Pratite nas

Kolumne

Robin Harris: Washington mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao

Objavljeno

na

cok.hr

Međunarodni se kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nesumnjivo nadao da će posljednja presuda od 29. studenog u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i drugih – poznatih kao «hrvatska šestorka» – na zadovoljavajući način okončati njegovo djelovanje. Sud je nedavno na kaznu doživotnog zatvora osudio Ratka Mladića, srpskog generala koji je zapovjedio izvršenje genocida u Srebrenici (i mnogo čega drugoga u Hrvatskoj za što mu nikada nije suđeno).

Potom se dao na ispunjenje prešutnog, no općeprihvaćenog mandata izjednačavanja krivnje za ratove nakon raspada Jugoslavije, potvrđujući duge kazne hrvatskoj šestorci za ratne zločine protiv muslimana u Bosni i Hercegovini – čime je propisno ispunio svoj mandat. Međutim, stvari su krenule krivim putem kada je hrvatski general Slobodan Praljak, u ranijem životu filmski producent, ustao i rekao: «Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.»

Potom je izvadio i ispio sakrivenu bočicu arsena te kasnije preminuo u bolnici. Samoubojstvo je teška uvreda protiv Boga, ali bio je to čin čiji smisao treba dokučiti. Praljak je vjerojatno morao odslužiti još samo oko 18 mjeseci kazne. Njegov čin nije bio potez očajnika nego čin pobune. Bio je uvjeren u svoju nevinost. Ne može se, naravno, znati jesu li on ili ostala petorica počinili druge zločine, ali nepristrana i objektivna analiza ni u kojem slučaju ne bi smjela polučiti njihovu osudu na temelju ove optužbe. Predmet protiv hrvatske šestorke pokrenut je u okviru optužbe za zajednički zločinački pothvat (ZZP) kojeg je poduzelo ondašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a kojem je svrha bilo etničko čišćenje bosanskohercegovačkih muslimana.

«Konačna svrha» ZZP-a – pojam uveden istom u kasnijoj fazi postupaka MKSJ-a i s posebnom namjenom protiv Hrvatske – bilo je navodno stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta unutar granica Banovine Hrvatske (1939) koja bi se potom pripojila Hrvatskoj. Cilj je bilo stvaranje Velike Hrvatske (istovjetne Velikoj Srbiji za koju se borila Srbija); radilo se dakle o međunarodnom sukobu, a presuda je Hrvatsku proglasila agresorom.

Posljedica je ove presude da je jedina država koju je MKSJ proglasio krivom za agresiju protiv druge države upravo Hrvatska, premda je prema jednoglasnom mišljenju sukob započela i vodila Srbija.

Treba pripomenuti da podjela Bosne i Hercegovine nije bila zločin prema vlastitom statutu MKSJ-a. (Zato ju je tužitelj pokušao povezati s etničkim čišćenjem koje leži u nadležnosti suda.) To nimalo ne čudi: zapadne su sile, gotovo svakoga mjeseca, pokušavale nagovoriti «zaraćene strane» u bivšoj Jugoslaviji da razmjene ili ustupe teritorij.

Tako se Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, prisjeća kako ga je David Owen, ondašnji glavni zajednički međunarodni pregovarač za bivšu Jugoslaviju, silio da preda Baranju i istočnu Slavoniju u ruke srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Slično tome, bosanski je predsjednik
Alija Izetbegović navodno u dva navrata Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu ako bi Bošnjaci/muslimani dobili teritorijalnu kompenzaciju u središnjoj Bosni. Međutim, Tuđman je odbio.

Predmet je mnogih rasprava što je zapravo Tuđman želio postići u Bosni. Paddy Ashdown je (nesumnjivo u dobroj vjeri) nakon razgovora s Tuđmanom na večeri u čast Dana pobjede nad fašizmom u Europi 1995. otišao uvjeren da mu je hrvatski predsjednik ljubazno na salveti iscrtao granice planirane Velike Hrvatske koja je sadržavala velik dio Bosne i Hercegovine. Tuđman je bio previše govorljiv i to mu je štetilo. Osobno sam svjedočio kako je znao kazati veoma čudne stvari koje bi se naknadno rekonstruirale u nekakav obrazac premda nikad nije bilo sigurno da se radi o ispravnom obrascu. Međutim, malo je vjerojatno da je Tuđman bio toliko nepromišljen da bi na taj način iscrtao kakav opak plan. Što god da je njegov zemljovid značio (postoje proturječne teorije), ionako nije odražavao stanje u Bosni i Hercegovini osamnaest mjeseci ranije (niti je nalikovalo Banovini Hrvatskoj, što je bilo povijesno neutemeljeno).

Mnogo je manje časno, prema mome mišljenju, ono što je čitavoj priči pridonio bivši predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić, koji je prvo u Haagu svjedočio u svojstvu zaštićenog svjedoka, a potom obasuo sud tisućama neridigiranih dokumenata sa svrhom da kompromitira svojeg neprijatelja – Tuđmana.

Od Mesića potječe tvrdnja da su se na sastaku u Karađorđevu u Srbiji, 25. ožujka 1991. Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli Bosne. Mesić nije bio prisutan niti postoji zapisnik toga sastanka.

Mesiću je bilo potrebno nekoliko godina da iziđe s tom verzijom događaja. Milošević, Izetbegović i Tuđman su zajedno raspravljali o pitanju podjele Bosne na kantone s etničkom većinom na sastanku u Splitu, 12. svibnja. U Karađorđevu se zbio samo još jedan besmislen sastanak. Tuđmanov se problem sastojao u tome što je bio pesimist. Bio je zadivljen Beogradom tako da je nastavio pregovore kada više nije bilo o čemu pregovarati. Jednako je tako smatrao da je Bosna i Hercegovina osuđena na propast iz istoga razloga iz kojeg je Jugoslavija kao multietnička država bila osuđena na propast, a to je podrazumijevalo neku vrstu raspodjele na etničkoj osnovi – kako se i dogodilo.

Zbog njegova marksističkog pogleda na povijest, koji je zadržao nakon odbacivanja marksizma-lenjinizma, vidio je neminovnosti tamo gdje su postajale samo tendencije. Međutim, ne postoje dokazi da je zapovjedio, ili zagovarao, ikakvo etničko čišćenje na kojem se temelji optužnica.

U presudnim su trenucima Tuđman i Hrvatska branili bosanskohercegovačku državu. Najprije u ranim mjesecima rata u BiH 1992. kada su Hrvati praktički sami zaustavili jugoslavensku armiju. Potom 1995. kada su Hrvatska vojska i snage bosanskohercegovačkih Hrvata uz neznatnu pomoć Bošnjaka i kudikamo znatniju SAD-a, stvorili uvjete za mir – i za oslobođenje Sarajeva. U međuvremenu se Hrvatska pobrinula i smjestila više od pola milijuna muslimanskih izbjeglica.

Stvarnost koju suci i odvjetnici MKSJ-a nisu bili spremni shvatiti ukazuje na to da je BiH u danom razdoblju – od 1992. do 1994. – bila poprište očajničke, krvave borbe za opstanak između dviju skupina – muslimana i Hrvata – a obje su i same bile žrtve. Masovno etničko čišćenje Srba nad muslimanima otjeralo ih je u srednju Bosnu gdje je (muslimanska) Armija Bosne i Hercegovine počela napadati hrvatske vojnike i civile. Hrvati su im se suprotstavili, a tijekom otpora su počinjeni grozni zločini, osobito oni Hrvata u Ahmićima. Međutim, za te su zločine pokrenuti kazneni progoni i donesene presude što nije bio slučaju za odvratna zlodjela – mnogobrojna odrubljivanja glava, oskvnuća katoličkih crkava i mučenja svećenika i redovnica – koja su u sjevernoj Hercegovini pod paskom Bošnjaka počinile mudžahedinske snage.

Takvi su bili stvarni događaji. Međutim, zakoni koje je MKSJ osmislio nisu bili prikladni za njihovo prepoznavanje. Načelo zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) – osobito u svome proširenom obliku kojim se poslužilo u slučaju protiv hrvatske šestorke – ne bi bilo prihvaćeno u sudbenom postupku ikoje razvijene države. Nijedan ga britanski sud ne bi priznao niti bi britanski pravosudni sustav, koji se temelji na pretpostavci nedužnosti i jasnim odredbama o dokazima i transparentnosti, ikada dopustio ono što se dogodilo u raspravnoj dvorani suda. Načina na koji se postupilo u slučaju protiv hrvatske šestorke prijeti izazivanjem ozbiljnih posljedica u BiH.

Prema odredbama Daytonskog sporazuma iz 1995., kojim se završio rat u BiH, država je bila podijeljena na dva dijela – Republiku Srpsku (RS), u kojoj vladaju Srbi i koja ostaje većinom etnički očišćena od nesrpskog stanoviništva te Federaciju Bosne i Hercegovine, jedinicu u kojoj vladaju Muslimani/Bošnjaci, ali u kojoj su Hrvati konstitutivni narod. To bi trebalo jamčiti potonjima jednaka prava. No, ne jamči. Primjerice, nominalno hrvatski predstavnik u Predsjedništvu je, zapravo, većinom izabran od strane muslimanskih birača.

Političari hrvatskog naroda su nemoćni. U međuvremenu se politički predstavnici muslimanske većine ponašaju sve bezobzirnije i nepopustljivije oponašajući muslimanski nacionalizam predsjednika Erdoğana i Turske koja ih podupire.

S druge strane, Republika Srpska traži zaštitu od Rusije. Hrvati, pak, koji žive u gospodarski posrnuloj i politički disfunkcionalnoj federaciji nemaju kome da se obrate za zaštitu. Zagreb nevoljko pomaže zbog sumnjičavosti s kojom se gleda na hrvatsko uplitanje u BiH. Hrvati iz Bosne i Hercegovine mogu se, naravno, sada kao i u prijašnjim stoljećima, utjecati Katoličkoj Crkvi, ali aktualni pontifikat ne zamjećuje blagonaklonost prema «etničkim» katolicima. Već su postojale naznake da državno odvjetništvo u Sarajevu priprema bujicu optužnica protiv Hrvata povezanih s ratom iz devedesetih godina. Haška presuda značajno osnažuje izglede da se to dogodi. Države imaju točke preokreta. Presuda MKSJ-a i još više optužnica moglo bi stvoriti jednu takvu točku. Povijest Jugoslavije pokazuje što se dogodi kada brojčano značajna nacionalna manjina želi okončati državnu zajednicu u kojoj živi. Raspad država rijetko je miroljubiv proces, a na Balkanu nikada. Jedina zapadna sila koja ima sposobnost zaustavljanja da se isto ne dogodi u Bosni i Hercegovini Sjedinjene su Američke Države. Washington sada mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao, i to što prije.

Robin Harris /Catholic Herald / Hrsvijet.net

Robin Harris je bivši član političkog odjela u kabinetu britanske premijerke Margaret Thatcher. Napisao je knjige Stepinac – Njegov život i vrijeme (Školska knjiga) i Povijest Dubrovnika (Golden Marketing). Živi u Zagrebu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati