Connect with us

Razgovor

Roko Antić: Kistanje su svojevrsni zamajac razvitka unutrašnjosti cijele Dalmacije

Published

on

Ključ cijele priče je izborni sustav i to nije samo problem u Kistanju, nego je on aktivan i na nacionalnoj razini. Izbori se matematički odvijaju. Ovdje imate 1000 fiktivnih birača, koje mi vidimo samo od izbora do izbora. Kad su lokalni izbori onda ih dođe autobusima preko 1000, a kad su izbori parlamentarni onda oko 520. Na lokalnim izborima određuju budućnost ovoga kraja, a ovdje ne žive i to je dosta deprimirajuće. Općine ne uspiju osluhnuti i prepoznati taj problem. Sve je bilo dobro dok nam djeca nisu počela stasati i dok nisu potražili posao. Kad su odrasli i krenuli tražiti posao, nisu ga mogli dobiti nikako. U institucijama i državnim tvrtkama nemamo mnogo zaposlenika, pa čak ne možemo jednog čovjeka zaposliti niti na benzinskoj crpki u Kistanjama, gdje radi čovjek iz Benkovca. U 23. godine od našega dolaska na ove prostore službeno nas niti jedan premijer nije obišao i niti pitao kako smo, kako živimo… Ne postoje razvojni procesi niti strategije. Tu smo od izbora do izbora. Ovdje ne samo da ne postoji razvoj, nego samo lešinarenje.

Najstarija hrvatska dijaspora nije napuštala Hrvatsku ka Zapadu, nego naprotiv, prema Istoku. Mnogi ne poznaju činjenicu da su dubrovački trgovci još prije 700 godina napuštali Dubrovnik i sa svojim obiteljima, šireći posao kojim su se bavili, nastanjivali na Kosovu. Mjesto gdje su došli nazvali su po gradu u blizini Prištine, Janjevo. Sastavni dio ovog mjesta, ali i njegovih kasnijih stanovnika čine mnogobrojni drevni običaji, narodne pjesme, popijevke, mudre izreke, ali najviše osebujni ljudi posebnoga karaktera i mentaliteta, odani vjeri katoličkoj i majci hrvatskoj. Tu odanost svojoj domovini Hrvatskoj veliki broj njih je pokazivao i prije 1997. godine, kada se organizirano preseljavaju u jedan dio Hrvatske, dolazeći u zemlju svojih predaka. Tu su se školovali, zapošljavali  i stvarali nove obitelji, ali srce im je uvijek jednim dijelom kucalo za Janjevo. 1995. godine predsjednik Republike Hrvatske mudro odlučuje jednu sredinu koja je u Domovinskom ratom doživjela promjene, naseliti Hrvatima iz Janjeva. Prema riječima zamjenika načelnika općine Kistanje, Roka Antića, svojevrsnog političkoga i kulturnoga  glasnogovornika te tribuna kistanjskih janjevaca, bila je to mudra odluka blagopokojnog predsjednika naše države, dr. Franje Tuđmana:

-Predsjednik Tuđman i ministar Šušak bili su vizionari, pragmatičari i političari koji ostavljaju trag. Znali su da je nama u Janjevu život ugrožen i da nije dobro, a da smo narod s velikom stopom nataliteta, vrijedni, snalažljivi i homogeni. To smo svih ovih godina i bili.  To se ispostavili točnim, jer kod nas u Kistanju, kao nigdje u Hrvatskoj imamo prirodni prirast. Ljudi su vrijedni i nađu sebi posao. Mi ovdje imamo razne vrste zanatlija. Postoje ljudi koji rade proizvode od mesinga, aluminija, plastike, tekstila… Osobno mislim da smo mi ovdje u Kistanju državotvorni zamajac razvitka unutrašnjosti Dalmacije. Od 250 naših obitelji u Kistanjama, imamo oko 150 sezonskih obrta i velika je neizvjesnost pred njima jer će, to je sasvim izvjesno, turistička sezona potpuno podbaciti. Sve što je u Kistanjama u gospodarskom smislu pokretano, važno je istaknuti da su to učinili ljudi iz naše zajednice. Od proizvodnih obrta, trgovine, uslužnih djelatnosti i slično – međutim, u medijima će se stalno podvlačiti da smo najsiromašnija općina pa ispada da su doseljeni Hrvati postali glavno problem. Ne, upravo obrnuto, ne da smo problem, mi smo rješenje problema. Umjesto da se razgovara kako gospodarski podići ovaj kraj, vidimo da će nova vlast kao prvu odluku donijeti nam čirilicu. U čemu će nam ona pomoći. U boljem razumijevanju. To sigurno ne.

Iako su janjevački Hrvati Kistanje gotovo preporodili i udahnuli život, prema informacijama kojima raspolažemo, život postaje težak.

-Moram priznati da nismo i ne možemo biti zadovoljni odnosom drugih prema nama. Znali smo tko su bili stanovnici u Kistanju još od početka 20. stoljeća i da su većinom imali antihrvatski predznak. Tu je živjela samo jedna katolička obitelj. Kada smo došli bilo je mnogo stereotipa i predrasuda. Čak su nam govorili kako smo Tuđmanovi čistači i nisu nas mogli prihvatiti. Vidi se jedan blagi otklon iako nismo nikoga ugrozili. Također, moram reći da imamo jako korektne odnose s ljudima iz Promine. S njima smo se toliko povezali da se rodilo i nekoliko međusobnih brakova. Župe dobro surađuju… Mi smo ovaj kraj oživjeli. U 23 godine ovdje smo imali 520 krštenja, a 90 sprovoda.

U čemu je onda problem?

-Ključ cijele priče je izborni sustav i to nije samo problem u Kistanju, nego je on aktivan na nacionalnoj razini. Izbori se matematički odvijaju. Ovdje imate 1000 fiktivnih birača, koje mi vidimo samo od izbora do izbora. Kad su lokalni izbori onda ih dođe autobusima preko 1000, a kad su izbori parlamentarni onda oko 500. Na lokalnim izborima određuju budućnost ovoga kraja, a ovdje ne žive i to je dosta deprimirajuće. Općine ne uspiju osluhnuti i prepoznati taj problem. Sve je bilo dobro dok nam djeca nisu počela stasati i dok nisu potražili posao. Kad su odrasli i krenuli tražiti posao, nisu ga mogli dobiti nikako. U institucijama i državnim tvrtkama nemamo mnogo zaposlenika, pa čak ne možemo jednog čovjeka zaposliti niti na benzinskoj crpki u Kistanjama, gdje radi čovjek iz Benkovca. Nemamo niti jednog zaposlenog u Nacionalnom parku Krka, Hrvatskim šumama, Vodovodu, HEP-u, dakle u javnim službama,U 23. godine od našega dolaska na ove prostore službeno nas niti jedan premijer nije obišao i niti pitao kako smo, kako živimo… Ne postoje razvojni procesi niti strategije. Tu smo od izbora do izbora. Ovdje ne samo da ne postoji razvoj, nego samo lešinarenje.

Vi posvećeno radite, planirate, lobirate …

-Ova je godina čudnovata.  Kistanje je zemljopisno dobro posloženo. Treba nam pola sata do mora, a do Splita samo sat. Ležimo uz samu granicu Nacionalnog parka Krka i imamo dva ulaza u nacionalni park. Naši ljudi proizvode zdravu hranu u mjestu koje ima sve što je potrebno za turističke aktivnosti. Ovdje ljudi rade proizvode od raznih sirovina. Kao što sam rekao, proizvodimo od mesinga, aluminija, plastike… No, vrlo teško dobivamo poticaje jer nemamo političke zaleđine. Da, dosta smo radili, ali nismo prepoznavani. Mi smo najveći taoci Saveza HDZ i SDSS koji je započeo još 2005. godine. Zamislite, mi smo najvitalnija općina na ovom području. Mi sami imamo 25 prvačića, a cijeli grad Skradin njih 6-7. Mi nemamo niti autobusne linije do središta županije, Šibenika, uz koji smo administrativno vezani, pa naša djeca ne mogu upisivati željene smjerove u srednjim školama. Puno smo puta upozoravali na to, međutim, u županiji nikada nije bilo sluha. Ako im je nerentabilnost problem, zar su rentabilne neke otočne linije, pa ih svejedno trajekti moraju povezivati. No, ja Kistanje vidim kao izbor za puštanje korijena. I mi ćemo opstati, jer smo puni života. Moram priznati da nismo zadovoljni niti medijima. Neki su pisali da smo mi, doseljeni Hrvati postali problem, ali to nije istina. Mi radimo, doprinosimo… razvijamo se. U čemu je problem? Problem ne može biti u radu, nego samo u neradu i pokušajima manipulacije. Na primjer, jedan je naš čovjek radio u Vodovodu do mirovine – na njegovo mjesto je zaposlen nećak predsjednika ŽO HDZ-a iz mjesta Ićevo kod Skradina. Upozoravao sam državnu vlast na te nedopuštene radnje i prvorazredni nepotizam političkog moćnika, no zato nitko nije mario.

U hrvatskoj, ali i svjetskoj javnosti postali ste poznatiji imenovanjem biskupa mons. Dr. Petra Palića najprije biskupom hvarski a potom i mostarsko-trebinjskim i duvanjsko-mrkaljskim.

-Pa, prije svega, Petra i obitelj poznajem još iz djetinjstva.  Kao dječak u Janjevu družio sam mu se s braćom. Poznajem njega, braću mu i majku Zoru. Biskup Palić je dio naše zajednice. Tim više, njegov duhovni otac don Nikola Dućkić živi u Kistanju, a mons. Petar ovdje ima i tetu Anku te ujaka Smiljana. Oni tu žive zajedno sa nama. Bili smo presretni kada smo čuli da je postao hvarski biskup. U misno slavlje bio je uključen i naš zbor. Prvu svetu misu služio je 9. svibnja na dan sv. Nikole ovdje u Kistanju. Što se tiče povezanosti mentaliteta mjesne crkve kojoj je on sada na čelu i nas janjevaca treba reći da je biskup Palić sam podvukao da vidi veliku sličnost u mentalitetu, i u činjenici što je baš fra Franjo Brkić sa Širokoga Brijega bio župnik u Janjevu. Baš sam u našem godišnjaku „Zvono“ pročitao kako je fra Franjo naše ljude učio vinogradarstvu i kako je on zapravo začetnik vinogradarstva na tim prostorima.  Mi smo jako vezani uz svoje obitelji. Prirodno smo vezani i uz Crkvu. Ja moram priznati da kad god sam sretao ljude iz BiH da smo odmah kliknuli. Nekako smo slični i prolazili smo kroz slične probleme. Biskupu su poznati odnosi u biskupiji u koju je došao.  Znam da će se snaći, jer posjeduje dubrovačku diplomaciju i duhovnost kakvu ljudi u Hercegovini žive. Njegovo imenovanje je svojevrsno priznanje našoj zajednici, koja je dala 39 živućih svećenika. Naša je zajednica u ove 23 godine do sada dala četiri časne sestre (3.milosrdnice sv. Vinka Paulskog) i jednu časnu sestru križaricu (Mariju Karlu Ivanović). Dvije kandidatice (sestre Božica i Antonija Antić) su pred zavjetima i djeluju među Euharistijskim službenicama Presvetog Srca Isusova i Marijina i dio su duhovne obitelji OMNIA DEO (sve Bogu) čiji je član i naš župnik dr. don Ivan Perković. Uskoro ćemo imati i svećeničko ređenje, što će biti svojevrsni čin. Bit će to prva mlada misa u Kistanjama nakon 500 godina. Radi se o našem Mariju Karadakiću, koji se obrazuje na Gregorijani u Rimu.

Kakvu potporu Vaši janjevci dobivaju od Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i koliko ih još uvijek živi na Kosovu?

-Naša suradnja sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH se intenzivirala 2017. godine. Bili su nam pokrovitelji manifestacije „20 godina dolaska Hrvata iz Janjeva u Kistanje“. No, znam da dugi niz godina podržavaju Hrvate u Janjevu i Letnici. Danas u Letnici živi 50, a u Janjevu 150 Hrvata, dok je 1998. godine tamo živjelo 1800 Hrvata, a prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Janjevu i Letnici je živjelo oko 8700 Hrvata. No, oni koji dolje žive okupljeni su oko župnika don Matea Palića, koji ih je organizirao u udruge i dobro se snalaze sukladno uvjetima u kojima žive.  Središnji državni ured na čelu kojega je državni tajnik Zvonko Milas bio nam je pokrovitelj  knjige „Kistanje – novo Janjevo“. Na toj knjizi s nama su surađivali, želim posebno istaknuti prof. dr. Stjepan Šterc i Zvonimir Ancić.  Započeli smo i neke druge projekte, ali, poput Susreta klapa, zbog korona krize nećemo moći realizirati.

Puno bitnije od toga kako su nas drugi ovdje prihvatili je činjenica da za službenu hrvatsku politiku nakon 2000-ih – kao da nismo postojali. S ovog vremenskog odmaka to je još puno jasnije. Mi smo produkt politike vodstva uz koje se rađala naša domovina i nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i Gojka Šuška, ovi drugi koji su se nakon njih izmjenjivali, nikada za ovaj kraj nisu posebno marili, niti su donijeli kakav smisleni plan revitalizacije ovoga kraja koji je najrjeđe naseljeni prostor naše domovine. Obzirom da kao narod demografski nestajemo, držim da je potrebno, kao u vrijeme Franje Tuđmana imati Ministarstvo povratka i useljeništva, kojima bi primarni cilj trebao biti, vratiti raseljene u Domovinu i kvalitetnim programima poticati naše investitore u iseljeništvu da ulažu u svoju zemlju.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari