Pratite nas

Kolumne

Robin Harris: Washington mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao

Objavljeno

na

cok.hr

Međunarodni se kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nesumnjivo nadao da će posljednja presuda od 29. studenog u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i drugih – poznatih kao «hrvatska šestorka» – na zadovoljavajući način okončati njegovo djelovanje. Sud je nedavno na kaznu doživotnog zatvora osudio Ratka Mladića, srpskog generala koji je zapovjedio izvršenje genocida u Srebrenici (i mnogo čega drugoga u Hrvatskoj za što mu nikada nije suđeno).

Potom se dao na ispunjenje prešutnog, no općeprihvaćenog mandata izjednačavanja krivnje za ratove nakon raspada Jugoslavije, potvrđujući duge kazne hrvatskoj šestorci za ratne zločine protiv muslimana u Bosni i Hercegovini – čime je propisno ispunio svoj mandat. Međutim, stvari su krenule krivim putem kada je hrvatski general Slobodan Praljak, u ranijem životu filmski producent, ustao i rekao: «Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.»

Potom je izvadio i ispio sakrivenu bočicu arsena te kasnije preminuo u bolnici. Samoubojstvo je teška uvreda protiv Boga, ali bio je to čin čiji smisao treba dokučiti. Praljak je vjerojatno morao odslužiti još samo oko 18 mjeseci kazne. Njegov čin nije bio potez očajnika nego čin pobune. Bio je uvjeren u svoju nevinost. Ne može se, naravno, znati jesu li on ili ostala petorica počinili druge zločine, ali nepristrana i objektivna analiza ni u kojem slučaju ne bi smjela polučiti njihovu osudu na temelju ove optužbe. Predmet protiv hrvatske šestorke pokrenut je u okviru optužbe za zajednički zločinački pothvat (ZZP) kojeg je poduzelo ondašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a kojem je svrha bilo etničko čišćenje bosanskohercegovačkih muslimana.

«Konačna svrha» ZZP-a – pojam uveden istom u kasnijoj fazi postupaka MKSJ-a i s posebnom namjenom protiv Hrvatske – bilo je navodno stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta unutar granica Banovine Hrvatske (1939) koja bi se potom pripojila Hrvatskoj. Cilj je bilo stvaranje Velike Hrvatske (istovjetne Velikoj Srbiji za koju se borila Srbija); radilo se dakle o međunarodnom sukobu, a presuda je Hrvatsku proglasila agresorom.

Posljedica je ove presude da je jedina država koju je MKSJ proglasio krivom za agresiju protiv druge države upravo Hrvatska, premda je prema jednoglasnom mišljenju sukob započela i vodila Srbija.

Treba pripomenuti da podjela Bosne i Hercegovine nije bila zločin prema vlastitom statutu MKSJ-a. (Zato ju je tužitelj pokušao povezati s etničkim čišćenjem koje leži u nadležnosti suda.) To nimalo ne čudi: zapadne su sile, gotovo svakoga mjeseca, pokušavale nagovoriti «zaraćene strane» u bivšoj Jugoslaviji da razmjene ili ustupe teritorij.

Tako se Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, prisjeća kako ga je David Owen, ondašnji glavni zajednički međunarodni pregovarač za bivšu Jugoslaviju, silio da preda Baranju i istočnu Slavoniju u ruke srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Slično tome, bosanski je predsjednik
Alija Izetbegović navodno u dva navrata Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu ako bi Bošnjaci/muslimani dobili teritorijalnu kompenzaciju u središnjoj Bosni. Međutim, Tuđman je odbio.

Predmet je mnogih rasprava što je zapravo Tuđman želio postići u Bosni. Paddy Ashdown je (nesumnjivo u dobroj vjeri) nakon razgovora s Tuđmanom na večeri u čast Dana pobjede nad fašizmom u Europi 1995. otišao uvjeren da mu je hrvatski predsjednik ljubazno na salveti iscrtao granice planirane Velike Hrvatske koja je sadržavala velik dio Bosne i Hercegovine. Tuđman je bio previše govorljiv i to mu je štetilo. Osobno sam svjedočio kako je znao kazati veoma čudne stvari koje bi se naknadno rekonstruirale u nekakav obrazac premda nikad nije bilo sigurno da se radi o ispravnom obrascu. Međutim, malo je vjerojatno da je Tuđman bio toliko nepromišljen da bi na taj način iscrtao kakav opak plan. Što god da je njegov zemljovid značio (postoje proturječne teorije), ionako nije odražavao stanje u Bosni i Hercegovini osamnaest mjeseci ranije (niti je nalikovalo Banovini Hrvatskoj, što je bilo povijesno neutemeljeno).

Mnogo je manje časno, prema mome mišljenju, ono što je čitavoj priči pridonio bivši predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić, koji je prvo u Haagu svjedočio u svojstvu zaštićenog svjedoka, a potom obasuo sud tisućama neridigiranih dokumenata sa svrhom da kompromitira svojeg neprijatelja – Tuđmana.

Od Mesića potječe tvrdnja da su se na sastaku u Karađorđevu u Srbiji, 25. ožujka 1991. Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli Bosne. Mesić nije bio prisutan niti postoji zapisnik toga sastanka.

Mesiću je bilo potrebno nekoliko godina da iziđe s tom verzijom događaja. Milošević, Izetbegović i Tuđman su zajedno raspravljali o pitanju podjele Bosne na kantone s etničkom većinom na sastanku u Splitu, 12. svibnja. U Karađorđevu se zbio samo još jedan besmislen sastanak. Tuđmanov se problem sastojao u tome što je bio pesimist. Bio je zadivljen Beogradom tako da je nastavio pregovore kada više nije bilo o čemu pregovarati. Jednako je tako smatrao da je Bosna i Hercegovina osuđena na propast iz istoga razloga iz kojeg je Jugoslavija kao multietnička država bila osuđena na propast, a to je podrazumijevalo neku vrstu raspodjele na etničkoj osnovi – kako se i dogodilo.

Zbog njegova marksističkog pogleda na povijest, koji je zadržao nakon odbacivanja marksizma-lenjinizma, vidio je neminovnosti tamo gdje su postajale samo tendencije. Međutim, ne postoje dokazi da je zapovjedio, ili zagovarao, ikakvo etničko čišćenje na kojem se temelji optužnica.

U presudnim su trenucima Tuđman i Hrvatska branili bosanskohercegovačku državu. Najprije u ranim mjesecima rata u BiH 1992. kada su Hrvati praktički sami zaustavili jugoslavensku armiju. Potom 1995. kada su Hrvatska vojska i snage bosanskohercegovačkih Hrvata uz neznatnu pomoć Bošnjaka i kudikamo znatniju SAD-a, stvorili uvjete za mir – i za oslobođenje Sarajeva. U međuvremenu se Hrvatska pobrinula i smjestila više od pola milijuna muslimanskih izbjeglica.

Stvarnost koju suci i odvjetnici MKSJ-a nisu bili spremni shvatiti ukazuje na to da je BiH u danom razdoblju – od 1992. do 1994. – bila poprište očajničke, krvave borbe za opstanak između dviju skupina – muslimana i Hrvata – a obje su i same bile žrtve. Masovno etničko čišćenje Srba nad muslimanima otjeralo ih je u srednju Bosnu gdje je (muslimanska) Armija Bosne i Hercegovine počela napadati hrvatske vojnike i civile. Hrvati su im se suprotstavili, a tijekom otpora su počinjeni grozni zločini, osobito oni Hrvata u Ahmićima. Međutim, za te su zločine pokrenuti kazneni progoni i donesene presude što nije bio slučaju za odvratna zlodjela – mnogobrojna odrubljivanja glava, oskvnuća katoličkih crkava i mučenja svećenika i redovnica – koja su u sjevernoj Hercegovini pod paskom Bošnjaka počinile mudžahedinske snage.

Takvi su bili stvarni događaji. Međutim, zakoni koje je MKSJ osmislio nisu bili prikladni za njihovo prepoznavanje. Načelo zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) – osobito u svome proširenom obliku kojim se poslužilo u slučaju protiv hrvatske šestorke – ne bi bilo prihvaćeno u sudbenom postupku ikoje razvijene države. Nijedan ga britanski sud ne bi priznao niti bi britanski pravosudni sustav, koji se temelji na pretpostavci nedužnosti i jasnim odredbama o dokazima i transparentnosti, ikada dopustio ono što se dogodilo u raspravnoj dvorani suda. Načina na koji se postupilo u slučaju protiv hrvatske šestorke prijeti izazivanjem ozbiljnih posljedica u BiH.

Prema odredbama Daytonskog sporazuma iz 1995., kojim se završio rat u BiH, država je bila podijeljena na dva dijela – Republiku Srpsku (RS), u kojoj vladaju Srbi i koja ostaje većinom etnički očišćena od nesrpskog stanoviništva te Federaciju Bosne i Hercegovine, jedinicu u kojoj vladaju Muslimani/Bošnjaci, ali u kojoj su Hrvati konstitutivni narod. To bi trebalo jamčiti potonjima jednaka prava. No, ne jamči. Primjerice, nominalno hrvatski predstavnik u Predsjedništvu je, zapravo, većinom izabran od strane muslimanskih birača.

Političari hrvatskog naroda su nemoćni. U međuvremenu se politički predstavnici muslimanske većine ponašaju sve bezobzirnije i nepopustljivije oponašajući muslimanski nacionalizam predsjednika Erdoğana i Turske koja ih podupire.

S druge strane, Republika Srpska traži zaštitu od Rusije. Hrvati, pak, koji žive u gospodarski posrnuloj i politički disfunkcionalnoj federaciji nemaju kome da se obrate za zaštitu. Zagreb nevoljko pomaže zbog sumnjičavosti s kojom se gleda na hrvatsko uplitanje u BiH. Hrvati iz Bosne i Hercegovine mogu se, naravno, sada kao i u prijašnjim stoljećima, utjecati Katoličkoj Crkvi, ali aktualni pontifikat ne zamjećuje blagonaklonost prema «etničkim» katolicima. Već su postojale naznake da državno odvjetništvo u Sarajevu priprema bujicu optužnica protiv Hrvata povezanih s ratom iz devedesetih godina. Haška presuda značajno osnažuje izglede da se to dogodi. Države imaju točke preokreta. Presuda MKSJ-a i još više optužnica moglo bi stvoriti jednu takvu točku. Povijest Jugoslavije pokazuje što se dogodi kada brojčano značajna nacionalna manjina želi okončati državnu zajednicu u kojoj živi. Raspad država rijetko je miroljubiv proces, a na Balkanu nikada. Jedina zapadna sila koja ima sposobnost zaustavljanja da se isto ne dogodi u Bosni i Hercegovini Sjedinjene su Američke Države. Washington sada mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao, i to što prije.

Robin Harris /Catholic Herald / Hrsvijet.net

Robin Harris je bivši član političkog odjela u kabinetu britanske premijerke Margaret Thatcher. Napisao je knjige Stepinac – Njegov život i vrijeme (Školska knjiga) i Povijest Dubrovnika (Golden Marketing). Živi u Zagrebu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Sve se zna još od Biblije

Objavljeno

na

Objavio

Njonjologija je relativno mlada znanost. Razvila se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru socijalne psihologije i istraživanja konformizma.

Otac njonjologije je poljski psiholog Solomon Asch, kojeg je zanimalo kako to da ljudi pored zdravih očiju radije slijede mišljenje, stavove i ponašanja većine, iako su pogrešna. Dakle, koji je izvor konformizma, kako egzaktno dokazati da većini ljudi drugi nosi glavu?

Asch je napravio eksperiment. Protokol je bio sljedeći: uzeo je osam ljudi, od kojih su sedmorica bila njegovi suradnici, a tek je jedan bio stvarni subjekt eksperimenta i nije znao za ‘trik’ kojem je svrha bila banalna, kao, bukvalno, matematički zadatak djeteta iz prvog osnovne – napraviti vizualno razlikovanje linija.

Tako je na jednoj karti nacrtao tri linije različite duljine, na drugoj pak karti samo jednu liniju koja je po duljini odgovarala samo prvoj liniji s prve kartice. Ispitanici su trebali vizualno uočiti i reći koja linija s druge kartice odgovara duljini jedne od tri linije na prvoj kartici. piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Aschovi suradnici namjerno su govorili krivo, dok je subjekt istraživanja, koji je predzadnji govorio, ponovio njihov netočni odgovor iako je jasno vidio da odgovor nije točan, ali se priklonio mišljenju većine, pored zdravih očiju. Tijekom daljnjih eksperimenata Asch je utvrdio da je čak 76 posto testiranih sklono prikloniti se mišljenju većine, unatoč tome što u stvarnosti vide sasvim drugo, i to rade bez ikakve prisile.

Konformizam, kada je ljudsko ponašanje u grupi u pitanju, jest najčešće ponašanje, prikloniti se većini bilo da su u pitanju mišljenja, ideje, moda, ili bilo što drugo.

Budući da Asch ovoj grani socijalne psihologije nije dao ime, nazvat ću je njonjologija, u smislu da konformizam jednako pristaje da neka osoba jako visoko kotira i funkcionira u grupi, čoporu, bez obzira što su joj na čelu osobe sasvim oprečnih političkih vizija i strategija, bilo da se radi o Ivi, Jadranki, Tomislavu ili Andreju, Njonjo će uvijek imati stav koji je u skladu s većinom, bez obzira što ima zdrave oči, uši i sasvim dostatnu sposobnost rasuđivanja da bi donio osobni stav.

Preteča njonjologije kao egzaktne znanosti i istraživanja koje je napravio Solomon Asch nalazi se u pučkoj predaji i mudrosti koja kaže: U čoporu smrdi, ali je toplo. Korijene pak njonjologije nalazimo još u Bibliji kod proroka Jeremije (5, 21) koji veli: ‘Čujte, dakle, ovo, narode ludi i nerazumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju.’

Njonjologija objašnjava čudne i nelogične fenomene, ne samo u kontekstu društvenog ponašanja ljudi, već i u znanosti. Bez njonjologije ne bismo mogli razumjeti niti pomodarstvo, u ovom slučaju znanstveno. Premda je Rimbaud, iako pjesnik, prije nastanka njonjologije kao dijela socijalne psihologije, primijetio da od svih imperativa na Zapadu je ostao samo jedan: biti bezuvjetno moderan.

To je potvrdila ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju. Trenutno je u modi ekologija i klimatske promjene. Nobela su dobila stoga dva ekološka ekonomista William Nordhaus s Yalea i Paul Romer sa Stanforda, inače, gle vraga, bivši glavni analitičar Svjetske banke.

Oni su razvili studije o odnosu ekonomije i klimatskih promjena. Gdje je problem? Jednostavno, oni su dio ekipe čiji su učitelji stvorili i doveli do ovakvoga stanja. Romerov prethodnik sa Stanforda, Paul Ehrlich u knjizi “The Population Bomb” tvorac je neomaltuzijanske teorije koja kaže da će zemlja ekološki i svekoliko kolabirati ukoliko se ne počnu provoditi mjere depopulacije, smanjivanje rađanja, i krene se prema tzv. održivom razvoju.

Inače, Ehrlich se javno dao sterilizirati da bi pokazao svojim primjerom kojim putem ići. I što se dogodilo? Kako je počeo snažan demografski pad na Zapadu na temelju teorija škole kojoj pripadaju i naši novi zeleni nobelovci, došlo je do ekonomskog pada.

Događa se premještanje industrije u zemlje s niskom cijenom radne snage (Azija) bez ikakvih ekoloških standarda. U Pekingu smog možete rezati nožem. Paralelno s tim, budući da je cijena robe pala, na Zapadu se događa hiperkonzumerizam i paralelno gušenje u smeću. I eto vam katastrofe za naš planet.

Zaključak, škola koja je odgovorna za klimatske promjene, preko dva istaknuta predstavnika, dobiva “ekološkog” Nobela!?

U Hrvatskoj njonjologija egzaktno može utvrditi propadanje ove zemlje. To je aktualni izborni zakon. On je skrojen po mjeri Njonja. Naime, kada je Bruna Esih polemizirala sa Plenkovićem u Saboru, ovaj joj je odgovorio da je nikada ne bi stavio na listu da ju je bolje poznavao. Dakle, da biste ušli u Sabor morate biti podrepaš šefa stranke, iliti Njonjo.

Zato su Njonje tako žestoko protiv referenduma o novom izbornom zakonu, jer većini koju, kako je Asch istražio, čine konformisti, Njonje. Ostalo su marginalci, kako je izvrsno detektirao Plenković.

Zato za novi izborni zakon koji će dokinuti njonjizaciju Hrvatske predlažem jednostavno ime: ‘Lex Njonjo.’

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Slobodno tržište? Priča za malu djecu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari