Pratite nas

Razgovor

Roko Antić: HDZ je puno puta znao zastraniti, ali se od ovoga neće nikada moći oporaviti

Objavljeno

na

Razgovor s Rokom Antićem, zamjenikom načelnika iz reda pripadnika hrvatskog naroda u Općini Kistanje

O ostavci na dužnost predsjednika općinskog odbora HDZ-a Kistanje i člana županijskog odbora zbog ratifikacije Istanbulske konvencije Davor Dijanović/HKV razgovarao je s Rokom Antićem. U razgovoru su se dotaknuli i položaja janjevačkih Hrvata kao i političke i demografske situacije u Šibensko-kninskoj županiji.

Nedavno ste podnijeli neopozivu ostavku na dužnost predsjednika općinskog odbora HDZ-a Kistanje i člana županijskog odbora zbog najave ratifikacije Istanbulske konvencije, što je u međuvremenu i realizirano. Je li ovim činom HDZ zabio zadnji klin u svoju navodnu demokršćansku orijentaciju?

Nakon što je na sjednici Vlade premijer Andrej Plenković najavio proceduru za ratifikaciju Istanbulske konvencije, odmah mi je bio jasan njezin epilog.

Poznavajući kako stranka funkcionira, zapravo sam i predvidio ovakav razvoj događaja. Nije se ovdje radilo o nekom marginalnom političkom pitanju, već o prijelomnom i povijesnom trenutku za hrvatski narod.

Najtragičnije je od svega što sadašnja vlast nema utemeljenja u izbornoj volji naroda. Kada se poništi narodna volja, koga može čuditi što se ne osjeća glas naroda i što se donose ovakvi zakoni.

Bilo mi je neprihvatljivo da to želi ozakoniti stranka kojoj pripadam, i činom ostavke želio sam sa sebe skinuti moralnu odgovornost, jer poznavajući dubinski temu rodne ideologije, za mene se tu radilo o životu ili smrti čovjekove duše. To su neki prijelomni trenutci kada se praktični vjernik-kršćanin mora opredijeliti. Isus u Evanđelju kaže: “Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. Tko se odreće mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima”.

Ako demokršćanstvo podrazumijeva utemeljenje društva na kršćanskim vrijednostima, a vodeća stranka to koristi jedino u predizbornim kampanjama i prigodnim isticanjem, kad predlaže i donosi zakone koji su svojstveni lijevo-liberalnom političkom spektru, onda je jasno da je to ruganje s tim pojmom.

U svom političkom djelovanju unutar stranke uvijek sam se aktivno i dosljedno suprotstavljao takvim devijacijama, i jasno mi je bilo da smo mi demokršćani u HDZ-u bili u manjini.

Da smo mogli implementirati svoje vrijednosti unutar stranke i kroz politički sustav, ne bi omjer na Predsjedništvu HDZ-a prilikom glasovanja o IK bio 19:6 ili samo 14 saborskih zastupnika HDZ-a koji su glasali protiv ratifikacije.

Ne možeš se pozivati na demokršćanstvo kad živiš neurednim bračnim životom, kad pobačaj smatraš “ljudskim pravom” žene, kad živiš s ljubavnicom, a pozdravljaš s “Hvaljen Isus i Marija”, kad se nazivaš kršćaninom – a djeluješ kao ateist. Uvijek sam se protivio lažnom predstavljanju. Ne moraš misliti i živjeti kao ja, ali nemoj se lažno predstavljati. Zakon o suzbijanju diskriminacije usvojen 2008. je bio i početak kraja “formalnog demokršćanstva”, a nedavno usvojeni zakon s elementima rodne ideologije, suprotan većinskoj volji članova HDZ-a i hrvatskoga naroda u cjelini smatram definitivno zadnjim klinom demokršćanske orijentacije HDZ-a ma kako god oni same sebe smatrali.

Politika zahtjeva prije svega poštenje, uz to odlučnost i hrabrost. Vodstvo HDZ-a pogazilo je sva ova tri postulata. Umjesto toga svjedočimo prijevari birača, kroz nevjerodostojnost, prevrtljivost, bahatost, neodlučnost i kukavičluk. Narod to prepoznaje, i kaznit će to na prvim narednim izborima. Za sva vremena su nagrdili pojam “VJERODOSTOJNOST”, zbog njih će se i vjerodostojni ljudi suzdržavati od korištenja ovog pojma. Jedno je sigurno, HDZ je puno puta znao zastraniti, ali se od ovoga neće nikada moći oporaviti.

Namjeravate li svoj politički put nastaviti u sklopu nekoga drugog političkog okvira ili još niste donijeli tu odluku?

Moj ulazak u svijet politike dogodio se posve slučajno. Dijete sam iz radničke, zanatske obitelji i nitko se od moje bliže rodbine, s očeve i majčine strane, nikada nije bavio politikom. Odmah po doseljenju u Hrvatsku 1992. aktivno sam trenirao nogomet i računao sam da će to biti moje životno opredjeljenje.

Međutim, sredina u kojoj sam se našao na početku punoljetnosti, Kistanje, sa svim svojim poslijeratnim ožiljcima zahtijevala je veću angažiranost nas mladih. Svjestan koliko je tadašnja državna vlast na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr.Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Jurom Radićem i drugima učinila za nas doseljene Hrvate, smatrao sam da se treba uključiti aktivno u život zajednice i kao pojedinac dati svoj doprinos da to bude moja zahvalnost njima što su nam u presudnom trenutku za našu zajednicu omogućili da u krilu svoje domovine izgradimo naše domovinsko – Novo Janjevo. S tim u vezi sam se i učlanio u HDZ 1997.g, odmah po dolasku u Kistanje.

Nakon ovoga razočaranja moram o svemu dobro razmisliti. Nekoliko puta sam već bio u razmišljanjima da izađem iz HDZ-a. Taman kad je u meni sazrijela ta odluka, na čelu HDZ-a došao je Tomislav Karamarko i potpuno promijenio situaciju. Njemu se nismo trebali predstavljati, tko su to Hrvati s Kosova – Janjevci, on je i kao povjesničar dobro poznavao našu prošlost, a u Zagrebu je dobro upoznao naše ljude i siguran sam da je imao plemenite namjere pomoći nam, jer i sam u djetinjstvu živio u ovome kraju i poznaje njegovu surovost. On i prof. Stjepan Šterc su jedini političari nakon gore spomenutih velikana koji više nisu među nama, shvaćali zašto je bitno da u ovome kraju ostanu i opstanu živjeti Hrvati.

Zanima me suverenistička politika te hrabri i odlučni ljudi. Oduvijek sam bio protiv strančarenja, razloge razlaza s HDZ-om sam objasnio. Gospoda Šterc i Karamarko su za sada izvan politike. Moje simpatije kada o profilu političara govorim su dr. Zlatko Hasanbegović i Nikola Brzica. Za sad ne planiram prelaziti u niti jednu stranku.

Kako gledate na političku i demografsku situaciju u Kistanjama i općenito Šibensko-kninskoj županiji? Koliko su i u tim krajevima prisutni trendovi iseljavanja u inozemstvo?

Kakva nam je demografska, takva nam je nažalost i politička situacija u našoj Šibensko-kninskoj županiji – dakle, izrazito nepovoljna. HDZ je u Šibensko-kninskoj županiji dominantni politički faktor od samostalnosti. Glavni koalicijski partner HDZ-u od 2005. je manjinska stranka SDSS. To je interesni savez s pregršt trulih kompromisa, a kompromis kao i svaki kompromis, svatko dobija ono što nije želio.

Međusobnog povjerenja nema – isključivi cilj je vlast. Srbi kao nacionalna manjina imaju zajamčeni broj političkih predstavnika u Skupštini ŠKŽN, a što je HDZ-u dovoljno za komotnu većinu i formiranje vlasti. Srbe to dakako ne zadovoljava. Kada ih treba primiriti, zaposle im određeni broj ljudi da smanje nezadovoljstvo. To HDZ-u odgovara, jer kao što i sami govore, to ih i ne košta puno.Taj je princip ozakonio Milorad Pupovac i na tome mu treba čestitati. Kada dođe do većeg nezadovoljstva, to se onda rješava s najviše razine – iz Zagreba.

Najveća kolateralna žrtva takve suradnje smo mi Hrvati u Kistanjama, koji smo po stvarnom stanju većina, ali fiktivni popisi stanovništva koji su farsa od demokracije, dopuštaju svakojake manipulacije, pa i dopisivanje onih koji u Kistanjama nikada nakon rata nisu živjeli. Iz toga proizlazi da je Srba na području Općine Kistanje 64 % u udjelu stanovništva, a nas Hrvata 36 %, a to apsolutno ne odgovara istini.

To je naravno usko vezano uz nesređene biračke popise, što je plodno tlo za različite manipulacije. Zato sam i ja kao pripadnik većinskog hrvatskog naroda bio biran po principu manjinskoga predstavnika. Oduvijek sam bio glasan protiv te neprirodne koalicije, i zbog jasno artikuliranih stavova bio proglašavan smetnjom hrvatsko-srpskih odnosa u županiji.

Podijelit ću s vama i jednu ekskluzivu: Nakon što sam prošle godine u ožujku poslao otvoreno pismo Miloradu Pupovcu, želeći ga upoznati kako ja vidim ugroženost Srba u Kistanju i Šibensko-kninskoj županijivezano uz onaj bilten SNV-a, zatražio je od vrha HDZ-a moje micanje sa svih lista uoći lokalnih izbora 2017. kao uvjet za suradnju HDZ-SDSS na županijskoj razini. Nisu na to pristali, hvala im, ali zato sam se sam maknuo, to je puno poštenije.

Demografski pokazatelji što se primarno tiče naše hrvatske zajednice su više nego povoljni. Prema podacima naše župe od prošle godine, vezano uz dvadesetu obljetnicu, imamo podatak da je kroz to vrijeme rođeno i kršteno 480. djece, a umrlih je 90. Taj prirodni prirast stanovništva nažalost, izgubili smo kontinuiranim iseljavanjem, iako se na god.razini rodi 20/25 a umre 4-6.

Kako kod srpske zajednice prevladava starije stanovništvo, tu je prirodni pad kao razlika između rođenih i umrlih izrazito nepovoljna. Taj je trend vidljiv po prirodnom padu ukupnog stanovništva općine na razini dvije godine koji kaže da smo izgubili 370. Stanovnika, a rođenih je 46-ero. Ovo je i inače najslabije naseljeni kraj naše domovine, takav će očito i ostati, unatoč tome što smo mi dali svoj maksimalni doprinos.

Problem vidim i u prometnoj izoliranosti mjesta, stambenom zbrinjavanju, nedovoljnoj brizi za mlade, studente. Nekih pozitivnih pomaka ima, ali je to nedovoljno.

Što bi kao pripadnik mlađeg naraštaja ocijenili kao glavne probleme hrvatske politike? Je li riječ o negativnoj selekciji, poltronstvu, nedovoljnom angažmanu nepotkupljivih pojedinaca ili?

Glavni problem hrvatske politike je komunistički sindrom s kojim nismo raščistili nakon 5. kolovoza 1995. godine.

Kada su nam 15 godina predsjednici države mogli bili Stjepan Mesić i Ivo Josipović što više kazati? Ta duga mračna noć će još dugo trajati jer se nismo na vrijeme suočili s udbo-komunističkim strukturama. Našu je slobodu izmolila krunica i naša odvjetnica Blažena Djevica Marija i žrtva hrvatskih branitelja. Predavali smo svoje najbolje sinove i umjesto da na toj žrtvi gradimo svoju slobodu mi danas afirmiramo crvenu zvijezdu petokraku i rodnu ideologiju.

Bez lustracije nikada nećemo izaći iz ove močvare. Bez obzira što je HDZ dominirao u politici, Hrvatskom svjetonazorski upravljaju kripto-komunisti i UDBA bez obzira tko je na vlasti.

Treba nam okretanje Bogu, povratak pola milijuna Hrvata iz dijaspore, ministarstvo useljeništva i demografije te novi pravedniji izborni zakon. Bez toga nam nema spasa. Međutim, Hrvatska će živjeti i njih se ne trebamo bojati, jer mi smo kao vjernici sudionici unaprijed pobjedničke priče.

Potomak ste janjevačkih Hrvata koji su se u vrijeme rata iz Janjeva na Kosovu doselili u Hrvatsku, nakon nekoliko stoljeća života izvan matične države. Koliko su se janjevački Hrvati uklopili i integrirali u novu sredinu? Što bi naveli kao glavne probleme s kojima se danas janjevački Hrvati susreću?

Sretni smo što smo konačno svoji na svome. Kistanje su kao sredina sretno izabrane za naš konačni opstanak. Da bi udarili neke konretne temelje opstanka, mi tu nismo mogli sve sami. Država se nikada nije jasno odredila što s ovim krajem. Nikada nije donesena strateška odrednica revitalizacije ovoga kraja.

Naše obitelji na životu još uvijek drži rad na sezoni tijekom ljetnih mjeseci. Teško im je, koncesije za javne gradske površine i najamnine lokala su preskupe. Pretežak je to rad. Radi se od jutra do mraka. Konkurencije je sve više i ljudi se okreću i drugim djelatnostima, ugostiteljstvu, proizvodnji, i uglavnom je sve orijentirano na turizam.

Na kontinentu smo, a živimo kao da se radi o primorskom mjestu. Svi jedva čekaju turističku sezonu. To je jedini način opstanka. Prisiljeni smo na to. Zamislite podatak, Kistanje se unutar Nacionalnog parka Krka proteže na skoro 20 % svog teritorija, a niti jedan naš čovjek nije dobio priliku raditi u NP, iako za to redovito konkuriraju. Uskoro bi se ovdje trebala otvoriti ispostava NP KRKA i cilj je zadržati turiste koji ovdje dolaze zbog ljepota rimskog vojnog logora “Burnum” – Manojlovačkog slapa i Manastira Krke. Ljudi su jednostavno zavoljeli ovaj kraj. Da je posla, nitko odavde ne bi niti pomišljao iseliti.

Stalno me proganja misao, kao da nas ovdje ne žele. Ispada da smo s ovim pozitivnim demografskim brojkama kao nekakva prijetnja nekome. Kistanje su kao mjesto idealne za život. Najveća prednost mu je povoljni geografski položaj i blizina mora. Do Šibenika stignemo za oko pola sata. Do Splita za oko sat vremena, do Zadra i manje.

Kistanje su puno pozitivnije nego što to mediji znaju prikazati. Tu žive vrijedni i radišni ljudi, koji se ne boje života, to nam daje nadu da ćemo unatoč svemu ovdje opstati. Migracijski val nije ni nas zaobišao. Posljednjih godina iselilo je 10-ak obitelji i puno mladih ljudi. Dijelimo jednostavno sudbinu hrvatskog društva u cjelini i nadamo se boljemu.

Iz kraja ste koji je bio obuhvaćen ratom i na neki način predstavljao epicentar velikosrpske pobune (Knin). Koliko su ratne posljedice sanirane, kakvi su danas međuljudski odnosi?

Obnovljene su kuće, u velikoj mjeri i prateća komunalna infrastruktura. Jedan zaseok Parčići je i dalje bez struje i nadamo se da će se to uskoro riješiti.

Kao pojedinac želim dati svoj doprinos pozitivnim međuljudskim odnosima. Odnosi su korektni. Ja sam svijesno uvijek bez fige u džepu komentirao “škakljive” događaje. Znam prošlost ovoga mjesta i koliki je ovdje otpor pružen ideji samostalnosti Hrvatske.

Budućnost možemo zajedno graditi na boljitak našu i naše zajedničke domovine Hrvatske. Jer niti smo mi ovdje došli zato što su Srbi otišli, niti ćemo otići ako se oni odluče vratiti. Svakoga poštujem u njegovu ljudskom dostojanstvu. Različitost je nama Janjevcima utkana kroz duga stoljeća izvan domovine. U životu i u politici držim se onog zlatnog pravila:”Čini drugima ono što želiš da drugi tebi čine”!

Razgovor: Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nada Prkačin: Možemo više, ali nas koče oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Nada Prkačin hrvatska ja ratna izvjestiteljica, autorica dokumentarnih filmova, bivša novinarka HRT-a, a danas urednica i voditeljica na Laudato televiziji.

O aktualnim političkim i društvenim temama, s gospođom Prkačin razgovarao je Davor Dijanović/HKV.

Na Laudato televiziji vodite emisiju „Moja Hrvatska“, u kojoj gostuju javne osobe iz političkog, društvenog i kulturnog života. Kako je došlo do realizacije te emisije?

Tijekom stvaranja dokumentarnih filmova obavila sam mnogo razgovora sa zanimljivim i važnim sugovornicima. S obzirom na format dokumentarnog filma, te osobe su bile primorane sažeti svoja dugogodišnja istraživanja, iskustva i spoznaje u nekoliko minuta. Takva opširna saznanja nije lako sažeti u sekunde. Moju pozornost zauzimala je prešućena hrvatska povijest, i u sve učestalijim razgovorima s povjesničarima i ostalim stručnjacima otvorila se ideja za šezdesetominutnu emisiju. Uz punu potporu i razumijevanje direktorice Ksenije Abramović pokrenuli smo emisiju „Šahovnica“. Voditelj je trebao biti prof. Josip Jurčević, a moja je uloga trebala biti novinarska logistika. Ipak, profesor je morao odustati zbog mnoštva obveza, te je uloga voditeljice pripala meni.

Biti ispred TV ekrana nikada nije bila moja težnja i na početku mi je to, iskreno, bilo jako teško. No, znala sam da je ideja veća od moje početne nelagode i, zaista, zauzvrat se dogodilo mnogo toga: otvoren je medijski prostor širokoj lepezi znanstvenika, istraživača, analitičara, hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika. Opet s posebnim naglaskom na mlade koji nemaju priliku na ovakav način prezentirati svoj rad i skrenuti pozornost na istraživanja koja su u konačnici na korist svih nas. Sve ostalo već je pomalo povijest…

Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti

Krajem 2015. godine s emitiranjem je započela Laudato televizija. Kako ocjenjujete dosadašnji rad televizije? Koliko ste zadovoljni s recepcijom publike?

S obzirom na sve što je iza nas, čini mi se kao da smo krenuli davno, a ne prije samo dvije i pol godine. Tada, na početku, nisam mogla ni sanjati o ovolikom odazivu i reakcijama ljudi, kojima je Laudato televizija suputnik u svakodnevici. Naš narod je zaista s radošću i nadom dočekao hrvatsku obiteljsku, katoličku televiziju. Ogromna potpora gledatelja je vjetar u leđa i neizmjerni poticaj za daljnji rad. Nakon gledatelja, najviše mi znači potpora kolega novinara koji gledaju te iskreno i kritički komentiraju emisije.

Velika prednost našeg tima je novost koju smo donijeli u medijski prostor, mladi i entuzijastični ljudi, programske novosti i svježina.

Najveći nam je kompliment čuti kako gledatelji naš program upale ujutro te ga ostavljaju upaljenog cijeli dan, bez bojazni da će programski sadržaj biti neprimjeren za određenu dob. Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti i želimo nuditi kvalitetan i bogat program svaki dan. Još jedna naša posebnost je odluka da se programski sadržaj ne prekida reklamama.

Pred četiri godine dobili ste otkaz na HRT-u zbog navodnoga neovlaštenog korištenja arhiva HRT-a prilikom snimanja dvaju dokumentarnih filmova o Anti Gotovini. Na čelu HRT-a tada je bio Goran Radman. Kako u retrospektivi gledate na dobiveni otkaz, a kako na činjenicu da je Saša Kosanović nedavno odlukom suda vraćen na HRT?

Ponovno bih učinila isto! Kakva bih ja bila novinarka kad ne bih istraživala temu koja me kao novinarku zainteresirala? Izuzetno mi je žao što se nikada nisu, a kako se čini neće ni u skoroj budućnosti, prikazati filmovi „Lov na Gotovinu“ i „Časni sude, nisam kriv“. Apsurdno je to što su za oba filma upotrebljavani materijali HRT-a, koji su zasebno emitirani. Šest mjeseci sam potpuno legalno, s odrednicom Ante Gotovina koristila HRT-ovu arhivu. Slagala sam je i uređivala komadić po komadić. Nakon što su komadići složeni u cjelinu, ogromni razmjeri štete koja je podaničkom politikom učinjena hrvatskim generalima, a time i svima nama, vidjeli su se jasno kao dan. Vidi se i uloga medija te pojedinih novinara u izokretanju istine o karakteru Domovinskog rata. Jedna od tih lažnih teza otvoreno se širila tek kasnije: tvrdnja da se u Hrvatskoj vodio građanski rat! Kad pogledam činjenice, nije ni čudo da su me brzo izbacili van iz televizijske kuće. Opasno je kopati po arhivi, ako si izvan kontrole onih koji služe gospodarima kaosa.

Što se tiče Saše Kosanovića, ja mu iskreno želim da se što prije vrati u svoj prirodni okoliš. Draži mi je mali i predvidljivi Saša Kosanović koji živi u svijetu sjena svojih predaka i propale ideologije, kojemu nije problem izokretati činjenice kada je u pitanju Domovinski rat, nego tobožnji hrvatski orijentirani novinari. Pod plaštem domoljublja oni će učiniti sve za hrvatske uvjete nenormalno visoku uredničku plaću.

Kako gledate na današnju situaciju na HRT-u? Služi li HRT objektivnom informiranju građana?

Ne gledam HRT. Znam da im je gledanost sramotno niska. Ne brine njih program niti objektivno informiranje građana. Nikome niti ne odgovaraju za kvalitetu i gledanost. Na žalost, često najbolji ljudi ostaju po strani. I dalje se ponavlja to da pojedinci imaju političke mecene koje im osiguravaju radna mjesta, a oni njima medijski prostor. Zato i ne čudi što su na ekranu stalno isti likovi iz svijeta politike ili nevladinih udruga. I urednici su u kući jaki onoliko koliko su im mentori jaki u politici. Tako je bilo npr. kada je Nadan Vidošević završio u zatvoru, pa kad je isto doživio Milan Bandić, pa na primjer kad je bez ministarskog mjesta ostao Slavko Linić. U onom trenutku kad ih politika pomete, odlaze i njihova novinarska ‘potrčka’.

Profesionalno je odrađeno Svjetsko nogometno prvenstvo, ali čim je doček Vatrenih na Trgu bio u punom zamahu, eto „dobrog, starog HRT-a“ – gasi se mikrofon i prekida prijenos da ne bi bilo kako nisu obećali. Odnosno, da ne bi Thompson zapjevao pa bi odgovarali svojim kameleonskim mecenama i njihovim izaslanicima. Pa onda lažu o tome da se na Trgu zviždalo pjesmi „Geni, geni kameni“, a zviždalo se zato što je Thompsonu isključen mikrofon.

Sviće neka nova zora

Iza sebe imate veliko novinarsko iskustvo. Kako općenito gledate na današnje stanje u hrvatskom novinarstvu?

Koliko novinara i različitih medija u Hrvatskoj ima, toliko je i pogleda na novinarstvo i ulogu medija. Razgovor na tu temu može ići unedogled. Bilo je životnih perioda kada sam se željela pod svaku cijenu izvući iz novinarstva, no ono je moj poziv i bio je otkad znam za sebe.

Što se tiče stanja u hrvatskom novinarstvu, sve dok se i dalje prešućuje da su komunističke vlasti pobile cijelu generaciju hrvatskih novinara, kojima intelektualno u puno slučajeva mi današnji hrvatski novinari nismo ni do koljena, što reći na tu temu!? Najkraći odgovor na pitanje kakvo je stanje u hrvatskom novinarstvu bio bi: kao i stanje u hrvatskom društvu – neizgrađeno. Ali nije nepopravljivo! Sviće neka nova zora.

Bez povijesti smo nitko i ništa

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije podigli su nacionalni ponos, no dojam je da je hrvatsko društvo posljednjih godina postalo apatično i rezignirano, a velik broj ljudi iselio je u inozemstvo. Kako komentirate sve te pojave?

Već nekoliko godina ponavljam kako nam treba hrvatski narodni preporod, kako nam treba čudo kakvo se dogodilo 1991. pa 1995. pa 1998. u Francuskoj. Nešto što će nas natjerati da se probudimo i pokažemo tko smo i što smo. Evo, ono se dogodilo! Mi možemo više, ali nas oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti koče i vuku u svoj mulj. A tvrde da smo mi za to krivi jer se previše bavimo prošlošću. Sjetite se samo što su sve ovih godina činili sportu. On im je trn u oku zbog nacionalnog naboja koji donosi sa sobom. Sjetite se samo praznih stadiona, podmetnutih baklji, svastike, progona Šimunića… Sve kako bi nacionalno osviještenu većinu omalovažili i gurnuli u svoje beskrajne mračne rupe koje bi trebale biti naša prošlost. Ali nisu uspjeli.

Hvala Bogu, hvala svim vrijednim sportašima, hvala Zlatku Daliću i svima koji su nam priuštili ponos dok je trajalo Svjetsko nogometno prvenstvo. Neće se taj ponos ugasiti, varaju se oni koji računaju na takav rasplet. Žao mi je što mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, istinski mi je teško zbog toga iako ih razumijem. Žao mi je i što je to zapravo postao virus pa izvan hrvatskih granica idu i oni kojima to nije životno i egzistencijalno pitanje. Što bi bilo da smo svi otišli iz Hrvatske 1991. godine!? Pa mi ne bismo imali svoju državu! I ja sam u ljeto 1991. imala pripremljenu kartu za Francusku, pa sam zbog rata odustala.

Ne budemo li se odricali i borili za sebe tamo gdje su naši korijeni, ništa se neće promijeniti i mi nećemo ići naprijed. Sunovratit ćemo se u najcrnje kaljuže hrvatske povijesti gdje će nam opet isti poticatelji kaosa nametnuti lažnu povijest. A tko i što smo mi bez povijesti? Nitko i ništa.

Političare zanima samo novac

Nogometna reprezentacija pokazatelj je kako je simbioza domovinske i izvandomovinske Hrvatske na čelu s kvalitetnim vodstvom recept za uspjeh. Je li insuficijencija karakternih i poštenih političara krivac za hrvatske neuspjehe na političkom planu?

Političari su se otuđili od naroda i postali svijet za sebe. Žive za sebe i zbog sebe, njih država i narod ne zanimaju. Njih zanima samo novac koji im se slijeva i fotelje na kojima sjede. Besramno dociraju hrvatskom narodu kao da smo amorfna masa bez boje, okusa i mirisa. Moramo učiti od Dalića i naše mladosti iz reprezentacije. Prvo vjerovati u sebe i svoje snage, raditi na tome, pa će i rezultati doći. Sjetite se što je u poluvremenu utakmice s Englezima u svlačionici izbornik Dalić rekao igračima: Vjerujte u sebe! To ih je diglo i odvelo u pobjedu. Nije rješenje put u inozemstvo, nije ni neodlazak na birališta.

Svatko u okviru svojih mogućnosti može i mora pronaći način kako Hrvatsku učiniti bogatom i sretnom. Svi smo jednako važni u tom procesu, nema onih koji su pozvaniji od nas. Svakog ponaosob.

Koliko je za očajno stanje na političkoj sceni zaslužna neprovedena lustracija?

Kad god s gostima u emisiji „Moja Hrvatska“ raspravljamo o problemima koji nas tište i tražimo njihove uzroke, uvijek završimo na neprovedenoj lustraciji. Iluzorno je očekivati da će se iz sustava maknuti oni koji žive na račun njega i od njega. Paraziti preživjeli iz bivšeg, komunističkog sustava zajedno s tim i takvim, komunističkim mentalitetom za rad i odricanje ne znaju, zato se i ne miču.

Ranije stvoreni sustav koji je nažalost još uvijek živ je nametnik koji sebe hrani izvlačeći od nas posljednje atome. Odgovara im takav tromi, stari sustav jer su naučili na njega i žive od njega. A mi smo im tu nužno zlo. Taj i takav krvotok našeg društva moramo ozdraviti. Moramo se izboriti za zdravlje društva, nećemo ga dobiti šutnjom i nedjelovanjem.

Nedavno ste u suradnji s Damirom Borovčakom i udrugom Macelj 1945. snimili film „Macelj – Titovo svratište“. Slažete li se da ni danas u Hrvatskoj ne postoji dovoljno snažna svijest o komunističkim zločinima prema našem narodu?

Evo primjera – prije dvije godine na Jazovci, nakon mise za stradale čije su kosti u strašnoj jami još uvijek na istom mjestu, novinari su došli jedino i isključivo kako bi provocirali tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pitajući ga o tome što on misli o antifašizmu i 22. lipnju. Jedino ih je to zanimalo. Nije ih zanimalo logično novinarsko pitanje: Zašto još uvijek, sedamdeset godina poslije rata, iz jame nisu ekshumirane kosti pacijenata iz zagrebačkih bolnica koje su na okrutan način pobili tzv. pobjednici? Zašto nisu na doličan način ukopani? Zašto nitko za taj i druge zločine nije odgovarao?

Zapravo sam shvatila u čemu je stvar: ti zločini su toliko strašni i toliko neljudski da je ovim prodavačima utopije o lijepom životu u Jugoslaviji teško priznati da su se strašni zločini i dogodili i da su u tome sudjelovali imenom i prezimenom određeni ljudi. A ovi su njihovi genetski i mentalni nasljednici. Pa se drugu Staziću dogodi da se putem društvenih mreža zgraža što njegove ideološke preteče nisu završile posao klanja i ubijanja nevinih do kraja. Sram ga bilo ovog hrvatskog naroda koji ga sve ove godine trpi! Njega i sve njegove istomišljenike. Ali, govorio je Vlado Gotovac, oni srama nemaju…

Čak ni u vrijeme nacionalne euforije neki pojedinci nisu mogli skriti otvorenu mržnju prema Hrvatskoj, tj. prema uspjesima nogometne reprezentacije. Kako to komentirate?

U medijskom prostoru imamo stalno ista lica koja nama diktiraju što i kako se mi moramo ponašati. Kao u doba komunizma. Nismo mi ovdje da mislimo, mi smo ovdje da njih slušamo! Tako su naučili, to im se svidjelo, pa se tako ponašaju. Stvarno žive u imaginarnom svijetu kao što je svijet bivše partijašice u njemačkom filmu „Good bye Lenin“. Ali nije u njima problem! Problem je u nama što im to dopuštamo, što im se sklanjamo, šutimo i ušutkujemo druge koji govore. Umjesto da budemo glasni, da vičemo do neba, mi šutimo. Šutimo jer su isti na vlasti, nisu se ni milimetra odmaknuli.

Jedan gost u „Mojoj Hrvatskoj“ mi je rekao kako je student zbog čije je prijave 1978. godine završio na Golom otoku i robijao tri godine dobio na nagradu stan za tu prijavu i slične rabote prijavljivanja kolega studenata. Pa kako onda neće veličati Jugoslaviju kad su mu i stan dali još dok je studirao!? U demokratskoj Hrvatskoj taj je isti lik svojevremeno bio gradonačelnik Samobora. Je li to normalno? Nije. Eto zašto se šuti. Umjesto da se borimo protiv toga i takvih, mi šutimo. Vrijeme je zaustaviti takvo vrijeme, odmaknuti lešinare od žrtava i živjeti u Hrvatskoj kakvu su nam u nasljeđe ostavili naši branitelji.

Mi smo mali, ali smo veliki

U vrijeme Domovinskog rata Hrvatsku je krasio pobjednički mentalitet i visoka motiviranost. Možemo li bez vraćanja takvog mentaliteta i ponosa izići iz duboke političke, demografske i gospodarske krize?

Mi sve možemo kad hoćemo. Mi smo mali, ali smo veliki. Možda ću ostaviti dojam romantičarskog pogleda na stvarnost (a moji prijatelji znaju da sam poprilično realistična) ali ja vjerujem u hrvatski narod, vjerujem u našu budućnost, vjerujem u prošlost bez čije nam istine nema života. Moramo mnogo raditi na iscjeljivanju naše domovine od boli i zloduha sistema koji ju je ranjavao a koji još živi u našem društvu i hrani se našom energijom i našim životima. Dok se toga ne riješimo, teško da ćemo se pomaknuti i korak naprijed.

Imate li u planu snimiti neki novi dokumentarni film?

Da, imam nekoliko pripremljenih scenarija koji čekaju realizaciju. Posljednji koji sam s užitkom radila i upravo završila dokumentarni je film „Od Hercegovine do Konga“ čiji je povod 50-a obljetnica misijskog rada hercegovačkih franjevaca u Africi. Zanimljivo je to kako Kongo u kojem su oni djelovali danas ima 10 puta više stanovništva nego što su to imali prije 100 godina kada je Kongo imao stanovništva upravo onoliko koliko je danas Hrvata. Kadrovi iz Afrike koje smo imali bili su puni djece. Siromaštvo nam ne može i ne smije biti alibi za nestanak. Nego motiv da damo sve od sebe kako bi nam bilo što bolje.

A što se tiče novih projekata, voljela bih da se među prvima realizira „Gvozdansko“ – nevjerojatna priča iz 440 godina stare hrvatske povijesti koja nam se nažalost ponovila u Vukovaru 1991. godine. U svibnju ove godine premijerno je prikazan film „Štafeta smrti“ koji govori o hrabrosti naših branitelja u Domovinskom ratu. Izvrsni osvrti, prepune dvorane i podrška tolikih ljudi ne daju mi da stanem i pokazuju mi da ima smisla i dalje govoriti, u ime onih kojih nema a zadužili su nas. Ili onih koji tiho govore.

Moj put je otkrivanje istine, one o okrutnosti ljudi – kako se ne bi ponavljala, i onih predivnih o pobjedi ljudskog duha: koje su oblikovale naš svijet i kojima trebamo odati počast i zahvalnost.

Imamo li razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Imamo! U to me je uvjerilo i ovo nogometno prvenstvo, mladi koji su zdušno navijali za svoju Hrvatsku ma gdje bili. Koliko su prekrasni kadrovi iz Stuttgarta gdje su i članovi moje obitelji navijali za „repku“, toliko su i tužni jer su svi ti vatreni navijači izvan granica Hrvatske. Smijem se i tugujem dok ih gledam. Smijem se zato što Hrvatska ima mladost koja živi svoju domovinu ma gdje bila, a tugujem jer ta mladost nije tamo gdje bi trebala biti, u našoj prelijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ispovijest ‘vozačice’ hrvatske nogometne reprezentacije: ‘Srce mi je veliko kao autobus!’

Objavljeno

na

Objavio

Nikolina Žiljak (37) iz Kutine je bila glavni vozač hrvatske nogometne reprezentacije. Iskusna ZET-ova vozačica prevezla je srebrne dečke od Zračne luke “Franjo Tuđman” do centra Zagreba.

Iako je bilo predviđeno da ih doveze do Trga bana Josipa Jelačića, gdje je “vatrenima” organiziran veliki doček, zbog kvara autobusa Nikolinu je morala zamijeniti druga kolegica.

– Na žalost, kod Savske je došlo do tehničkog kvara autobusa, pa me kolegica zamijenila ostatak puta, do glavnog trga. Ja sam morala odvesti autobus na servis, pa sam ostala zakinuta za spektakularni doček na Trgu. Ipak, nije mi žao. Imala sam veliku čast da vozim naše igrače. Ponosim se time i nikad to neću zaboraviti – rekla nam je Nikolina.

Da će baš ona voziti specijalni panoramski bus, doznala je prije nekoliko dana i oduševila se. Profesionalna je vozačica autobusa već 17 godina, a u ZET-u je posljednjih deset. Vozi raznim rutama po Zagrebu, ali ova će joj, kaže, ostati u najljepšem sjećanju.

– Bilo je prekrasno to doživjeti. Srce mi je veliko kao autobus, toliko ljudi više nikada u životu neću vidjeti na jednome mjestu, a kamoli biti dio toga. Uhvatili su me euforija i adrenalin, pa sam u jednom trenutku i ja zapjevala s njima. Najljepše mi je bilo kad su ih dočekali pri slijetanju. To je bio trenutak za pamćenje, toliko veselja i radosti, a potekle su i suze u jednom trenutku – kaže Nikolina.

Iako su trebali stići oko 14.30 sati, igrači su, zbog ulica prepunih ljudi, do Trga stigli tek oko 20.50 sati. Nikolina kaže da su očekivali gužvu, ali ovoliko mnoštvo nisu. Dodaje da je bilo naporno voziti dva kilometara na sat i paziti na ljude koji su se htjeli popeti na autobus ili iskočiti pred njega. Na sreću, policajci su dobro odradili svoj posao, pa u prometu nije bilo nikakvih incidenata. Tome je pomogla i posebna priprema koju su morali proći.
– Morali smo već u 10 sati biti na aerodromu, pa smo nakon pregleda imali generalne probe tijekom kojih su nam objašnjavali kako će stajati autobus, gdje će biti policija, tko će ići kojim putem, gdje su krila aviona… Svašta smo morali proći za ovu vožnju, ali sve bih ponovila da mogu – zaključuje Nikolina, piše JutarnjiList

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori