Pratite nas

Religija i Vjera

Rođenje Blažene Djevice Marije – Mala Gospa

Objavljeno

na

Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući se slavi “mala Marija”, spomendan Marijinog rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijinog uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Mala-Gospa_blagdan-rodjena-MarijinaBlagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, izgrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovijedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). Sijeno do Male Gospe treba biti spremljeno, jer nema više pravog sunca i teško će ga biti sušiti. I pčele donose med do Male Gospe, a onda prestaju, znaju reći pčelari.

Mala Gospa je vremenski međaš i pokazatelj: ako je toga dana lijepo vrijeme, bit će cijeli mjeseca lijepo. Ljeto jenjava, vrijeme je jesenskih plodova.

[divide]

U Njemačkoj, na nekom groblju, ima jedan stari grob za koji ne zna čiji je, a na njemu nema nikakav natpis nego samo urezan jedan običan srp. O tom grobu postoji slijedeća priča:

Neka je majka udovica imala sina jedinca. Ovaj se raskalašio i okrenuo u svako zlo pa je na koncu postao i ubojica i, naravno, osuđen je na smrt. Netom je čula majka za osudu svoga sina pošla je obilaziti suce i moliti da joj sina ostave na životu. Plakala je gorko i molila gorljivo da je suci nisu mogli odbiti, a, zna se, ne mogu ni pravde povrijediti. Dali su joj jednu nemoguću zadaću. Naime ako od izlaska do zalaska sunca požanje čitavo polje pšenice, koja je tada bila sazrijala, ostaviti će joj sina na životu. Njezina majčinska ljubav je tada stupila na djelo. Žela je i žela. Nije jela niti pila. Ni glavu nije podizala da ne bi dragocjeno vrijeme gubila. Rukovet po rukovet je padala pred njom. Kada je sunce zadnju zraku na polje bacalo, ona je zadnju rukovet pšenice požela. Sin je bio spašen, a ona se od umora srušila mrtva na zemlju. Pokopali su je i kao znak majčine ljubavi i žrtve stavili su srp.

Ispričao sam ovaj primjerić na početku našega razmišljanja da nas uvede pobliže u tomu koju sam dobio za večeras, a to je Marija naša utjeha i utočište. To Marija nikada ne bi mogla biti da nije iskusila sve patnje počevši od nerazumijevanja samoga naviještenja pa sve do križa.

Obredno obrezanje, bijeg u Egipat, gubljenje Isusa u jeruzalemskom hramu samo su jedan uvod u Kalvariju na kojoj je njen sim raspet između dvojice razbojnika. Na glavi kruna od trnja, oči ne mogu više ni suziti, ruke i noge probodene, cijelo tijelo je jedna velika rana.

Marija je to sve gledala, nije pobjegla sa Kalvarije. Zamislimo tako gledati svoje dijete i u takvim okolnostima koliko dugo čekati njegovu smrt. Mala usporedba! Kada je Hagara pobjegla sa svojim sinom od Abrahama i našla se u pustinji bez vode i hrane za svoje dijete, nije mogla gledati njegovu smrt, već ga je ostavila da ne bude svjedokom njegovih muka.
Zatim, poznajući majke znamo da one nisu kadre slušati da pred njima netko govori o njihovoj djeci; ili će pobjeći sa mjesta događaja ili će odmah početi braniti svoje dijete. Blažena Djevica je bila prisiljena čuti sve one psovkem, pogrde, uvrede što su upućivane umirućem na križu: “Ako si Sin Božji … tvoji vojnici spavaju … sagradi Salamonov hram u tri dana … ako si kralj … ?”

Pod križem je osjećala jednaku bol i u srcu i u dlanovima i na glavi kao i njeno Dijete i tko ju može i tko ju je mogao razumjeti. Na uzvik “žedan sam” njegova majka mu zadnji put ne može dodati vode. Ne moći umirućem sinu natopiti vodom usne. Komentar suvišan.

“Bože moj zašto si me i ti napustio?” Na ove riječi je ostala uronjena u sebe i sa svojim Djetetom je znala da je otkupljenje blizu. Danas je zato i Sveta crka naziva Suotkupiteljicom.

Čak joj nije bilo dopušteno da bude uz mrtvo tijelo svoga Sina, jer je ubrzo, radi svetkovine, čim je umro i pokopan. Mač boli se ostvario i probada joj srce. Marija ostaje dostojanstvena kao i čitava ževota. David je cvilio i urlao u kraljevskoj palači nekoliko dana kada je čuo za smrt svoga sina Abšaloma, dok se ovdje brda tresu, hramska zavjesa se kida na dvoje, grobovi se otvaraju, Marija ostaje dostojanstvena i na na sedam žalosti dolazi i najteža, ali Ona ostaje na svome putu potpunoga povjerenja uza sve kušnje uza svoga Sina i Gospodina Boga.

Ova Blažena Djevica, ova Majka Božja koja je svjedok svega i na ovakav način je moja, tvoja, naša Majka koja nas razumije jer je sve proživjela, koja nas zove jer znade lijek našoj slabosti, koja nas voli jer ju je ljubav i neizmjerno povjerenje vodilo i u najtežim trenucima, zove nas da nam udijeli ono čega najviše i ima, a to je njezina neizmjerna ljubav.

Bogu hvala, svi smo mi ovo iskusili, Bogu hvala, tako se i u priliku ponašamo. Kao što u svakidašnjem životu znamo veoma često govoriti i s razlogom i bez razloga “majko moja” cijeneći našu majku koja nas je rodila kao najdraže stvorenje za koje ne postoje riječi i misli da je opišu i iskažu sve ono što srce osjeća tako i ovo prenosimo na našu Nebesku Majku. Ovdje moramo priznati da to činimo češće kada smo u kakvoj tjeskobi, nevolji ili neizvjesnosti, odnosno kada nam treba zaštita, uostalom, što nije tako malo i to moramo cijeniti. Ona je naša utjeha i naše utočište u svemu, pa zašto ne bi bila i u ovakvim trenucima. Naš poziv ide prema njoj – Majko moja, Gospe moja.

mala gospaNismo mi svećenici niti naredili niti predložili krunicu našemu vojniku oko vrata. Ljubav našega čovjeka prema Blaženoj Djevici i izgrađena vjera su to naložili kao normalno ponašanje i normalan čin koji proizlazi iz svagdanjega života i svagdanje vjere. Nemojmo sada uzimati onih nekoliko primjera zlouporabe sa krunicom oko vrata i sa zlim jezikom ili još gorim rukama. Hvala Bogu takvih je jedna neznatna cifra koji nam ne mogu pomutiti ove vrijednosti. Upitajmo naše ranjenike i one koji su se nalazili u većim poteškoćama za je za njih bila molitva Mariji i kakvo je ona utočište i koja utjeha, a uostalom svi mi to možemo zajedno odgovoriti i svaki dan naše povjerenje prema Njoj ojačavati. Ona nas nikada neće iznevjeriti. Molimo ju onako kako molimo našu majku. Zazovimo ju kako zazivamo našu majku. Jednako kako i dijete ili starac. Starac ili starica kada umiru jednako vapiju “majko moja” kao i dijete kada mu drugo oduzme igračku. Bolje pomoći i ne možemo naći od molitve i pomisli na majku.

Gospodin Isus nam je osigurao kada nas je učio moliti da će nam Otac dati sve što ga Sin zamoli. Sve što Majka Božja zamoli Sina Božjega dat će joj, dodali su sveci preporučujući molitvu našem utočištu i našoj utjehi BDM. Sve što djeca – mi kršćani zamolimo Majku našu nebesku dat će nam se, kaže nam naša kršćanska duša i naša vjera. Zato ju molimo, zato joj kucajmo na vrata ustrajno i pobožno, dostojanstveno i iskreno kako joj priliči. Ne bojmo se odgovor neće izostati kao ni toliko puta do sada. Ne nanosimo joj boli mimo svih boli, a to je naše životno ponašanje smrtnoga grijeha, teških psovki i svega onoga što nam zatvara, ne samo vrata, nego i put prama Njenom Sinu, odnosno prema Gospodinu Bogu i vječnom spasenju.

Ona je tu da nam pomogne, nama grešnicima, ali ne samo koji ćemo ju neprestano vrijeđati i grditi, a zazivati netom zatreba. Upitaj samo sebe, bi li ti drugome pomogao kada bi se prema tebi tako ponašao? Majka će oprostiti, ali je naše itekako pratiti da onu određenu mjeru ne prevršimo i ne prijeđemo svaku granicu. Majka će požnjeti ono polje pšenice za moju dušu, a ja se moram pitati je li to moglo drugačije i bolje sa moje strane. Onda bi njezin zagovor bio puno bolji. Moram biti iz dana u dan bolji suradnik svoje majke, a njena pomoć i njena ljubav na putu prema njenom Sinu neće izostati.

Kad je Alah stvarao svijet stvorio je more, zemlju i rijeke, planine i ravnice. Stvorio je u moru kitove, u rijekama krokodile, u planinama lava i tigra, a u pustinji devu i žirafu. Čovjeka još nije bilo. Kada je Alah zahvatio iz Nila posvećeni mulj i htio načiniti čovjeka u tom mulju je bio jedan rak koji je ugrizao Alaha za prst. Tri kaplje krvi su potekle i pomiješale se sa muljem. Od mulja je načinjen čovjek, a od krvi majčino srce. Arapska. (Od majčina srca je napravljeno Božje Tijelo i Božje Srce.)

fra Franjo Mabić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je u nedjelu prijepodne na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom “Obitelj -izvor života i radosti,” a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić. Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20 tisuća vjernika.

Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne. Na središnjem događaju Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, među ostalima, su predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, izaslanik predsjednika Sabora – splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, izaslanik predsjednika Vlade – splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general Mirko Šundov, te general Mladen Fuzul.

Na nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji pristigle su obitelji iz svih biskupija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i iz Hrvatskih katoličkih misija Europe i svijeta.

Uvod u današnji glavni događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji bilo je sinoćnje euharistijsko bdjenje pod nazivom “Hod svjetla” održano također u Solinu.

Solin je već niz godina po prosječnoj starosnoj dobi stanovništva najmlađi grad u Hrvatskoj i smatra ga se uzorom u Hrvatskoj za vođenje pronatalitetne politike.

U povijesnom smislu Solin je jedna od kolijevki kršćanstva u Hrvata pošto je u 10. stoljeću tadašnja kraljica Jelena dala sagraditi na Gospinom otoku dvije crkve – Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari