Pratite nas

Religija i Vjera

Rođenje Blažene Djevice Marije – Mala Gospa

Objavljeno

na

Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući se slavi “mala Marija”, spomendan Marijinog rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijinog uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Mala-Gospa_blagdan-rodjena-MarijinaBlagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, izgrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovijedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). Sijeno do Male Gospe treba biti spremljeno, jer nema više pravog sunca i teško će ga biti sušiti. I pčele donose med do Male Gospe, a onda prestaju, znaju reći pčelari.

Mala Gospa je vremenski međaš i pokazatelj: ako je toga dana lijepo vrijeme, bit će cijeli mjeseca lijepo. Ljeto jenjava, vrijeme je jesenskih plodova.

[divide]

U Njemačkoj, na nekom groblju, ima jedan stari grob za koji ne zna čiji je, a na njemu nema nikakav natpis nego samo urezan jedan običan srp. O tom grobu postoji slijedeća priča:

Neka je majka udovica imala sina jedinca. Ovaj se raskalašio i okrenuo u svako zlo pa je na koncu postao i ubojica i, naravno, osuđen je na smrt. Netom je čula majka za osudu svoga sina pošla je obilaziti suce i moliti da joj sina ostave na životu. Plakala je gorko i molila gorljivo da je suci nisu mogli odbiti, a, zna se, ne mogu ni pravde povrijediti. Dali su joj jednu nemoguću zadaću. Naime ako od izlaska do zalaska sunca požanje čitavo polje pšenice, koja je tada bila sazrijala, ostaviti će joj sina na životu. Njezina majčinska ljubav je tada stupila na djelo. Žela je i žela. Nije jela niti pila. Ni glavu nije podizala da ne bi dragocjeno vrijeme gubila. Rukovet po rukovet je padala pred njom. Kada je sunce zadnju zraku na polje bacalo, ona je zadnju rukovet pšenice požela. Sin je bio spašen, a ona se od umora srušila mrtva na zemlju. Pokopali su je i kao znak majčine ljubavi i žrtve stavili su srp.

Ispričao sam ovaj primjerić na početku našega razmišljanja da nas uvede pobliže u tomu koju sam dobio za večeras, a to je Marija naša utjeha i utočište. To Marija nikada ne bi mogla biti da nije iskusila sve patnje počevši od nerazumijevanja samoga naviještenja pa sve do križa.

Obredno obrezanje, bijeg u Egipat, gubljenje Isusa u jeruzalemskom hramu samo su jedan uvod u Kalvariju na kojoj je njen sim raspet između dvojice razbojnika. Na glavi kruna od trnja, oči ne mogu više ni suziti, ruke i noge probodene, cijelo tijelo je jedna velika rana.

Marija je to sve gledala, nije pobjegla sa Kalvarije. Zamislimo tako gledati svoje dijete i u takvim okolnostima koliko dugo čekati njegovu smrt. Mala usporedba! Kada je Hagara pobjegla sa svojim sinom od Abrahama i našla se u pustinji bez vode i hrane za svoje dijete, nije mogla gledati njegovu smrt, već ga je ostavila da ne bude svjedokom njegovih muka.
Zatim, poznajući majke znamo da one nisu kadre slušati da pred njima netko govori o njihovoj djeci; ili će pobjeći sa mjesta događaja ili će odmah početi braniti svoje dijete. Blažena Djevica je bila prisiljena čuti sve one psovkem, pogrde, uvrede što su upućivane umirućem na križu: “Ako si Sin Božji … tvoji vojnici spavaju … sagradi Salamonov hram u tri dana … ako si kralj … ?”

Pod križem je osjećala jednaku bol i u srcu i u dlanovima i na glavi kao i njeno Dijete i tko ju može i tko ju je mogao razumjeti. Na uzvik “žedan sam” njegova majka mu zadnji put ne može dodati vode. Ne moći umirućem sinu natopiti vodom usne. Komentar suvišan.

“Bože moj zašto si me i ti napustio?” Na ove riječi je ostala uronjena u sebe i sa svojim Djetetom je znala da je otkupljenje blizu. Danas je zato i Sveta crka naziva Suotkupiteljicom.

Čak joj nije bilo dopušteno da bude uz mrtvo tijelo svoga Sina, jer je ubrzo, radi svetkovine, čim je umro i pokopan. Mač boli se ostvario i probada joj srce. Marija ostaje dostojanstvena kao i čitava ževota. David je cvilio i urlao u kraljevskoj palači nekoliko dana kada je čuo za smrt svoga sina Abšaloma, dok se ovdje brda tresu, hramska zavjesa se kida na dvoje, grobovi se otvaraju, Marija ostaje dostojanstvena i na na sedam žalosti dolazi i najteža, ali Ona ostaje na svome putu potpunoga povjerenja uza sve kušnje uza svoga Sina i Gospodina Boga.

Ova Blažena Djevica, ova Majka Božja koja je svjedok svega i na ovakav način je moja, tvoja, naša Majka koja nas razumije jer je sve proživjela, koja nas zove jer znade lijek našoj slabosti, koja nas voli jer ju je ljubav i neizmjerno povjerenje vodilo i u najtežim trenucima, zove nas da nam udijeli ono čega najviše i ima, a to je njezina neizmjerna ljubav.

Bogu hvala, svi smo mi ovo iskusili, Bogu hvala, tako se i u priliku ponašamo. Kao što u svakidašnjem životu znamo veoma često govoriti i s razlogom i bez razloga “majko moja” cijeneći našu majku koja nas je rodila kao najdraže stvorenje za koje ne postoje riječi i misli da je opišu i iskažu sve ono što srce osjeća tako i ovo prenosimo na našu Nebesku Majku. Ovdje moramo priznati da to činimo češće kada smo u kakvoj tjeskobi, nevolji ili neizvjesnosti, odnosno kada nam treba zaštita, uostalom, što nije tako malo i to moramo cijeniti. Ona je naša utjeha i naše utočište u svemu, pa zašto ne bi bila i u ovakvim trenucima. Naš poziv ide prema njoj – Majko moja, Gospe moja.

mala gospaNismo mi svećenici niti naredili niti predložili krunicu našemu vojniku oko vrata. Ljubav našega čovjeka prema Blaženoj Djevici i izgrađena vjera su to naložili kao normalno ponašanje i normalan čin koji proizlazi iz svagdanjega života i svagdanje vjere. Nemojmo sada uzimati onih nekoliko primjera zlouporabe sa krunicom oko vrata i sa zlim jezikom ili još gorim rukama. Hvala Bogu takvih je jedna neznatna cifra koji nam ne mogu pomutiti ove vrijednosti. Upitajmo naše ranjenike i one koji su se nalazili u većim poteškoćama za je za njih bila molitva Mariji i kakvo je ona utočište i koja utjeha, a uostalom svi mi to možemo zajedno odgovoriti i svaki dan naše povjerenje prema Njoj ojačavati. Ona nas nikada neće iznevjeriti. Molimo ju onako kako molimo našu majku. Zazovimo ju kako zazivamo našu majku. Jednako kako i dijete ili starac. Starac ili starica kada umiru jednako vapiju “majko moja” kao i dijete kada mu drugo oduzme igračku. Bolje pomoći i ne možemo naći od molitve i pomisli na majku.

Gospodin Isus nam je osigurao kada nas je učio moliti da će nam Otac dati sve što ga Sin zamoli. Sve što Majka Božja zamoli Sina Božjega dat će joj, dodali su sveci preporučujući molitvu našem utočištu i našoj utjehi BDM. Sve što djeca – mi kršćani zamolimo Majku našu nebesku dat će nam se, kaže nam naša kršćanska duša i naša vjera. Zato ju molimo, zato joj kucajmo na vrata ustrajno i pobožno, dostojanstveno i iskreno kako joj priliči. Ne bojmo se odgovor neće izostati kao ni toliko puta do sada. Ne nanosimo joj boli mimo svih boli, a to je naše životno ponašanje smrtnoga grijeha, teških psovki i svega onoga što nam zatvara, ne samo vrata, nego i put prama Njenom Sinu, odnosno prema Gospodinu Bogu i vječnom spasenju.

Ona je tu da nam pomogne, nama grešnicima, ali ne samo koji ćemo ju neprestano vrijeđati i grditi, a zazivati netom zatreba. Upitaj samo sebe, bi li ti drugome pomogao kada bi se prema tebi tako ponašao? Majka će oprostiti, ali je naše itekako pratiti da onu određenu mjeru ne prevršimo i ne prijeđemo svaku granicu. Majka će požnjeti ono polje pšenice za moju dušu, a ja se moram pitati je li to moglo drugačije i bolje sa moje strane. Onda bi njezin zagovor bio puno bolji. Moram biti iz dana u dan bolji suradnik svoje majke, a njena pomoć i njena ljubav na putu prema njenom Sinu neće izostati.

Kad je Alah stvarao svijet stvorio je more, zemlju i rijeke, planine i ravnice. Stvorio je u moru kitove, u rijekama krokodile, u planinama lava i tigra, a u pustinji devu i žirafu. Čovjeka još nije bilo. Kada je Alah zahvatio iz Nila posvećeni mulj i htio načiniti čovjeka u tom mulju je bio jedan rak koji je ugrizao Alaha za prst. Tri kaplje krvi su potekle i pomiješale se sa muljem. Od mulja je načinjen čovjek, a od krvi majčino srce. Arapska. (Od majčina srca je napravljeno Božje Tijelo i Božje Srce.)

fra Franjo Mabić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

23. travnja – Sveti Jure

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Jure (umro 303.) se slavi 23. travnja. Zaštitnik je vojnika, zaštitnik protiv kuge i gube, konja i sedlara.

Sveti Jure je jedan od najprepoznatljivijih svetaca. Njegova herojska slika sa svom bojnom opremom na konju kako probada aždaju, se nalazi veoma često u našem okružju. Zanimljivo je da je jednako nazočan i u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi i sredini kao i kod nas na zapadu. Zaštitnik je Portugala, Katalunije, Armenije, Madžarske i Engleske. Gruzija je uzela ime po njemu.

On je bio zaštitnik svih križara. Čudno je da su ga uzeli za svoga zaštitnika više od tisuću godina kasnije, što ne znači da ga i drugi nisu prije uzimali za svoga zaštitnika. To nam i svjedoči puno ranije brzo širenje pobožnosti o njemu. Kršćanska tradicija mu pripisuje da je javno u Nikodemiji istrgao Dioklecijanov dekret o zabrani Crkve i vjere u Krista.

Zatočen je, mučen i kažnjen odsjecanjem glave. Posebno su ga štovali i zazivali engleski vojnici za vrijeme II. svjetskoga rata. I dan danas on je znak hrabrosti konjanika i njihovo utočište.

Tako npr. kaže legenda kako su sv. Jurja, nakon što je osuđen, najprije privezali na kotač koji je u sebi imao čavle, koji bi mu pri svakom pokretu kidali dijelove tijela, a on je unatoč tome bio veseo i blagoslivljao Boga. Štoviše, sve su mu rane zacijelile, a takvo čudesno ozdravljenje mnoge je obratilo na kršćanstvo. Također, na kršćanstvo se obratio i jedan vrač, nakon što je sv. Jurju dao vrč zmijskog otrova, a ovaj ga je jednostavno prekrižio i popio, i pri tome mu se nije ništa dogodilo. Svetog Jurja su mučili na kotaču s noževima, bacili ga u kotao u kojemu je bilo rastopljeno olovo, konji su ga vukli po gradu i na druge načine su ga pokušavali ubiti, ali je on svaki puta čudesno ostao živ. Štoviše, mnogi koji su gledali takva mučenja, preobratili su se na kršćanstvo. Na kraju je ipak ubijen, odrubljena mu je glava, a tijelo raskomadano i bačeno u bunar. Prema još jednoj legendi, glavu su mu anđeli uzeli iz bunara i odnijeli.

S obzirom na tolike legende i njihovu raširenost, u narodnom vjerovanju sv. Juraj je postao zaštitnik za mnoga životna područja, a posebno mu se pripisivala zaštita od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Također, zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje.

Možemo zaključiti kako je spomendan sv. Jurja tradicijski bio vrlo bogat dan, te da je, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata, to ipak bio dan iskrenog zajedništva, molitve i razvijanja vjerskog i duhovnog života.

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Uskrsni ponedjeljak

Objavljeno

na

Objavio

Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret.

Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji.

Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.

To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.

Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi?

Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato.

Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade.

On je bio velik, kažu oni, prorok, silan’ na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila.

On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.

Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno.

Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno.

Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.

Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti. Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.

Sretan ti drugi dan Uskrsa!

 

MOLIMO: NEKA KRIST USKRSLI BUDE UZ NAŠU PROGONJENU KRŠĆANSKU BRAĆU

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari