Pratite nas

Reagiranja

Roditelji, odgajajte svoju djecu umjesto što napadate nastavnike!

Objavljeno

na

“Učenik prvog razreda srednje škole ‘Korčula’ I. B. (15) iznenada se dignuo iz klupe. Odnekud je izvukao kuhinjski nož i krenuo prema profesorici engleskog jezika Sunčani Letini, a potom pred cijelim razredom šokiranih učenika prijetio da će sebi prerezati vene.” (https://www.24sata.hr/news/drama-na-korculi-ucenik-nozem-napao-profesoricu-46934)

“Učenik Elektrostrojarske škole Varaždin 1. listopada fizički je napao nastavnika tijekom nastave, izvijestili su iz Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama. Zbog toga što su takve scene postale česte u Hrvatskoj sindikat poziva na prosvjed.” (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ucenik-u-varazdinu-fizicki-napao-profesora-sindikat-na-prosvjed-pozvao-i-ministricu-divjak-20181003)

” – Nasilje nad nastavnicima u srednjim školama postalo je gotovo uobičajena vijest, koja se doduše objavi, ali nema adekvatne reakcije, kako Ministarstva, tako ni medija –  upozorava predsjednik Nezavisnog sindikata Branimir Mihalinec. Dodaje kako nasilnici ne snose nikakve ozbiljne sankcije, a žrtve nasilja već idući dan ostaju zaboravljene. U varaždinskom je slučaju škola reagirala promptno i isključila učenika, te obavijestila mjerodavne službe.”

(http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Profesori-pozvani-na-bojkot-nastave-zbog-nasilnickih-ispada-ucenika)

“U starijim razredima u jednoj školskoj godini dogode se prosječno tri slučaja da neki od učitelja dobije pljusku, nogom u stražnjicu ili šaku u glavu od učenika, bude ispljuvan s leđa od ‘nepoznatog počinitelja’..
Češći su slučajevi da učenici gađaju učitelja različitim predmetima, vrijeđaju ga, nazivaju pogrdnim imenima, ili na drugi način otvoreno pokazuju nepoštovanje i neposluh. Najmlađi učenik u našoj školi koji je tupim predmetom izudarao učiteljicu ima sedam godina.”

(https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/122879/nastavnici-pomozite-nam-ucenici-nas-tuku-i-napadaju-nozevima)

“Napadi na nastavnike u 2005.

siječanj 2005. Prijetnje smrću
učiteljici engleskog jezika Renati Kraljić u OŠ Rugvica učenici prijetili smrću i uništili joj automobil

 

veljača 2005. Otac na profesora
otac učenice Medicinske škole u Rijeci zbog jedinice iz latinskog na školskom hodniku napao profesora latinskog Ivu Zuraka

rujan 2005. Ozlijedio profesora
nasilni mladić zbog djevojke u Strukovnom umjetničkom učilištu u Zaboku razbio ulazna vrata i ozlijedio prof. Marijana Hrastinskog

listopad 2005. Istukao je u razredu
učiteljicu Nedu Mandić u Kaštel Sućurcu bivši učenik istukao u razredu pred učenicima

listopad 2005. Mjenjačem po glavi
učenik 1. razreda Škole za cestovni promet u Zagrebu na satu kamionskim mjenjačem po glavi izudarao profesoricu Mirjanu Vidanović

studeni 2005. Prijetnje smrću
u OŠ Hinka Juhna u Podgoraču učitelja hrvatskog jezika Stanka Potnara istukao otac učenika 8. razreda

prosinac 2005. Nožem na profesora
Zdravka Pervana, profesora hrvatskog jezika u Srednjoj školi Fra Andrije Kačića Miošića u Makarskoj, učenik probo nožem 

(https://www.jutarnji.hr/arhiva/napadi-na-nastavnike-u-2005./3398525/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Ovo je samo nekoliko nasumično odabranih informacija koje se mogu naći na Internetu, između tisuća incidenata što se godišnje dogode u našim školama (kako osnovnim, tako i srednjim), a čiji su vinovnici u pravilu učenici ili njihovi roditelji.

Posebna su priča incidenti vezano za društvene mreže i mobitele. Vjerojatno ste svi čuli za brojne slučajeve u kojima naša “čedna” dječica u vrijeme školskih odmora snimaju svoje kolege, kolegice – ili čak nastavnike i nastavnice – u onim najintimnijim trenucima, u toaletima, što potom ne rijetko završava na Internetu, na opće veselje onih koji se bave tim primitivnim “spačkama” i njihove škvadre.

“Zgodno”, zar ne?

Čak i na nastavi, u vrijeme držanja sata, neki nastavnici nisu pošteđeni toga da njihova intima završi na društvenim mrežama. Poznati su slučajevi organiziranih izvođenja takvih “akcija”, pri čemu jedan od učenika drži mobitel spreman za snimanje, a drugi se prikrade nastavniku (dok je ovaj okrenut leđima i piše nešto na ploči), hitro mu svuče donji dio odjeće…mobitel blicne i eto ti nove fotke koja će jedno vrijeme zasmijavati društvo kad se objavi na fejsu i dijeli frendovima putem MMS-a.

I koga briga za posljedice!? Učitelji, nastavnici i profesori su tu u ulozi dežurnih budala koje primitivcima bez temeljnog obiteljskog odgoja imaju poslužiti za iživljavanje.

Kad se dogodi nešto, najčešće se, kako je to već uobičajeno, digne “kuka i motika” na nastavnike, ravnatelja, pa ne rijetko i ministra obrazovanja, a da se nitko pri tomu ne pita: kako odgajamo svoju djecu i kuda to sve skupa vodi?

Ne želim docirati o nekim prošlim vremenima, kad se u razredu u vrijeme nastave mogla “čuti muha u letu”, svaka riječ nastavnika slušala otvorenih usta, a na spomen toga da će u školu biti pozvan neki od roditelja (u slučaju ozbiljnijeg izgreda kojeg od učenika), bio je dovoljan da se krivac poklopi po ušima, bude manji od bubice i za jedno dulje vrijeme apstinira od nestašluka. Jer, kad dođu roditelji, znalo se što slijedi. Majka ili otac su prvo tukli, pa onda pitali što se dogodilo. Učitelj, nastavnik, profesor, pa čak i teta kuharica ili domar, bili su nedodirljivi autoriteti i nikomu od učenika nije na kraj pameti bilo uputiti im kakvu neprimjerenu riječ, kamo li ih fizički napadati. Ni ćuške ili kažnjavanje udaranjem ravnalom po prstima nisu bili rijetkost. Učiteljice (u nižim razredima) su kao uobičajeni rekvizit za osiguravanje mira na satu uvijek u pripravi imale šibu. I nitko od nas se zbog toga nije žalio roditeljima, niti je doživljavao traume. I što je još zanimljivije – ne sjećam se da smo učitelje ili nastavnike mrzili radi toga. Jer, oni nisu nikad kažnjavali bez razloga.

Da, bilo je to u vrijeme kad nismo ni znali koliko smo “zaostali”. Sad smo “napredni” i “suvremeni”, pa je pravo na primitivizam, bezobrazluk i iživljavanje učenika iznad prava nastavnika na normalan rad u instituciji koja je temelj obrazovanja i odgoja – stvaranja novih ljudi, onih na kojima ostaje budućnost nakon nas.

Najnoviji slučaj fizičkog sukoba između učenika i profesora u Tehničkoj školi u Čakovcu opravdano je izazvao novu buru u javnosti. I treba biti tako. Jer, škole su zadnje mjesto u kojima bi se smjelo tolerirati nasilje.

Prema izvješćima medija, sukobu je prethodio izgred 16-godišnjeg učenika koji je profesora pogodio kredom u glavu, nakon čega je ovaj izgubio živce i (navodno) “odgurnuo” ga (ili udario) nogom.

“‘Razlog za taj incident bilo je neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje i provociranje učenika prema predmetnom nastavniku, a isto tako predmetni nastavnik je neprihvatljivo i neprimjereno reagirao’, smatra Dražen Blažeka, ravnatelj Tehničke škole Čakovec.

No ovo nije bilo prvo provociranje profesora. Kredom u glavu dobivao je i nekoliko puta posljednjih mjeseci.

Iako mu je liječnička pomoć ponuđena, napadnuti učenik i majka su je odbili. Škola je odmah pokrenula svoju istragu kako bi utvrdila što se točno dogodilo na satu.

U priču se u srijedu uključila i međimurska policija koja je cijelo prijepodne u školi obavljala obavijesne razgovore s profesorom ali i učenikom koji tvrdi kako je žrtva napada vlastita profesora.” (https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/cakovec-profesor-tehnicke-skole-se-potukao-s-ucenikom-koji-ga-je-gadjao-kredom—541126.html)

U ovom slučaju je profesor, na sreću, dobio desetak sekundi kako bi objasnio svoj stav pred TV kamerama. Uspio je izustiti toliko da je svjestan kako nije postupio primjereno, priznao je da je izgubio kontrolu nad sobom, ali i rekao kako ga “sustav ne štiti”.

I upravo je to tragično i nije normalno. Da u bilo kojoj situaciji obrazovni djelatnik – ili bilo koji drugi zaposlenik u školskim ustanovama – bude na vjetrometini, prepušten volji nasilnika i kabadahija, balavaca koji svoju lijenost, neznanje, nerad i nedostatak kućnog odgoja izražavaju agresijom.

Zar nije sramotno da sindikati zaposlenih u obrazovanju moraju organizirati prosvjede na trgovima kako bi ukazali na porast nasilja prema učiteljima, nastavnicima i profesorima?

Nastojanja da se “zaštite prava djece” i to tako što im se dopušta neograničena sloboda, vraća nam se kao bumerang. Iz jedne krajnosti i sustava kad dijete nije imalo pravo glasa u školi, upali smo u drugu u kojoj mu se dopušta sve, pa i nesmetano teroriziranje nastavnika i drugih učenika.

Stara je istina da sve polazi iz obitelji. Škola ne može nadomjestiti nedostatak obiteljskog odgoja, koliko god se njezini djelatnici trudili, jer dijete se od malih nogu mora usmjeravati i pripremati za život koji ga čeka.

Samo jedan učenik “neprilagođenog” ponašanja dovoljan je da poremeti normalno odvijanje nastave i stvori probleme i nastavnicima i ostaloj djeci u razredu. A ako ima više takvih, utoliko gore.

Bilo kakva jednostranost može biti izvor nepravde i samo pogoršati stanje. Ne može se i ne smije polaziti od toga da je učenik uvijek u pravu, pa bi u tom smislu trebalo educirati i mnoge roditelje koji su pripravni bez ikakve provjere i prikupljanja osnovnih informacija “osuti paljbu” po nastavniku, jer su toliko subjektivni i pristrani da im na pamet ne pada da bi njihov mezimac (ili mezimica) mogli pogriješiti pa iz obijesti (ili kakvog drugog razloga) počiniti nešto neprilično.

Naravno, svaki slučaj za sebe, pa tako i ovaj najnoviji, u kojemu je nužno utvrditi sve okolnosti i postupiti pravedno.

Samo, pitam se, uzima li tko u obzir činjenicu da ima i takvih učenika koji svojim učiteljima, nastavnicima ili profesorima namjerno i smišljeno zagorčavaju život, “piju krv na slamku”, kidaju im živce i maltretiraju ih mjesecima ili godinama i to nesmetano i neometano iz tko zna kojih sve razloga – i nikom ništa!?

Ne zaboravimo da nastavnici najčešće nemaju nikakvu zaštitu niti od ravnatelja škola kojima je u većini slučajeva jedino važno da imaju što manje problema s učenicima i roditeljima, kako se ovi ne bi žalili Ministarstvu. I ti truli kompromisi na koje ravnatelji pristaju (isključivo radi svojih fotelja ili zato da im škola ne dođe “na zao glas”) na kraju se obiju o glavu njihovim kolegama čiji je posao držati nastavu i odgajati djecu.

Učiteljima, nastavnicima i profesorima nitko ne može nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali može im se vratiti dignitet, dostojanstvo i autoritet. I to mora učiniti sustav. Na primjeren, pravedan i prihvatljiv način.

Lako je glumatati “zaštitnika prava djece”. A što je s pravima djelatnika u obrazovnom procesu? Imaju li oni pravo na mir, normalno obavljanje svoga posla, na ljudsko i profesionalno dostojanstvo!?

Svakoga od ovih naših “mudraca” koji zagovaraju neograničene slobode djece i groze se na svaki povišeni ton (kamo li na ćušku koja bi se eventualno udarila nekomu tko prelazi sve granice normalnog ponašanja u školi i na nastavi), poslao bih na par mjeseci kao volontera-predavača u bilo koju od naših srednjih ili osnovnih škola – pa bih ga nakon toga pitao za mišljenje.

Mudrovati i smišljati pravila u stvarima koje te se ne dotiču i nije neki problem.

Samo, to ima i posljedice, koje se obično ne uzimaju u obzir. A morale bi.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Luka Mišetić: Ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti je klasičan primjer ratnog zločina

Objavljeno

na

Objavio

Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića o “napadu na legitimne ciljeve vojnih djelovanja” bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili”, istaknuo je odvjetnik Luka Mišetić komentirajući skandalozne Josipovićeve izjave o širokobriješkim fratrima kao “legitimnom vojnom cilju”

Osvrnuo se i na različitost Josipovićevih teza iznesenih ranije u Novom listu, i ovih iznesenih danas u Jutarnjem listu.

-U razgovoru za Novi List, Ivo Josipović je tvrdio da su sirokobrijeski fratri bili ” legitiman cilj vojnih djelovanja.” “Legitiman cilj vojnih djelovanja” je pravni pojam koji u suštini znači da ih se legitmno moze napadati, u ovom slucaju da su ih Partizani likvidirali u skladu sa zakonom. U danasnjoj kolumni u Jutarnjem Listu, u odgovoru Nenadu Sesardicu, professor Josipovic izbjegava pravni termin koji je koristio u Novom Listu (“legitiman cilj vojnih djelovanja”), i umjesto toga iznosi tvrdnju da su fratri “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – istaknuo je Mišetić.

Navodeći primjer 80-godišnjeg fra Marka Barbarića, osporio je Josipovićevu tezu da su fratri aktivno sudjelovala u vojnim operacijama.

-Npr., teško je zamisliti da su Partizani upucali metak u potiljak glave 80-godišnjeg fra Marka Barbarica u borbama, dok se fra Marko aktivno suprotstavljao njima – navodi Mišetić.

Način pokapanja ubijenih fratara, odnosno ubacivanja njihovih posmrtnih tijela u jame, vidi kao dokaz koji upućuje na sumnju kako ni Partizani nisu smatrali da su “legitimno” likvidirali fratre.

-Stovise, cinjenica da su Partizani bacali tijela fratara u neobilježenim masovnim grobnicama, te da su neke od fratara odveli u Dalmaciju prije nego što su ih ubili u neobilježenim masovnim grobnicama, te da u “vojnim izvjescima” nakon rata nisu izvjescivali gdje su zakopali tijela, upucuje sumnju da sami Partizani nisu smatrali da su “legitimno” (tj, u borbama) likvidirali fratre. Ipak, jesu li fratri sudjelovala u borbama izmedju 1941-1945 je nebitno, osim ako su ubijeni dok su aktivno sudjelovali u borbama, što profesor Josipović kao profesor međunarodnog prava sigurno zna – upozorava Mišetić.

Podsjećajući na odrednice Medjunarodnog prava, koje su i tada bile na snazi, upozorava da su kojim slučajem Josipovićeve tvrdnje točne onda bi optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni.

-Medjunarodno pravo zahtijeva da osobe koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su stavljeni izvan borbe zbog bolešću, rana,lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svim okolnostima će se tretirati na human način. Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – upozorava Mišetić.

Od Ive Josipovića očekuje dokaze da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima ili prestane izazivati zabune u javnosti.

-Prof. Josipović može dokazati svoju tvrdnju u Novom listu da su fratri bili “legitiman cilj vojnih djelovanja” ako može dokazati da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima. Takve dokaze jos nije dostavio. Dok to ne dokaže, tvrdnja da su fratri “legitiman cilj vojnih djelovanja” opasna je jer moze izazvati zabunu u javnosti o sadrzaju međunarodnog humanitarnog prava – istaknuo je.

Na koncu decidno upozorava kako je ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti klasičan primjer ratnog zločina.

-Civili i osobe koje više ne sudjeluju u neprijateljstvima nikada ne mogu biti “legitiman cilj vojnih djelovanja” i nikada se ne mogu likvidirati metkom u zatiljak. Nadalje, bacanje tijela u neoznačene masovne grobnice (kao što su to činili Partizani s tijelima fratara) je ratni zločin samo po sebi, bez obzira jesu li osobe ubijene na zakonit ili nezakonit način – zaključio je Luka Mišetić. D. Šimić/Hrsvijet

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari