Pratite nas

BiH

Rodu o jeziku : Što me hrđa svjetovaše (III. dio) – Hljeba, hljeba, gospodaru

Objavljeno

na

Da je Hrvatska siromašna država (novohrvatski zemlja bez resursa), pokazuje i podatak da u njoj više nitko ne jede i ne pije, ali zato svi štošta konzumiraju. Kako ne volim tuđe riječi, iz otpora se prema njima sve rjeđe služim ugostiteljskim kanalima za odgođenu ili neposrednu konzumaciju. Da se, dragi čitatelji, ne izgubite u prijevodu, objasnit ću vam kako nije riječ o kopanju prokopa, talijanski se reče kanal, nego o sporogrizima (ako se jede) i sporogutim (ako se guca, loče ili pije), što se na novohrvatskome reče slow food, i brzogrizima i brzogutima (sad ste već shvatili), što se na novohrvatskome reče fast food. Kako mi Šćepo mjesto honorara nudi samo brzogut i sporogut, bušta je sve tanja, a kako je i mjera pisanije dvostruka, sve se više sušim i nema mi druge nego da se prerušim u Jeđupku te mu priđem s leđa i uzviknem: „Hoćeš da ti gatam?“

Da se jezikom počesto mađija (hrvatski čarobira, a učenonovohrvatski mistificira), vrapci na grani poodavno znaju. Primjera za to ima koliko hoćete i ne samo u hrvatskome. Neki me je dan kolegica podsjetila kako vodeći jezik današnjice – engleski – za mnoge pojmove ima usporedne riječi: jedna je tuđa (romanska, tj. normanska) te time biranija i učenija, a druga domaća (anglosaska) te time manje vrijedna. Hrvatski ni po čemu ne želi zaostajati za velikim jezicima te nas se tako poučava kako su bibliotekari natknjižničari, geografi su se izborili da ne budu zemljopisci, a i jezikoslovci se, u nastojanju da se izdignu iz učmale hrvatske ili regionske sredine, radije nazivaju lingvistima. Puk pak kad želi zvučati gordo, radije pretendira nego što teži, prejudicira umjesto da predviđa, više voli stage od pozornice i slično. Jedino u čemu nadmašujemo velike jest u političkoj korektnosti. Predsjednici vlade i države uvijek se obraćaju hrvatskim građanima ili građanima Hrvatske, ali je zanimljivo da se kad odlaze, primjerice, u Njemačku, obično obraćaju njemačkomu narodu zaboravljajući pritom onih nekoličak milijuna Turaka te pripadnika drugih njemačkih naroda i narodnosti. Zašto stanovnike SAD-a uvijek zovemo Amerikancima? Nije li ih bolje nazivati građanima SAD-a jer su Amerikanci i moji rođaci na Ognjenoj zemlji koji ne žive u toj državi, a i američki su starosjedioci Indijanci, koje je bijela čeljad nagrdila skupnim imenom koje se temelji na krivoj procjeni prvih putnika u Vrli Novi Svijet iako su među mnogim indijanskim plemenima razlike veće nego između Hrvata i Šveđana. Zar se već na temelju etnonima Indijanci ne izdvajaju od, primjerice, Afroamerikanaca ili Hispanoamerikanaca? Nadalje, prvenstvo Hrvatske u futsalu i dalje se naziva Hrvatskom malonogometnom ligom (iako naziv futsal navodno nameću krovne malonogometne udruge), pa bi neupućenik mogao pomisliti da se utakmice u jednome športu boduju za prvenstvo u drugome. Naravno, navedene životne činjenice, tj. svakodnevna borba s velikim jezicima, nisu u žarištu zanimanja domaćih i inozemnih kroatista. Nije njih briga što će se, ako budemo pokorni UNGEGN-ima koliko i FIFA-i, dvojba između likova Harkiv i Harkov razriješiti pisanjem po engleskome uzoru Kharkiv. (Uzgred, Katedra za ukrajinski jezik jest sudjelovala u javnoj raspravi, ali to je, kao i mnoge činjenice koje ne idu u prilog „znanstvenomu argumentiranju“, promaklo uvaženomu inozemnom kroatistu. S druge je strane prilično dobrohotan prema onima koji pišu preci. Zanimljivo!)

Vratimo se sad uzrocima nenadane gladi. U Hrvata, naime, do Bratoljuba Klaića ne bijaše gladi nego Hrvati uvijek obilato jeđahu i pijahu. Upravo je u Klaićevu rječniku prvi put zabilježen glagol konzumirati u značenju trošiti i pojesti te imenica konzumacija u značenju potrošnja. Zabilježena je i imenica konzum sa značenjem potrošnja i potrošačka zadruga. U Hrvatskome enciklopedijskom rječniku (HER)za glagol konzumirati zabilježene su isključivo hrvatske zamjene (po)trošiti, (po)jesti i (po)piti. Za riječ konzumacija isti rječnik donosi znatno opsežniju definiciju: 1. narudžba u ugostiteljstvu i cijena te narudžbe; 2. cijena koja se plaća na ulazu u restoran, diskoteku i sl., čime se unaprijed plaća piće i hrana ili samo piće; 3. potrošnja, trošenje, konzum, a za riječ konzum Klaićevim određajima dodaje i razgovornu odrednicu: trgovina u kojoj je moguće kupovati u nekim oblicima zadrugarstva (plaćanje na kredit i sl.). U prvome bismo značenju navedenu riječ mirne duše mogli zamijeniti riječju narudžba, a u drugome ulaznica. Treće značenje (konzum) ište duže objašnjenje. Naime,kako je nomen počesto omen, možda je upravo činjenica da se u Hrvatskoj veliki trgovački lanci ponašaju poput potrošačkih zadruga iz Klaićeva vremena koje su kreditirali kupci. Danas ih pak najčešće kreditiraju proizvođači koji naplatu svojega truda čekaju od Poncija do Pilata i sretni su ako je dočekaju. Vjerojatno su strpljivi jer velike tvrtke poput kršćanskih vjerovjesnika (latinski misionara) imaju misiju (dalo bi se to prevesti na zdravorazumski hrvatski starim germanizmom cilj ili čistim hrvatskim svrha), a poput Tundala i starozavjetnih proroka i viziju (plan ili naum).Osim toga, bolje stoje s resursima (o tome što su oni uskoro). Treba spomenuti kako Klaićev rječnik donosi svezu konzumirani brak sa značenjem pravovaljanibrak, tj. onakav u kom je izvršena obljuba, a HER konzumirati brak, tj. izvršenjem obljube učiniti brak pravovaljanim (potrošiti brak). Tko onda može reći da su Hrvati zatucani tradicionalisti? Već je od komunističkoga razdoblja brak za njih potrošena kategorija. Ostali rječnici ne donose ništa novo. Podatci iz jezičnih savjetnika upućuju na to da su riječi konzumacija i konzumirati počele širiti svoja značenja tek u novoj državi. Jezični savjetnik iz 1971.donosi tek glagol konzumirati s napomenom bolje trošiti, jesti, a Hrvatski jezični savjetnik iz 1999. za glagol konzumirati nudi zamjene potrošiti, trošiti, pojesti i jesti, a za imenicu konzumacija zamjene potrošnja, potrošak, jelo. Valja napomenuti i kako se danas često govori kako treba konzumirati vlastita prava, što hoće reći da ih treba iskoristiti. Međutim, da se neke stvari odčarobiraju, postali bismo svjesni njihova istinskoga značenja s tim da bi poziv na zajedničku konzumaciju osobu svjesnu njezinih pravnih posljedica mogao nagnati na odgovor u obliku pljuske, a ona manje svjesna možda bi ipak prihvatila poziv (novohrvatski konzumirala svoje pravo) na piće ili doručak/užinu/objed/večeru. Ljudi, jedite i pijte, trošite, iskoristite što možete, samo ne konzumirajte!

Kako me je Mate Kovačević nedavno nazvao začinjavcem, začinit ćemo i kraj ovoga priloga. Dok se danas Hrvati drže Englezima i uporabu tuđih riječi drže biranijom (da ne rečem prestižnijom), u starih je Dubrovčana, koji državu imahu znatno duže od ostalih Hrvata, uporaba čistoga hrvatskog jezika (čak i među plemenitašima stranoga podrijetla) bila na višoj cijeni, a tek kad je Dubrovačka Republika počela propadati, pučki je jezik pun stranih riječi i izraza počeo ulaziti i u birani stil. Poučeni tim iskustvom ako i poželite čarobirati jezikom, činite to na hrvatskome, da ne propadnemo. Ako pak idućih dana Matu Kovačevića, Benjamina Tolića, Damira Pešordu i mene (Humanistički sindikat Hrvatskoga slova – HSHS) ugledate u dronjcima, znači da se pripremamo za napad na Šćepu Jeđupkom: „Mi smo ođe pokucali jerbo nijesmo večerali. Udijeli nami svježa jiva da dobiješ nova štiva. Dosta nam je sporoguta, trbuh boli od skorbuta. Izvadi bar galetine da trbobolja nami mine. Nije mrska nam ni patka, nek je i kitajka, nam je slatka. Lele, lele, Šćepo, gladi vele!“

P. S. Kad već dovrših i ovaj jezični savjet i kolumnu, spoznah kako je poplava na javnu dalekovidnicu izbacila staru nam znanicu Snježanu Kordić čiji nastupi obično sablazne našu javnost koja se na trenutak zgrane, kroatisti se uzbune, a onda svi utihnemo i vratimo se uobičajenim hrvatskim svađama. Nije li žalosno da se s toliko žuči svađamo oko Armenca i armenca, Kijeva i Kijiva, da ugledne znanstvenice nazivamo gospođama jer ne mislimo poput njih, donedavne prijatelje i suradnike nazivamo novosađanima i jovanovićevcima, a nikad ustrajno ne prosvjedujemo zbog toga što hrvatska država izdašno novčano podupire jezikoslovke poput Snježane Kordić dok je nekoliko tisuća kuna za istraživanje govora Hrvata u inozemstvu ministarstvima nemoguće izdvojiti? U istupima Snježane Kordić nema ničega novog, vrte se prežvakale žalopojke o „našemu“ jeziku koje nikako da usvoje zatucani kroatisti. Mene tek čudi kako takvu međunarodnu veličinu, koja je odavno nadišla majušnu regionsku žabokrečinu, novčano ne podupiru moćnije države. Spominje Snježana Kordić primjer kako Švicarci, Austrijanci i Nijemci govore zajedničkim njemačkim jezikom iako Austrijanci i Švicarci u njemačkim županijama („švicarski“ kantonima) sebe ne drže Nijemcima. Da nisu svjesni vlastita njemačkoga podrijetla bi li i dalje svoj jezik nazivali njemačkim? U to nekako sumnjam jer postoji i suprotan primjer. Nizozemci su, naime, Flamanci i sjeverni Nijemci svoj jezično jedinstven prostor od Amsterdama do Hamburga razbili na nizozemski, flamanski i njemački. Zašto svoj jezik ne nazovu nizozemsko-sjevernonjemačkim? Ako su Nijemci „naš jezik“ prvi prozvali srpskohrvatskim, neka im „naša“ jezikoslovka vrati uslugu. Drugo, kad već tupi o znanstvenim kriterijima, ne znam zašto jezično čistunstvo drži izvorom zla. Jesu li Francuzi, Islanđani i Slovenci loši ljudi jer njihovi jezikoslovci, koji su čistunstvu nemjerljivo skloniji od hrvatskih, drže da strane jezične čimbenike treba svesti na najmanju moguću mjeru? Čistunstvo je jedan od pristupa, pa tko voli neka izvoli, a osoba koja tvrdi da je jezično propisivanje (njoj za dušu preskriptivizam) u jezikoslovlju nepoželjno, nema moralno pravo govoriti o „zlu jezičnoga čistunstva“. Ona ga kao jezična opisivačica (deskriptivistica) treba tek uočiti kao pojavu i opisati. Na kraju je emisije i ne hoteći priznala kako su hrvatski i srpski dva jezika jer joj je na spomen kako se u JNA govorilo samo srpskim, izletjelo: „Normalno jer je razumijevanje nužno.“ Dakle, hrvatski i srpski nisu međusobno razumljivi. Hvala Snježani i HRT-u na tome lijepom poklonu hrvatskomu narodu za Dan mladosti 2014.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 30. svibnja 2014.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari