Pratite nas

Religija i Vjera

Rođenje Blažene Djevice Marije – Mala Gospa

Objavljeno

na

Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući se slavi “mala Marija”, spomendan Marijinog rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijinog uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Mala-Gospa_blagdan-rodjena-MarijinaBlagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, izgrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovijedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). Sijeno do Male Gospe treba biti spremljeno, jer nema više pravog sunca i teško će ga biti sušiti. I pčele donose med do Male Gospe, a onda prestaju, znaju reći pčelari.

Mala Gospa je vremenski međaš i pokazatelj: ako je toga dana lijepo vrijeme, bit će cijeli mjeseca lijepo. Ljeto jenjava, vrijeme je jesenskih plodova.

[divide]

U Njemačkoj, na nekom groblju, ima jedan stari grob za koji ne zna čiji je, a na njemu nema nikakav natpis nego samo urezan jedan običan srp. O tom grobu postoji slijedeća priča:

Neka je majka udovica imala sina jedinca. Ovaj se raskalašio i okrenuo u svako zlo pa je na koncu postao i ubojica i, naravno, osuđen je na smrt. Netom je čula majka za osudu svoga sina pošla je obilaziti suce i moliti da joj sina ostave na životu. Plakala je gorko i molila gorljivo da je suci nisu mogli odbiti, a, zna se, ne mogu ni pravde povrijediti. Dali su joj jednu nemoguću zadaću. Naime ako od izlaska do zalaska sunca požanje čitavo polje pšenice, koja je tada bila sazrijala, ostaviti će joj sina na životu. Njezina majčinska ljubav je tada stupila na djelo. Žela je i žela. Nije jela niti pila. Ni glavu nije podizala da ne bi dragocjeno vrijeme gubila. Rukovet po rukovet je padala pred njom. Kada je sunce zadnju zraku na polje bacalo, ona je zadnju rukovet pšenice požela. Sin je bio spašen, a ona se od umora srušila mrtva na zemlju. Pokopali su je i kao znak majčine ljubavi i žrtve stavili su srp.

Ispričao sam ovaj primjerić na početku našega razmišljanja da nas uvede pobliže u tomu koju sam dobio za večeras, a to je Marija naša utjeha i utočište. To Marija nikada ne bi mogla biti da nije iskusila sve patnje počevši od nerazumijevanja samoga naviještenja pa sve do križa.

Obredno obrezanje, bijeg u Egipat, gubljenje Isusa u jeruzalemskom hramu samo su jedan uvod u Kalvariju na kojoj je njen sim raspet između dvojice razbojnika. Na glavi kruna od trnja, oči ne mogu više ni suziti, ruke i noge probodene, cijelo tijelo je jedna velika rana.

Marija je to sve gledala, nije pobjegla sa Kalvarije. Zamislimo tako gledati svoje dijete i u takvim okolnostima koliko dugo čekati njegovu smrt. Mala usporedba! Kada je Hagara pobjegla sa svojim sinom od Abrahama i našla se u pustinji bez vode i hrane za svoje dijete, nije mogla gledati njegovu smrt, već ga je ostavila da ne bude svjedokom njegovih muka.
Zatim, poznajući majke znamo da one nisu kadre slušati da pred njima netko govori o njihovoj djeci; ili će pobjeći sa mjesta događaja ili će odmah početi braniti svoje dijete. Blažena Djevica je bila prisiljena čuti sve one psovkem, pogrde, uvrede što su upućivane umirućem na križu: “Ako si Sin Božji … tvoji vojnici spavaju … sagradi Salamonov hram u tri dana … ako si kralj … ?”

Pod križem je osjećala jednaku bol i u srcu i u dlanovima i na glavi kao i njeno Dijete i tko ju može i tko ju je mogao razumjeti. Na uzvik “žedan sam” njegova majka mu zadnji put ne može dodati vode. Ne moći umirućem sinu natopiti vodom usne. Komentar suvišan.

“Bože moj zašto si me i ti napustio?” Na ove riječi je ostala uronjena u sebe i sa svojim Djetetom je znala da je otkupljenje blizu. Danas je zato i Sveta crka naziva Suotkupiteljicom.

Čak joj nije bilo dopušteno da bude uz mrtvo tijelo svoga Sina, jer je ubrzo, radi svetkovine, čim je umro i pokopan. Mač boli se ostvario i probada joj srce. Marija ostaje dostojanstvena kao i čitava ževota. David je cvilio i urlao u kraljevskoj palači nekoliko dana kada je čuo za smrt svoga sina Abšaloma, dok se ovdje brda tresu, hramska zavjesa se kida na dvoje, grobovi se otvaraju, Marija ostaje dostojanstvena i na na sedam žalosti dolazi i najteža, ali Ona ostaje na svome putu potpunoga povjerenja uza sve kušnje uza svoga Sina i Gospodina Boga.

Ova Blažena Djevica, ova Majka Božja koja je svjedok svega i na ovakav način je moja, tvoja, naša Majka koja nas razumije jer je sve proživjela, koja nas zove jer znade lijek našoj slabosti, koja nas voli jer ju je ljubav i neizmjerno povjerenje vodilo i u najtežim trenucima, zove nas da nam udijeli ono čega najviše i ima, a to je njezina neizmjerna ljubav.

Bogu hvala, svi smo mi ovo iskusili, Bogu hvala, tako se i u priliku ponašamo. Kao što u svakidašnjem životu znamo veoma često govoriti i s razlogom i bez razloga “majko moja” cijeneći našu majku koja nas je rodila kao najdraže stvorenje za koje ne postoje riječi i misli da je opišu i iskažu sve ono što srce osjeća tako i ovo prenosimo na našu Nebesku Majku. Ovdje moramo priznati da to činimo češće kada smo u kakvoj tjeskobi, nevolji ili neizvjesnosti, odnosno kada nam treba zaštita, uostalom, što nije tako malo i to moramo cijeniti. Ona je naša utjeha i naše utočište u svemu, pa zašto ne bi bila i u ovakvim trenucima. Naš poziv ide prema njoj – Majko moja, Gospe moja.

mala gospaNismo mi svećenici niti naredili niti predložili krunicu našemu vojniku oko vrata. Ljubav našega čovjeka prema Blaženoj Djevici i izgrađena vjera su to naložili kao normalno ponašanje i normalan čin koji proizlazi iz svagdanjega života i svagdanje vjere. Nemojmo sada uzimati onih nekoliko primjera zlouporabe sa krunicom oko vrata i sa zlim jezikom ili još gorim rukama. Hvala Bogu takvih je jedna neznatna cifra koji nam ne mogu pomutiti ove vrijednosti. Upitajmo naše ranjenike i one koji su se nalazili u većim poteškoćama za je za njih bila molitva Mariji i kakvo je ona utočište i koja utjeha, a uostalom svi mi to možemo zajedno odgovoriti i svaki dan naše povjerenje prema Njoj ojačavati. Ona nas nikada neće iznevjeriti. Molimo ju onako kako molimo našu majku. Zazovimo ju kako zazivamo našu majku. Jednako kako i dijete ili starac. Starac ili starica kada umiru jednako vapiju “majko moja” kao i dijete kada mu drugo oduzme igračku. Bolje pomoći i ne možemo naći od molitve i pomisli na majku.

Gospodin Isus nam je osigurao kada nas je učio moliti da će nam Otac dati sve što ga Sin zamoli. Sve što Majka Božja zamoli Sina Božjega dat će joj, dodali su sveci preporučujući molitvu našem utočištu i našoj utjehi BDM. Sve što djeca – mi kršćani zamolimo Majku našu nebesku dat će nam se, kaže nam naša kršćanska duša i naša vjera. Zato ju molimo, zato joj kucajmo na vrata ustrajno i pobožno, dostojanstveno i iskreno kako joj priliči. Ne bojmo se odgovor neće izostati kao ni toliko puta do sada. Ne nanosimo joj boli mimo svih boli, a to je naše životno ponašanje smrtnoga grijeha, teških psovki i svega onoga što nam zatvara, ne samo vrata, nego i put prama Njenom Sinu, odnosno prema Gospodinu Bogu i vječnom spasenju.

Ona je tu da nam pomogne, nama grešnicima, ali ne samo koji ćemo ju neprestano vrijeđati i grditi, a zazivati netom zatreba. Upitaj samo sebe, bi li ti drugome pomogao kada bi se prema tebi tako ponašao? Majka će oprostiti, ali je naše itekako pratiti da onu određenu mjeru ne prevršimo i ne prijeđemo svaku granicu. Majka će požnjeti ono polje pšenice za moju dušu, a ja se moram pitati je li to moglo drugačije i bolje sa moje strane. Onda bi njezin zagovor bio puno bolji. Moram biti iz dana u dan bolji suradnik svoje majke, a njena pomoć i njena ljubav na putu prema njenom Sinu neće izostati.

Kad je Alah stvarao svijet stvorio je more, zemlju i rijeke, planine i ravnice. Stvorio je u moru kitove, u rijekama krokodile, u planinama lava i tigra, a u pustinji devu i žirafu. Čovjeka još nije bilo. Kada je Alah zahvatio iz Nila posvećeni mulj i htio načiniti čovjeka u tom mulju je bio jedan rak koji je ugrizao Alaha za prst. Tri kaplje krvi su potekle i pomiješale se sa muljem. Od mulja je načinjen čovjek, a od krvi majčino srce. Arapska. (Od majčina srca je napravljeno Božje Tijelo i Božje Srce.)

fra Franjo Mabić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Danas slavimo spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom

Objavljeno

na

Objavio

Neke biskupije, slave danas spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom. On je biblijski utemeljen jer sv. Matej piše: “S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom” (Mt 1,18). Sv. Luka opisujući navještenje Isusova rođenja, izričito kaže: “Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad, imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip” (Lk 1,26-27).

Kod starih Židova zarukama je bio sklopljen brak sa svim pravnim učincima. Po njima je Marija postala prava Josipova žena, samo što je prema običaju ostala kod roditelja još punu godinu dana. U to vrijeme došao je k njoj i anđeo Gabriel da joj navijesti Isusovo rođenje.

Zaruke su se kod Židova obavljale veoma svečano predavanjem nekog zlatnog predmeta i to pred dvama svjedocima. Zato su i bile punovrijedne kao samo sklapanje braka. Evanđelja nam ne govore ništa kako je izgledala svečanost Marijinih zaruka s Josipom. Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani. Mi možemo u duhu vjere pretpostaviti da je ta svečanost bila jednostavna, dostojanstvena, a nadasve pobožna, jer su se zaručivale dvije najsvetije ljudske osobe: buduća Bogorodica i sv. Josip, koga Sveto pismo naziva “pravedan” (Mt 1,19); u tom su izrazu bile sadržane sve starozavjetne vrline.

Bog je htio da ljudska kolijevka njegova Sina bude okružena najčistijim i najsvetijim osobama i zato je te osobe obdario milostima više nego sve ostale smrtnike. Ono malo što nam Biblija o njima govori ipak je tako sadržajno da nas neprestano može hraniti najuzvišenijim mislima.

Danas, kad je upravo brak uslijed velike pokvarenosti u tolikoj opasnosti, dobro je da kršćanski zaručnici i ženidbeni drugovi imaju neprestano pred očima nenadmašivi zaručnički i bračni par Josipa i Mariju. Od njih neka uče kako se obiteljsko gnijezdo čuva u čistoći i ljudskom dostojanstvu, kako prava ljubav ne poznaje strasti ni sebičnosti već međusobno poštivanje i upotpunjavanje.

Danas, kad se gaze tolike vrednote, vrijeme je da se naročito ugledamo u one koji su bili ljudi kao i mi, a ipak ostvarili zaruke i brak kako se samo poželjeti može. To su bili Josip i Marija, pa zato je posve opravdano da slavimo i uspomenu na njihove svete zaruke jer one su nadahnuće i za brak i za djevičanstvo.

Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Kako se nalazimo u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kad se naše molitve naročitim žarom dižu prema nebu za ostvarenje Isusove želje izražene na posljednjoj večeri: “Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao mi!” (Iv 17,11) – spomenimo u jednom primjeru i moć zagovora one koju je Gospodin postavio da bude majka svih kršćana!

Bilo je to 12. veljače godine Gospodnje 1700. kad se jedan francuski trgovački brod, bogato natovaren dragocjenim teretom, vraćao iz Lisabona u svoju matičnu luku Le Havre.

Došavši do rta Finistere naišao je na strašnu oluju, u onim predjelima veoma čestu pojavu. Već je počeo svitati dan, ali je bura bjesnila nesmiljenom snagom prijeteći uništenjem. Brod je izgubio sve svoje potrebne predmete, jedra, konope, kormilo, kompas, pa ni posadi ni putnicima nije davao više nikakva utočišta ni sigurnosti. Beznadan položaj, neizbježna smrt! Svaka sekunda kao da je naviještala skoro potapljanje. U tom, doista, očajnom položaju jedan je normandijski mornar predložio: “Zavjetujmo se našoj Gospi od Oslobođenja!”

To je bila jedina riječ utjehe i ohrabrenja pa mnogi padoše na koljena da se pomole i preporuče zagovoru one koju mornari nazivaju “zvijezdom mora”. Svi se osim kapetana i njegova dva brata zavjetovaše da će, ako se spase, poći u Gospino svetište da joj se od srca zahvale.

Zašto su ona trojica odbila položiti zavjet? Nisu bili nikakvi nevjernici, već su u srcu bili duboko pobožni. Oni su bili kalvini, a kao takvi odbacivali su zavjet Presvetoj Djevici kao nešto što sliči idolopoklonstvu. Kako su bili slabo poučeni o mjestu Bl. Djevice u planu spasenja, o njezinu bogomajčinstvu, zbog kojeg je postala i moćnom zagovornicom svih kršćana, nisu se usudili priključiti zajedničkom zavjetu i zaprositi njezinu pomoć.

Presveta Djevica kao dobra Majka znala je da je njihovo držanje u dobroj vjeri, bez njihove osobne krivnje, pa im je svojim zagovorom kod Sina htjela priteći u pomoć te izmoliti svjetlo kojim će više ući u kršćanske tajne. Kapetan je bio prvi dionik njezina zagovora jer je u onom beznadnom položaju izjavio: “Ako nas sveta Djevica može čuti i uslišati, onda ću je i ja zazvati.” Rekavši to pao je na koljena i počeo se križati i moliti kao i drugi. Za njim se poveo i njegov mladi brat.

U taj čas počeše se vjetrovi ukrštavati i jedni druge polako smirivati. Srca se sviju ispuniše nadom i počeše življe kucati. Most broda, koji su valovi već davno pokrili, poče se polako podizati iz vode. More se sve više stišavalo, a smrtno ranjeni brod uplovi u luku. Kapetanov brat, videći očito čudo, zavapi: “O naša Gospo od oslobođenja, sveta Majko Božja, uzvišena Kraljice svijeta, ja sam tvoj zauvijek!”
Drugi kapetanov brat nije se ipak u svom držanju još promijenio. Kad mu je kapetan spočitnuo njegovu otvrdnulost, on je odgovorio: “U svemu tome još mogu vidjeti Božju dobrotu koja nam ide u pomoć, ali ne vidim razloga za promjenu vjere svojih otaca.” Na to mu jedan od putnika dobaci: “Pa to su vaša braća koja prijeđoše na katolicizam, a što je to drugo nego prihvatiti vjeru vaših davnih otaca?” A onda će kapetan: “Nesretni sine, vidiš li u čemu je stvar?!” Na to mu pokaza jedini jarbol što je još stajao uspravno. Na njemu svi prisutni kao da opaziše blagi lik Djevice s djetetom u ruci koja moli za njihov spas. Dogodilo se i ono najveće čudo. I drugi kapetanov brat doživi promjenu u duši te pade na koljena kao i svi drugi.

Prva briga trojice kalvina nakon sretnog iskrcavanja u luci bila je da izvrše zavjet sa svima ostalima. Oni su ga izvršili u potpunosti jer su prihvatili i katoličku vjeru s njezinim naučavanjem o Presvetoj Djevici.

U sredini onih koji su nakon silaska Duha Svetoga povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga bila je Blažena Gospa. Tijekom povijesti uslijed ljudskih slabosti, ograničenosti i grijeha došlo je do teških raskola između Kristovih sljedbenika. Danas nije vrijeme da ispitujemo tko je za to više kriv i odgovoran. Više je vrijeme da poput prve Crkve “budemo jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom” (Dj 1,14). Plodovi takve molitve, sigurno, neće izostati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Stvaranje radnih mjesta jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su svoje XXI. redovito godišnje zajedničko zasjedanje, 21. siječnja 2019. u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.

Zasjedanju su predsjedali predsjednici dviju biskupskih konferencija zadarski nadbiskup Želimir Puljić i vrhbosanski nadbiskup i metropolita kardinal Vinko Puljić.

U uvodnom dijelu zasjedanja sudjelovao je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giuseppe Pinto koji je u svom obraćanju istaknuo važnost zajedničkog zasjedanja i duh kolegijalnosti koji je duša suradnje među biskupima na različitim razinama.

Pozdravljajući nazočne predsjednik HBK nadbiskup Puljić podsjetio je da su dvije konferencije povezane, ne samo poslovima pastoralne i poslovne naravi, već nadasve pastirske, ljudske i duhovne.

Dodao je da biskupi, kao članovi krovnih crkvenih institucija istoga naroda, imaju zajedničku odgovornost i potrebu redovito se godišnje sastajati i bratski raspravljati o zajedničkim temama i poslovima.

Kardinal Puljić u pozdravnoj riječi zahvalio je biskupima iz Hrvatske na blizini, solidarnosti i zanimanju za Crkvu i hrvatski narod u BiH.

Istaknuo je da su zajednička zasjedanja vjerničkom narodu u BiH, koji u ovom trenutku proživljava brojne teške izazove, snažan znak nade, zajedništva i potpore.

Nakon što su se osvrnuli na djelovanje Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, biskupi su dali potrebne smjernice za budući rad zajedničke Komisije za spomenuti Zavod.

Biskupima je predstavljeno godišnje izvješće o radu Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu i Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Predsjednik spomenutog Vijeća vrhbosanski pomoćni biskup Pero Sudar zahvalio je uime svih hrvatskih svećenika i pastoralnih djelatnika i djelatnica u župama, misijama i zajednicama u inozemstvu te posebno u ime iseljenika, svim biskupima i redovničkim poglavarima i poglavaricama za podršku i potporu koju pružaju radu hrvatske inozemne pastve.

Biskupi su razmotrili pojedina konkretna pitanja u svezi s djelovanjem u hrvatskoj inozemnoj pastvi te se osvrnuli na ovogodišnju komemoraciju u Bleiburgu.

Svjesni činjenice o nastavku iseljavanja Hrvata katolika iz Hrvatske i BiH, biskupi potiču sve njih da njeguju povezanost s hrvatskim katoličkim misijama i župama kamo su došli te da, ujedno, održe povezanost sa svojim rodnim krajem i župama iz kojih su otišli.

Na poseban način zahvaljuju svim djelatnicima u hrvatskoj inozemnoj pastvi za njihov ne mali trud i pastoralnu brigu za one koji su, iz raznih razloga, odselili u inozemstvo.

Pošto su saslušali iscrpno izvješće o radu Ravnateljstva, biskupi su odlučili povjeriti novi petogodišnji mandat dosadašnjem ravnatelju vlč. Tomislavu Markiću.

Na zasjedanju su biskupi informirani i o akciji pod nazivom Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH o čemu su ih izvijestili predsjednici Hrvatskoga Caritasa i Caritasa BiH.

Spomenuta je i inicijativa „Nedjelja solidarnosti“ koju je pokrenula BK BiH s ciljem pomoći župama s malim brojem vjernika. Ponovno je istaknuta želja da svi članovi Crkve u Hrvata njeguju zajedništvo i povezanost što bi na osobit način trebalo biti prepoznatljivo u konkretnim akcijama pomoći potrebitima.

Tema zasjedanja bilo je i djelovanje Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Konstatirano je da je posljednjih godina veći broj biskupija i redovničkih zajednica Crkve u Hrvata poslao u Rim na tečaj za postulatore svećenike, redovnike ili redovnice kako bi mogli voditi postupke za proglašenje blaženima i svetima onih koji su, između velikog broja nevinih žrtava u ratovima i poraćima u 20. stoljeću, podnijeli mučeništvo ustrajni u svojoj vjeri.

Svjesni brojnih inicijativa za obilježavanje komemoracija raznih stradanja, biskupi potiču da se poštuje crkveni ustroj, a to znači da treba uvažiti mjerodavnost mjesnoga župnika i dijecezanskog biskupa.

Biskupi iz BiH upoznali su članove HBK s pojedinim aktualnostima iz crkvenog i društvenog života u BiH.

U tom duhu bilo je riječi o nekim važnim društvenim pitanjima, o demografskom stanju katolika u BiH te o uzajamnoj unutarcrkvenoj solidarnosti.

Posebno je istaknuta potreba da darovana sredstva iz Republike Hrvatske budu najviše ulagana u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer je to jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH.

Biskupi također smatraju važnim dati potporu onima koji pokreću inicijative na planu povratka u krajeve iz kojih su izbjegli ili su iz njih prognani.

Posebno su zahvalili svim biskupijskim zajednicama u Republici Hrvatskoj na čelu s njihovim biskupima za brojne molitve i znakove solidarnosti.

Biskupi HBK izrazili su potporu svojoj subraći u njihovim pravednim nastojanjima oko opstanka Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH.

(Misija / IKA)

 

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari