Pratite nas

Religija i Vjera

Rođenje Blažene Djevice Marije – Mala Gospa

Objavljeno

na

Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući se slavi “mala Marija”, spomendan Marijinog rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijinog uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Mala-Gospa_blagdan-rodjena-MarijinaBlagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, izgrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovijedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). Sijeno do Male Gospe treba biti spremljeno, jer nema više pravog sunca i teško će ga biti sušiti. I pčele donose med do Male Gospe, a onda prestaju, znaju reći pčelari.

Mala Gospa je vremenski međaš i pokazatelj: ako je toga dana lijepo vrijeme, bit će cijeli mjeseca lijepo. Ljeto jenjava, vrijeme je jesenskih plodova.

[divide]

U Njemačkoj, na nekom groblju, ima jedan stari grob za koji ne zna čiji je, a na njemu nema nikakav natpis nego samo urezan jedan običan srp. O tom grobu postoji slijedeća priča:

Neka je majka udovica imala sina jedinca. Ovaj se raskalašio i okrenuo u svako zlo pa je na koncu postao i ubojica i, naravno, osuđen je na smrt. Netom je čula majka za osudu svoga sina pošla je obilaziti suce i moliti da joj sina ostave na životu. Plakala je gorko i molila gorljivo da je suci nisu mogli odbiti, a, zna se, ne mogu ni pravde povrijediti. Dali su joj jednu nemoguću zadaću. Naime ako od izlaska do zalaska sunca požanje čitavo polje pšenice, koja je tada bila sazrijala, ostaviti će joj sina na životu. Njezina majčinska ljubav je tada stupila na djelo. Žela je i žela. Nije jela niti pila. Ni glavu nije podizala da ne bi dragocjeno vrijeme gubila. Rukovet po rukovet je padala pred njom. Kada je sunce zadnju zraku na polje bacalo, ona je zadnju rukovet pšenice požela. Sin je bio spašen, a ona se od umora srušila mrtva na zemlju. Pokopali su je i kao znak majčine ljubavi i žrtve stavili su srp.

Ispričao sam ovaj primjerić na početku našega razmišljanja da nas uvede pobliže u tomu koju sam dobio za večeras, a to je Marija naša utjeha i utočište. To Marija nikada ne bi mogla biti da nije iskusila sve patnje počevši od nerazumijevanja samoga naviještenja pa sve do križa.

Obredno obrezanje, bijeg u Egipat, gubljenje Isusa u jeruzalemskom hramu samo su jedan uvod u Kalvariju na kojoj je njen sim raspet između dvojice razbojnika. Na glavi kruna od trnja, oči ne mogu više ni suziti, ruke i noge probodene, cijelo tijelo je jedna velika rana.

Marija je to sve gledala, nije pobjegla sa Kalvarije. Zamislimo tako gledati svoje dijete i u takvim okolnostima koliko dugo čekati njegovu smrt. Mala usporedba! Kada je Hagara pobjegla sa svojim sinom od Abrahama i našla se u pustinji bez vode i hrane za svoje dijete, nije mogla gledati njegovu smrt, već ga je ostavila da ne bude svjedokom njegovih muka.
Zatim, poznajući majke znamo da one nisu kadre slušati da pred njima netko govori o njihovoj djeci; ili će pobjeći sa mjesta događaja ili će odmah početi braniti svoje dijete. Blažena Djevica je bila prisiljena čuti sve one psovkem, pogrde, uvrede što su upućivane umirućem na križu: “Ako si Sin Božji … tvoji vojnici spavaju … sagradi Salamonov hram u tri dana … ako si kralj … ?”

Pod križem je osjećala jednaku bol i u srcu i u dlanovima i na glavi kao i njeno Dijete i tko ju može i tko ju je mogao razumjeti. Na uzvik “žedan sam” njegova majka mu zadnji put ne može dodati vode. Ne moći umirućem sinu natopiti vodom usne. Komentar suvišan.

“Bože moj zašto si me i ti napustio?” Na ove riječi je ostala uronjena u sebe i sa svojim Djetetom je znala da je otkupljenje blizu. Danas je zato i Sveta crka naziva Suotkupiteljicom.

Čak joj nije bilo dopušteno da bude uz mrtvo tijelo svoga Sina, jer je ubrzo, radi svetkovine, čim je umro i pokopan. Mač boli se ostvario i probada joj srce. Marija ostaje dostojanstvena kao i čitava ževota. David je cvilio i urlao u kraljevskoj palači nekoliko dana kada je čuo za smrt svoga sina Abšaloma, dok se ovdje brda tresu, hramska zavjesa se kida na dvoje, grobovi se otvaraju, Marija ostaje dostojanstvena i na na sedam žalosti dolazi i najteža, ali Ona ostaje na svome putu potpunoga povjerenja uza sve kušnje uza svoga Sina i Gospodina Boga.

Ova Blažena Djevica, ova Majka Božja koja je svjedok svega i na ovakav način je moja, tvoja, naša Majka koja nas razumije jer je sve proživjela, koja nas zove jer znade lijek našoj slabosti, koja nas voli jer ju je ljubav i neizmjerno povjerenje vodilo i u najtežim trenucima, zove nas da nam udijeli ono čega najviše i ima, a to je njezina neizmjerna ljubav.

Bogu hvala, svi smo mi ovo iskusili, Bogu hvala, tako se i u priliku ponašamo. Kao što u svakidašnjem životu znamo veoma često govoriti i s razlogom i bez razloga “majko moja” cijeneći našu majku koja nas je rodila kao najdraže stvorenje za koje ne postoje riječi i misli da je opišu i iskažu sve ono što srce osjeća tako i ovo prenosimo na našu Nebesku Majku. Ovdje moramo priznati da to činimo češće kada smo u kakvoj tjeskobi, nevolji ili neizvjesnosti, odnosno kada nam treba zaštita, uostalom, što nije tako malo i to moramo cijeniti. Ona je naša utjeha i naše utočište u svemu, pa zašto ne bi bila i u ovakvim trenucima. Naš poziv ide prema njoj – Majko moja, Gospe moja.

mala gospaNismo mi svećenici niti naredili niti predložili krunicu našemu vojniku oko vrata. Ljubav našega čovjeka prema Blaženoj Djevici i izgrađena vjera su to naložili kao normalno ponašanje i normalan čin koji proizlazi iz svagdanjega života i svagdanje vjere. Nemojmo sada uzimati onih nekoliko primjera zlouporabe sa krunicom oko vrata i sa zlim jezikom ili još gorim rukama. Hvala Bogu takvih je jedna neznatna cifra koji nam ne mogu pomutiti ove vrijednosti. Upitajmo naše ranjenike i one koji su se nalazili u većim poteškoćama za je za njih bila molitva Mariji i kakvo je ona utočište i koja utjeha, a uostalom svi mi to možemo zajedno odgovoriti i svaki dan naše povjerenje prema Njoj ojačavati. Ona nas nikada neće iznevjeriti. Molimo ju onako kako molimo našu majku. Zazovimo ju kako zazivamo našu majku. Jednako kako i dijete ili starac. Starac ili starica kada umiru jednako vapiju “majko moja” kao i dijete kada mu drugo oduzme igračku. Bolje pomoći i ne možemo naći od molitve i pomisli na majku.

Gospodin Isus nam je osigurao kada nas je učio moliti da će nam Otac dati sve što ga Sin zamoli. Sve što Majka Božja zamoli Sina Božjega dat će joj, dodali su sveci preporučujući molitvu našem utočištu i našoj utjehi BDM. Sve što djeca – mi kršćani zamolimo Majku našu nebesku dat će nam se, kaže nam naša kršćanska duša i naša vjera. Zato ju molimo, zato joj kucajmo na vrata ustrajno i pobožno, dostojanstveno i iskreno kako joj priliči. Ne bojmo se odgovor neće izostati kao ni toliko puta do sada. Ne nanosimo joj boli mimo svih boli, a to je naše životno ponašanje smrtnoga grijeha, teških psovki i svega onoga što nam zatvara, ne samo vrata, nego i put prama Njenom Sinu, odnosno prema Gospodinu Bogu i vječnom spasenju.

Ona je tu da nam pomogne, nama grešnicima, ali ne samo koji ćemo ju neprestano vrijeđati i grditi, a zazivati netom zatreba. Upitaj samo sebe, bi li ti drugome pomogao kada bi se prema tebi tako ponašao? Majka će oprostiti, ali je naše itekako pratiti da onu određenu mjeru ne prevršimo i ne prijeđemo svaku granicu. Majka će požnjeti ono polje pšenice za moju dušu, a ja se moram pitati je li to moglo drugačije i bolje sa moje strane. Onda bi njezin zagovor bio puno bolji. Moram biti iz dana u dan bolji suradnik svoje majke, a njena pomoć i njena ljubav na putu prema njenom Sinu neće izostati.

Kad je Alah stvarao svijet stvorio je more, zemlju i rijeke, planine i ravnice. Stvorio je u moru kitove, u rijekama krokodile, u planinama lava i tigra, a u pustinji devu i žirafu. Čovjeka još nije bilo. Kada je Alah zahvatio iz Nila posvećeni mulj i htio načiniti čovjeka u tom mulju je bio jedan rak koji je ugrizao Alaha za prst. Tri kaplje krvi su potekle i pomiješale se sa muljem. Od mulja je načinjen čovjek, a od krvi majčino srce. Arapska. (Od majčina srca je napravljeno Božje Tijelo i Božje Srce.)

fra Franjo Mabić

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Mons. Jure Bogdan: Pravi odgovor na zlo nije mržnja nego ljudska blizina i ljubav

Objavljeno

na

Objavio

foto: Hina

Vojni ordinarij mons. Jure Bogdan je u subotu u propovijedi u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji, na 26. obljetnicu masakra koje su u tom mjestu počinile JNA i paravojne srpske postrojbe, naglasio kako su pravi odgovor na zlo uvijek samo ljudska blizina, ljubav i pažnja, a ne osveta i mržnja jer mržnja donosi mrak iz kojeg se nikad ne vidi cjelovita istina.

“Ovdje kao i u svim sličnim situacijama razbojstava i ubojstava, vrijede kršćanska načela i valja ih poštovati. Ne može se mržnjom pobijediti mržnja. Ne može se osvetom pobijediti zlo. Ako na zlo pokušavamo odgovoriti zlom, onaj koji nam je nanio zlo uspio je. I nas je uveo u labirinte mržnje i sunovratio u ponore zla. Doveo nas je na svoju neljudsku razinu,” rekao je mons. Bogdan na misi za sve stradale u Domovinskom ratu.

kod spomen-obilježja masovne grobnice „Ruža za poginule branitelje i civile“, u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije.

“Osveta je nemoć izazvana zlom. Promašen je pokušaj onih koji duboke rane poznate i manje poznate iskorištavaju za vlastite interese, bez poštovanja i samilosti prema poginulima. Poigravati se dostojanstvom poginulih žrtava i s patnjom živih, veliko je zlo,” rekao je i dodao da je potrebno što prije zaklopiti ove ružne stranice i okrenuti se budućnosti.

Kolonom sjećanja “Korak po korak”, u kojoj je bilo više od 15.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, u subotu je u Škabrnji obilježen Dan sjećanja na žrtve masakra koji su u Škabrnjki počinili pobunjenici i JNA. Škabrnja je imala 86 žrtava.

Kod spomen obilježja vijence su položili državno izaslanstvo u kojemu su bili potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić, ministar turizma Gari Cappelli i ministar prometa, pomorstva i infrastrukture Oleg Butković, te izaslanstva Zadarske županije i brojnih braniteljskih i civilnih udruga.

Dan sjećanja na žrtve u Škabrnji završio je komemorativnim skupom na Trgu Franje Tuđmana i polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispod središnjeg križa na Groblju sv. Luke. (Hina)

Brkić i Krstičević iz Škabrnje: Dok je svijeta i vijeka, moramo ustrajati na progonu velikosrpskih zločinaca!

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Riječ domoljublje pokušava se izbaciti iz rječnika ljubavi i uvrstiti među psovke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: zg-nadbiskupija

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u četvrtak 16. studenog u zagrebačkoj katedrali misu zahvalnicu u povodu pete obljetnice oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Biskup Šaško u uvodu euharistijskog slavlja istaknuo je kako je puno  dana koje je važno njegovati u hrvatskome spomenaru, ali su među njima posebno dragocjeni oni koji nose spomen hrvatske radosti.

Takav je dan, nastavio je, i onaj petak koji smo živjeli prije pet godina, s jasnim osjećajem da se jedna presuda zemaljskoga suda ne tiče samo dvojice hrvatskih generala, nego cijeloga naroda, države i, što je najvažnije istine – rekao je Biskup.

Uvodeći u svoju homiliju Biskup se prisjetio večeri uoči donošenja oslobađajuće presude hrvatskim generalima, kada je u svetoj misi naviješteno isto Evanđelje kao i danas, ista Isusova riječ: Kraljevstvo je Božje među vama.

Svaki put u ozračju govora o hrvatskim braniteljima osjetim isto – prisutnost Kraljevstva koje postoji, živi, djeluje u srcima ljudi koji su spremni sebe darivati. I kada se ta nutarnja snaga očituje izvanjski, donosi čudesne plodove koje nitko ne može previdjeti niti ih tko može osporiti – rekao je biskup Šaško.

Istaknuo je kako u vremenima velikih progonstava i kušnja, neobranjeni, siromašni i zlostavljani lako dobiju dojam da je Bog daleko, da je napustio nadzor nad tijekom povijesti.

U takvim trenutcima prividne Božje odsutnosti, proroci posežu za apokaliptičkim načinom govora, apokaliptičkim, što znači razotkrivajućim, jer nastoje tu bezizlaznost osvijetliti svjetlom vjere, razotkriti stvarnost onoga što prekriva privid, da bi pomogli ljudima nastaviti hod – kazao je biskup.

U homoliji je upozorio na lažne proroke koji ljudima govore o površnim rješenjima, pokazuju ciljeve koji kratkotrajno bljesnu, ali nemaju vrijednosti, nude zamjenu za Boga i njegovo kraljevstvo, što otvara rane novih razočaranja.

Ako je uistinu Kraljevstvo Božje među nama onda se s pravom valja pitati jesmo li ga našli u svome životu, u životu bližnjih, svoga naroda? U ozračju branitelja možemo pronaći u izobilju. Čitajući i listajući knjige koje su sačuvale spomen na obranu Hrvatske od srpskih zlostavljača, pa tako i monografiju o Specijalnoj policiji; gledajući fotografije i lica, bio sam potaknut moliti.

Takve se knjige mogu listati kao i druge, može ih se pokušati čitati, ali iznad toga pokušaja živi svijest da te knjige nemaju korica, da je listova puno više i da ih prolaznost ne može uvezati. I zagledan u lica živih i pokojnih, uz molitvene zazive – hvala ti Gospodine za njih – zagledan u prizore: bolne, šaljive, nježne i potresne, javlja se pitanje: Što ih povezuje i odakle im snaga? – naglasio je Biskup.

Govoreći o značenju riječi specijalan, podsjetio je Biskup da specijalnim danas zovemo sve ono što je zbog nečega posebno.

Pripadnici specijalnih postrojba nosili su upravo taj poziv: biti početak, prepoznatljiv i nošen ljubavlju. Često puta neprimjetni, ali itekako prisutni. Poput klice iz koje su se širile grane oduševljenja i poleta, poput kvasca koji je dao da bude dovoljno hrane za sve – rekao je.

Kazao je kako naš kršćanski spomen nije prikovanost uz prošlost, već je on uvijek izvor novoga, baš kao i euharistija u kojoj se spominjemo i obnavljamo Kristovom prisutnošću te postajemo dionicima Božjega vremena, Božje sadašnjosti.

Važno je i da spomenici u Hrvatskoj budu odrazi istine, odrazi s lica mladića i djevojaka, čije živote ne smijemo samo prelistati; odrazi trpljenja koji daju odgovore zašto se i danas vrijedi žrtvovati za domovinu, u vremenu kada se riječ domoljublje pokušava izbaciti iz rječnika ljubavi i uvrstiti među psovke. Lijepo je da smo nakon pet godina ponovno došli baš ovamo pronaći toplinu hrvatske radosti. Njeni će ju neprijatelji svakako gušiti, osporavati njenu snagu, prikazivati ju kao dvojbenu i nepotrebnu. Bez nje postajemo umorni, ranjivi, otuđeni. No, kraljevstvo je Božje među nama. To je istinski razlog radosti, sigurnosti i nesebičnosti. Tu je i snaga budućnosti naše domovine – zaključio je biskup Šaško u svojoj homiliji.

U koncelebraciji euharistijskog slavlja bila su četrnaestorica svećenika. Slavlju su prisustvovali i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, umirovljeni generali Hrvatske vojske Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Damir Krstičević, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske Mirko Šundov, pripadnici Specijalne policije te hrvatski branitelji.

Nakon euharistijskog slavlja, u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta upriličeno je predstavljanje monografije ”Specijalna policija u Domovinskom ratu”

Vukovarci i Hrvatska se u studenom prisjećaju najtužnijeg dana i strahota velikosprske agresije

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari