Pratite nas

Kolumne

Robin Harris: Washington mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao

Objavljeno

na

cok.hr

Međunarodni se kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nesumnjivo nadao da će posljednja presuda od 29. studenog u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i drugih – poznatih kao «hrvatska šestorka» – na zadovoljavajući način okončati njegovo djelovanje. Sud je nedavno na kaznu doživotnog zatvora osudio Ratka Mladića, srpskog generala koji je zapovjedio izvršenje genocida u Srebrenici (i mnogo čega drugoga u Hrvatskoj za što mu nikada nije suđeno).

Potom se dao na ispunjenje prešutnog, no općeprihvaćenog mandata izjednačavanja krivnje za ratove nakon raspada Jugoslavije, potvrđujući duge kazne hrvatskoj šestorci za ratne zločine protiv muslimana u Bosni i Hercegovini – čime je propisno ispunio svoj mandat. Međutim, stvari su krenule krivim putem kada je hrvatski general Slobodan Praljak, u ranijem životu filmski producent, ustao i rekao: «Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.»

Potom je izvadio i ispio sakrivenu bočicu arsena te kasnije preminuo u bolnici. Samoubojstvo je teška uvreda protiv Boga, ali bio je to čin čiji smisao treba dokučiti. Praljak je vjerojatno morao odslužiti još samo oko 18 mjeseci kazne. Njegov čin nije bio potez očajnika nego čin pobune. Bio je uvjeren u svoju nevinost. Ne može se, naravno, znati jesu li on ili ostala petorica počinili druge zločine, ali nepristrana i objektivna analiza ni u kojem slučaju ne bi smjela polučiti njihovu osudu na temelju ove optužbe. Predmet protiv hrvatske šestorke pokrenut je u okviru optužbe za zajednički zločinački pothvat (ZZP) kojeg je poduzelo ondašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a kojem je svrha bilo etničko čišćenje bosanskohercegovačkih muslimana.

«Konačna svrha» ZZP-a – pojam uveden istom u kasnijoj fazi postupaka MKSJ-a i s posebnom namjenom protiv Hrvatske – bilo je navodno stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta unutar granica Banovine Hrvatske (1939) koja bi se potom pripojila Hrvatskoj. Cilj je bilo stvaranje Velike Hrvatske (istovjetne Velikoj Srbiji za koju se borila Srbija); radilo se dakle o međunarodnom sukobu, a presuda je Hrvatsku proglasila agresorom.

Posljedica je ove presude da je jedina država koju je MKSJ proglasio krivom za agresiju protiv druge države upravo Hrvatska, premda je prema jednoglasnom mišljenju sukob započela i vodila Srbija.

Treba pripomenuti da podjela Bosne i Hercegovine nije bila zločin prema vlastitom statutu MKSJ-a. (Zato ju je tužitelj pokušao povezati s etničkim čišćenjem koje leži u nadležnosti suda.) To nimalo ne čudi: zapadne su sile, gotovo svakoga mjeseca, pokušavale nagovoriti «zaraćene strane» u bivšoj Jugoslaviji da razmjene ili ustupe teritorij.

Tako se Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, prisjeća kako ga je David Owen, ondašnji glavni zajednički međunarodni pregovarač za bivšu Jugoslaviju, silio da preda Baranju i istočnu Slavoniju u ruke srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Slično tome, bosanski je predsjednik
Alija Izetbegović navodno u dva navrata Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu ako bi Bošnjaci/muslimani dobili teritorijalnu kompenzaciju u središnjoj Bosni. Međutim, Tuđman je odbio.

Predmet je mnogih rasprava što je zapravo Tuđman želio postići u Bosni. Paddy Ashdown je (nesumnjivo u dobroj vjeri) nakon razgovora s Tuđmanom na večeri u čast Dana pobjede nad fašizmom u Europi 1995. otišao uvjeren da mu je hrvatski predsjednik ljubazno na salveti iscrtao granice planirane Velike Hrvatske koja je sadržavala velik dio Bosne i Hercegovine. Tuđman je bio previše govorljiv i to mu je štetilo. Osobno sam svjedočio kako je znao kazati veoma čudne stvari koje bi se naknadno rekonstruirale u nekakav obrazac premda nikad nije bilo sigurno da se radi o ispravnom obrascu. Međutim, malo je vjerojatno da je Tuđman bio toliko nepromišljen da bi na taj način iscrtao kakav opak plan. Što god da je njegov zemljovid značio (postoje proturječne teorije), ionako nije odražavao stanje u Bosni i Hercegovini osamnaest mjeseci ranije (niti je nalikovalo Banovini Hrvatskoj, što je bilo povijesno neutemeljeno).

Mnogo je manje časno, prema mome mišljenju, ono što je čitavoj priči pridonio bivši predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić, koji je prvo u Haagu svjedočio u svojstvu zaštićenog svjedoka, a potom obasuo sud tisućama neridigiranih dokumenata sa svrhom da kompromitira svojeg neprijatelja – Tuđmana.

Od Mesića potječe tvrdnja da su se na sastaku u Karađorđevu u Srbiji, 25. ožujka 1991. Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli Bosne. Mesić nije bio prisutan niti postoji zapisnik toga sastanka.

Mesiću je bilo potrebno nekoliko godina da iziđe s tom verzijom događaja. Milošević, Izetbegović i Tuđman su zajedno raspravljali o pitanju podjele Bosne na kantone s etničkom većinom na sastanku u Splitu, 12. svibnja. U Karađorđevu se zbio samo još jedan besmislen sastanak. Tuđmanov se problem sastojao u tome što je bio pesimist. Bio je zadivljen Beogradom tako da je nastavio pregovore kada više nije bilo o čemu pregovarati. Jednako je tako smatrao da je Bosna i Hercegovina osuđena na propast iz istoga razloga iz kojeg je Jugoslavija kao multietnička država bila osuđena na propast, a to je podrazumijevalo neku vrstu raspodjele na etničkoj osnovi – kako se i dogodilo.

Zbog njegova marksističkog pogleda na povijest, koji je zadržao nakon odbacivanja marksizma-lenjinizma, vidio je neminovnosti tamo gdje su postajale samo tendencije. Međutim, ne postoje dokazi da je zapovjedio, ili zagovarao, ikakvo etničko čišćenje na kojem se temelji optužnica.

U presudnim su trenucima Tuđman i Hrvatska branili bosanskohercegovačku državu. Najprije u ranim mjesecima rata u BiH 1992. kada su Hrvati praktički sami zaustavili jugoslavensku armiju. Potom 1995. kada su Hrvatska vojska i snage bosanskohercegovačkih Hrvata uz neznatnu pomoć Bošnjaka i kudikamo znatniju SAD-a, stvorili uvjete za mir – i za oslobođenje Sarajeva. U međuvremenu se Hrvatska pobrinula i smjestila više od pola milijuna muslimanskih izbjeglica.

Stvarnost koju suci i odvjetnici MKSJ-a nisu bili spremni shvatiti ukazuje na to da je BiH u danom razdoblju – od 1992. do 1994. – bila poprište očajničke, krvave borbe za opstanak između dviju skupina – muslimana i Hrvata – a obje su i same bile žrtve. Masovno etničko čišćenje Srba nad muslimanima otjeralo ih je u srednju Bosnu gdje je (muslimanska) Armija Bosne i Hercegovine počela napadati hrvatske vojnike i civile. Hrvati su im se suprotstavili, a tijekom otpora su počinjeni grozni zločini, osobito oni Hrvata u Ahmićima. Međutim, za te su zločine pokrenuti kazneni progoni i donesene presude što nije bio slučaju za odvratna zlodjela – mnogobrojna odrubljivanja glava, oskvnuća katoličkih crkava i mučenja svećenika i redovnica – koja su u sjevernoj Hercegovini pod paskom Bošnjaka počinile mudžahedinske snage.

Takvi su bili stvarni događaji. Međutim, zakoni koje je MKSJ osmislio nisu bili prikladni za njihovo prepoznavanje. Načelo zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) – osobito u svome proširenom obliku kojim se poslužilo u slučaju protiv hrvatske šestorke – ne bi bilo prihvaćeno u sudbenom postupku ikoje razvijene države. Nijedan ga britanski sud ne bi priznao niti bi britanski pravosudni sustav, koji se temelji na pretpostavci nedužnosti i jasnim odredbama o dokazima i transparentnosti, ikada dopustio ono što se dogodilo u raspravnoj dvorani suda. Načina na koji se postupilo u slučaju protiv hrvatske šestorke prijeti izazivanjem ozbiljnih posljedica u BiH.

Prema odredbama Daytonskog sporazuma iz 1995., kojim se završio rat u BiH, država je bila podijeljena na dva dijela – Republiku Srpsku (RS), u kojoj vladaju Srbi i koja ostaje većinom etnički očišćena od nesrpskog stanoviništva te Federaciju Bosne i Hercegovine, jedinicu u kojoj vladaju Muslimani/Bošnjaci, ali u kojoj su Hrvati konstitutivni narod. To bi trebalo jamčiti potonjima jednaka prava. No, ne jamči. Primjerice, nominalno hrvatski predstavnik u Predsjedništvu je, zapravo, većinom izabran od strane muslimanskih birača.

Političari hrvatskog naroda su nemoćni. U međuvremenu se politički predstavnici muslimanske većine ponašaju sve bezobzirnije i nepopustljivije oponašajući muslimanski nacionalizam predsjednika Erdoğana i Turske koja ih podupire.

S druge strane, Republika Srpska traži zaštitu od Rusije. Hrvati, pak, koji žive u gospodarski posrnuloj i politički disfunkcionalnoj federaciji nemaju kome da se obrate za zaštitu. Zagreb nevoljko pomaže zbog sumnjičavosti s kojom se gleda na hrvatsko uplitanje u BiH. Hrvati iz Bosne i Hercegovine mogu se, naravno, sada kao i u prijašnjim stoljećima, utjecati Katoličkoj Crkvi, ali aktualni pontifikat ne zamjećuje blagonaklonost prema «etničkim» katolicima. Već su postojale naznake da državno odvjetništvo u Sarajevu priprema bujicu optužnica protiv Hrvata povezanih s ratom iz devedesetih godina. Haška presuda značajno osnažuje izglede da se to dogodi. Države imaju točke preokreta. Presuda MKSJ-a i još više optužnica moglo bi stvoriti jednu takvu točku. Povijest Jugoslavije pokazuje što se dogodi kada brojčano značajna nacionalna manjina želi okončati državnu zajednicu u kojoj živi. Raspad država rijetko je miroljubiv proces, a na Balkanu nikada. Jedina zapadna sila koja ima sposobnost zaustavljanja da se isto ne dogodi u Bosni i Hercegovini Sjedinjene su Američke Države. Washington sada mora što brže ispraviti štetu koju je Haag uzrokovao, i to što prije.

Robin Harris /Catholic Herald / Hrsvijet.net

Robin Harris je bivši član političkog odjela u kabinetu britanske premijerke Margaret Thatcher. Napisao je knjige Stepinac – Njegov život i vrijeme (Školska knjiga) i Povijest Dubrovnika (Golden Marketing). Živi u Zagrebu.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Opasne zablude i pogrješke hrvatske državne politike prema BiH

Objavljeno

na

Objavio

Otvorena granična pitanja Republike Hrvatske sa svim susjednim državama nastalim raspadom bivše SFRJ, mogu ukazivati na puno stvari.

Prvo, može se pomisliti kako u bivšoj državi nije postajalo jasno razgraničenje ni nadležnosti između tadašnjih Republika, moglo bi se pomisliti da su novonastale države i njihovi narodi svi imperijalno raspoloženi što je s obzirom na relativizaciju ratne odgovornosti i srpskih agresija devedesetih postala realnost dodatnog medijskog, političkog i međunarodnog poništavanja odgovornosti i krivice; moglo bi se pomisliti da je s obzirom na toliki broj otvorenih sporova Republika Hrvatska ključni nevaljalac, po logici, da čim netko ne može postići dogovor ni s jednim susjedom u njemu je problem a ne u susjedima, a moglo bi se pomisliti i da Republika Hrvatska nije dobar gospodar svoga naslijeđa, te da je trenutno u nekoj vrsti predstečajnoga postupka gdje svjetski policajci njene stečevine prepuštaju onome tko ih želi i zna s njima upravljati, što je običajno pravo od nastanka civilizacije.

Da bi međunarodni poredak funkcionirao netko mora vladati nad zemljom, narodima i ljudima, a onaj tko ne zna ili neće, kao loši roditelji u odgoju malodobne djece, gubi pravo na skrb i upravljanje u ime i na korist onoga tko zna i hoće. Tako funkcionira oduvijek međunarodna zajednica, koja na taj način osigurava red, posve nebitno pošten ili nepošten, human ili nehuman, i izbjegava eskalaciju problema.

SFRJ nije bila banana država i u toj državi se točno znalo što je čija nadležnost.

Toj državi se može i mora prigovoriti iz Hrvatske, ali i univerzalne civilizacijske prespektive sve najvažnije, počevši od samih političkih temelja, ali – reda je imala u tome što je bila. Znalo se tko, gdje, kad i kako upravlja i odgovora, a prije toga znala se točno nadležnost do detalja.

Tako i o granicama.

U SFRJ su do detalja bile utvrđene granice između republika i na moru i na kopnu

Tragom teksta kolege Javora Novaka o međudržavnim graničnim odnosima Slovenije i Hrvatske i kontinuitetu slovenskoga nasrtaja na hrvatske životne prostore, zainteresiralo me to pitanje više nego inače, razgovarao sam s nekoliko pametnih ljudi, a posebno s nositeljima političkih funkcija u proteklom hrvatskom političkom razdoblju. Vrlo dragocjene informacije dali su mi, svaki na svoj način pozvani ljudi – Luka Bebić i Miro Kovač.

Bivši predsjednik Sabora i jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana od samoga utemeljenja HDZ i stvaranja nacionalnoga pokreta za uspostavu hrvatske suverenosti, Luka Bebić je bio prava adresa. Uz čitav niz iznimno vrijednih informacija, poslao mi je i preslike najbitnijih stranica, izvoda iz ostavštine bivše države, koji eksplicitno pokazuju da je do tančina bila utvrđena ne samo kopnena nego i morska granica između tadašnjih republika.

Tajne Pomorskog zbornika br. 8/70

Bebić mi je dao preslike iz Pomorskog zbornika SFRJ, broj 8/70, autora dr. Lucijana Kosa, tada najuglednijeg slovenskog stručnjaka za ta pitanja, koji je u biti bio eksplicitan prikaz teritorijalnoga razgraničenja do elementarne nadležnosti na svakome dijelu priobalnog kopna i mora između tadašnjih socijalističkih republika.

U ovome slučaju naš interes je fokusiran na razgraničenje na moru i priobalnom kopnu između Republike Hrvatske, Republike Slovenije, te Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Razloga je puno da upravo sad objavimo ove podatke.

U ovoj kolumni pozabavit ćemo se razgraničenjem i ukupnim odnosima između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a zapravo između Hrvata i Bošnjaka, s obzirom da je pogrješno govoriti o nekakvoj zbirnoj i još pogrješnije o zajedničkoj Bosni i Hercegovini, kad politički ne postoji.

U sljedećoj kolumni donijet ćemo detaljan pregled granica u aktualnoj Savudrijskoj vali i priobalnom kopnu između tadašnjih republika, a današnjih država Slovenije i Hrvatske, te smisleno povezati ponašanje Republike Hrvatske prema problemima s Bošnjacima i Slovencima.

Stručnjaci stoj – mediokriteti naprijed!

Bebić mi je rekao da taj zbornik čije navode donosimo postoji u knjižnici Sabora Republike Hrvatske, te da je uoči početka pregovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, još tamo krajem devedesetih godina te dokumente predao voditelju pregovaračakoga tima Dobranoviću pod nadležnošću ministra vanjskih poslova Mate Granića, ali i zbog isključivanja svake eventualnosti, iste dokumente je poštom uputio na adresu Ministarstva vanjskih poslova, očito jer nije bio siguran u ljude koji su tada predstavljali Republiku Hrvatsku. To je moj dojam.

Danas, suočeni s ovakvim razvojem „graničnih“, a u biti dubokih polititičkih i strateških problema, valja jasno reći da je Republika Hrvatska na čelu pregovaračkih timova za pregovore s Bosnom i Hercegovinom promijenila nekoliko ljudi, a da su timove za pregovore sačinjavali uglavnom bezbojni nižerangirani politički mediokriteti umjesto skupina vrhunskih stručnjaka, kakve smo imali i imamo.

To su bili na početku Željko Dobranović, savjetnik predsjednika Tuđmana, kasnije savjetnik Stipe Mesića, mijenja ga Svjetlan Berković, njega Gordan Bakota, a sve završava konačnom izradom svih elemenata „nove granice“ 2005. godine Hidajet Biščević. Ne ukazuje li ovakv promenada na čelu pregovaračkoga tima na totalnu nekonzistentnost i površnost u pristupu ovako važnim pitanjima?

Jasno da ukazuje.

Što veći promašaji, to sigurnija karijera

Da se poslužim današnjim političkim govornim omiljenicama – jedino stabilno su se paralelno s eskalacijom problema, u svemu razvijale profesionalne karijere mediokriteta, koji su pretežitost i današnjeg državnoga vrha, a koji bi kao trebali riješiti ono što su zakuhali ranije.

Iz navedenoga, a i kasnijega razvoja stvari s granicama i susjedima, više je nego jasno, što ćete vidjeti u navodima u ovome tekstu, zorno se vidi da je u Hrvatskoj bilo i znanja, i dokumenata i spremnosti za ispravno i odgovorno rješavanje graničnih pitanja sa svim susjedima, ali da je uvijek, kao i danas – bila problem politička premoć volje koja je iz nekih razloga nastojala zakomplicirati probleme na hrvatsku štetu.

Je li to slučajno, nužno se upitati danas nakon toliko godina, te je li moguće da gotovo isti ljudi, raspoređeni nešto drugačije nego nazad dvadesetak godina, tijekom tih dvadesetak godina, od vrha države do najširega okvira tzv. duboke države i institucija, koji su sudjelovali u stvaranju problema – danas riješe te probleme?

Ja sam siguran da nije.

I siguran sam da je to prvorazredno političko, a ne stručno pitanje, te da ga baš zbog totalne umreženosti ljudi koji su stvorili probleme, nije moguće riješiti u okviru aktualne politike, na koju posredno ili izravno i danas presudno utječu.

Granični spor s Bošnjacima na moru je nastavak operacije Neretva 93

operacija neretva 93

Pođimo konkretno od graničnog spora s Bosnom i Hercegovinom, koji je prvenstveno kroz forme odnosa bošnjačke i hrvatske politike višestruko eskalirao, izvan svake sumnje prvenstveno na matrici brutalne agresivnosti i imperijalnih ciljeva Bošnjaka i totalne popustljivosti i slabosti prije svega Republike Hrvatske.

Rezultat tih „Granićevih“ pregovora i sporazum iz 1999. godine koji je podvaljen Tuđmanu na parafiranje, je jedno od izvorišta današnjih problema, iako je temeljni razlog za sve probleme agresivna bošnjačka politika koja danas i slijepcu iz ove perspektive zapravo jasno ukazuje na stvarne uzroke rata Bošnjaka i Hrvata ’93. godine, te potpuno ogoljuje ciljeve operacije Armije BiH – Neretva 93.

Crta razgraničenja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine na moru prema Pomorskom zborniku SFRJ

Granične općine tadašnjih republika bile su, s bosansko-hercegovačke strane Čapljina sa zaljevom Neum-Klek, a s hrvatske strane općine Metković i Dubrovnik.

U Zborniku se eksplicitno navodi da na jugu toga područja granica SR Hrvatske ide sredinom kanala Malog Stona, do južne strane položaja Pod Imoticom, udaljenim 900 m sjeverno od rta Sv. Nedjelja uz granicu općine Dubrovnik, kanalom Maloga Stona.

Jugoistočna granica ide od točke na sredini Malostonskog kanala, južno od rta Repa Kleka prema sjeveru-sjeveroistoku do točke koja se nalazi na jugozapadnoj obali poluotoka Repa Klek 1050 m južno od hridi Klještac (u zaljevu Klek).

Zatim od točke koja se nalazi na jugozapadnoj obali poluotoka Rep Klek, 1050 m južno od hridi Klještac- prema sjeveroistoku do točke koja se nalazi na sjevernoj obali poluotoka Rep Klek na 820 m južno-jugoistočno na hridi Klještac.

Sjeverozapadna granica ide od točke na kopnu u zaljevu Klek 1800 m istočno od hridi Klještac- prema zapadu-jugozapadu, između rtića i hridi ispred njega (pokraj sjeverozapdne obale poluotoka Rep Klek), i dalje do točke na sjeverozapadnoj obali poluotoka Rep Klek, te na 820 m južno-jugozapadno od hridi Klještac u zaljevu Klek.

Granica dalje ide od točke na jugozapadnoj obali poluotoka Rep Klek, koja se nalazi 1050 m južno od hridi Klještac u zaljevu Klek- prema jugu-jugozapadu do sredine Malostonskog kanala.

Kako identifikacija granice prerasta u – teritorijalne zahtjeve?

Ovu je granicu samo trebalo identificirati. Odnosno potvrditi, jer je međunarodnim priznanjem postala međudržavna granica i temeljni dokument međunarodnoga statusa priznatih država BiH i Hrvatske. Svojevrsni rodni list, pri čemu je međunarodna zajednica bila – matičar.

Usporedba s elementima sporazuma koji je parafirao Tuđman u Sarajevu 1999. godine jasno ukazuje da je hrvatski pregovarački tim za „identificiranje granice“ odstupio od međunarodno priznate granice dvije države.

Zašto je Republika Hrvatska pristala na razgovore s Bosnom i Hercegovinom krajem devedesetih godina izvan ovih detaljno utvrđenih gabarita, pri čemu stalno valja naglašavati da Hrvati u BiH nikako nisu mogli biti razlog za popustljivost, jer BiH su uz njih činili i Srbi i Bošnjaci, pa je teritorijalno popuštanje bilo, ne jačanje položaja Hrvata u BiH, nego njegovo eksplicitno slabljenje i izravno poticanje neprijateljskih namjera prema Hrvatskoj i Hrvatima, što se vidi danas na svim područjima bošnjačke politike?

Svako popuštanje vodilo je legalizaciji novih zahtjeva.

Pogubno popuštanje službenog Zagreba

Iako je nakon međunarodnoga priznanja novonastalih država bilo nužno u međudržavnom sporazumu identificirati priznatu dotadašnju republičku crtu razgraničenja, o čemu kako ćemo vidjeti u ovome Zborniku o morskim granicama postoje vrlo precizni dokumenti, problemi Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom (Bošnjacima i Srbima) zatim sa Slovenijom, Crnom Gorom i Srbijom nastali su prilikom pokušaja – identifikacije.

Miro Kovač mi je poslao sva mišljenja Badinterove komisije koja se bila službeni stavovi Europske zajednice, Sjedinjenih država i SSSR-a tada, koja ćemo objaviti na ovim stranicama u cjelini, narednih dana.

Neka ljudi znaju što je upisano u rodne ili krsne listove novih država i međunarodnoga poretka, kako bi se sami izvan političkih floskula mogli racionalno ravnati u ocjenjivanju prije svega svoje državne politike.

Zašto Hrvatska odustaje od Badinterovih odluka?

Badinterova komisija je 11. sječnja 1992. godine neposredno uoči međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske, a ista preporuka-stav vrijedi i za ostale države i međusobne odnose, dala precizne upute o naknadnim eventualnim sporovima ostavljajući mogućnost da u slučaju eventualnih naknadnih sporova promjene postojećih granica može biti samo i isključivo uz suglasnost – obiju strana.
Inače, nema razgovora!

Jer, jednostrani nasrtaj ili drugačije ponašanje je – poništavanje međunarodnih akata o priznanju država.

Zar je bilo toliko teško i nemoguće pronaći skupinu stručnjaka, uzeti karte koje su postojale čak i na razini općinskih

katastara, a kako vidimo i u knjižnici Sabora, te ukoliko suparnici nisu htjeli iz nekoga razloga pristati na potvrđivanje ili identifikaciju tih činjenica – jednostavno zatražiti od međunarodnih institucija koje su prihvatile Badinterovo stajalište i na temelju toga formirale nove elemente međunarodnoga poretka, kao što su nove države sa svojim obvezama i pravima, primjenu mađunarodnoga prava.

Junker i euro-birokrati odnosom prema graničnim pitanjima Hrvatske potpomažu rušenje europskog poretka

Zato granični sporovi Hrvatske danas – nisu samo bilateralna pitanja, nego i prvorazredna obveza međunarodne zajednice, primjerice Europske unije, koja je utemeljitelj Badinterove komisije, da poštuje svoje pravne akte i odluke.

I prisili svakoga tko vara, a vara svatko tko je dobio svojevrsni rodni list, međunarodno priznanje na temelju izjave da priznaje odluke Badinterove komisije i da nema zahtjeva prema susjedima, a kasnije se počeo ponašati suprotno tome svemu, da se ponaša legalno i odgovorno.

Hrvatska samo to treba jasno zatražiti od Europske unije.

Pa, neka odbije javno ako smije i može.

Zašto dakle pristajemo na „mijenjanje“utvrđenih granica sve redom na našu štetu i zar ih je bilo toliki problem – identificirati?

Je li Mate Granić rješenje ili kronični problem državne politike?

To znaju Mate Granić i delegacije koje je on oformio u ime Republike Hrvatske i bilo bi vrijeme to konačno iznijeti hrvatskoj javnosti.

Kao što je i vrijeme da se današnja državna politika ako želi istinski riješiti nagomilane probleme odrekne svih vrsta usluga ljudi koji su stvarali te probleme, nisu ih znali ili htjeli riješiti i poticali njihovu golemu eskalaciju.

Ovo je izravna poruka Kolindi Grabar Kitarović, koja mora biti pragmatično svjesna da Mate Granić kao nekakav novi kreator hrvatske politike prema Hrvatima u BiH – nikome živu ne ulijeva povjerenje, a ulijeva totalno podozrenje, te s druge strane, neizravno šalje poruku suparnicima da ne treba odviše ozbiljno uzimati zahtjeve same Predsjednice i Hrvatske.

Jer tko je jednom pokleknuo, uvijek će, samo je pitanje odgovarajućega pritiska.

Što se i kakva to politička pogodnost htjela postići pristajući na svoju štetu problematizirati postojeću i međunarodno utvrđenu granicu, bez koje ni Republika Hrvatska ni Bosna i Hercegovina – ne bi bile međunarodno priznate?

Gdje nas je kao Republiku Hrvatsku, stožernu državu ukupne hrvatske državnosti koja je jaka i stabilna točno onoliko koliko je jak i stabilan službeni Zagreb, odnosno slaba i raspadajuća onoliko koliko je slab službeni Zagreb, dovelo ovo kompliciranje posve jasnih pozicija s Bošnjacima, ali i sa Srbima u Bosni i Hercegovini?

Odnos s Bošnjacima riješava Zagreb, a ne samo Mostar

Svi najvažniji odgovori su u ovome slučaju, a bitni za odnose Hrvata i Bošnjaka, u Zagrebu, utoliko više ukoliko se već od polovice devedesetih godina u Zagrebu, pa u cijeloj Hrvatskoj putem najvažnijih medija prije svega pokušava stvoriti klima kako su odgovori u Hercegovini i među tamošnjim Hrvatima.

Nisu.

Nisu nikada bili.

Pri tome valja naglasiti da nisu čak presudno bili ni u Sarajevu, jer bošnjački vrh u Sarajevu je samo slijedio pripremljene staze u Hrvatskoj i hrvatske društvene i državne slabosti, šireći usporedno svoje apetite, odustajući od povratka svoga državnoga statusa na područjima koje su osvojili i betonirali Srbi.

Obavještajno premrežena Hrvatska

Pripreme za takav rasplet stvari u BiH počele su i prije agresije Srbije na Hrvatsku, jer su planeri srpskih osvajanja i njihovi međunarodni sponzori, prije svih Velika Britanija i Francuska, istina nešto manje eksplicitno, u samoj Hrvatskoj stvorili putem odavno pripremljenih obavještajnih pozicija u javnosti, institucijama, u državnim politikama i nastajućim alternativnim navodnim udrugama, strukturu za kriminalizaciju Hrvata u Hercegovini znajući da će rasplet krize na bivšem jugoslavenskom prostoru biti u BiH, i da se na tom prostoru Srbija jedino može ozbiljno proširiti; za sotonizaciju hrvatske politike prema BiH, paralelno s udarima na sami državni vrh odnosno predsjednika Tuđmana.

Ne treba previše istraživati.

Tragikomičan odnos države prema promatračima i „misionarima“

Valja se podsjetiti samo površnim pregledom čitavoga niza inicijativa, njihovih nositelja, njihove međunarodne umreženosti, navodno uglednih imena iz toga doba, često današnjih navodnih suverenista, zatim tribina, medijskih kampanja preko Ferala, ali i u samoj HRT i ostalim, prije svega Pavićevim medijima a kasnije u Pukanićevu Nacionalu, pa lako zaključiti da su tadašnji nositelji pripreme za bosansko-hercegovački rasplet na štetu Hrvatske i Hrvata, i danas pripadnici tzv.mainstreama, u medijima, na sveučilištima, u državnoj politici, u gospodarstvu, financijama, diplomaciji te pogotovo u civilnim udruženjima i najširoj mogućoj međunarodnoj mreži, kako političkih, još i više parapolitičkih a navodno civilnih i cehovskih organizacija.

Jedna takva cehovska, gromko nazvana „misija“ koju vodi nekakav Oliver Vujović, Lekovićev kompanjon iz Srbije, danima luta Hrvatskom ocjenjujući medijske slobode, primljena je s najvišim poštovanjem i od same predsjednice Republike čiji savjetnici i na tom slučaju kao i na slučaju pozivanja na državne prijame opskurnih medijskih kreatura kao što je Pilsel, od države, kao i za vrijeme Tuđmana ispod njegovih krila, stvaraju čistu – smijuriju.

Kome takve „misije“ zadaju standarde, jadna li mu majka.

Javni linč „Hercegovaca“ platforma je muslimanske agresivnosti

Ta struktura je toliko zagadila hrvatski prostor i javnu memoriju „zlim Hercegovcima“ da je postalo posve prirodno za sve što se događa u BiH optužiti Hercegovce, zanemarujući elementarnu činjenicu da su ti Hercegovci prije svega Hrvati, jedina kompaktna hrvatska politička snaga u Bosni i Hercegovini, koja je zbog relativno homogenoga prostora i stanovništva, mogla i uspjela osigurati opstanak ukupnoga hrvatskoga naroda u toj zemlji, organizirati sustav upravljanja, djelovanja, obrane, kakve takve države nakon što je Sarajevo potpuno odsječeno od cijele Bosne i Hercegovine i svijeta i što je najvažnije – potpuno postalo krinka za muslimanske političke ciljeve i interese.

Muslimanske ciljeve i interese koji imaju posve isti rukopis kao i danas.

I da upravo ti „Hercegovci“ jedini zbog svoje teritorijalne i demografske kompaktnosti mogu obraniti cjelovitost današnje Republike Hrvatske pred namjerama političkog Bizanta na što je nazad stotinu godina ukazao Ivo Pilar kao na siguran razvoj događaja.

Sramotno ponašanje međunarodne zajednice

Sve to u stopu je pratilo ponašanje najvažnijih aktera međunarodne zajednice, koja je sramotno ponašanje prema neviđenim srpskim zločinima u BiH, ne samo prema Bošnjacima, ali brojčano najviše prema njima, nastojala kompenzirati poticanjem Bošnjaka ili žmirenjem na formiranje agresivne politike prema Hrvatima, istovremeno pritiskajući samu Republiku Hrvatsku i potpuno zanemarujući činjenice da je upravo Republika Hrvatska u ratu bila jedino jamstvo kakve takve BiH.

Taj rukopis je eskalirao haškom presudom Hrvatima u BiH.

I Praljkovom porukom Hrvatskoj.

Na bošnjačke zahtjeve, koji su najeksplicitniji na primjeru oduzimanja elementarnih političkih prava Hrvatima putem manipulacija s izbornim zakonom, te na višegodišnjem pritisku na Hrvatsku zbog izgradnje Pelješkog mosta, Republika Hrvatska nije znala na vrijeme i ispravno odgovoriti.

Stvar se svodi u vraćanju na same temelje.

Pogubne poruke hrvatskog državnog vrha

Zbog toga ne možepredsjednica Republike u Sarajevu govoriti da „Hrvati u BiH nikada nisu bili manjina“, jer je to najniža točka i usput točka nestanka s koje se ne brane svoje državotvorne pozicije.

Niti to smije izustiti, makar i u nenamjernom (je li?) konteksu na Pupovčevom „božićnom“ derneku Andrej Plenković, svrstavajući Hrvate u BiH u rang nacionalnih manjina. O tom političkom terminu vezano za Hrvate u BiH se ne bi smjelo ni progovoriti.

Zbog toga ne može biti pregovora s Bošnjacima o tome što hoće „Bosna i Hercegovina“ jer im treba jasno reći da oni nisu Bosna i Hercegovina.

Zbog toga ne može biti papagajskog i idiotskog ponavljanja da je izborni zakon unutarnje pitanje BiH, jer nije.

Temeljno političko pravo bilo kojega naroda nije niti može biti unutarnje pitanje BiH sve dok je Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat, a što se tiče Hrvatske, status hrvatskoga naroda u BiH ne može biti samo unutarnje pitanje BiH – nikada.

Prijateljstvo je dragocjenost, samo ju budale rasipaju

Zbog toga tragikomično zvuče riječi o prijateljskoj Bosni i Hercegovini, pogotovo prijateljskoj „državi“ Bosni i Hercegovini. Jer, te riječi su toliko prazne, netočne, toliko neutemeljene, da je nejasno kako ih političarima u Hrvatskoj nije neugodno izgovarati? Jedini stvarno prijateljski oslonac i subjekt u BiH, jest, bio je i ostat će, su Hrvati u BiH, a ostali mogu biti jedino partneri i ništa više.

A za status Hrvata u BiH presudni su zbog razloga koje sam naveo – hercegovački Hrvati.

Republika Hrvatska treba presjeći idiotski i iscrpljujući međunarodni cirkus, pod krinkom navodnoga dijaloga i političkih rješenja, pri čemu se kao sporna otvaraju pitanja koja upravo ta međunarodna zajednica svojim postojanjem jamči kao temelje na kojima počiva međunarodni poredak.

Republika Hrvatska na to mora podsjetiti međunarodne centre, i ne pristajati razgovarati o tome ni pod koju cijenu.

Ne može biti govora o granicama, ako je svaka čestica odlukom o priznanjima upisana u rodni list BiH i Hrvatske.
Hrvatski status u BiH nije unutarnje BH pitanje, nego prvorazredno hrvatsko i međunarodno pitanje

Ne može biti govora i idiotskoga ponavljanja da je jedini način riješavanja nagomilanih statusnih nacionalnih problema u BiH ili na jugoistoku Europe, nabrzinu utrpati te države i poludržave u Europsku uniju.

Tek tada Hrvatima prijeti nestanak, ne samo u BiH, nego i u samoj Hrvatskoj ako se ulaskom u Europsku uniju posve međunarodno legaliziraju agresivni apetiti Srbije, Bošnjaka ali i cijeloga niza svijetskih policajaca koji godinama kroz različtite vidove politički i parapolitički djeluju u Hrvatskoj.

U Europsku uniju se, ne zbog Europske unije, nego zbog hrvatskog organskoga okruženja i naših interesa, moraju unositi jasne pozicije a ne kaos. Inače nismo trebali ni izlaziti iz Jugoslavije.

Svejedno je za hrvatski interes kakvo je formalno okruženje, ako je zlo.

Ne može Republika Hrvatske i svi njeni državni dužnosnici godinama ponavljati da se Hrvatska neće služiti ucjenama prem susjedima, kao Slovenija prema nama zloupotrebljavajući temelje međunarodnoga poretka i same temelje Europske unije uz suglasnost te EU, jer su to posve različite pozicije i vrijednosti.

Slovenske ucjene i hrvatska politička glupost

Naime, Slovenija je uz blagoslov najvažnijih država EU ucjenom prisiljavala Hrvatsku na svoje nelegalne zahtjeve, koji su bili u suprotnosti s temeljnim aktima EU, kao što su odluke Badinterove komisije, a Republika Hrvatska upravo suprotno, mora braniti i svoj interes pred nasrtljivcima, pozivajući se na obranu tih temelja, ne samo svojih nego i temelja na kojima počiva Europska unija.

Slovenija je kršila načela, Hrvatska ih mora braniti.

Zato Hrvatska mora ultimativno zahtjevati od Srbije, Bošnjaka i Srba u BiH, te Crnogoraca, potpunu odgovornost za funkcioniranje međunarodnoga poretka i načela na kojima suvremeni svijet počiva, počevši od preuzimanja odgovornosti za srpske agresije, do odgovornosti Bošnjaka za odnos prema Hrvatima, počevši od rata do danas.

Takvi zahtjevi nisu ucjena i nisu usporedivi sa slovenskim ponašanjem.

Tako bi se morale ponašati sve države članice Europske unije i NATO-a na pristupnom putu država u našemu okruženju.

Zbog toga je vrijedilo, ako je vrijedilo, trpjeti da bi se sjelo za zajednički stol u Bruxellsu.

Samo zbog toga.

U svakom drugom slučaju – bilo bi besmisleno.

O Pelješkom mostu se uopće nije smjelo pregovarati s Bošnjacima

Ne može Hrvatska braniti hrvatski strateški interes natežući se s Bošnjacima oko Pelješkog mosta, taj interes se brani duboko u Bosni i Hercegovini, a o Pelješkom mostu se – ne razgovara.

To mora prestati, jer je uz to što je strahovito štetno, imbecilno i izaziva mučninu kod svakoga mrvicu razumnoga hrvatskoga čovjeka, stvarajući nepodnošljivi defetizam u samoj Hrvatskoj i cjelokupnom hrvatskom narodu.

Ne mogu se Bošnjaci tragom sjećanja na plemeniti, a za vrijeme rata Bošnjaka i Hrvata idiotski prijam u Hrvatskoj,  ponašati kao da im je Hrvatska prirodno rezervna domovina i svojina, čemu godinama dnevno svjedočimo i to od najglasnijih „antihercegovaca“ u Sarajevu, a istodobno „Hercegovce“ progoniti i kriminalizirati krijući pod tim pojmom totalni progon Hrvata na svim prostorima pod većinskom bošnjačkom upravom.

To bi dopustila samo prvorazredna budala, a Hrvatska se država i hrvatski mainstream upravo time – javno diči, veličajući javne šamare svome narodu!

Jedino rješenje je Hrvatska Republika u BiH

Ne može biti govora o tome imaju li Hrvati pravo na suveren politički status, jer je to bio temeljni uvjet međunarodnoga priznanja BiH. Otvaranjem toga pitanja, zapravo se sadržajno povlači to međunarodno priznanje!

Ne može biti razgovora o tome trebaju li Hrvati umjesto povijenso potpuno teorijski i praktično nepoznatoga državnoga entiteta kao što je današnja Federacija, imati svoj entitet.

Svoju – Hrvatsku republiku!

Jer – moraju!

Bez toga će uvijek biti izloženi imperijalnim apetitima brojnijega naroda.

I međunarodnim trgovinama.

Nema mogućnosti opstanka BiH kao zajedničke države u današnjim granicama bez Hrvatske, Bošnjačke i Srpske republike. To konačno treba jasno politički – reći.

Hrvatska ne smije bježati ni od incidenata

Reći ćete – dobro, pa kako to što se događa međunarodna zajednica može tolerirati ako joj je uopće stalo do bilo kakvoga funkcioniranja?

Može, jer čeka čvrst stav ili kapitulaciju Hrvatske.

Kao i za vrijeme srpske agresije.

U oba slučaja, ta ista međunarodna zajednica blagoslovit će posljedice.

Sve do tada, jedina politička konstanta međunarodne zajednice jest umiriti glasne i bezobrazne, kako bi se izbjegli bilo kakvi javni i ozbiljniji poremećaji. A kasnije, kako i što bude.

Zato, da bi se medvjeda probudilo, ako nema drugoga načina, a sve ih je manje, ne treba s načelnih stajališta izbjegavati ni – incidente!

Marko Ljubić / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska u zimskoj ofenzivi po susjedstvu

 

Glasnović: Srbija je u stalnoj obavještajnoj ofanzivi protiv Hrvatske. Kada ćemo to shvatiti?

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu „Istanbulska konvencija“ kad imamo Deklaraciju o uklanjanju nasilja nad ženama usvojenu od Opće skupštine UN 1993. Godine?

Objavljeno

na

Objavio

Već mjesecima se diže prašina i raspiruju strasti oko tzv. Istanbulske konvencije koja se ultimativno nameće od strane naše lijevo-liberalno-anarhističke javnosti (uključujući i pripadajuće im političke stranke i udruge civilnog društva kojih je u Hrvatskoj ne mali broj).

Nisam nikakav stručnjak za ljudska prava, pogotovu ne za prava manjina, žena i LGBT osoba, ali pitam se: Što famozna „Istanbulska konvencija“ sadrži vezano za prava žena, a čega nema u Deklaraciji o uklanjanju nasilja nad ženama (48/104) što ju je usvojila Opća skupština UN-a 20 prosinca 1993. godine (dakle, prije nešto više od 25 godina)? Je li se u tih četvrt stoljeća toliko napredovalo u zaštiti žena pa je spomenuta Deklaracija prevaziđena i zastarjela, ili pak „zaštita žena od nasilja“ treba poslužiti kao dimna zavjesa za nešto drugo što se želi „provući“ uz ovu u načelu humanu inicijativu kojoj se (u normalnim okolnostima) ne bi imalo što prigovoriti?

Na internetu je dostupna originalna verzija ovog dokumenta (na: http://www.refworld.org/docid/3b00f25d2c.html) i to na 4 jezika (arapskom, francuskom, ruskom, španjolskom i kineskom), a prijevod na hrvatski nalazi se na stranici: http://www.prs.hr/index.php/medunarodni-dokumenti/un-dokumenti/270-un-deklaracija-o-uklanjanju-nasilja-nad-zenama).

Dakle, razmotrimo ukratko – u grubim crtama što taj važan dokument sadrži.

U Uvodnom dijelu Opća skupština priznaje

hitnu potrebu za univerzalnom primjenom na ženski dio populacije, prava i načela koja se odnose na jednakost, sigurnost, slobodu, integritet i dostojanstvo svih ljudi, napominjući kako su ta prava i načela zajamčena međunarodnim dokumentima, uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima, Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupaka i kazni. Prepoznavajući kako bi učinkovita provedba Deklaracije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena pridonijela uklanjanju nasilja protiv ženama, a uz postojeću Rezoluciju ojačala i upotpunila taj proces…“ itd.

Na kraju Uvodnog dijela izražava se uvjerenje

kako u kontekstu gore navedenog postoji potreba za jasnim i sveobuhvatnim definiranjem nasilja protiv žena, za jasnim stavovima o pravima koja se trebaju primijeniti kako bi se uklonili svi vidovi nasilja protiv žena, za obvezivanjem svih država u skladu s njihovim odgovornostima, i obvezivanje međunarodne zajednice općenito kako bi se uklonilo nasilje protiv žena.“

Nakon toga, Opća skupština UN-a „svečano objavljuje“ Deklaraciju o uklanjanju nasilja protiv žena i potiče na sve moguće napore kako bi ona postala sveopće poznata i uvažena“.

Slijedi ukupno 6 članaka.

Članak 1. kaže:

U ovoj Deklaraciji termin ‘nasilje protiv žena’ označava bilo koji čin nasilja zasnovanog na spolnoj/rodnoj osnovi koje rezultira ili može rezultirati fizičkom, spolnom ili psihološkom povredom ili patnjom žene, uključujući i prijetnje takvim djelima, silu ili svojevoljno oduzimanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu.“

U Članku 2. definirano je što sve obuhvaća nasilje protiv žena (uz napomenu da ono nije ograničeno samo na ovdje spomenute oblike), pa se navodi: Fizičko, spolno i psihološko nasilje u kućanstvu, braku i u izvanbračnim zajednicama, društvenim zajednicama, na poslu, vezano za trgovinu ženama itd. (s detaljnim opisima vrsta tog nasilja), te „fizičko i spolno nasilje počinjeno ili tolerirano od države u kojoj se događa“.

U Članku 3. navodi se koja su sve neotuđiva prava koja imaju žene

(sva ljudska prava i slobode u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom i bilo kojem drugom području, te naročito: pravo na život, jednakost, slobodu i sigurnost osobe, pravo na zaštitu pred zakonom, oslobađanje od svih oblika diskriminacije, pravo na najviše standarde fizičkog i mentalnog zdravlja, pravo na pravedne i povoljne uvjete rada, pravo da žene ne budu izložene mučenju ili drugim okrutnim, nehumanim ili ponižavajućim postupcima i kaznama).

Članak 4. govori o obvezama što ih imaju države u provođenju ove Deklaracije, uključujući i njezino normativno i praktično provođenje, kao i nadzor nad time.

Članak 5. definira obveze međunarodnih tijela, agencija i organizacija u cilju oživotvorenja ciljeva sadržanih u Deklaraciji, uz suradnju s tijelima svih država članica UN-a.

Članak 6. kaže:

Ništa od sadržanog u postojećoj Deklaraciji ne smije utjecati ni na jednu odredbu, a koja bi eventualno više doprinosila naporima za uklanjanje nasilja protiv žena, a koja može biti sadržana u zakonodavstvu pojedine države ili bilo koje međunarodne konvencije, ugovora ili inog dokumenta koji je na snazi u pojedinoj državi.“

(Za citirane dijelove pod navodnicima vidi: http://www.prs.hr/index.php/medunarodni-dokumenti/un-dokumenti/270-un-deklaracija-o-uklanjanju-nasilja-nad-zenama; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.1.2018.).

Čitajući ove redove, pitam se čemu stalno potpisivanje kojekakvih „rezolucija“ i „deklaracija“ koje nisu ništa drugo nego izmišljanje „tople vode“, budući da već imamo ovakva dokumenta usvojena na najvišoj razini svjetske organizacije, koje u pravnom i moralnom pogledu obvezuju sve članice UN-a pa i Hrvatsku.

Koja je svrha „Istanbulske konvencije“, i zašto se ona tako agresivno nameće, kad već odavno imamo regulirano sve što nam treba u pogledu zaštite ljudskih prava, prava djeteta i prava žena?

Volio bih da netko javno objasni taj paradoks.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari