu zapravo najmanje.

Puno je interesnih skupina pronašlo svoje benefite u toj najezdi na Europu – od onih koji se na sve načine trude potpuno uništiti tradicionalne vrijednosti na kojima je Europa počivala, kršćanstvo prije svega, onih kojima je cilj nestabilnost u Europi – sigurnosna i gospodarska, šverceri ljudima, trgovci organima, drogom, oružjem… Nadalje, tu je cijela vojska NGO parazita koja živi i hrani se od toga, razne političke opcije koje se hrane i prikupljaju glasove… A posljedice? Tko želi i zna promatrati već ih vidi iako ih mediji sakrivaju. Kriminal, terorizam, politička, sigurnosna i gospodarska destabilizacija, svježa glasačka mašinerija…

Kraj Europe kakvu sam poznavao

Dijelovi Europe već danas slične na Bliski istok i sjevernu Afriku, a u državama poput Francuske, Švedske, Njemačke, Velike Britanije itd. imamo tzv. „no-go“ zone. Vi ste bili u nekima od tih zona, pa Vas molimo da nam ukratko opišete što ste tamo vidjeli?

Ukratko, vidio sam kraj Europe kakvu sam poznavao. Na primjer, Pariz, jedan od gradova u kojima sam se uvijek osjećao kao kod kuće, grad u kojem bih, mislio sam, volio živjeti, pretvorio se u nešto posve drugo. Doista, nekada sam s veseljem odlazio tamo, danas ondje odlazim s grčem u želucu. Marseille, Berlin, Bruxelles… U Švedskoj je katastrofa – u pojedine kvartove je opasnije ući nego u Kabul. Ali o tome gotovo ništa ne možete pročitati u medijima. Nije ‘politički korektno’. Statistike o, na primjer, silovanjima, skrivaju se, a javna je tajna da su s migrantskim valom slučajevi silovanja skočili u nebo.

Eto vam primjera iz života – sjedio sam s prijateljima u Švedskoj, u malom gradiću gdje su se preselili iz Stockholma. Na večeru je došla i njihova susjeda s kćerkom koja je u taj gradić preselila iz Malmea jer se bojala za život vlastitog djeteta. Kći, 14-godišnjoj plavokosoj i plavookoj Šveđanki je bila prisiljena kosu bojiti u tamno u strahu da ju u razredu novopridošle školske kolege ne siluju. Plavokose su im, naime, posebno ‘po ukusu’.

Jesu li europski glavešine uopće svjesni što će nam donijeti masovne migracije? Jesu li svjesni dubokih civilizacijskih razlika između domicilnog stanovništva i onih koji dolaze?

Jesu. Ali ih nije briga. Oni žive u blagostanju, zaštićeni u svojim luksuznim, dobro čuvanim kvartovima.

Suverenisti i globalisti

Dobrim dijelom i zbog migracija, posljednjih godina desne političke opcije jačaju diljem Staroga kontinenta. Kako gledate na taj fenomen?

Oprezno. Prije svega, pojmovi ‘desno’ i ‘lijevo’ u politici su izgubili svoje značenje. Pogrješna terminologija samo zbunjuje obične ljude, jer, oni koji se nazivaju liberalima u svojoj ideologiji imaju više nacističkog od onih koje zovu nacistima. Oni koji sebe drže ljevičarima socijalno su neosjetljivi, samoproglašeni desničari i tradicionalisti su u suštini globalisti… Pogledajte situaciju kod nas. Imamo na primjer nekakvu skupinu, stranku, što li je… koja se nazvala ‘Radnička fronta’. Svi skupa nemaju radnog staža za jednu prijevremenu mirovinu, nitko od njih, barem od ovih njihovih ‘isturenih igrača’ nije nikada ništa u životu pošteno radio.

Mislim da je danas temeljna podjela na suvereniste i globaliste iako niti to nije potpuno precizno. Ali da vas sada ne zbunjujem svojim razmišljanjima, držati ću se ovog ‘lijevo’ i ‘desno’. Dakle, točno je, tzv. desnica u Europi jača, a jednim dijelom su uzrok tome i migracije. Jer jedna od posljedica tih migracija je i srozavanje cijene rada, unutarnje migracije domicilnog stanovništva – srednja klasa nestaje, iz gradova su ih elite prvo potjerale u predgrađa koja su potom napućila imigrantima izvana, pa su od njih pobjegli u provinciju. Temeljno, u Francuskoj su ‘žuti prsluci’ upravo ti ljudi. Osiromašeni radnici, autohtoni Francuzi koji na sve slabije plaćene poslove kojih je, ujedno i sve manje jer elita proizvodnju seli u siromašnije države, putuju desecima kilometara svakodnevno. U sve starijim automobilima, mahom na dizel pogon kako bi smanjili troškove. I onda im predsjednik podiže cijene goriva pod izlikom ‘globalnog zatopljenja’ i poručuje neka pređu na hibridne ili električne automobile, kako se moraju ekološki osvijestiti… Jesu li ti osiromašeni i obespravljeni radnici ‘desnica’, a ‘ekološki osviještene’, bezobrazno bogate elite ‘ljevica’? Teško.

Ali da se vratim na tendencije u Europi – točno je, jačaju suverenističke opcije i osobno sam sretan zbog toga. Treba, naravno, biti oprezan i moći prepoznati ‘kukavičja jaja’ koja se neprestano podmeću – razne ekstremne grupe i frakcije kojima se pokušava kompromitirati te, nazvao bi ih tradicionaliste, suvereniste. Vidljivo je to dobro u Francuskoj gdje je vlast uz operativni rad paraobavještajnog aparata već dobro načela pokret ‘Žutih prsluka’. Ubačene grupe koje izazivaju nerede, razbijaju, divljaju, nazivaju ih ‘Black block’, nemaju veze s autentičnim pokretom, no izazivaju animozitet prema svim ‘žutim prslucima’, a grubo postupanje policije u očima javnosti postaje opravdano.

Preslikajmo tu taktiku kod nas – svaka se suverenistička, državotvorna, patriotska inicijativa, ukoliko ih se ne uspije ugušiti medijskim ignoriranjem ili ismijavanjem, ubrzo stane proglašavati ustaškom, nacističkom, rasističkom… Imaju i svoje provokatore plaćene za taj posao. Pojedini mediji na, na primjer, proslavu u Čavoglave, šalju fotoreportere i novinare samo s jednim ciljem – da pronađu ‘ustaše’. Pa onda ovi bauljaju satima u gužvi i ako nalete na neku pijanu budalu koja će podignuti desnicu u zrak – ista postaje zvijezda skupa, osvane na svim naslovnicama pod naslovima tipa ‘Ustaški dernek’, ‘Nacističko orgijanje’ i sl. Ako ne nalete na takvog, onda to sami insceniraju.

Trump još uvijek pokušava postati predsjednik SAD-a

Na široj globalnoj geopolitičkoj razini čini se da svjedočimo novome hladnom ratu SAD-a i Rusije, koji se od „staroga“ hladnog rata razlikuje po tome što u igri imamo i trećega globalnog aktera, Kinu. Kako komentirate geopolitičku situaciju u svijetu? Je li Trump zainteresiran za bolje odnose s Rusijom, ali ga u tome koči tzv. duboka država?

Bio sam iznimno sretan zbog Trumpove pobjede – iskreno, više zbog toga što Clintonova, koja je, po meni, jedna izuzetno opasna, kompromitirana i zla osoba, nije postala predsjednicom. Očekivao sam da oni koji stoje iza nje neće lako prihvatiti poraz, ali ni sanjao nisam da će ta ‘duboka država’ biti toliko agresivna, uporna i moćna čak i danas. Trump, po meni, još uvijek zapravo pokušava postati predsjednik SAD-a, veći su mu neprijatelji lijevo-liberalni mediji i političari, nego Rusija, Kina, Sjeverna Koreja i Iran zajedno. Mislim da bi Trump osobno, kada bi doista preuzeo sve predsjedničke ovlasti i riješio se te svoje ‘pete kolone’, ušao u povijest kao jedan od najboljih predsjednika Amerike.

No, ta duboka država, teško se miri s činjenicom da je razdoblje njihove hegemonije koje je trajalo desetak godina postalo povijest. SAD jesu još uvijek supersila s moćnom vojskom, gospodarskom snagom, pokrili su cijeli svijet sa svojim totalnim nadzorom…, ali više nisu jedini ‘štemeri u birtiji’. Možda je dobar primjer koji ocrtava tu situaciju i priča sa Sjevernom Korejom. Nemam nikakvih iluzija da bi ta država završila kao mnoge druge koje je Washington stavio na svoj popis za uništenje poput Iraka ili Libije, da nemaju nuklearno oružje, ali i da iza nje, više ili manje diskretno, ne stoje Kina i Rusija. Sirija je jasna poruka. Država, koju su krenuli razoriti, potpuno uništiti i zauzeti, opstala je, pobijedila. Prijelomna točka bila je ulazak Rusije u taj sukob.

Ovih je tjedana ponovno eskalirala kriza oko Irana. Iran se povukao iz dijelova nuklearnog sporazuma iz koje se SAD povukao još pred godinu dana. SAD je u Perzijski zaljev poslao nosač aviona Abraham Lincoln, bombardere B-52, Patriot raketni sustav… Može li po Vama doći do rata u Perzijskom zaljevu?

Mislim da rata neće biti iako Izrael i Saudijska Arabija zdušno huškaju Ameriku da krene na Iran. No Iran nije Irak, a geopolitička se situacija mijenja iz dana u dan, i Trump je svjestan da Rusija ne će gledati skrštenih ruku kako im američka vojska pokušava doći na još jednu granicu.

Situacija je napeta i u Venezueli. U podcastu Velebit govorili ste o tome da je oporbenog Juana Guaida trenirao srpski pokret „Otpor“, tj. „Canvas“, kako mu je novo ime, koji je zanat ispekao u rušenju Slobodana Miloševića?

Jesam. Većina ljudi ne zna za tu činjenicu. Pratio sam, proučavao i radio na toj temi godinama. Notorna je činjenica da je rušenje Miloševićevog režima režirala Amerika, a jedan od ključnih ‘podizvođača radova’ bila je grupacija, tzv. nevladina udruga ‘Otpor’. Iza mase, opravdano nezadovoljnih ljudi, stajala je i instrumentalizirala ih je mala grupa ljudi obučavanih na Soroševim tečajevima i plaćanih iz izdašnih crnih fondova maskiranih imenima raznih međunarodnih fondacija. Kada su taj posao uspješno odradili, uz nemalu pomoć NATO-a, naravno, potpuno su se profesionalizirali i za račun istih gazda nastavili s ‘revolucijama’ po svijetu. Gruzija, Tunis, Egipat… U međuvremenu su promijenili ime, sada se zovu ‘Canvas’. Venezuelanski pučist Guaido je tek jedan od njihovih ‘učenika’, no izgleda da i nije bio baš briljantan student.

Kako komentirate geopolitičku situaciju na prostoru koji se naziva Zapadnim Balkanom? Jesu li mogući novi konflikti?

Ovdje su konflikti uvijek jedna od opcija. Trenutno mislim da ne će biti većih sukoba, no pitanje je vremena kada će se opet zakrviti. Kosovo, Sandžak, Bosna, Makedonija…, tek su neka od potencijalnih područja gdje bi se opet moglo zakuhati. Cijelo je ovo područje, posebno tu mislim na teritorij bivše Jugoslavije, bremenito povijesnim nepravdama, države koje su ovdje vladale, od Austrougarske, Otomanskog carstva, prve, pa druge Jugoslavije, mijenjale su etničku sliku, prekrajale i postavljale granice… Bojim se da je tu sve toliko zapetljano da je nemoguće to i otpetljati bezbolno. Dodajmo još tome geostrateški položaj, interese velikih na ovim prostorima, tradicionalno siromaštvo, neobrazovanost… Ubojita kombinacija.

Ovih dana bili ste u Parizu, vezano uz požar u katedrali Notre-Dame. Što nam imate za otkriti?

Čim je buknuo požar u katedrali Notre Dame, dakle dok je vatra još plamtjela, bilo mi je jasno da to nije slučajno. Naime, ne treba biti preveliki ekspert pa zaključiti da se u jedan takav građevinski pothvat kao što je obnova te katedrale, spomenika UNESCO-a, najposjećenijeg mjesta u najposjećenijem gradu na svijetu, ne ulazi kao u adaptaciju štale. No mučilo me tko i zašto, a do mene su dolazile nove i nove informacije koje su samo potvrđivale kako nije riječ o slučajnosti. Nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorističkom napadu nekakvih islamskih ekstremista što su u startu mnogi posumnjali – jedno, to nije njihov ‘modus operandi’ – nema žrtava, a nitko nije niti preuzeo odgovornost. Kažem, nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorizmu, no namjerno zapaliti crkvu koja je spomenik nulte kategorije svakako je terorizam.

Imao sam neke svoje sumnje, no kako nikada ne volim samo mudrovati, valjalo je otići u Pariz. Tamo imam puno prijatelja i znanaca, mnogi su, profesionalno, na pozicijama s kojih su mogli doći do informacija kojih nema u medijima, razgovarao sam s dosta upućenih ljudi raznih profesija, proučio hrpe dokumenata i došao do odgovora za koji sam uvjeren da je točan. Notre Dame je namjerno zapaljena, posao je obavljen izuzetno profesionalno, medijski je priča kontrolirana od početka do kraja. Iza svega stoji ogroman novac, nama smrtnicima nezamisliv profit koji će na tome ostvariti grupacija ljudi kojima je jedini Bog – novac.

Spremam veliki tekst – temu o tome, gdje ću iznijeti i dokaze za sve to, a objaviti ću sve, nadam se uskoro, na svom vlastitom portalu koji je pred pokretanjem. Budući da, vjerujem samo sebi, a potom tek manjem krugu ljudi, sve na portalu pripremam sam, posebno ovakve teme. Zato se sve sporo i odvija. Kako ne radim ni u jednom mediju već sam, tzv. freelancer, prije nešto više od godinu dana osnovao sam svoju tvrtku ‘Deadline Productions’ koja će biti i ‘izdavač’ portala. Ime mu je ‘normabel.com‘. Domena je već zakupljena, grafički dizajn gotov, sada sam zaokupljen pisanjem tekstova, slaganjem arhiva, doradama… Svih ovih godina skupio sam ogromnu arhivu fotografija, biti će tu i videa, planira se i podcast… Veliki posao koji ću, nadam se, uspjeti odraditi. U ostvarenju mi pomažu prijatelji iz male, ali izuzetno profesionalne IT firme ‘Spine ICT’, sve tekstove za sada pripremam sam, a u tijeku je i dobivanje dozvola za prenošenje tekstova iz medija u kojima imam poznate ljude i kojima vjerujem. Riječ je o nekim ruskim, francuskim, ali i medijima iz Hrvatske. Nadam se da ću uspjeti u svom naumu, i da će mi se s vremenom pridružiti još neki autori. Nemam se namjere utrkivati ni sa kim u objavljivanju vijesti jer za tako nešto nema kapaciteta, želim se baviti globalnom politikom, ali i domaćim temama, no na način kakav u mainstream medijima nećete moći vidjeti.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Tomislav Sunić: Seoba naroda tek je započela

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s dr. sc. Tomislavom Sunićem

Migrantska kriza ne jenjava, svakodnevno smo svjedoci ilegalnih prelazaka granicu i u Hrvatsku i uništavanja imovine. Sve se ovo događa u situaciji dok je intenzitet migracija smanjen u odnosu na 2015. Međutim, odlukom Erdogana nekoliko milijuna ljudi može ponovno krenuti prema Europi. Ukupan broj ljudi koji bi htjeli napustiti mjesto boravka broji se možda i u stotinama milijuna. Kako komentirate ovu problematiku? Kome je u interesu sada već očigledno identitetsko, kulturološko i sigurnosno uništavanje Europe?

Migrantska kriza, ili bolje rečeno nova seoba naroda, ili još bolje rečeno zamjena stanovništva, tek je započela. Naivno je gajiti iluzije da će u Europu stići još samo 2 ili 5 milijuna neeuropskih migranata i da će tada migracijski tokovi misteriozno prestati.

Tom Sunic

Stotine miljuna ljudi od sjeverne Afrike do zemalja istočne i južne Azije i Pacifika sanjaju o boljem životu na Zapadu i o svom mogućem dolasku u Europu ili Sjevernu Ameriku. Konačno i tekst tzv. Marakeške deklaracije izravno daje pravo svakom pojedincu da se odseli iz svoje matične zemlje i da se useli u zemlju svoga izbora. U načelu to su zemlje Europe i sjeverne Amerike koje još slove kao relativno funkcionalne države s višim standardom života.

Afroazijski migranti ne snose nikakvu krivicu za novonastalu krizu. Kritizirati individualna razbojstva migranata, a pritom zaboravljati sociološke i geopolitičke uzroke migracija, gubljenje je vremena.

Navedimo neka uzroke tzv. migrantske krize koju je bolje nazvati zamjenom stanovništva. Kritizirati migrante, a ujedno hvaliti kapitalizam i njegov glavni temelj slobodno tržište, puko je protuslovlje, tj. contradictio in adiecto. Srž kapitalizma, odnosno liberalizma je brisanje granice, brisanje svake nacionalne svijesti i stalno isticanje „slobodnog i neometanog protoka ljudi i kapitala“.

„Slobodni protok ljudi i kapitala“ glavni je pravni temelj, ali i glavna floskula u svim dokumentima Europske unije. Trgovcu i špekulantu sasvim je svejedno koje je nacionalnosti njegov kupac. I obrnuto, kritizirati kapitalizam, kao sto to čine brojni tzv. antifašisti i radikalna ljevica, te ujedno otvarati granice neeuropskim migrantima također je vrsta logičkog protuslovlja. Jedno ne ide bez drugog.

Drugi čimbenik o kojem se u konzervativnim intelektualnim krugovima u Europi, a pogotovo u Hrvatskoj ne voli govoriti, je štetna uloga visokog katoličkog klera i Vatikana u poticanju neeuropskih migrantskih tokova odnosno zamjene stanovništva. Sam papa Franjo veliki je zagovornik bezgraničnog dolazaka neeuropskih migranata u Europu i sjevernu Ameriku.

Njemačka biskupska konferencija, na čelu sa kardinalom Reinhardom Marxom ili Američka biskupska konferencija na čelu sa kardinalom Daniel DiNardom podstrekači su neograničenih dolazaka afroazijskih i latinoameričkih migranata u Europu odnosno u sjevernu Ameriku.

Glede turskog čelnika Erdogana treba istaknuti da je on osoba sa dobrim osjećaj za real-politiku. Politička i intelektualna klasa u Turskoj ima punu dulju povijesnu memoriju nego što je to slučaj sa hrvatskom političkom i intelektualnom klasom. U povijesnoj memoriji prosječnog Turčina, Hrvatska tj. Hrvatistan, kao i dobar dio Mađarske i dalje su dio Otomanskog carstva.

S obzirom na etno-mazohizam koji je odlika sadašnje političke garniture u Hrvatskoj, ali imajući u vidu urođenu povijesnu servilnost hrvatskih intelektualno-političkih krugova prema europskim centrima moći, ne treba čuditi ako se uskoro Marulićeva Judita bude micala iz hrvatskog školskog kurikuluma radi svoje navodne rasističke, šovinističke i proturske poruke.

Nedavno je francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio da dolazi kraj zapadne hegemonije, ali i NATO saveza. Kako komentirate te izjave?

Macron, koji je u biti glasnogovornik visokih francuskih financijskih krugova i izabranik francuske visoke buržoazije, rekao je ono što većina francuskih i europskih političara zna, ali ne smije u javnosti kazati. Stoga njegove riječi treba pozdraviti.

Zastarjelost NATO-a i kraj zapadne hegemonije nisu više nikakva novost. To što su se službena Njemačka i kancelarka Merkel morali odmah ogradila od Macronovih riječi, bilo je za očekivati. Njemačka je iz povijesnih razloga polu-suverena država. Francuska, iz povijesnih razloga, ima nešto više suverenosti.

Diljem Europe jačaju tzv. suverenistički pokreti. Možemo li dočekati da se i u Hrvatskoj formira jak suverenistički blok koji bi mogao konkurirati za vlast?

Suverenistički pokreti i njihova stranačka utjelovljenja veoma su jaki u Europi. Hrvatska uvijek kaska u začelju. Treba pozdraviti nedavno osnivanje Hrvatske suverenističke stranke. Velika prednost europskih suverenista je što oni odbacuju zastarjele podjele između ljevice i desnice i umjesto toga inzistiraju na političkoj autonomiji i očuvanju identiteta raznovrsnih nacija.

Hrvatska danas nije suverena država. Što znači biti suveren? Biti suveren znači imati slobodu odlučivanje u izvanrednom stanju. Hrvatska i cijela Europa nalaze se danas u polu-izvanrednom stanju premda sadašnja vladajuća klasa u Hrvatskoj i u Europskoj uniji ne voli u javnost to kazati.

Sljedeće godine očekuju nas predsjednički izbori u SAD-u. Kako procjenjujete Trumpove izglede za reizbor?

Donald Trump je presedan u novijoj američkoj politici upravo stoga što on ima potporu većine američkih građana, ali on uživa također simpatije vojske i policije. Njegove izgledi za dobivanjem drugog predsjedničkog mandata su veliki.

Trumpova velika zasluga je što je razotkrio lažnu stranu liberalizma i njegovog glavnog temelja, tzv. slobodnih medija. Upravo što se Trump usudio napasti tu glavnu okosnicu liberalne mistike, veliki broj Amerikanaca iz financijsko-medijskih-akademskih krugova našao se ugrožen.

Stoga ti krugovi, popularno zvani u Americi „dubokom državom“ (a koje bismo mogli u Hrvatskoj usporediti sa post-udbaškim i neojugoslavenskim krugovima) izmišljaju fantastične priče i koriste nadrealne uvrede kako bi Trumpa diskreditirali i uklonili sa vlasti. Mogućnost daljnje balkanizacije i polarizacije Amerike, kao i opasnosti od građanskog rata ne mogu se isključiti.

Dugo ste godina radili u diplomaciji. Kako gledate na postupak u vezi s diplomatom Damirom Sabljakom?

Sabljak je ideal-tip karakternog hrvatskog diplomata koji ukazuje na nepravilnosti u Ministarstvu vanjskih poslova u Republici Hrvatskoj (MVEP). Takvih mogućih Sabljaka ima nešto u MVEP-u, no to su pretežno beskičmenjaci i pojedinci koji žive u patološkom strahu od gubitka posla. Sabljak je dobar primjer kako se hrvatski diplomati moraju oslobodit straha i samocenzure.

Predložit ću svojim kolegama Suverenistima, koji će za godinu dana biti ključni u sastavljanju nove vlade u Hrvatskoj, da donesu zakonski prijedlog na temelju kojeg bi se retroaktivno napravila revizija trošenja novaca u MVEP-u i nepotrebno luksuziranje i nepotizam, koji su od 1991. g. glavna odlika MVEP-a. Potrebno je također rezati broj djelatnika MVEP-a. Sasvim je dovoljno da u MVEP-u radi 600 ljudi, a ne preko 1000, kao što je to danas slučaj.

Pripremate li neku novu knjigu?

Da, i to na drugom izdanju moje La Croatie; un pays par défaut? Tehnički se mučim s francuskim nakladnikom. Lakše je knjigu napisati nego objaviti.

Davor Dijanović / HKV

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marko Miljanić: Pupovac ni jednom nije došao u Škabrnju

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Markom Miljanićem, ratnim zapovjednikom obrane Škabrnja, a u povodu 28. obljetnice stradanja ovog mjesta

U hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu Škabrnja je doživjela teške trenutke, baš kao i Vukovar, Pakrac, Lipik, Saborsko, Voćin… To je danas mirno mjesto koje nažalost još uvijek živi i živjet će od – prošlosti. Oni koji nisu stradali uglavnom su se vratili na svoja ognjišta. A nema kuće u Škabrnji koja ne nosi neku bolnu uspomenu na velikosrpsku agresiju.

Nedaleko ovog mjesta rođen je i „veliki borac“ za ljudska prava, Srbin po zanimanju, Milorad Pupovac, koji obilazi Hrvatsku i pričao o ustaškim zločinima.

– Kako to da ni jednom nije došao u Škabrnju, na neko naše obilježavanje stradalih iz Domovinskoga rata, da na licu mjesta čuje što su to četnici uradili u njegovu rodnom kraju? – pita se ratni zapovjednik obrane Škabrnja legendarni Marko Miljanić, Junak Domovinskoga rata.

Čovjek koji je branio ovo mjesto sa svojim iznimno hrabrim mještanima i koji je izgubio više od pola svoje obitelji, danas na 28. obljetnicu stradanja jako je ogorčen.
Tako nam djeluje u razgovoru.
Podsjeća nas da kad su se preživjeli vratili u Škabrnju da ih je u osnovnoj školi koja još uvijek nosi ime po partizanu-komunisti Vladimiru Nazoru, umjesto po nekom Junaku Domovinskoga rata, dočekala stravična krilatica „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“. Inače, pokraj ove škole nalazi se i masovna grobnica, koja ih također podsjeća na prošlost.

– Imamo Hrvatsku i mi bi hrvatski branitelji trebali biti sretni. A nismo – kaže Miljanić. Tuga, nezadovoljstvo i sve takve negativne stvari dobrano su se uvukle među nas. Nema pravde. I dalje se gone ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, ali ne i oni koji su je rušili. Za teške zločine u Škabrnji dosad su odgovarali neki četnici u odsustvu, što znači da nikada nisu bili ni dana u hrvatskom zatvoru. Odgovarala je Zorana Banić, medicinska sestra. Dobila je šest godina zatvora, a ni jedan četnički zapovjednik. Do njih „ne mogu“ doći. A ja sam im svojedobno dostavio i adrese većine onih koji su krivi za zločine u Škabrnji.

Malo vas ima u hrvatskim medijima, kako to? Naime, ranije ste više govorili, više su vas novinari posjećivali, slikali… Što se dogodilo?
– Istina, teško mogu u hrvatske medije. Ne samo ja već i drugi koji žele govoriti istinu i samo istinu. Ne daju nam javno svjedočiti. Čekaju da umremo. Nekoliko puta sam bio i svjedok na Haaškom sudu. Medije to ne zanima. Više prostora dobije neka srpska „pevaljka“ nego mi koji smo branili Hrvatsku. Dobro se biraju ljudi koji će govoriti na televiziji. Mi očito nismo podobni. Kad nam nešto i dopuste kazati onda se to ne dopadne pupovcima i onima „tamo daleko“, pa nas maknu. Brišu naša imena i kad nastupamo na nekim domoljubnim tribinama. Sa svih strana javljaju mi se branitelji, pa i ratni zapovjednici da ih se uskraćuje, da nisu zadovoljni.

Vaša draga i ponosna majka doživjela je 97. godina. Supruga su joj četnici zaklali, izgubila je pola svoje obitelji. Nema tome dugo nažalost je umrla…
– U Škabrnji su mnoge majke zavijene u crno. Moja majka je patila do zadnjih dana. Nekoliko godina pred smrt zvali su je i svjedočiti u svezi Domovinskoga rata, a nisu je se sjetili 30 godina, nego pred smrt. Željeli smo je smjestiti u starački dom. Imao sam sve preporuke, od svih ministarstva, ali ništa nije pomoglo. I onda pričaju da branitelji imaju prednosti i pogodnosti. Sram ih može biti. Sin mi imam neko poljoprivredno dobro. Želio je i on otići van, ali sam ga molio da ostane, jer se nismo borili da nam sinovi i kćeri budu radnici u Njemačkoj i drugdje.

Nego, nismo čitali ni čuli da je 18. 10. obilježen dan općine Škabrnja! Kako to?
– Što da vam kažem? Sramota je to. To zavisi od našeg općinskog načelnika. Mislim da sam vam sve rekao.

Na obljetnicu stradanja u Škabrnji, u programu obilježavanja nema vašeg imena. Jer to znači da ni ove godine nećete govoriti na ovom skupu, 18.11.?
– Kao ratnog zapovjednika mene ovdje, a ni na državnoj razini, nitko ne obavještava o ovom i takvim programima. Ne žele da ja govorim u Škabrnji, koju sam branio!. Ne odgovara im. Možda i ne ja, nego istina.
Godinama se pričalo da bi trebalo postrojiti pripadnike ratnih brigada…
– To bi bilo jako dobro. Da se vidi koliko nas ima, i tko su pravi, a tko laži branitelji. Lažni se ne bi tada ni usudili doći. A mnogi od njih su itekako jaki na riječima, čak ih i slikaju i od njih prave heroje.

Kao ratni zapovjednik niste dobili ni jedno visoko odličje…
– Dobio sam kao i ratni zapovjednik 117. brigade Dragutin Kralj – trolista. Neki imaju i po desetak visokih državnih odličja. Očito, nismo bolje ni zaslužili.
Kako to da se u svezi toga ne bune hrvatski generali?
– I među njima ima svakakvih. Neki vjerojatno za Škabrnju i mene nikada nisu ni čuli.
Zbog čega je, po vama, dosad čak blizu 3500 branitelja i članova njihovih obitelji učinilo suicid?

– Zbog nepravde. Ljudi su mislili da jedan dio onih koji su na ili oko vlasti, koji odlučuju, vole hrvatsku državu i poštuju ljude koji su im donijeli slobodu. Gadno su se prevarili. Biti branitelj, što to znači, osim broj u nekakvom registru?

Mnogo je mladih Hrvata dosad napustilo državu, otišli su van. Jesmo li se za to borili?
– Borili smo se i ljudi su ginuli za pravu, istinsku Hrvatsku, gdje neki pupovci i slični neće biti u prvom planu. A sada imamo to što imamo. Branitelji su brojke, a ne ljudi. Dok Hrvati odlaze u Njemačku, Australiju, Irsku, Kanadu… Srbi dolaze u Hrvatsku i preko veze dobivaju čak i odlične poslove. To je nama naša borba dala, kako bi rekli i vi u brojnim svojim domoljubnim komentarima- istaknuo je Marko Miljanić, uz podsjećanje da je u Škabrnji u vrijeme Domovinskoga rata izvršen pokolj 84 Hrvata, od toga 26 hrvatskih branitelja i 58 civila te da su četnici uništili svaku kuću, školu, pa i crkvu.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari