Pratite nas

Reagiranja

Roman Leljak: HRT širi laži – djecu u Jastrebarskom nisu ubili ustaše nego partizani

Objavljeno

na

U dvorcu u Jastrebarskom bio je smješten dom za siročad još 1939. godine. Početkom rata tamo je dolazio veliki broj ratne siročadi, a o njima su se brinule časne sestre.

Tijekom kolovoza i koncem srpnja 1942. u dom je došlo između tri i pol do četiri tisuće djece s Kozare. Zbog partizanskog i četničkog ustanka na Kozari protiv NDH, veliki broj djece zbrinut je najprije u Jasenovcu i Gradiški, a zatim kod časnih sestara. Siročad je bila jako neishranjena i bolovali su od raznih bolesti.

Od tada pa do danas o ovom Dječjem domu, njegovim korisnicima, djelatnicima i skrbnicima izrečeno je toliko neistina koje su proglašavane jedinom i neupitnom ‘istinom’.

Jedna takva objavljena je ovih dana i na HRT – u, javnom medijskom servisu kojeg financiraju svi građani Republike Hrvatske, a na što se osvrnuo i Roman Leljak, slovenski publicist i istražitelj Udbinih arhiva te autor brojnih knjiga koje rasvjetljavaju istinu iz vrijeme komunističkog režima. Napise na teletextu HRT – a Leljak je okarakterizirao riječima – “grozna laž”.

Naime, na HRT – u su, iz neznanja ili svjesno, naveli kako je riječ o 76. godišnjici napada ustaške vojske na Dom u Jastrebarskom, što je potpuno netočno. Naime, kako je za Narod.hr nedavno pojasnio i Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovniog društva, napad na Dom u Jastrebarskom dogodio se od strane partizana.

“Do konca 1941. četnici i partizani ratovali su zajedno uništavajući industrijske objekte, željezničke pruge, mostove, prekidajući svu komunikaciju s ostatkom Hrvatske. Početkom 1942. došlo je do otvorenog rata između jedne srpske struje koja je bila uz Dražu Mihailovića i četnike i druge srpske struje koja je bila na strani komunističke Jugoslavije.

Međusobno su žestoko ratovali i prema partizanskoj literaturi dolazi naredba od Tita koncem 1941. kad šalje Kostu Nađa da nekako sredi te sukobe na korist komunista na Kozari. Istovremeno dolazi i zapovijed da sela koja podržavaju Dražine četnike budu popaljena, a stanovništvo protjerano. Iz tog razloga proizišao je najveći broj stradanja. Upravo iz tog vremena ta su djeca završila u šumskim zbjegovima, koji su trajali mjesecima. A bilo je rano proljeće kada je na Kozari u to vrijeme još bilo prilično hladno”, istaknuo je Beljo za Narod.hr

Dodaje kako je to je u partizanskoj i četničkoj literaturi bilo prešućivano, a svi ti zločini koji su načinjeni nad tim pučanstvom bili su pripisivani isključivo ustašama i Nijemcima.

“U Jasenovcu i Gradiški nije bilo uvjeta za smještaj tolike djece, pa časne sestre preuzimaju djecu iz Jasenovca i Gradiške i smještaju u Jastrebarskom. U Jastrebarskom su redovnice počele liječiti tu djecu i na kraju je samo oko 17 posto te djece umrlo, dok je ostatak od tog velikog broja kojeg su one primile bio spašen”, napominje Beljo.

“Međutim, partizanske grupe iz Korduna i pojedine grupe s Kozare koje su bile protjerane nakon njemačke ofenzive, provaljuju u Jastrebarsko, jer je preko Jastrebarskog išao taj partizanski put od Korduna prema Žumberku. U Žumberku je bio tzv. ‘Slobodni partizanski teritorij’. Oni provaljuju 26. kolovoza 1942. godine u taj dom u Jastrebarskom i izvode oko tri i pol tisuće djece s Kozare.

Od te djece uzimaju stariju mušku djecu u dobi između 10 i 12 godina. Odvode ih kasnije u okolicu Drvara, Bosanskog Petrovca i kasnije su mnoga od te djece bila oni o kojima se u partizanskoj literaturi pjevalo da su bacali bombe i ginuli u jurišima na bunkere, a poslije su mnogi završili kao pratnja ljudima koji vraćani s Bleiburga”, kazao je Ante Beljo te dodao:

“Mlađa djeca bila su ostavljena po šumama, pa su ih seljaci kasnije ponovno vratili na brigu časnim sestrama. Mnoga od njih bila su udomljena kod obitelji u Hrvatskoj, školovale su ih, i veliki broj njih još i danas živi, po čitavoj Hrvatskoj.”

Naglasio je i kako je kasnije stvorena propaganda o velikim i monstruoznim ustaškim zločinima, unatoč činjenici da se radilo o partizanima.

“Poslije svega toga stvorena je velika propaganda o ‘monstruoznim ustaškim zločinima nad sitnom srpskom nejači’ kao uvijek, kao što se radi i danas. Časne sestre bile su optuživane da su one krampom ubijale tu djecu. Ta se laž sa srpske strane i Srpske pravoslavne crkve širi i danas po čitavom svijetu”, objašnjava Beljo.

Također, dodaje, mnoge od tih časnih sestara na koncu su ubijene.

“Mnoge od tih časnih sestara bile su ubijene. Neke 1942., neke poslije rata i stavljene u zatvore, a druge su bile vraćene u Osijek. Većina tih redovnica bile su Slovenke, Slovenska družba časnih sestara. Župu su vodili slovenski Lazaristi koje su Nijemci protjerali iz Slovenije s područja koje su pripojili Trećem Reichu. Prva stvar bila je protjerivanje slovenskih katoličkih svećenika, a te je svećenike primio Alojzije Stepinac, tada nadbiskup zagrebački, koji je također vodio brigu i o spašavanju ratne siročadi bez obzira na nacionalnost i podrijetlo”, ističe.

“O svim tim događajima napisano je jako puno. Protiv tih časnih sestara ni u vrijeme bivše Jugoslavije nije pokrenut nijedan sudski proces. Jednostavno, ta je propaganda širena kao požar, ali nitko nije smio izaći s istinom i to negirati. O tome je poprilično puno napisano, međutim bez obzira što se zna o čemu se radi i koja je prava istina na koji su način nastajale te monstruozne laži, one se i danas šire bez imalo grižnje savjesti”, upozorava.

“Šire se laži protiv Hrvatske, hrvatskoga naroda, hrvatskih i slovenskih časnih sestara. Važno je da se konačno istina o tome svemu raširi, da se javnost s time upozna i da to bude na dan sjećanja vezan uz dan Europskog sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, 23. kolovoza”, zaključio je Beljo u razgovoru za Narod.hr

Jastrebarsko – komemoracija u subotu 25. kolovoza 2018.

 

Roman Leljak: Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Udruga veterana specijalne policije BATT Split: Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Udruga veterana specijalne policije BATT Split oglasila se priopćenjem za javnost u svezi sukoba policajca i novinarke tijekom izravnog javljanja pred zgradom Doma za stare i nemoćne u Vukovarskoj ulici u Splitu, tijekom evakuacije koronavirusom zaraženih štićenika.

Priopćenje donosimo u cijelosti:

‘Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani sugrađani,

ovim putem vam se obraćamo u svezi javnog medijskoga linča na našeg kolegu, djelatnika Interventne policije Split Luke Kokeze, a pokrenutog od strane novinarke Ivane Šilović koja je izvještavala prilikom krizne situacije u staračkom domu u Splitu kada su pripadnici interventne policije pružali asistenciju i osiguravali premještaj osoba oboljelih od koronavirusa.

Tom prilikom je došlo do incidenta u kojem se dotična novinarka oglušila na zapovijed policajca Kokeze da napusti mjesto koje je policija osiguravala te se sa policajcem upustila u verbalno razjašnjavanje o njegovom postupanju i zapovijedima i to na način da mu je govorila da ne zna raditi svoj posao, pa je u nekoliko navrata pitala zašto mora napustiti područje i čak nakon što joj je policajac rekao da je to zbog njene i opće sigurnosti.

Čak je govorila da bi se najradije potukla. Ovaj incident je završio odlaskom novinarke Šilović s komentarom prema policiji ‘Mrš’. Mi se nalazimo u kriznom vremenu kad je uz zdravstvene djelatnike, policija ta koja je na prvoj crti obrane i koja je najugroženija, a poglavito zbog toga što je u svim ovim situacijama ugroze nedovoljno zaštićena, puno lošije nego zdravstveni djelatnici ali su ipak tu i svakodnevno riskiraju svoje zdravlje i potencijalno zdravlje svojih obitelji da bi zaštitili sve nas.

Policajca sa 30 godina iskustva učiti poslu, od strane novinara je u najmanju ruku neprimjereno, ponižavajuće i van svake pameti. Nastup, odnos i na kraju riječi ‘mrš’ novinarke Šilović kao i naknadni medijski linč proizveden s njene strane, a podržan od ostalih medija najoštrije osuđujemo i smatramo potpuno neprimjerenim. Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND. Društva kojim rukovode Slavica Lukić, Saša Leković, Saša Kosanović… mogu biti novinarska, trgovačka, interesna, tajna, javna društva, ali sigurno nisu hrvatska.

Razumijemo želju novinara za izvještavanjem, ali držimo da se novinari ne smiju ponašati kao svojevrsne svete krave kojima je sve dopušteno pa i odbijanje zapovijedi policajca. Nije nam prihvatljivo ni snimanje i izvještavanje s vrata doma u trenutku iznošenja štićenika jer se time ugrožava njihova i sigurnost novinara koji tako postaju potencijalni tzv. kontakti, a također nam nije prihvatljivo izlaganje štićenika ne daj Bože javnoj stigmatizaciji zbog svoje bolesti.

Postupanje medijske ekipe u ovom slučaju je bilo potpuno neprofesionalno. Dok čitava država poštuje pravila Kriznog stožera, pojedini novinari zloupotrebljavaju svoju profesiju, te tako otežavaju i onako tešku situaciju.

Predstavnici medija, u ovom slučaju Ivana Šilović, bi trebali razmišljati da policajci danima odrađuju lavovski i visoko stresan posao pritom riskirajući svoje zdravlje i da nisu u svakom trenutku raspoloženi objašnjavati nedokazanim pojedincima stvari koje su do sad svima trebale biti kristalno jasne. Ti svi pojedinci su trebali sami shvatiti da nisu izuzeti iz mjera kojih se svi moramo pridržavati.

Gospođa Šilović bi se trebala ispričati policajcu Kokezi, najprije zbog nepoštovanja prema njemu odnosno instituciji koju on predstavlja, kao i zbog nepravedno izazvanog medijskog linča prema njemu. On je i taj dan brinuo o njenoj sigurnosti i sigurnosti svih nas.

Da smo u pravu u ovakvom razmišljanju, potvrđuje i priopćenje Sindikata policije, strukovnog udruženja koje zastupa policijske službenike u raznim situacijama, pa i od nepotrebnog ispričavanja’, stoji u priopćenju kojeg potpisuje predsjednik Udruge veterana specijalne policije BATT Split, Mladen Todorić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

A što je sa privatnim poliklinikama?

Objavljeno

na

Svaki dan slušamo i gledamo što se događa oko koronavirusa, ali u svemu tome ipak jedna informacija nedostaje. Naime, još se nitko nije javio – što je sa privatnim zdravstvenim ustanovama, jesu li se i one i na koji način uključile u borbi protiv ove teške bolesti?

Nije valjda da su same sebe isključile iz ove situacije?

U privatnim poliklinikama, koje su uz ostalo opremljene najmodernijom dijagnostikom, okreću se veliki novci, a u njima   rade vrhunski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje. Nu, kad se pomoć traži od svih, onda se, kao u ratu, prvo moramo osloniti i na one koji znaju i mogu.

Bilo bi jadno i žalosno, gotovo neprihvatljivo da vlasnici privatnih klinika nisu spremni na rizik, odnosno uključenje u liječenje oboljelih od koronavirusa, ili da  pomažu na druge načine, recimo  teško oboljelima koji zasad ne mogu na prijeko potrebne zdravstvene preglede.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari