Pratite nas

Kolumne

Robin Harris: Washington mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao

Objavljeno

na

cok.hr

Međunarodni se kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nesumnjivo nadao da će posljednja presuda od 29. studenog u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i drugih – poznatih kao «hrvatska šestorka» – na zadovoljavajući način okončati njegovo djelovanje. Sud je nedavno na kaznu doživotnog zatvora osudio Ratka Mladića, srpskog generala koji je zapovjedio izvršenje genocida u Srebrenici (i mnogo čega drugoga u Hrvatskoj za što mu nikada nije suđeno).

Potom se dao na ispunjenje prešutnog, no općeprihvaćenog mandata izjednačavanja krivnje za ratove nakon raspada Jugoslavije, potvrđujući duge kazne hrvatskoj šestorci za ratne zločine protiv muslimana u Bosni i Hercegovini – čime je propisno ispunio svoj mandat. Međutim, stvari su krenule krivim putem kada je hrvatski general Slobodan Praljak, u ranijem životu filmski producent, ustao i rekao: «Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.»

Potom je izvadio i ispio sakrivenu bočicu arsena te kasnije preminuo u bolnici. Samoubojstvo je teška uvreda protiv Boga, ali bio je to čin čiji smisao treba dokučiti. Praljak je vjerojatno morao odslužiti još samo oko 18 mjeseci kazne. Njegov čin nije bio potez očajnika nego čin pobune. Bio je uvjeren u svoju nevinost. Ne može se, naravno, znati jesu li on ili ostala petorica počinili druge zločine, ali nepristrana i objektivna analiza ni u kojem slučaju ne bi smjela polučiti njihovu osudu na temelju ove optužbe. Predmet protiv hrvatske šestorke pokrenut je u okviru optužbe za zajednički zločinački pothvat (ZZP) kojeg je poduzelo ondašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a kojem je svrha bilo etničko čišćenje bosanskohercegovačkih muslimana.

«Konačna svrha» ZZP-a – pojam uveden istom u kasnijoj fazi postupaka MKSJ-a i s posebnom namjenom protiv Hrvatske – bilo je navodno stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta unutar granica Banovine Hrvatske (1939) koja bi se potom pripojila Hrvatskoj. Cilj je bilo stvaranje Velike Hrvatske (istovjetne Velikoj Srbiji za koju se borila Srbija); radilo se dakle o međunarodnom sukobu, a presuda je Hrvatsku proglasila agresorom.

Posljedica je ove presude da je jedina država koju je MKSJ proglasio krivom za agresiju protiv druge države upravo Hrvatska, premda je prema jednoglasnom mišljenju sukob započela i vodila Srbija.

Treba pripomenuti da podjela Bosne i Hercegovine nije bila zločin prema vlastitom statutu MKSJ-a. (Zato ju je tužitelj pokušao povezati s etničkim čišćenjem koje leži u nadležnosti suda.) To nimalo ne čudi: zapadne su sile, gotovo svakoga mjeseca, pokušavale nagovoriti «zaraćene strane» u bivšoj Jugoslaviji da razmjene ili ustupe teritorij.

Tako se Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, prisjeća kako ga je David Owen, ondašnji glavni zajednički međunarodni pregovarač za bivšu Jugoslaviju, silio da preda Baranju i istočnu Slavoniju u ruke srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Slično tome, bosanski je predsjednik
Alija Izetbegović navodno u dva navrata Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu ako bi Bošnjaci/muslimani dobili teritorijalnu kompenzaciju u središnjoj Bosni. Međutim, Tuđman je odbio.

Predmet je mnogih rasprava što je zapravo Tuđman želio postići u Bosni. Paddy Ashdown je (nesumnjivo u dobroj vjeri) nakon razgovora s Tuđmanom na večeri u čast Dana pobjede nad fašizmom u Europi 1995. otišao uvjeren da mu je hrvatski predsjednik ljubazno na salveti iscrtao granice planirane Velike Hrvatske koja je sadržavala velik dio Bosne i Hercegovine. Tuđman je bio previše govorljiv i to mu je štetilo. Osobno sam svjedočio kako je znao kazati veoma čudne stvari koje bi se naknadno rekonstruirale u nekakav obrazac premda nikad nije bilo sigurno da se radi o ispravnom obrascu. Međutim, malo je vjerojatno da je Tuđman bio toliko nepromišljen da bi na taj način iscrtao kakav opak plan. Što god da je njegov zemljovid značio (postoje proturječne teorije), ionako nije odražavao stanje u Bosni i Hercegovini osamnaest mjeseci ranije (niti je nalikovalo Banovini Hrvatskoj, što je bilo povijesno neutemeljeno).

Mnogo je manje časno, prema mome mišljenju, ono što je čitavoj priči pridonio bivši predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić, koji je prvo u Haagu svjedočio u svojstvu zaštićenog svjedoka, a potom obasuo sud tisućama neridigiranih dokumenata sa svrhom da kompromitira svojeg neprijatelja – Tuđmana.

Od Mesića potječe tvrdnja da su se na sastaku u Karađorđevu u Srbiji, 25. ožujka 1991. Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli Bosne. Mesić nije bio prisutan niti postoji zapisnik toga sastanka.

Mesiću je bilo potrebno nekoliko godina da iziđe s tom verzijom događaja. Milošević, Izetbegović i Tuđman su zajedno raspravljali o pitanju podjele Bosne na kantone s etničkom većinom na sastanku u Splitu, 12. svibnja. U Karađorđevu se zbio samo još jedan besmislen sastanak. Tuđmanov se problem sastojao u tome što je bio pesimist. Bio je zadivljen Beogradom tako da je nastavio pregovore kada više nije bilo o čemu pregovarati. Jednako je tako smatrao da je Bosna i Hercegovina osuđena na propast iz istoga razloga iz kojeg je Jugoslavija kao multietnička država bila osuđena na propast, a to je podrazumijevalo neku vrstu raspodjele na etničkoj osnovi – kako se i dogodilo.

Zbog njegova marksističkog pogleda na povijest, koji je zadržao nakon odbacivanja marksizma-lenjinizma, vidio je neminovnosti tamo gdje su postajale samo tendencije. Međutim, ne postoje dokazi da je zapovjedio, ili zagovarao, ikakvo etničko čišćenje na kojem se temelji optužnica.

U presudnim su trenucima Tuđman i Hrvatska branili bosanskohercegovačku državu. Najprije u ranim mjesecima rata u BiH 1992. kada su Hrvati praktički sami zaustavili jugoslavensku armiju. Potom 1995. kada su Hrvatska vojska i snage bosanskohercegovačkih Hrvata uz neznatnu pomoć Bošnjaka i kudikamo znatniju SAD-a, stvorili uvjete za mir – i za oslobođenje Sarajeva. U međuvremenu se Hrvatska pobrinula i smjestila više od pola milijuna muslimanskih izbjeglica.

Stvarnost koju suci i odvjetnici MKSJ-a nisu bili spremni shvatiti ukazuje na to da je BiH u danom razdoblju – od 1992. do 1994. – bila poprište očajničke, krvave borbe za opstanak između dviju skupina – muslimana i Hrvata – a obje su i same bile žrtve. Masovno etničko čišćenje Srba nad muslimanima otjeralo ih je u srednju Bosnu gdje je (muslimanska) Armija Bosne i Hercegovine počela napadati hrvatske vojnike i civile. Hrvati su im se suprotstavili, a tijekom otpora su počinjeni grozni zločini, osobito oni Hrvata u Ahmićima. Međutim, za te su zločine pokrenuti kazneni progoni i donesene presude što nije bio slučaju za odvratna zlodjela – mnogobrojna odrubljivanja glava, oskvnuća katoličkih crkava i mučenja svećenika i redovnica – koja su u sjevernoj Hercegovini pod paskom Bošnjaka počinile mudžahedinske snage.

Takvi su bili stvarni događaji. Međutim, zakoni koje je MKSJ osmislio nisu bili prikladni za njihovo prepoznavanje. Načelo zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) – osobito u svome proširenom obliku kojim se poslužilo u slučaju protiv hrvatske šestorke – ne bi bilo prihvaćeno u sudbenom postupku ikoje razvijene države. Nijedan ga britanski sud ne bi priznao niti bi britanski pravosudni sustav, koji se temelji na pretpostavci nedužnosti i jasnim odredbama o dokazima i transparentnosti, ikada dopustio ono što se dogodilo u raspravnoj dvorani suda. Načina na koji se postupilo u slučaju protiv hrvatske šestorke prijeti izazivanjem ozbiljnih posljedica u BiH.

Prema odredbama Daytonskog sporazuma iz 1995., kojim se završio rat u BiH, država je bila podijeljena na dva dijela – Republiku Srpsku (RS), u kojoj vladaju Srbi i koja ostaje većinom etnički očišćena od nesrpskog stanoviništva te Federaciju Bosne i Hercegovine, jedinicu u kojoj vladaju Muslimani/Bošnjaci, ali u kojoj su Hrvati konstitutivni narod. To bi trebalo jamčiti potonjima jednaka prava. No, ne jamči. Primjerice, nominalno hrvatski predstavnik u Predsjedništvu je, zapravo, većinom izabran od strane muslimanskih birača.

Političari hrvatskog naroda su nemoćni. U međuvremenu se politički predstavnici muslimanske većine ponašaju sve bezobzirnije i nepopustljivije oponašajući muslimanski nacionalizam predsjednika Erdoğana i Turske koja ih podupire.

S druge strane, Republika Srpska traži zaštitu od Rusije. Hrvati, pak, koji žive u gospodarski posrnuloj i politički disfunkcionalnoj federaciji nemaju kome da se obrate za zaštitu. Zagreb nevoljko pomaže zbog sumnjičavosti s kojom se gleda na hrvatsko uplitanje u BiH. Hrvati iz Bosne i Hercegovine mogu se, naravno, sada kao i u prijašnjim stoljećima, utjecati Katoličkoj Crkvi, ali aktualni pontifikat ne zamjećuje blagonaklonost prema «etničkim» katolicima. Već su postojale naznake da državno odvjetništvo u Sarajevu priprema bujicu optužnica protiv Hrvata povezanih s ratom iz devedesetih godina. Haška presuda značajno osnažuje izglede da se to dogodi. Države imaju točke preokreta. Presuda MKSJ-a i još više optužnica moglo bi stvoriti jednu takvu točku. Povijest Jugoslavije pokazuje što se dogodi kada brojčano značajna nacionalna manjina želi okončati državnu zajednicu u kojoj živi. Raspad država rijetko je miroljubiv proces, a na Balkanu nikada. Jedina zapadna sila koja ima sposobnost zaustavljanja da se isto ne dogodi u Bosni i Hercegovini Sjedinjene su Američke Države. Washington sada mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao, i to što prije.

Robin Harris /Catholic Herald / Hrsvijet.net

Robin Harris je bivši član političkog odjela u kabinetu britanske premijerke Margaret Thatcher. Napisao je knjige Stepinac – Njegov život i vrijeme (Školska knjiga) i Povijest Dubrovnika (Golden Marketing). Živi u Zagrebu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori