Pratite nas

Kronika

Rojsova inženjerija je otvorila put do Knina

Objavljeno

na

Ljubo Ćesić Rojs po mnogima je jedan od najvažnijih i sudionika akcije Oluja. Tada sa činom brigadira, bio je glavna spona između hrvatskih snaga, pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, odnosno zapovjednika, general-pukovnika Ante Gotovine, s ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom te predsjednikom i vrhovnim zapovjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, ali i jedan od najzaslužnijih za rijetko viđene inženjerijske pothvate na vrhu tamošnjih planina. Poslije te akcije je dobio i čin ratnog general-bojnika.

– Kada gledate papirnato, zapovjedno, od moje uloge nećete naći puno, a operativno sam imao možda i najveće ovlasti. Sjećam se kada me ministar Šušak nazvao 5. kolovoza oko pola 6 ujutro i pitao kako ide operacija, a ja sam mu rekao da ide sve po planu. Tražio je i zapovjednika – generala Antu Gotovinu, a s nama je u uredu još bio general Rahim Ademi. Potom je i Tuđman razgovarao s Gotovinom i rekao da šalje nekoga u Knin da se ne dogodi nekakva odmazda ili zločin u toj euforiji. Pa smo krenuli Ademi i ja. Na Crvenim zemljama pretekli samo naše tenkove i imali čast među prvih pet, šest ljudi ući u Knin. Predali smo oko 150 civila koje smo tamo zatekli, među kojima je bio i dr. Igor Torbica koji danas živi u Beogradu, kanadskom bataljunu koji je bio smještan u Južnoj vojarni. On je tada u njihovu krugu dao izjavu i rekao da se Hrvatska vojska profesionalno ponašala. A nakon što je i pokojni general Ivan Korade ušao u Knin, popeli smo se na kninsku tvrđavu. Potom su za dva sata stigli i pripadnici 4. gardijske brigade, na čelu sa zapovjednikom, generalom Damirom Krstičevićem – sjeća se Ljubo Ćesić.

Prvi put u povijesti ratovanja

Što se tiče uloge inženjerije, kaže da to nigdje prije u povijesti ratovanja nije primijenjeno na taj način. Izveli su tenkove na Veliku Duvjakušu, Veliki bat i Troglav, vrh Dinare, visok 1913 metara. Kada su četnici vidjeli da su tenkovi gore na planinama, više nisu znali što se događa, kaže nam. Ističe i važnost velikih strojeva, američkih caterpillara i japanskih kamatsua jer je Dinara surova planina i zimi je znalo biti i minus 40 stupnjeva.

– A hrvatski su ljudi sa svojom pameću i sposobnostima bili u tim strojevima. Sve gardijske brigade imale su svoju dobro opremljenu inženjeriju, ali s malo lošijim strojevima. A glavna inženjerijsko-pontonjerijska bojna, od koje je poslije nastala često spominjana 66. pukovnija za izgradnju cesta, kojoj sam izravno bio zapovjednikom, pokrivala je sve to. Znali smo da je planina surova, velike bukve i borova šuma, te da se hrvatski vojnik može zadržati u njima i po nepristupačnom terenu četiri, pet dana, ali onda nastupa nervoza – ako bude ranjen, osjeća se nesigurnim jer zna da do njega ne može doći sanitet i da može iskrvariti. Uvijek smo uspijevali probiti ceste u tih nekoliko dana do prve crte, da sanitet može prići. Radili smo ugrubo, samo da mogu proći vozila na četiri kotača, poput pinzgauera, i omogućiti dopremu torpeda, te logistika izvući ranjene. Imali smo i helikopter s pomoću kojega smo dopremali i bacali iz zraka kontejnere teške oko 2 i pol tone, da se vojnici mogu skriti u vrijeme jakih nevremena kakvih gore zna biti. Cijela operacija nama je zapravo trajala osam mjeseci i šest dana, od 30. studenoga 1994. do 5. kolovoza 1995. godine. I povjesničari bi trebali napisati istinu o tome kako je zauzeto glavno četničko uporište u Hrvatskoj. Preko noći je sve palo, tako da su se i oni iznenadili. Pobjegli su glavom bez obzira, zatekli smo čak i toplu kavu u Martićevu uredu u Kninu – govori nam Rojs.

Neriješen status

Zadovoljstvo zbog prisjećanja dobro obavljenog posla i danas mu narušava činjenica da pripadnici te postrojbe, koji su bili iz BiH, svoj status do danas nisu riješili. Ćesić podsjeća da su u RH poslije izgradili 102 kilometra autocesta, 350 kilometara lokalnih cesta i nekoliko sakralnih objekata.

– Nazivaju je “famoznom”, a to su bili strojari, mehaničari i građevinski inženjeri, geodeti i arhitekti, svi na jednom mjestu. Imali smo 2312 ljudi, koji su u svako doba dana i noći, po nevremenu, bili spremni odraditi najzahtjevnije zadaće. Takve da nigdje nisam pročitao da je ijedna vojska u povijesti ratovanja napravila to što je napravila ta inženjerija. No, Tuđmanovom smrću nastala je golgota za pripadnike te pukovnije. I sada se po sudovima borim za te ljude, nažalost umrlo ih je dosad oko 400, pa i sada osjećam veliki teret jer to je jedina zadaća koju nisam izvršio do kraja, iako i dalje hodam po svim institucijama. Sudbina tih ljudi ne bi trebala biti samo na mojim rukama, nego bi im se Hrvatska trebala odužiti, jer bez njihova rada i žrtve nikada ne bismo ovladali masivom Dinare i iz tog pravca ušli u Knin. Nego bismo morali ući partizanskim načinom ratovanja i imali još nekoliko tisuća mrtvih. I pitanje je kako bismo to i uspjeli osloboditi jer su pred nama bile jake utvrde – zaključuje svoje sjećanje Ljubo Ćesić, piše glas-slavonije.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Borovu selu oskvrnavljen spomenik stradalim redarstvenicima!?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je jutrošnja fotografija, spomen obilježja pobijenih hrvatskih redarstvenika u Borovu selu. Hrabri „građani” pokazali su pod okriljem noći što misle o žrtvi hrvatskog naroda i pruženoj ruci suživota.

Očekujemo da se policija i ministar Božinović, očituju o ovom sramotnom činu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

I dan danas se čudim tom kukavičluku bivše JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Banović dragovoljac je Domovinskog rata iz Zagreba te jedan od branitelja Vukovara, koji je Grad Heroj branio u Hercegovačkoj ulici te na nekoliko položaja u Borovu Naselju. Banović je bio pripadnik 204. brigade, iako kaže, “iskreno, u to doba nisam bio ni svjestan te oznake pripadnosti”.

Banović je obiteljski život sa suprugom i dvoje maloljetne djece u Domovinskom ratu zamijenio odlaskom u obranu Vukovara i Borova Naselja.

Banović je za Dnevnik.hr ispričao u kakvom je emocionalnom stanju bio samo nekoliko dana uoči pada Vukovara, kao i na sam taj dan.

“Kako smo izgubili Vukovar?”

“U meni i danas vlada neshvaćanje kako smo pali i izgubili Grad. Mislio sam, kad se povučemo iz Hercegovačke i priključimo se borcima u Slavonskoj ulici (gdje smo dočekali jutro) da ćemo biti jači, ali tamo nema nikoga, zatim se povlačimo u Ličku ulicu, ali i tamo smo mi iz Hercegovačke te na kraju na Borovsku cestu, gdje smo odolijevali opet nekoliko dana”, prisjeća se Banović.

“Kako smo bili na kraju snaga, zbog straha i neprospavanih noći, a hitno nam je trebala pomoć jer su nas stalno napadali, pozvali smo pomoć, a na naš su poziv došli članovi interventne grupe iz Vinkovaca”, kaže Banović i dodaje kako je bila riječ o pet do šest vojnika te jednoj ili dvije vojnikinje u toj grupi.

“Njihov zapovjednik pitao me je li taj položaj od sada njihov, bio sam iznenađen pitanjem pa ga sam ga upitao: ‘A kako misliš vaš položaj?’ On mi kaže da mu je dosta selidbe po položajima i po naređenjima i htio bi da njegova grupa ima stalni položaj. Iskreno sam bio začuđen pitanjem, ali sam se odmah snašao i rekao: ‘Od sada je ovaj položaj vaš, a mi dečki idemo dalje”, priča Banović.
Prvi osjećaj nelagode i straha

“Odveo sam nas do ‘solitera’ u sklonište i našao prvih sedam kreveta u nizu te smo zalegli i zaspali kao klade do jutra. Ujutro nas je probudio glas da svi moramo u Tvornicu Borovo, a ja pitam naglas je li tko javio onima iz interventne grupe”, nastavio je Banović. Kaže da je tada nastao muk i da nitko ništa nije znao o tome.

“Skočio sam i trkom na položaj obavijestiti ljude na razvoj događaja te zajedno napuštamo taj istureni položaj na Borovskoj cesti i odlazimo zajedno u Tvornicu. U tvornici metež i graja, nitko ne zna što i kako dalje. Ulaze neki oficiri JNA i razgovaraju s nekim, a ne znam s kim ni o čemu, niti što će se desiti. Strah se uvukao u tijelo, nisam se osjećao sigurno i dobro. Neki su dečki krenuli u proboj pa sam i ja pitao jednog ima li mjesta za mene, a on mi kaže da je grupa već prevelika i da ne može uzeti još i mene”, prisjeća se naš sugovornik.

“Iskreno bilo me strah ići sa grupom u proboj, ali strah nije bio manji ni da ostanem s ovim borcima, iako nas je bilo puno. Mislio sam da ću nekako bolje proći u ovoj velikoj grupi te sam ostao”, kaže Banović, koji je pad Vukovara dočekao u Borovu Naselju te završio kao zarobljenik u rukama četničkih postrojbi.

“Toliko ukopanih topova i tenkova nisam vidio do danas niti u jednom filmu”

“Vozeći se već zarobljen u četničkim autobusima prema Srbiji, doživio sam pravi izljev straha i tjelesnog drhtanja kad sam vidio Trpinjsku cestu ispod Hercegovačke i protiv čega smo se mi borili. Dakle, toliko ukopanih topova i tenkova kao na slici nisam vidio do danas niti u jednom filmu te se čudim njihovu kukavičluku, da se nisu usudili prije ući u Naselje i poravnati nas s kućama. Zbilja se i danas čudim tom kukavičluku bivše JNA, jer da smo moji prijatelji i ja bili u njihovu položaju, riješili bi Borovo u dan ili dva, a poslije i Vukovar, koji je bio u istoj, odnosno sličnoj situaciji kao i mi”, kaže na kraju Banović.

No tamo gdje su četnici i bivša JNA, iako nadmoćno naoružani i brojniji, pokazali kukavičluk, branitelji Vukovara i Borova Naselja pokazali su herojstvo. Možda i najveća pobjeda jest upravo to što je okupacija Vukovara završila mirnom reintegracijom. Cijena koju su branitelji i građani Vukovara platili bila je visoka. Tome svjedoči spomen-obilježje na Ovčari i brojni nestali u ratu, za kojima se još i danas traga.
Nakon Vukovara i logora, opet u obranu protiv “poznatih neprijatelja”

Banović je nakon zarobljeništva i četničkog logora nastavio braniti Hrvatsku kako kaže, protiv “poznatih neprijatelja”, ovaj put u zadarskom zaleđu.

Banovićeva priča o posljednjim danima prije pada Vukovara, iako sažeta, vrlo je potresna, a on sam za kraj ima još jednu poruku za sve koji su je upravo pročitali.

“Ovo moje pisanje samo je moje i nikako nije usporedivo ni s jednim opisom. To su moji osjećaji i razmišljanja koje nije moguće uspoređivati s drugima. Nas je bilo više stotina i svi drugačije razmišljamo i osjećamo strah ili euforiju o istoj situaciji, tako da i ja razmišljam o sjećanjima i osjećajima na svojstven način. Svima dozvoljavam da isti događaj opisuju svojim riječima i osjećajima, ali da nikad ne uvrijede nekoga tko drugačije misli, želi i osjeća”, ističe.

Vukovar je danas na putu obnove i povratka života, a svake godine 18. studenoga u grad se slijeva rijeka građana iz svih dijelova Hrvatske, koji dolaze u molitvi i s porukom da se vukovarska žrtva nikad ne zaboravi, piše Dnevnik.hr .

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari