Connect with us

Kultura

Roman ‘Anđeo’ Katarine Pejaković – nova poslastica na hrvatskom književnom nebu

Objavljeno

on

Prema statističkim podacima mnogih institucija i istraživačkih ustanova hrvatska dijaspora je jedna od najvećih na svijetu. Čine ju tri segmenta, Hrvati u BiH, hrvatske nacionalne manjine i hrvatski iseljenici.

Upravo su iseljenici sunarodnjaci koji posebno proživljavaju događaje iz Domovine i budno prate sve što se u zemlji događa. Među njima je veliki broj onih, koji su prošlim vremenima doživjeli teške trenutke u Domovini, istu napuštali i nastanjivali se širom svijeta.

No, ljubav prema Domovini je ostala i desetljećima se prenosi na pokoljenja koja dolaze.

Kanadska Hrvatica Katarina Pejaković je svoj Osijek, Slavoniju i Hrvatsku fizički napustila u mladosti, ali su joj u sjećanju ostali trenuci, koji su postali vrlo važni u njezinu životu i kasnije su mnogo utjecali da postane jedna od najgorljivijih zagovornika ljudskih prava hrvatskoga naroda na sjeverno američkomu tlu.

U svom najnovijem romanu „Anđeo” donosi autobiografske zabilješke, koje govore o olujnim vremenima u doba komunizma u Jugoslaviji, nastavljajući tako žestoku borbu započetu još prije Domovinskoga rata u otkrivanju prave istine i stvarnoga života u komunističkome režimu.

-Ovo je djelo autobiografsko. Cijeli život sam živjela s njim i dijelila detalje sa svojom obitelji. Tijekom Domovinskog rata, u želji da na humani način prenesem prezentaciju o životu u komunizmu i patnjama mog naroda u Domovinskom ratu u kanadskoj srednjoj školi, prepričala sam odlomke iz djetinjstva i takva je prezentacija ostavila daleko snažniji dojam na mlade studente od svih novinskih članaka i radio-TV reportaže koje su vidjeli i čuli u prvoj godini rata. S te prezentacije objavljena je kratka priča “Paper Angel” u kanadskom časopisu ‘Canadian Storyteller Magazine’ koja je izabrana za najbolju priču 1993. godine.
Međutim, prava inspiracija za objavljivanje ovog autobiografskog romana bilo je sve veće ogorčenje spoznajom da hrvatska mladež u Domovini vrlo malo ili gotovo ništa ne znala o strahotama komunizma i Domovinskog rata.

To je promašaj države, državnih institucija, odgojitelja, roditelja, a najviše medija. Bila sam istinski šokirana kad sam na susretima s udovicama hrvatskih branitelja saznala da neke od njih skrivaju od svoje djece da su im muževi i očevi umrli.

Za mene je to nezamislivo, neprihvatljivo i za osuditi!, kaže Katarina i donosi primjer kanadskoga načina prikazivanja njihovih sudjelovatelja u Drugom svjetskom ratu:

– I danas se u Kanadi puno podučava, govori i veliča junaštvom kanadskih vojnika u Drugom svjetskom ratu, a oni nisu branili svoju Domovinu. Zamislite koja bi im čast bila ukazana da su branili svoju slobodu, svoju zemlju!

Kolektivna je odgovornost Hrvatica i Hrvata, ne samo u Domovini već u svijetu da Istinu hrvatske novije povijesti, koju smo i sami svjedočili, čuvamo i širimo. Samo se istinom raspršuje tama, laž i strah koji nama Hrvatima predugo nameću.

Autorica romana „Anđeo” ističe i to kako se više saznavalo istine o životu u Hrvatskoj iz nekadašnjih iseljeničkih novina: Hrvatske revije, Nove Hrvatske, Hrvatske Republike, Danice, i drugih, nego što danas možemo naći u eksploziji komunikacije koja svojim bombastičnim naslovima izaziva senzacionalizam i ne slijedi istinu.

-Iseljenički tisak, koji je na žalost većinom prestao s radom nakon ostvarenja slobodne Hrvatske, morao je graditi i obraniti ugled izdavača i nije se upuštao u špekulacije i laži koje preplavljuju današnji hrvatski tisak. Uz to, većina medija RH je u tuđem vlasništvu, što je još jedan od neshvatljivih paradoksa današnje države, ističe autorica i napominje kako je istina o životu u Hrvatskoj izuzetno važna iseljenicama.

-Mi koji redovno posjećujemo Domovinu, suočavamo se sa stvarnošću tijekom svog boravka u Hrvatskoj i često ostajemo zabrinuti za ono što tamo srećemo. Za nas koji dolazimo iz drugih zemalja, kao i općenito za strance, naš je narod divan, plemenit i topao. Nažalost, uče ga suprotno: da kao Hrvati nemaju snage, da moraju ovisiti o strancu, da se moraju osjećati kao „mali narod“, pa čak i da su vrijedniji kao „Europljani“ nego kao Hrvati.

Sve je to pogriješno, smicalica, psihološki rat protiv hrvatskog duha, kulture i ponosa! Vjerujem da je uloga iseljeništva da Hrvatima u Domovini ukaže na to! Mi smo kao šačica iseljenika stvorili ugled dobrog i poštenog naroda po svim zemljama gdje smo se naselili. Nigdje ne ćete čuti da su Hrvati loši, ili nevrijedni, ili lopovi. Ako je bilo moguće u tuđini ostati svoj i biti poštovan za ono tko smo, pitamo se, zašto je to nemoguće ostvariti na hrvatskom tlu?“

Literatura je najbolji instrument komunikacije i nadam se da će procvjetati hrvatska literatura koja potiče na razmišljanje, kreiranje i ostvarivanje boljeg života unutar Hrvatske.
Ugledna kanadska novinarka hrvatskoga podrijetla ovih dana priprema i zbirku kratkih priča o životu iseljenika u Kanadi i ističe kako je tema o životu hrvatskih iseljenika vrlo složena:

– Pokušati ću ukratko odgovoriti. Pri tom se moram osvrnuti na vlastita iskustva. Svakim posjetom Domovini, iznenađena sam stereotipom koji je stvoren o našim iseljenicima; primjerice: da su iseljenici uglavnom bogati, da su nazadni, neškolovani, da ih se može žedne prevesti preko vode, da su ustaše, itd.

Osjećam da i trideset godina nakon pada komunizma, u narodu se je zadržala komunistička propaganda da su iseljenici predstavljali opasnost za komunistički poredak. Većina iseljenika koji su otišli tih godina (1945. –’90.), učinili su to iz ekonomskih, a ne političkih razloga. Ali po dolasku u strane zemlje tamo suočeni s bivšom jugo propagandom da su Hrvati fašisti, pa onda kasnije, teroristi, i ekonomski iseljenici su postajali ‘politički’ , samim tim što su se identificirali kao Hrvati.

Na prvoj godini fakulteta u Kanadi, kad sam se predstavila kao Hrvatica, prozvana sam fašistkinjom. Jugoslavija je trošila milijune da u svijetu prikaže Hrvate kao fašiste. A ta je politika prevladavala i unutar tadašnje države.
Na žalost, ni danas hrvatska vlada ne čini ništa da to promjeni. Danas je u Hrvatskoj moguće biti saborski zastupnik i javno žaliti što Udba nije likvidirala više iseljenika, bez da se za tu uvrijedu odgovara! Ili kao bivši Udbaš uživati veliku mirovinu i ne odgovarati za progone iseljenika.

Teško se nosimo s ovakvim službenim stavovima Hrvatske prema iseljenicima. Prava i istinita suradnja iseljeništva i Domovine neće se dogoditi dok god se hrvatskom iseljeništvu ne da broj zastupnika u Saboru prema omjeru današnjeg iseljenog hrvatskog stanovništva kao što je to dodijeljeno manjinama, i dok god se iseljeništvo ne prihvati kao neiskorišteni rudnik znanja, stručnosti i ljubavi za Domovinu, zaključuje naš razgovor Katarina Pejaković, autorica romana „Anđeo”, nove romansirane poslastice na hrvatskom književnom nebu, koju ćete uskoro moći kupiti kod hrvatskih prodavatelja knjiga u zemlji inozemstvu, a objavljena je u dvojezičnom izdanju.

Ivica Vukov

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari