Pratite nas

Rodu o jeziku : Pred kućun su stale i kritikale

Objavljeno

na

Još sam uvijek ispod tvojega prozora i još se premišljam trebam li se vratiti ili zauvijek otići. Previše se loših stvari zbilo u malo vremena, a ćutim da mi izmičeš i to ne mogu gledati. Ni podnijeti. Oproštaj mi se na neki način učinio prirodnim u ovome trenutku. Zbogom, tajanstvena neznanko! Ti sad odlaziš, a ja sam tu gdje jesam i u svemu se tome osjećam kao svojevrsni višak. Ne nužno u pogrdnome smislu, ali uistinu mi se čini da ti više nisam potreban. Mislit ću na tebe. – pisalo je u vrhu druge poruke. Na nju je bila prilijepljena još jedna listina na kojoj je stajalo: – Nemoj me zaboraviti, molim te. Teško mi je to podnijeti. Nemoj nas zaboravljati. Na samu pomisao da ću te izgubiti osjetim kao da dio mene nestaje u provaliji. Uzmi si vremena koliko ti treba da se oporaviš i obrati mi se kad god ti zatrebam. Ja sam tu. Mislim na tebe svaki dan, iako ti možda misliš da nisam s obzirom na naša rijetka i neusklađena javljanja. Ti ćeš mi biti jedan od najtežih rastanaka. Hoću li i dalje saznavati kako si? Nazvao si me svojim nedosanjanim snom i tajanstvenom neznankom. Prekrasno. – Na margini je pak još samo stajalo: I više se nikad nisu vidjeli.

[dropcap color=”#2e2e2e” font=”arial” fontsize=”42″]P[/dropcap]ročita poruku Perzefona, stavi je u bocu i pomisli kako bi rado postala tajanstvenom neznankom jer onda nijedna zapreka ne bi bila nepremostivom. Stizalo je proljeće, veselila se Kreti, ali je znala da je bez Tomrisa i lavandin miris prigušen. Veselila se i majci, no već ju je polako zamaralo hinjenje sreće. Zabavljena vlastitim mislima hitne bocu koja se ponovno vrati u morske dubine. Boca ispliva na površinu te njezino palucanje uoči majstor Radovan: „Borati, a su to i ribe počele bumbit? Gle, gle, pa opeta je ništor unutra i ništor piše.“ Poruka ga nasmije: „Oštija, rebambiškone li žienske i imberlonega čovika! Manje notat, veće lokat!“

U svijetu ambalaže u kojemu živimo, u kojemu i nema previše prostora za lijepa štiva i priče te u kojemu tvarno, ali i materijalno osiromašeni puk životari teško da bi i boca iz vrtijeljke toliko dugo putovala. Vjerojatno bi je netko pokupio odbacivši poruku jer samo neokaljana boca donosi 0,30 lipa. Nije li onda bolje poklanjati štiva nego se prodavati za šaku srebrnjaka? U usporednome pak svijetu politike uzrijeh jednu temu zanimljivu za moju temeljnu struku – imenoslovlje. Naime, dva vodeća hrvatska dnevnika glavnoga tajnika HDZ-a Milijana Brkića najčešće nazivaju po njegovu osobnomu nadimku – Vaso. I sve bi to bilo u redu da se ti isti mediji nisu opravdano zgražali zbog neizravnoga vrijeđanja na narodnosnoj (rekli bi sad nacionalnoj) osnovi ministara koji nose prezime Ostojić (Rajka, Ranka i Veljka). Nitko me ne može uvjeriti da se Milijana Brkića kao tajnika državotvorne stranke ne pokušava obezvjerodostojiti (latinski se reče diskreditirati) potpisujući ga nadimkom (koji je znatno narodnosno obilježeniji od imena trojica ostojića), a znakovito je da to nijedna udruga za ljudska prava ili manjinska organizacija nije označila uvredljivim. Pokušajte nazvati kolumnista Morgenblatta Daca Butković ili Abendblatta Branisav Pofuk, a urednika svenarodne dalekovidnice Goce Radman, pa će se danima raspravljati o buđenju ustaške zmije. S druge strane, Jadranka Kosor postaje sve prihvatljivijom tim istim udrugama te joj danas plješću oni koji su je donedavno nazivali Jacom. Koliko je meni poznato samo Stjepan Šešelj kao osvjedočeni demokrat dopušta da ga balavi kolumnist naziva Šćepom, Šćepuljicom, Ščepuljkom, Šćepšom, Šćeprnjom i Šćepicom ne išćući nikakve zaštite.

Posljednji smo put počeli priču o Novosadskome dogovoru i njegovim potpisnicima, a danas ću vam nastojati dati suštivo (Latini bi rekli kontekst). I dok su Hrvati tijekom potpisivanja Bečkoga dogovora bili u povoljnijemu položaju, pri potpisivanju su Novosadskoga dogovora bili višestruko podređeni. Ne samo zbog novostečene stigme suradnika okupatora, nego i zbog stoljetnoga gospodarskog i demografskog pustošenja hrvatskoga povijesnog prostora. Pomalo se zaboravlja kako su Hrvati sa svakom promjenom valute siromašili, a tek gdjekoji hrvatski demograf ističe podatak kako je po neslužbenim procjenama u Kraljevini Jugoslaviji živjelo oko 28 % Srba i 22 % Hrvata, a 1981. po službenome je popisu u novoj državi, kojoj su pripojeni dijelovi priobalja koji su u međuvremenu pripadali Italiji (a u kojima su Hrvati izrazita većina), živjelo 36 % Srba i 20 % Hrvata. Mislim da nitko od nas ne treba biti Talesom da izvuče poučak. Prisjetimo se sad kako se u 19. st. Matica srpska protivila širenju južnoslavenske ideje čiji su nositelji bili Hrvati. Stotinjak je godina poslije ista ustanova provela „Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa“. Iako su hrvatski potpisnici postavljali i svoje uvjete (naravno, koliko je to bilo moguće u veoma teškim okolnostima), njihova se bojazan da će ih spomenuti dogovor odvesti u neželjenome smjeru uskoro pokazala točnom. Danas ću vam tek napomenuti da su dvije matice izdale zajednički rječnik i pravopis, a inačica je novosadskoga pravopisa (imena ste njegovih autora i članova pravopisnoga povjerenstva doznali u prošlome broju) za školsku uporabu izdana 1969. (dakle, dvije godine nakon Deklaracije) te je dobila odobrenje za uporabu u hrvatskim, bosanskohercegovačkim, crnogorskim i srpskim školama. Ukratko, Hrvati su se i nakon Bečkoga i Novosadskoga dogovora veoma brzo opametili, no posljedice su jezikoslovnoga mamurluka još dugo ćutjeli. Više o tome u sljedećemu broju!

Za naslov sam pak odabrao stihove iz pjesme Tri nonice koja ponajbolje oslikava suvremeno hrvatsko društvo u kojemu živi poveći broj ministara tuđih poslova, osoba koje znaju što i kako drugi trebaju raditi, a sami ne čine ništa, koji ne čitaju, a znaju što se piše i imaju mišljnje, društva u kojemu mnogi tvrde da ih ne zanima politika dok nikoga nema ni na igralištima, a kamoli na kulturnim zbivanjima te u kojemu se mnogi kroatisti pitaju je li hrvatski uopće jezik i što će nam standard, a lijevi publicisti poput Igora Mandića hvale dosege suvremenih normativnih priručnika. Pa ti, pobre, plivaj u toj močvari!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 21. ožujka 2014.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: PONOSAN NA VARAŽDIN!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Marko Perković Thompson/fb

Upravo sam razgovarao s dragim prijateljem Markom. Pun je pozitivnih dojmova i neskrivenih emocija – sinoć je Arena Varaždin bila prepuna, a Hrvati su k’o vojska pjevali ‘Bojnu Čavoglave’ još i prije njegova izlaska na pozornicu.

Za još jedan veličanstveni koncert MP Thompsona tražila se karta više, a Varaždinci su pokazali da su pravi domovine sinovi:) Hvala mome rodnom gradu i veliko hvala Marku; tako mi je žao što nisam mogao biti na koncertu – morao sam raditi, voditi Bujicu…

S obzirom na viđeni potencijal, naročito mlade ljude na koncertu – i za Varaždin vrijedi ona stara: JOŠ NAS IMA, JOŠ HRVATA!

PHOTO: Arena Varaždin nikada nije bila ovako popunjena, a Marko mi je jutros rekao: “Osjećao sam se kao da sam u Čavoglavama!”

Foto: Marko Perković Thompson/fb

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Vladimir Šoljić: Nismo se odrekli Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ćiril Ćiro Raić

Ukoliko presuda bude temeljena na činjenicama tzv. Udruženi zločinački podhvat će otpasti, a kako nitko od šestorice dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne nije optužen po osobnoj odgovornosti za konkretno djelo to bi značilo da će svi biti oslobođeni, izjavio je za Hrvatski Medijski Servis Vlado Šoljić, predsjednik Glavnog vijeća HZ HB, čovjek koji je u vrijeme rata u Herceg Bosni vodio resor gospodarstva, a potom bio ministar obrane i predsjednik Federacije BiH.

Herceg Bosna osnovana kako bi se Hrvati obranili

Podsjetimo 29. studenog šestorici dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne, predsjedniku Vlade dr Jadranku Prliću, ministrima obrane i unutarnjih poslova Bruni Stojiću i Vlantinu Ćoriću, načelnicima Glavnog stožera HVO-a generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću, te predstojniku Ureda Vlade HR HB za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću Žalbeno vijeće Haškog suda izreći će pravomoćnu presudu, 13 godina nakon što su dragovoljno otišli u Haag.

Nepravomoćnom presudom Prlić je osuđen na 25, Praljak, Petković i Stojić na 20, Ćorić na 16, a Pušić na 10 godina zatvora, jer su, kako je nevedeno u presudi, zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom dr Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Jankom Bobetkom sudjelovali u Udruženom zločinačkom poduhvatu “pripajanja HR HB Hrvatskoj u slučaju raspada BiH, ili “uspostavi HR HB kao neovisne države unutar BiH”.

Šoljić naglašava kako je najprije Hrvatska zajednica, a potom Hrvatska republika Herceg Bosna osnovana, kako bi se Hrvati obranili od srpske agresije, te da nikada niti je razmatrana, a kamoli donesena odluka o “rušenju BiH” i “pripajanja Herceg Bosne Hrvatskoj”.

Podsjeća kako su na vrhuncu krize u Jugoslaviji kad se rat prenio u BiH prvo napadnuta područja s hrvatskom većinom i u njima napravljen zločin (Ravno, Uništa …). Kako su Srbi i Muslimani već uspostavili određene oblike nacionalnog samoorganiziranja, Hrvatima nije preostalo ništa drugo nego da urade nešto slično. Bilo je to, kaže, osnivanje HZ HB 18. 11.1991. godine.

Dvije svrhe Herceg Bosne

Predsjednik Glavnog vijeća HZ HB mr Vladimir Šoljić

-Nakon što prije referenduma o neovisnosti nije bio postignut dogovor tri konstitutivna naroda o unutarnjem ustroju što je bio uvjet Međunarodne zajednice za priznanje BiH i nakon što je od muslimanske strane odbačeno tzv. „Livanjsko pitanje“ HZ HB je mogla poslužiti za dvije svrhe, prva je priprema za samoobranu a druga kao dio jedne opcije za unutarnji ustroj BiH. I jedno i drugo je legalno i legitimno tim više što je bilo organizirano od strane najviših predstavnika hrvatskog naroda u tadašnjoj vlasti, ističe Šoljić za HMS.

On naglašava kako nigdje i nikada nije razmatrana opcija nasilnog rušenja BiH niti je vođena rasprava o odvajanju dijela teritorija BiH i njenog pripajanja Hrvatskoj, a kamo li da su o tome donošene nekakve odluke.

-Ako ovome dodamo činjenice da je RH već proglasila neovisnost u postojećim tz. avnojevskim granicama i da je sve druge republike SFRJ uključujući i BiH priznala u postojećim granicama, a u BiH prva uputila i veleposlanika onda je svaka priča o UZP neutemeljena i besmislena konstrukcija, ističe.

Uz to podsjeća i na ulogu Hrvata BiH vezano za odluke o neovisnosti i referendumu kao i obrani BiH.

Kad je Prlić postao, a kad prestao biti član UZP?

Napominje da je prema prvooptuženom za Udruženi zločlinački podhvat Jadranku Prliću muslimanska strana višestruko puta iskazivala povjerenje dajući suglasnost ili ga predlažući pored ostalog za guvernera Narodne banke BiH- tada, HDZ BiH nije dao suglasnost na to imenovanje-zatim povjerenika Vlade BiH za HZ HB, predsjednika prelazne Vlade BiH, ministra obrane BiH na polovici ratnog razdoblja, prvog ministra vanjskih poslova nakon rata itd. pa je, kaže, nejasno kad je isti postao a kad prestao biti član UZP.

-Dakle, ako presuda bude temeljena na činjenicama UZP će otpasti, a kako nitko od njih nije optužen po osobnoj odgovornosti za konkretno djelo to bi značilo da će svi biti oslobođeni, ističe Šoljić.

Nismo se odrekli Herceg Bosne

Naglašava kako niti on, ni bilo tko od onih koji su bili u strukturama vlasti se nisu odrekli Herceg Bosne. – Herceg Bosna nije ukinuta kao što se to u medijima često govori nego je ugrađena u FBiH nakon Washingtonskog sporazuma kao jedan od dva ravnopravna administrativna aranžmana.

Drugi administrativni aranžman, pojašnjava Šoljić, je Republika BiH, koja je faktički bila bošnjački ratni entitet, jer su kadrovi iz reda Srba i Hrvata u toj vlasti bili samo multietnički ukras, bez izbornog legitimiteta dva naroda.

-Svi akti Herceg Bosne od svjedodžbi i diploma do zakona koji su doneseni ostali su važeći i na snazi sve dotle dok se ne usvoji zakonodavni sustav BiH nakon prestanka rata, podsjeća.

Šoljić u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis ističe kako se Hrvati ne smiju i neće odreći prava na stvarnu i institucionalnu jednakopravnost u Bosni i Hercegovini a potpuno je, kaže, ne bitno hoće li se to ostvariti kroz federalizaciju BiH s hrvatskom federalnom jedinicom, po konsocijacijskom modelu (Belgija) ili bilo kojem drugom modelu koji je poznat i koji se potvrdio u praksi organiziranja višenacionalnih država koje su opstale.

-Praksu koja već duže vremena vlada u BiH gdje se Hrvatima daju neka prava iz samilosti i na kapaljku a koja im pripadaju po slovu i duhu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, treba definitivno prekinuti, smatra Šoljić.

Izborni zakon test za odnos Bošnjaka prema Hrvatima

Upitan o budućnosti BiH, Šoljić kaže:

-Ako se u najskorije vrijeme nakon što je proteklo 22 godine od prestanka rata ne nađe optimalno rješenje za unutarnji ustroj realno je očekivati da BiH završi kao i sve druge višenacionalne zajednice koje nisu uređene na temelju jednakopravnosti naroda koji je čine”.

Na upit zbog čega bošnjačke stranke odbijaju prihvatiti izmjene Izbornog zakona koje bi omogućile Hrvatima, ali jednako tako i Bošnjacima i Srbima izabarti svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Federalnog parlamenta, Šoljić kaže kako je iz dosadašnjih rasprava o Izbornom zakonu  jasno da su stavovi svih bošnjačkih stranaka jedinstveni u tome da se Hrvatima ne omogući izbor legitimnih predstavnika u strukture vlasti.

-Na izbornom zakonu će se definitivno pokazati da li Bošnjaci žele prihvatiti Hrvate kao jedan od tri potpuno ravnopravna i konstitutivna naroda.  Ni jedan bošnjački dužnosnik to ne smije prihvatiti ukoliko nije spreman na posljedice koje mu slijede na izborima. Ako se, međutim, ne postigne demokratsko rješenje a to znači pravo svakoga naroda na izbor vlastitih predstavnika u organe u kojima je to predviđeno slijedi „mostarizacija BiH“ sa svim posljedicama, upozorava predsjednik Glavnog vijeća HZ HB.

Važe li Izetbegovićevi kriteriji i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH?

Šoljić je komentirao i žestok obračun bošnjačkih lidera Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, te Izetbegovićev pokušaj diskvalifikacije radončića iz utrke za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

U diskvalifikaciji Fahrudina Radončića, Bakir Izetbegović kaže da bi bošnjački član Predsjedništva trebao sličiti na svoj narod i baštiniti njegove vrijednosti što navodno nije slučaj sa Radončićem.
-Ovakva načela nisu sporna ali je sporno to što Izetbegović to ne želi primijeniti i na izbor hrvatskog član Predsjedništva. To znači da hrvatski član Predsjedništva ne bi morao sličiti na svoj narod nego možda da bude takav da ne slični ni na što, kaže Šoljić./HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari