Pratite nas

Razgovor

Robert Valdec: Mediji u Hrvatskoj su neprijatelji naroda i države

Objavljeno

na

Od vremena kultne emisije Istraga Robert Valdec poznato je ime hrvatske medijske scene. Iako je riječ o istraživačkom novinaru i reporteru koji materijale za svoje priloge dobiva iz prve ruke, snimanjem „stanja na terenu“, često u vrlo opasnim okolinama, u cenzuriranim hrvatskim tzv. mainstream medijima za njega se rijetko pronađe mjesta. Njegovo novinarstvo ide direktno protiv tzv. političke korektnosti, što zasigurno nije preporuka za medije koji s jedne strane objavljuju lažne vijesti, a s druge se strane kite pseudodemokratskim i ljudskopravaškim barjacima. Davor Dijanović za hkv razgovarao je o situaciji na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, o migrantskoj krizi i stvaranju paralelnih društava diljem europskih gradova, o jačanju suverenističkih u Europi, ali o otužnome stanju u hrvatskom novinarstvu. S obzirom na to da je nedavno posjetio Pariz i istraživao požar u katedrali Notre Dame razgovarali smo i toj temi za koju ovaj novinar iznosi šokantna otkrića.

Emisija „Istraga“… Prošlo je desetak godina od gašenje te emisije. Zašto je emisija ukinuta, je li istina da je protiv emisije lobirao i notorni Milorad Pupovac?

Točno, emisija je naprasno skinuta s programa u veljači 2009. godine, nakon ‘topničke pripreme’ koja je krenula paralelno s početkom emitiranja 2005., a kako je vrijeme odmicalo postajala je sve žešća. Prvo vrijeme, ‘kolege’ u medijima su nas potpuno ignorirali, premda smo otkrivali i obrađivali priče na kojima su oni potom lešinarili. Razlozi? Zacijelo bar dva – urednik emisije bio je Andrej Rora koji je medijskim mainstream neimarima crvena krpa bio odavno, a voditelj ja, koji im također, blago rečeno, baš nisam prirastao srcu. Nije to nikakva moja paranoja niti teorija zavjere, već jednostavno činjenica koju je potvrdilo sve što se događalo tijekom gotovo četverogodišnjeg emitiranja, nakon ukidanja ‘Istrage’, a događa se i dan danas.

Nakon razdoblja ignoriranja, kako je unatoč tome gledanost rasla, teška su srca shvatili da ta taktika nije upalila, pa je krenulo banaliziranje, no prekretnica je nastala čim smo se počeli baviti ratnim zločinima nad Hrvatima u Hrvatskoj, što je medijskom mainstreamu jednostavno tabu, započela je paljba iz svih oružja i oruđa. Jer po njima, zločine su u ratu radili samo Hrvati nad nedužnim Srbima. Da smo u 30 nastavaka obrađivali ‘Slučaj Pakračke poljane’ ili obitelji Zec (ovo potonje je, da se razumijemo, oduran zločin koji nije smio proći nekažnjeno), zacijelo bi ‘Istraga’ išla i dan danas, bili bi po naslovnicama, gosti u talk show-ovima, HND bi nas nagrađivao…

Milorad Pupovac je, možda tek ‘najzvučnije’ ime koje je inzistiralo na tome da nas se makne s programa i zauvijek ušutka što se jednostavno može provjeriti na Internetu. Cmizdrio je i State Departementu i u EU i svojim koalicijskim partnerima HDZ-u… Koincidencija ili ne, mjesec dana uoči skidanja emisije s programa, glasovima gledatelja, proglašeni smo za najbolju TV emisiju u Hrvatskoj, a ja sam nagrađen ‘Zlatnim ekranom’ kao najpopularnije muško TV lice godine. Samo desetak dana kasnije u medijima sam ‘optužen’ kao jedan od pomagača u bijegu i skrivanju generala Ante Gotovine, da bi nam, ubrzo, s NoveTV javili kako ne trebamo raditi ni na kakvim novim pričama nego od materijala iz već emitiranih emisija za sljedeći tjedan izmontirati tu, posljednju, oproštajnu. Službeno, izdano je priglupo priopćenje kako je ‘Istraga’ dosegla svoj vrhunac, pa je bolje da se prekine sada. Neslužbeno – zaključite sami iz svega što sam vam rekao.

Posljednjih godina put Vas vodi na različite krizne točke svijete zahvaćene ratovima i konfliktima. Što Vas „tjera“ na ovu vrstu novinarstva koja sa sobom nosi velike rizike?

Zapravo, na takva sam mjesta odlazio i prije, no kako me šira javnost upoznala tek zahvaljujući ‘Istrazi’, za to se manje znalo jer sam izvještavao uglavnom za novine, tek nešto malo za TV iz Iraka 2003. Kada je emisija ukinuta, naivno sam vjerovao da ću, s obzirom na popularnost emisije, a i na svoju osobnu popularnost, iskustvo i znanje lako pronaći drugi angažman. Nisam sjedio kod kuće i čekao pozive već pisao projekte, nudio ih medijskim kućama, no bez odgovora. Nakon tog razdoblja, polako sam počeo shvaćati kako sam, u stvari, budala koja si nije željela priznati, prihvatiti, da sam nepoželjan u hrvatskim medijima, ne zato jer me gledatelji ne žele vidjeti ili čitatelji čitati, već stoga što me ključni ljudi u medijima ne žele angažirati.

Bilo je to teško prihvatiti. Ne od svih, na neke nisam niti računao, no kada su mi neki od ljudi koje sam držao, u najmanju ruku prijateljima, s kojima sam počinjao novinarsku karijeru, a koji su u međuvremenu dogurali do vrlo visokih pozicija u nekim medijskim koncernima napokon otvoreno rekli da sam ‘persona non grata’, da to nije do njih, ali da ne bi željeli ugrožavati svoju karijeru ako me angažiraju, jednostavno sam zatvorio to poglavlje iz života i okrenuo se drugdje. Nisam im to uzeo za zlo, hvala im na iskrenosti. Začudo, mnoge strane medijske kuće nisu imale taj problem tako da sam preživljavao od angažmana iz inozemstva. Od te 2009., kada sam nestao s televizije i iz novina, obišao sam i Irak i Siriju, pola Bliskog istoka, cijelu Europu izvještavajući o terorističkim napadima, sukobima, ratovima… Ali to u Hrvatskoj niste mogli vidjeti iako sam se nudio mnogima. Bilo je tu ekskluziva kao moj boravak u istočnoj Ukrajini za vrijeme najžešćih sukoba, u Iraku, Siriji, mislim da sam prvi, doduše na svom Facebook profilu, izvještavao o početku migrantske krize i to od Iraka i Sirije, preko Turske, Grčke…, pa sve do Švedske. Našima to nije trebalo, iako nisam tražio ni putne troškove, niti dnevnice, već samo honorar za materijale. Oni imaju svoje izvjestitelje. Strana veleposlanstva i njihove službe.

Bili ste u Siriji u vrijeme najžešćih borbi. Kakva je danas situacija u Siriji? Tzv. Islamska država praktički je slomljena, no čini se da upravo sada kreće borba za utjecaj između SAD-a, Rusije, Irana, Turske, Izraela… Tko je uz Sirijsku vojsku po Vama najzaslužniji za slom Islamske države?

Trenutno je, koliko vidim, više-manje mirno. ISIL je napokon uništen na tim teritorijima. Kada sam prvi put došao u Irak, pa se od tamo prebacio u Siriju, držali su većinu zemlje. Išao sam s Kurdima na sjeveroistoku u ofenzivu, ulazio s njima u mjesta dok još trajale ulične borbe. Kasnije sa Assadovom vojskom boravio u Alepu, koji je u to vrijeme bio još napola zauzet i u okruženju, ulazili smo u grad pod paljbom…

Po meni, najzaslužnija za slom Kalifata i ISIL-a i spašavanje Sirije, ali i Iraka je Rusija koja se u taj rat uključila na poziv predsjednika Assada i od tog su se trenutka stvari iz korijena počele mijenjati. Naravno, ne treba zaboraviti niti doprinos Irana koji je također stao na Assadovu stranu, kao niti Hezbollaha koji se u rat uključio iz susjednog Libanona, a naravno niti samih Sirijaca, te Kurda. I Turska i SAD i EU i Izrael zdušno su pomagali suprotnu stranu, svatko iz svojih interesa koji su nerijetko bili i sukladni, no kada su shvatili da se situacija potpuno izokrenula, pustili su svoje saveznike tzv. ‘Umjerenu oporbu’ – ISIL, Al Nusru i brojne druge islamističke skupine, niz vodu i pokušavaju spasiti što se spasiti može.

Ne jednom ste ustvrdili da je većina vijesti koja se u našim medijima plasira o geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku zapravo „fake news“. Što nam možete reći o tome?

Kada nešto kažem, ne govorim ‘napamet’, nisam to čuo od ‘dobro obaviještenog izvora’, niti mi je ‘izvor blizak…’ dostavio dokumente. Dakle, kada tvrdim da lažu i varaju čitatelje i gledatelje onda to tvrdim na temelju toga što sam se osobno u to uvjerio. Jednim dijelom lažu jer jednostavno prepišu od negdje već prepisano, većim dijelom namjerno plasiraju lažne vijesti svjesni toga da su lažne ni ne trudeći se provjeriti. Primjera je bezbroj, iz rata u Siriji im je najrelevantniji izvor bio tzv. Sirijski opservatorij za ljudska prava. Riječ je o nekom sumnjivom tipu koji ne mrda iz svoje kuće u Velikoj Britaniji, no ‘sve zna’ kada je o Siriji riječ mada više od dvadeset godina nije bio tamo. Nadalje, ‘Bijele kacige’, koji su bili pripadnici terorističkih skupina i te kacige stavljali na glave samo za potrebe propagandnih videa, također su, ne samo našim, medijima relevantan izvor. Ukrajina, Irak, Europa, Venezuela, migranti… svagdje je isto.

Takva je ‘uređivačka politika’ zadana u jednom centru i od nje nema odstupanja. Analizirao sam puno njihov način rada – jedan primjer: google (još uvijek) pruža alate za pretraživanje po određenim razdobljima, pa pokušajte, npr. kroz godine redati napise iz, recimo, Jutarnjeg lista o Sjevernoj Koreji i njihovom predsjedniku. Možete tako izvući da je već nekoliko puta umirao jer se ‘prežderao ementalera’, kako je na najmaštovitije načine pobio bližu i širu familiju – od bacanja ujaka gladnim psima, strijeljanje tetke protuavionskim topovima… O tome kako u toj državi ljudi umiru od gladi, jedu žohare, pasu travu… Naravno, ne kažem da je Sjeverna Koreja divno mjesto za život, no tim tempom bi već svi poumirali. I odjednom, nakon što je Amerika ublažila politiku, Kim Jong Um od ‘degenerika koji je stalno pijan, prežderava se sirom i non-stop igra video igrice ili siluje djevojčice’, postaje ‘mladi lider’. Preko noći.

Najtužnije je što su mainstream toliko glasni i nasrtljivi da ljudi počinju prihvaćati ono što pišu kao činjenicu. Tužno. Zar nikome ne padne na pamet da se zapita kako taj ‘degenerik’ uopće vodi državu od 20 milijuna stanovnika, kako od tog silnog bančenja i prežderavanja stigne razvijati nuklearni program zbog kojeg mu je i američki predsjednik došao na koljena. Da se ne zajebavamo – da Sjeverna Koreja nema nuklearno oružje već odavno ne bi postojala. Slično je svuda – npr. razvaljuju priče kako u Venezueli ljudi umiru od dijabetesa, a prešućuju kako su lijekovi za taj isti dijabetes na popisu ‘zabranjenih’ za izvoz u tu državu. Kako u nekoj državi ljudi gladuju, a ne kažu da je država pod embargom na uvoz hrane.

Osobno sam svjedočio kada sam, sa skupinom novinara 2003. godine u Bagdadu, neposredno pred američku okupaciju te države, bio u obilasku jedne bolnice, dječjeg onkološkog odjela. Užas, djeca na umoru, majke plaću pored njihovih kreveta… tuga. Kasnije čujem američku kolegicu koja je za odjavu tog priloga u kameru potresno recitirala ‘kako djeca umiru zbog zlog diktatora Sadama Huseina’, ne spomenuvši kako je 80% te djece u bolnici s područja koja su u prvom zaljevskom ratu Ameri gađali projektilima s osiromašenim uranom, te kako lijekova za tu djecu nema jer je Amerika na popis proizvoda koji su pod embargom stavila upravo i citostatike za liječenje iste te djece.

U Alepu sam, u starom dijelu grada, proveo gotovo cijeli dan. Pretrčavali smo mjesta koja su još pokrivali ISIL-ovi snajperi, obilazili položaje sirijske vojske… Navečer kasno, u hotelu, na portalu Jutarnjeg pročitam kako su Sirijci i Rusi stari dio grada cijeli dan zasipavali bojnim otrovima’! Da ne ispadne kako sam se baš ulovio Jutarnjeg, iako su oni najgori i najgorljiviji u takvoj propagandi, valja istaknuti kako se prije koju godinu promijenila taktika – valjda su oni koji doista uređuju hrvatske medije zaključili da im je prekomplicirano slati uputstva u svaku redakciju posebno, a ne bi me začudilo i uplaćivati novac na različite račune, pa su taj problem riješili preuzevši HINA-u preko koje sada distribuiraju fake news, a njihovi patuljci u pojedinim medijima se natječu tko će razvaliti naslov koji će se gazdama više dopasti. Pa sjetite se samo onog ‘jadnog Sirijca koji je zbog brutalnosti hrvatske policije izgubio kći’. Svi su ridali nad njegovom tragedijom i sasuli drvlje i kamenje na naše policajce, a kada se ustanovilo da je sve laž, jednostavno su zašutjeli. Naši su mediji, po mom sudu, dobrim dijelom neprijatelji ove države i naroda.

Nakon 2000. staljinistička cenzura u hrvatskim medijima

Prošli ste mnoge redakcije, imate veliko novinarsko iskustvo… Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom novinarstvu? Mnogi ističu da je dotaknulo samo dno…

Dno je već visoko iznad nas. Srozavanje je strmoglavo krenulo nakon 2000. godine. Tko je glasnije i strastvenije vrištao o diktaturi i medijskoj cenzuri u devedesetima, brže je napredovao i redom, čim bi se ukotvio na neku uredničku poziciju, krenuo s – cenzurom. Da se razumijemo, medije sam do osamostaljenja Hrvatske imao prilike analizirati samo iz pozicije konzumenta. Tek kasnije sam postao i insiderom. No uspoređujući ‘mračne Tuđmanove 90-e’ i ‘eksploziju slobode’ nakon uvođenja trećejanuarske diktature 2000., bilo tko, ukoliko je imalo nepristran, može zaključiti puno toga – u vrijeme ‘diktatora Tuđmana’, dok je Hrvatska velikim dijelom bila još okupirana i dok se ratovalo, izlazili su i Feral Tribune i Arkzin, postojao je Radio 101, GONG je osnovan devedesetih… A onda su stigle ‘demokratske promjene’. Redakcije su ekspresno počišćene od nepoćudnih, od većine onih koji novoj vlasti nisu bili po volji. Ljudi su izbacivani na cestu ili potpuno marginalizirani.

Cenzura u hrvatskim medijima počela se provoditi staljinistički brutalno, iako uglađenije – tekstovi nisu išli na čitanje prije objave ‘brkatim cenzorima iz komiteta’ kao u vrijeme komunizma jer, jednostavno, više nije bilo potrebe – brkovi su obrijani, ovi su se iz komiteta prebacili u uredničke ili direktorske fotelje. Perjanice komunističkih medija, komitetski novinari koji su bezbolno preživjeli ‘olovne devedesete’ dočekali su 3. siječanj 2000. u niskom startu i krenuli. Isti koji su nekad, prije odlaska u redakcije u Vjesnikovom neboderu ili HRT-u trčali u Kockicu po instrukcije, u ‘totalitarizmu’ devedesetih su se, nakon početne zbunjenosti šteneta kojem je gospodar nestao, ulizali novom, stasali u medijske pit bullove da bi se, promjenom vlasti opet i sami promijenili.

Dobar primjer vam je uredničko/novinarka grupacija koja se tih mračnih devedesetih bezobrazno obogatila, da bi, još mamurni od izborne noći krenuli s demonizacijom prethodne vlasti koja im je to omogućila. Sjetite se međusobnog dijeljenja Murtićevih grafika, naslikavanja s pokojnim Račanom kojeg su zaboravili čim im je zasjalo novo sunce – Sanader. O njemu su odmah stali pjevati ode, štancali su se uvlakački tekstovi ljigavi do povraćanja, žderali su se škampi po jahtama. Kako je Sanader kleknuo, psi su samo podigli zadnju nogu i popišali se po njemu kao po truloj ogradi i stali lizati ruku novom gazdi. Odjednom su im Milanović i Josipović postali ultimativni državnici, no čim su pali s vlasti postali su ‘neradnici i bezlični političari’, a nakon što su uspješno odradili smjenu Tomislava Karamarka, krenuli su se klanjati novom idolu – Plenkoviću. Nemam iluzija, i njega će ‘pustiti niz vodu’ čim nanjuše krv.

Paralelno, u temeljito očišćenim medijima, provođena je kadrovska selekcija, glavni kriterij postala je poslušnost, instinkt da ‘nanjušiš’ što bi šefovi željeli da napišeš, te strast da to onda odradiš još žešće nego što su oni i mislili. Tu je još more mladih novinara koji se pravim novinarskim poslom zapravo nikada nisu imali prilike baviti. Guglaju, prepisuju, kopaju po facebook statusima poznatih, pa ih kao senzacije i ekskluzive objavljuju uz vrišteće naslove. Dodajte tome i brigade PR agencija koje mrtve-hladne donose javno svoje cjenike u kojima nude objave intervjua, reportaža, ‘brifiranje novinara’ itd.

Da to plastičnije objasnim – ukoliko netko ima dovoljno novaca, PR agencija će mu organizirati objavu intervjua u mediju po izboru, uputiti novinare kako valja pisati o vama. Bolesno. I to javno objave, svatko može pogledati na njihovim web stranicama. A to je tek vrh ledenog brijega. Ono ‘ispod’ površine nazvali su ‘krizno komuniciranje’. Dakle, političar ili neka korporacija nešto značajno useru, pa angažiraju PR agenciju, debelo joj plate za ‘krizno komuniciranje’, pa onda ovi ta njihova govna kroz medije isprezentiraju kao veličanstveni uspjeh. I o kakvom novinarstvu tu onda uopće ima smisla pričati?

Bavili ste se i problematikom masovnih migracija u Europu. Što nam možete o tome reći? Što je cilj tih migracije i koje će biti posljedice?

Točno, ovim aktualnim migracijskim valom bavio sam se od samog početka i to, možda zvuči neskromno, ali je istina, puno sustavnije od najvećeg broja ljudi iz medija. Ušao sam duboko u tu problematiku – promatrao sam tu pojavu praktično od područja s kojih su migranti krenuli, pa cijelim njihovim putem, sve do odredišta po zapadnoj i sjevernoj Europi. Premalo je prostora da bih vam dubinski ovdje analizirao, no ukratko – ciljeva je više, a o krajnjim posljedicama možemo još samo nagađati. Naime, kao i mnoge druge pojave, tako i ove masovne migracije nemaju samo jedan uzrok i samo jedan cilj, a tako ni samo jednu posljedicu. Većina ljudi uvjerena je kako je ovaj zadnji migracijski val uzrokovan ratom u Siriji, kako su migranti ljudi koji, spašavajući živote bježe u sigurnost, u europske države. Takvo objašnjenje, naravno, u većini ljudi budi empatiju, u početku su oni koji su upozoravali kako je to pogrješna percepcija bili, a i sada su, označavani kao bešćutni rasisti, nacisti… I sam sam osjetio gnjev tih ‘pravovjernih’.

U početku sam u nekim mainstream medijima uspio objaviti reportažu, dvije, no kada sam, po objavi vidio da me cenzuriraju, da mi mijenjaju smisao tekstova, ispravljaju ‘migranti’ u ‘prognanici’, prestao sam pisati za njih. Naime, Sirijaca koji su protjerani iz svojih domova, onih koji su pobjegli spašavajući žive glave pred najezdom ‘umjerene oporbe’, kako su islamističke koljače nazivali mainstream mediji, bilo je u migrantskom valu zapravo najmanje.

Puno je interesnih skupina pronašlo svoje benefite u toj najezdi na Europu – od onih koji se na sve načine trude potpuno uništiti tradicionalne vrijednosti na kojima je Europa počivala, kršćanstvo prije svega, onih kojima je cilj nestabilnost u Europi – sigurnosna i gospodarska, šverceri ljudima, trgovci organima, drogom, oružjem… Nadalje, tu je cijela vojska NGO parazita koja živi i hrani se od toga, razne političke opcije koje se hrane i prikupljaju glasove… A posljedice? Tko želi i zna promatrati već ih vidi iako ih mediji sakrivaju. Kriminal, terorizam, politička, sigurnosna i gospodarska destabilizacija, svježa glasačka mašinerija…

Kraj Europe kakvu sam poznavao

Dijelovi Europe već danas slične na Bliski istok i sjevernu Afriku, a u državama poput Francuske, Švedske, Njemačke, Velike Britanije itd. imamo tzv. „no-go“ zone. Vi ste bili u nekima od tih zona, pa Vas molimo da nam ukratko opišete što ste tamo vidjeli?

Ukratko, vidio sam kraj Europe kakvu sam poznavao. Na primjer, Pariz, jedan od gradova u kojima sam se uvijek osjećao kao kod kuće, grad u kojem bih, mislio sam, volio živjeti, pretvorio se u nešto posve drugo. Doista, nekada sam s veseljem odlazio tamo, danas ondje odlazim s grčem u želucu. Marseille, Berlin, Bruxelles… U Švedskoj je katastrofa – u pojedine kvartove je opasnije ući nego u Kabul. Ali o tome gotovo ništa ne možete pročitati u medijima. Nije ‘politički korektno’. Statistike o, na primjer, silovanjima, skrivaju se, a javna je tajna da su s migrantskim valom slučajevi silovanja skočili u nebo.

Eto vam primjera iz života – sjedio sam s prijateljima u Švedskoj, u malom gradiću gdje su se preselili iz Stockholma. Na večeru je došla i njihova susjeda s kćerkom koja je u taj gradić preselila iz Malmea jer se bojala za život vlastitog djeteta. Kći, 14-godišnjoj plavokosoj i plavookoj Šveđanki je bila prisiljena kosu bojiti u tamno u strahu da ju u razredu novopridošle školske kolege ne siluju. Plavokose su im, naime, posebno ‘po ukusu’.

Jesu li europski glavešine uopće svjesni što će nam donijeti masovne migracije? Jesu li svjesni dubokih civilizacijskih razlika između domicilnog stanovništva i onih koji dolaze?

Jesu. Ali ih nije briga. Oni žive u blagostanju, zaštićeni u svojim luksuznim, dobro čuvanim kvartovima.

Suverenisti i globalisti

Dobrim dijelom i zbog migracija, posljednjih godina desne političke opcije jačaju diljem Staroga kontinenta. Kako gledate na taj fenomen?

Oprezno. Prije svega, pojmovi ‘desno’ i ‘lijevo’ u politici su izgubili svoje značenje. Pogrješna terminologija samo zbunjuje obične ljude, jer, oni koji se nazivaju liberalima u svojoj ideologiji imaju više nacističkog od onih koje zovu nacistima. Oni koji sebe drže ljevičarima socijalno su neosjetljivi, samoproglašeni desničari i tradicionalisti su u suštini globalisti… Pogledajte situaciju kod nas. Imamo na primjer nekakvu skupinu, stranku, što li je… koja se nazvala ‘Radnička fronta’. Svi skupa nemaju radnog staža za jednu prijevremenu mirovinu, nitko od njih, barem od ovih njihovih ‘isturenih igrača’ nije nikada ništa u životu pošteno radio.

Mislim da je danas temeljna podjela na suvereniste i globaliste iako niti to nije potpuno precizno. Ali da vas sada ne zbunjujem svojim razmišljanjima, držati ću se ovog ‘lijevo’ i ‘desno’. Dakle, točno je, tzv. desnica u Europi jača, a jednim dijelom su uzrok tome i migracije. Jer jedna od posljedica tih migracija je i srozavanje cijene rada, unutarnje migracije domicilnog stanovništva – srednja klasa nestaje, iz gradova su ih elite prvo potjerale u predgrađa koja su potom napućila imigrantima izvana, pa su od njih pobjegli u provinciju. Temeljno, u Francuskoj su ‘žuti prsluci’ upravo ti ljudi. Osiromašeni radnici, autohtoni Francuzi koji na sve slabije plaćene poslove kojih je, ujedno i sve manje jer elita proizvodnju seli u siromašnije države, putuju desecima kilometara svakodnevno. U sve starijim automobilima, mahom na dizel pogon kako bi smanjili troškove. I onda im predsjednik podiže cijene goriva pod izlikom ‘globalnog zatopljenja’ i poručuje neka pređu na hibridne ili električne automobile, kako se moraju ekološki osvijestiti… Jesu li ti osiromašeni i obespravljeni radnici ‘desnica’, a ‘ekološki osviještene’, bezobrazno bogate elite ‘ljevica’? Teško.

Ali da se vratim na tendencije u Europi – točno je, jačaju suverenističke opcije i osobno sam sretan zbog toga. Treba, naravno, biti oprezan i moći prepoznati ‘kukavičja jaja’ koja se neprestano podmeću – razne ekstremne grupe i frakcije kojima se pokušava kompromitirati te, nazvao bi ih tradicionaliste, suvereniste. Vidljivo je to dobro u Francuskoj gdje je vlast uz operativni rad paraobavještajnog aparata već dobro načela pokret ‘Žutih prsluka’. Ubačene grupe koje izazivaju nerede, razbijaju, divljaju, nazivaju ih ‘Black block’, nemaju veze s autentičnim pokretom, no izazivaju animozitet prema svim ‘žutim prslucima’, a grubo postupanje policije u očima javnosti postaje opravdano.

Preslikajmo tu taktiku kod nas – svaka se suverenistička, državotvorna, patriotska inicijativa, ukoliko ih se ne uspije ugušiti medijskim ignoriranjem ili ismijavanjem, ubrzo stane proglašavati ustaškom, nacističkom, rasističkom… Imaju i svoje provokatore plaćene za taj posao. Pojedini mediji na, na primjer, proslavu u Čavoglave, šalju fotoreportere i novinare samo s jednim ciljem – da pronađu ‘ustaše’. Pa onda ovi bauljaju satima u gužvi i ako nalete na neku pijanu budalu koja će podignuti desnicu u zrak – ista postaje zvijezda skupa, osvane na svim naslovnicama pod naslovima tipa ‘Ustaški dernek’, ‘Nacističko orgijanje’ i sl. Ako ne nalete na takvog, onda to sami insceniraju.

Trump još uvijek pokušava postati predsjednik SAD-a

Na široj globalnoj geopolitičkoj razini čini se da svjedočimo novome hladnom ratu SAD-a i Rusije, koji se od „staroga“ hladnog rata razlikuje po tome što u igri imamo i trećega globalnog aktera, Kinu. Kako komentirate geopolitičku situaciju u svijetu? Je li Trump zainteresiran za bolje odnose s Rusijom, ali ga u tome koči tzv. duboka država?

Bio sam iznimno sretan zbog Trumpove pobjede – iskreno, više zbog toga što Clintonova, koja je, po meni, jedna izuzetno opasna, kompromitirana i zla osoba, nije postala predsjednicom. Očekivao sam da oni koji stoje iza nje neće lako prihvatiti poraz, ali ni sanjao nisam da će ta ‘duboka država’ biti toliko agresivna, uporna i moćna čak i danas. Trump, po meni, još uvijek zapravo pokušava postati predsjednik SAD-a, veći su mu neprijatelji lijevo-liberalni mediji i političari, nego Rusija, Kina, Sjeverna Koreja i Iran zajedno. Mislim da bi Trump osobno, kada bi doista preuzeo sve predsjedničke ovlasti i riješio se te svoje ‘pete kolone’, ušao u povijest kao jedan od najboljih predsjednika Amerike.

No, ta duboka država, teško se miri s činjenicom da je razdoblje njihove hegemonije koje je trajalo desetak godina postalo povijest. SAD jesu još uvijek supersila s moćnom vojskom, gospodarskom snagom, pokrili su cijeli svijet sa svojim totalnim nadzorom…, ali više nisu jedini ‘štemeri u birtiji’. Možda je dobar primjer koji ocrtava tu situaciju i priča sa Sjevernom Korejom. Nemam nikakvih iluzija da bi ta država završila kao mnoge druge koje je Washington stavio na svoj popis za uništenje poput Iraka ili Libije, da nemaju nuklearno oružje, ali i da iza nje, više ili manje diskretno, ne stoje Kina i Rusija. Sirija je jasna poruka. Država, koju su krenuli razoriti, potpuno uništiti i zauzeti, opstala je, pobijedila. Prijelomna točka bila je ulazak Rusije u taj sukob.

Ovih je tjedana ponovno eskalirala kriza oko Irana. Iran se povukao iz dijelova nuklearnog sporazuma iz koje se SAD povukao još pred godinu dana. SAD je u Perzijski zaljev poslao nosač aviona Abraham Lincoln, bombardere B-52, Patriot raketni sustav… Može li po Vama doći do rata u Perzijskom zaljevu?

Mislim da rata neće biti iako Izrael i Saudijska Arabija zdušno huškaju Ameriku da krene na Iran. No Iran nije Irak, a geopolitička se situacija mijenja iz dana u dan, i Trump je svjestan da Rusija ne će gledati skrštenih ruku kako im američka vojska pokušava doći na još jednu granicu.

Situacija je napeta i u Venezueli. U podcastu Velebit govorili ste o tome da je oporbenog Juana Guaida trenirao srpski pokret „Otpor“, tj. „Canvas“, kako mu je novo ime, koji je zanat ispekao u rušenju Slobodana Miloševića?

Jesam. Većina ljudi ne zna za tu činjenicu. Pratio sam, proučavao i radio na toj temi godinama. Notorna je činjenica da je rušenje Miloševićevog režima režirala Amerika, a jedan od ključnih ‘podizvođača radova’ bila je grupacija, tzv. nevladina udruga ‘Otpor’. Iza mase, opravdano nezadovoljnih ljudi, stajala je i instrumentalizirala ih je mala grupa ljudi obučavanih na Soroševim tečajevima i plaćanih iz izdašnih crnih fondova maskiranih imenima raznih međunarodnih fondacija. Kada su taj posao uspješno odradili, uz nemalu pomoć NATO-a, naravno, potpuno su se profesionalizirali i za račun istih gazda nastavili s ‘revolucijama’ po svijetu. Gruzija, Tunis, Egipat… U međuvremenu su promijenili ime, sada se zovu ‘Canvas’. Venezuelanski pučist Guaido je tek jedan od njihovih ‘učenika’, no izgleda da i nije bio baš briljantan student.

Kako komentirate geopolitičku situaciju na prostoru koji se naziva Zapadnim Balkanom? Jesu li mogući novi konflikti?

Ovdje su konflikti uvijek jedna od opcija. Trenutno mislim da ne će biti većih sukoba, no pitanje je vremena kada će se opet zakrviti. Kosovo, Sandžak, Bosna, Makedonija…, tek su neka od potencijalnih područja gdje bi se opet moglo zakuhati. Cijelo je ovo područje, posebno tu mislim na teritorij bivše Jugoslavije, bremenito povijesnim nepravdama, države koje su ovdje vladale, od Austrougarske, Otomanskog carstva, prve, pa druge Jugoslavije, mijenjale su etničku sliku, prekrajale i postavljale granice… Bojim se da je tu sve toliko zapetljano da je nemoguće to i otpetljati bezbolno. Dodajmo još tome geostrateški položaj, interese velikih na ovim prostorima, tradicionalno siromaštvo, neobrazovanost… Ubojita kombinacija.

Ovih dana bili ste u Parizu, vezano uz požar u katedrali Notre-Dame. Što nam imate za otkriti?

Čim je buknuo požar u katedrali Notre Dame, dakle dok je vatra još plamtjela, bilo mi je jasno da to nije slučajno. Naime, ne treba biti preveliki ekspert pa zaključiti da se u jedan takav građevinski pothvat kao što je obnova te katedrale, spomenika UNESCO-a, najposjećenijeg mjesta u najposjećenijem gradu na svijetu, ne ulazi kao u adaptaciju štale. No mučilo me tko i zašto, a do mene su dolazile nove i nove informacije koje su samo potvrđivale kako nije riječ o slučajnosti. Nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorističkom napadu nekakvih islamskih ekstremista što su u startu mnogi posumnjali – jedno, to nije njihov ‘modus operandi’ – nema žrtava, a nitko nije niti preuzeo odgovornost. Kažem, nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorizmu, no namjerno zapaliti crkvu koja je spomenik nulte kategorije svakako je terorizam.

Imao sam neke svoje sumnje, no kako nikada ne volim samo mudrovati, valjalo je otići u Pariz. Tamo imam puno prijatelja i znanaca, mnogi su, profesionalno, na pozicijama s kojih su mogli doći do informacija kojih nema u medijima, razgovarao sam s dosta upućenih ljudi raznih profesija, proučio hrpe dokumenata i došao do odgovora za koji sam uvjeren da je točan. Notre Dame je namjerno zapaljena, posao je obavljen izuzetno profesionalno, medijski je priča kontrolirana od početka do kraja. Iza svega stoji ogroman novac, nama smrtnicima nezamisliv profit koji će na tome ostvariti grupacija ljudi kojima je jedini Bog – novac.

Spremam veliki tekst – temu o tome, gdje ću iznijeti i dokaze za sve to, a objaviti ću sve, nadam se uskoro, na svom vlastitom portalu koji je pred pokretanjem. Budući da, vjerujem samo sebi, a potom tek manjem krugu ljudi, sve na portalu pripremam sam, posebno ovakve teme. Zato se sve sporo i odvija. Kako ne radim ni u jednom mediju već sam, tzv. freelancer, prije nešto više od godinu dana osnovao sam svoju tvrtku ‘Deadline Productions’ koja će biti i ‘izdavač’ portala. Ime mu je ‘normabel.com‘. Domena je već zakupljena, grafički dizajn gotov, sada sam zaokupljen pisanjem tekstova, slaganjem arhiva, doradama… Svih ovih godina skupio sam ogromnu arhivu fotografija, biti će tu i videa, planira se i podcast… Veliki posao koji ću, nadam se, uspjeti odraditi. U ostvarenju mi pomažu prijatelji iz male, ali izuzetno profesionalne IT firme ‘Spine ICT’, sve tekstove za sada pripremam sam, a u tijeku je i dobivanje dozvola za prenošenje tekstova iz medija u kojima imam poznate ljude i kojima vjerujem. Riječ je o nekim ruskim, francuskim, ali i medijima iz Hrvatske. Nadam se da ću uspjeti u svom naumu, i da će mi se s vremenom pridružiti još neki autori. Nemam se namjere utrkivati ni sa kim u objavljivanju vijesti jer za tako nešto nema kapaciteta, želim se baviti globalnom politikom, ali i domaćim temama, no na način kakav u mainstream medijima nećete moći vidjeti.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Zlatko Žagmeštar – Žaga – Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića s legendom hrvatskog rukometa – Zlatkom Žagmeštarom-Žagom

Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Ime Zlatka Žagmeštara Žage ostat će zlatnim slovima upisano u hrvatskom, europskom i svjetskom rukometu. Iznimnom darovitošću, snagom i voljom, u vrijeme bivše, propale Jugoslavije, rušio je sve pred sobom. Bio je sjajan igrač. Uvijek poseban, kako u sportu, tako i u životu.

Kad bi se radila svjetska rukometna reprezentacija svih vremena, Žaga bi i tamo imao svoje mjesto, iako se relativno rano oprostio od aktivnog igranja. Po utakmicama je, često i s pola igrališta, znao zabijati i po 14-15 golova, što je recimo danas nezamislivo.

U rukometu je postigao sve što se moglo postići, osvajao prvenstva, turnire, sve moguće medalje, pa i proglašavan najboljim igračem svijeta.

Igrao je u Dinamu, Prvomajskoj, Medveščaku, Zagrebu, Solingenu, Muthousu i u drugim europskim klubovima.

U devet godina postigao je oko 5000 golova. Tko se može pohvaliti takvom statistikom?

Strašno su ga boljele i bole nepravde. To nije podnosio. Nikada, pa ni danas. Oko toga nije bilo kompromisa. Rekao je svakome što ga ide, a to ljudi ne vole. Zbog toga, uz ostalo, često su ga marginalizirali, pa i izostavljali iz najboljih rukometnih vrsti. No, njega ništa nije moglo pokolebati. Uvijek je bio i ostao svoj, na što je iznimno ponosan.

Kad ga pitamo, tko je u bivšoj Jugoslaviji, kada je bio slavan kao Podravkina Vegeta, bio najbolji hrvatski rukometaš, kao iz topa odgovara: pa, ja, većeg  nije bilo!

Zbog njegove vrhunske kvalitete i popularnosti često su i treneri i igrači smišljali razloge da ga maknu od sebe. Nisu mogli podnijeti da godinama žive u sjeni najboljeg i najvećeg, a Žaga je to bio.

Kod nekih mojih suigrača iz reprezentacije, bez obzira što je tamo bilo i velikih igrača, najviše me smetalo što su bili ljudi bez kičme, poltroni. Svaka čast iznimkama. Ulizivali su se svakom treneru samo da ne budu na klupi. Kad smo jednom izgubili neku utakmicu trener je nakon toga na jednom treningu bio jako ljut i rekao nam da sjednemo. Sjeli smo. Onda on kaže: ustanite. I mi ustanemo. I tako pet-šest puta svi izvršavaju njegovu zapovijest, a jedino sam ja ostao stajati, i usprotivio se njegovoj gluposti. Pita me trener: zašto ne sjednem. Odgovorio sam da nisam njegova „pudlica“, kao što su ovi drugi, jer tako se treniraju ti mali kućni ljubimci. Ni jedan me suigrač nije podržao, pa su za mene bili i ostali – „pudlice“! – rekao je.

O izbornicima i trenerima nema nekih velikih riječi, jer misli da većina slavu nakon neke pobjede uzimaju sebi, iako je najveća istina da ni jedan od njih ne može bez igrača, pa su stoga igrači ti koji su najviše zaslužni, i za pobjede i poraze. Međutim, jednog izbornika poglavito pameti – Vladu Stenzela – jer ga kao najboljeg nije želio voditi na Olimpijske igre u Munchen 1972. Mnogo godina kasnije mu je priznao da je razlog bio taj što se njegova kći tada zaljubila u njega, pa mu je rekao: „Ti ne ideš, jer si star!“ A u ekipi je bilo čak četiri-pet starijih od njega! Na taj način mu je pobjegla zlatna medalja s tog svjetskog natjecanja!

Zadnju, pravu utakmicu, odigrao je u dresu RK Zagreba i to protiv beogradske Crvene zvezde. Tada su ga Srbi doslovce slomili. Tukli su ga s loptom i bez nje. Slomili su mu rebra… Kad je po tko zna koji put tada pao na parket i viknuo: „jao“,  sudac ga je zbog toga  izbacio iz igre. Prljavo da prljavije ne može biti. Tako slomljen još je igrao nekoliko utakmica i onda se oprostio od aktivnog igranja.

Kad je to bilo, pitamo ga, a on nonšalantno kaže – nemam pojima, ne pamtim godine.

U Zagrebu je stanovao u jednoj kući, u Šenoinoj ulici, gdje su živjeli i neki drugi sportski velikana, poput braće Kocijan,  Zlate Bebe Rebernjak i Vlaste Nikler, (rukomet), Davora Merčeja (motka)…

„Trenirao sam kao životinja, tri puta više nego drugi – kaže. Sam sam si napravio i neke sprave. Za mene je postojao samo život i sport. Da nisam uspio u rukometu, sigurno je da bih bio odličan i u atletici, borilačkim vještinama, tenisu, vaterpolu, stolnom tenisu…Nije bilo sporta s kojim se nisam uspješno bavio.“

Zbog njegove istinske ljubavi prema sportu i velikih, gotovo nedostižnih rezultata, kaže da ga kolege nisu baš voljele, da su bili ljubomorni i jalni poput pasa.

„Što ćete, ne vole najbolje“ –kratko je rekao.

Ovih dana na njegovu adresu pristigla je i neka velika poštanska kuverta i to iz Njemačke. Kad je otvorio pošiljku, imao je što vidjeti. Jedan obožavatelj poslao mu je veći broj vrhunskih fotografija, koje su snimljene na rukometnim utakmicama negdje po toj državi, i zamolio ga da mu ih vrati i potpiše. Čak mu je poslao i deset eura za poštansku marku! Pokazao nam je i neka pisma njegovih obožavatelja koja mu još uvijek pristižu.

Žagu se naprosto  ne može zaboraviti!

Priča da su u njegovo vrijeme na sve načine „forsirali Hrvoje Horvata iz Bjelovara, inače također velikog rukometnog znalca. No, Zlatko za njega veli da je bio dobar, ali da nije u redu što se hvali da je bio najbolji na svijetu, kad je to bio – on, dok za najboljeg rukometnog vratara drži Arslanagića, koji je tada osim za banjalučki Borac branio i za reprezentaciju. No, i Arslanagiću je jednom dao gol gotovo s pola igrališta, iako su ga čuvala dva igrača.

Za aktualnog hrvatskog izbornika Linu Červara misli da je uspješan trener, dok za Lackovića   kaže da je  mogao biti veliki svjetski igrač, poglavito „golgeter“, ali se s njime, kao i nekim drugima, nije radilo kako treba. Od sadašnjih imena u hrvatskom rukometu poglavito mu se dopadaju Štrlek  i Čupić, pa Stepanić…

Jedno vrijeme bio je on i igrač i trener. Čak je jedan klub iz pete njemačke lige dovukao u prvu! Kad je bio u RK Zagrebu neki su molili da ga ne otpuste da trenira neke druge, jer su dobro znali tko je i što je.

A jel bilo u njegovo doba namještanja rezultata, jel netko i njega potkupio za neku utakmicu?

„O, bilo je i toga, kao što ima i danas. I mene su htjeli, ali me nikada nisu mogli Pobjeda je za mene bila svetinja.“

Sve što je zaradio u rukometu, zaradio je pretežno u Njemačkoj. Nudili su mu da bude i pomoćnik Stenzlu u tamošnjoj reprezentaciji, ali ljubav prema Zagrebu i Hrvatskoj bila je puno jača.

Jednom je, nema tome dugo, tv voditelj i reporter Božo Sušec u emisiji Nedjeljom u 2 uz ostalo izjavio da su ga u karijeri željeli tući samo dva sportaša: Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

– Za Šokotu ne znam, ali ja nisam sigurno. Sušec je tu nešto pobrkao. On je za mene, kao i većina ostalih sportskih tv reportera, među kojima ima i vrhunskih, bio relativno loš. Prenašao je i prenaša utakmice na televiziji kao – radio prijenos. Viče: aut, aut, a svi vide da je – aut! Kad on i takvi prenašaju ja obvezno isključim ton. U tom poslu po meni su briljirali Mladen Delić i Ivan Tomić te još neki. S obzirom da sam se u mladosti bavio i novinarstvom, Delić me u svoju tv-redakciju prije zvao nego Sušeca. On je također u Stankovićevoj emisiji rekao da su sportaši u Jugoslaviji dobivali i stanove i tome slično, što je bila čista laž. Na taj način, ako se ne varam, govorio je i Horvat. Dobivali su stanove, ali na određeno vrijeme, dok je danas normalno da vrhunski sportaš dobije od države, odnosno grada ili općine, sve, od stana do kafića.

Prije 11 godina, doživio je tešku nesreću,od koje se još do danas nije oporavio. Priča:

U svojem zagrebačkom kvartu zajedno sa dva psa, jednim velikim i jednim malim, želio sam prijeći preko zebre na cesti. Kako su moji psi dobro istrenirani, naredio sam im da ostanu na početku zebre, a ja sam krenu preko. Ne znam ni sam kako sam to tada uspio. Negdje na pola zebre u mene se velikom brzinom zaletio neki džip. Razbio me. Nisam znao jel sam živ ili mrtav. Bio sam u bolnici na više operacija. Sve mi je bilo slomljeno.

Kakav ste tada kao bivši vrhunski sportaš imali tretman u bolnici, jeste li imali privilegije?

„Ma kakvi. Ostavljali su me u bolovima. Jaukao sam, ali ništa se nije događalo. Tada sam pozvao gradonačelnika Milana Bandića da vidi što od mene rade, odnosno kakav imam tretman. Došao je sa „stotinu ruža“ i puno darova. Liječnici su se okupili oko njega, ali kad je otišao, opet je bilo sve po starom. Htjeli su me čak ionako teško ranjenog, bolesnog i nikakvog otpremiti kući. Jedva sam ih uspio u tome spriječiti. Nakon što sam se pribrao, kako se kaže, ostao sam i bez financijske i druge potpore. Pomogao mi je Zoran Gobac, obitelj Kostelić. Kupili su mi i invalidska kolica, platili apartman u bolnici. Dva i pol mjeseca nakon ovako teškog udesa počeo sam vježbati. I to na svoju ruku. Svi su se čudili.“

I što je bilo kad ste ozdravili?

„Nikada se nisam potpuno oporavio, a izgleda da i neću. Ali, kad sam mislio da sam najgore prošao, dobio sam tumor ili bolje rečeno – rak. I opet sve ispočetka. Sada je i to iza mene. Često se pitam, što je slijedeće na redu?“

Pa, možda, kažemo mu, – Nagrada Grada Zagreba!

Ako je tko zaslužio ovo priznanje, onda je to sigurno – Zlatko Žagmeštar –Žaga, kojeg smo snimili s Antunom Vrdoljakom, počasnim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora i članom Međunarodnog olimpijskog odbora!

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari