Pratite nas

Pregled

Roman Leljak u Bujici: ‘Jasenovac je mit i povijesna prijevara Titove Jugoslavije’

Objavljeno

na

VIDEO! Senzacionalni Roman Leljak u Bujici: “Jasenovac je mit i povijesna prijevara Titove Jugoslavije!”

Gostujući u Bujici na Z1 i partnerskim televizijama, slovenski istraživač i publicist Roman Leljak otkrio je nove šokantne podatke koje je prikupio za knjigu i film ‘Mit o Jasenovcu’.

 

Sve ono što smo našli pokazuje kako u Jasenovcu nije bilo likvidirano ni približno 700 tisuća ljudi, ni 70 tisuća, nego puno manje – izjavio je Leljak i dodao: – To je bio radni logor koji je poslužio NDH da tamo zbrinu zarobljenike dok ne odu dalje, u Sajmište u Beograd, ili na rad u Njemačku.

 

DJECA S KOZARE POKOPANA NA MIROGOJU, A VODE SE NA POPISU JASENOVAČKIH ŽRTAVA!

 

“Jasenovac je imao svoje groblje u sastavu logora i tamo je provedeno iskapanje 192 umrla logoraša,“ govori Leljak i zakjučuje: “Prema izračunima, tamo postoji oko 1.200 do 1.300 tijela, a taj je broj jednak broju umrlih i ubijenih za koje smo pronašli podatke i u spiskovima iz arhiva. Smatram da je tijekom pet godina tamo umrlo otprilike 1.500 ljudi.“

Djeca s Kozare nisu ubijena u Jasenovcu, nego su zbrinuta u zagrebačkim bolnicama – rekao je Leljak i dodao: – Priča o djeci s Kozare posebno me je dirnula. Moj suradnik Petar Šola pronašao je kartone ukupno 832 djece, od kojih su mnoga, na žalost, umrla od tifusa. Dio njih pokopan je na Mirogoju i njihovo je grobno polje godinama plaćao Grad Zagreb. Pronašli smo i račune koje je plaćala gradska uprava… No, unatoč tim dokazima, najmanje 82-oje ih se nalazi na spisku u Jasenovcu kao da su tamo umrli, a ne u bolnici u Zagrebu! Znači, vlasti NDH su ih zbrinule, da bi na kraju komunistički i srpski povjesničari tu djecu prikazali kao žrtve ustaškog režima!

 

Istražujući za film, Leljak je u samo godinu dana, zajedno sa svojim timom, obradio više od 45.000 dokumenata, a sve tvrdnje potkrijepio je dokazima iz više različitih izvora: – Izrađujemo i internet stranicu na kojoj će biti objavljeni baš svi dokumenti i kao takvi, dostupni drugim istraživačima i svim zainteresiranim povjesničarima… Dokumenti su iz različitih izvora poput Nedićevih arhiva, arhiva NDH, židovskih arhiva i arhiva komunističke Jugoslavije. Dokumenti jasno pokazuju što se točno dogodilo Jasenovcu. Za knjigu i film također sam koristio dokumente svih strana, tako da nitko ne mogže prigovoriti profesionalizmu i objektivnosti pristupa našem istraživanju.

 

Leljak ima dossiere svih ustaških dužnosnika povezanih s Jasenovcem: – Pronašli smo njihove dossiere među dokumentima NDH, ali i onima koje je vodila Nedićeva tajna služba pa i OZNA.

 

JASENOVAC JE RADIO DO 1948. GODINE!

 

Kada sam istraživao Jasenovac, bio sam priveden u Novsku – požalio se Leljak, ali je ponašanje hrvatske policije prema njemu bilo korektno: – Zadržan sam dva sata zato jer sam fotografirao to područje. Kažu da nije problem Jasenovac, nego blizina granice.

 

Jasenovac je radio do ‘48. godine, a u Gradini su ubijani Hrvati s Križnoga puta – tvrdi Leljak koji je za to iznio cijeli niz dokaza, uz napomenu kako su komunističke vlasti upravo zbog toga zabranile iskapanja na širem području nekadašnjeg logora: “Kada su iskapana tijela u Jasenovcu, ti ljudi nisu imali ništa pokraj sebe što je jasan pokazatelj da se radi o logorašima. No, iskopavanja na Gradini pokazuju jednu posve drugu sliku. Kod tamošnjih žrtava pronađeni su razni predmeti poput vilica, žlica, posuđa, dukata, novčanika, djevojačkih pletenica, čak su pronađene i ustaške značke! To nam govori da ljudi koji su zakopani na Gradini i zaliveni krečom, nisu logoraši iz ustaškog logora, već žrtve Križnoga puta.“

 

Za masovne poslijeratne likvidacije Hrvata na području Jasenovca, Leljak optužuje 5. kozaračku brigadu: – Ta je brigada prvo opažena na području Celja, gdje su također izvršavane masovne likvidacije. Kasnije je poslana na područje Dubice, Jasenovca i tog dijela Slavonije… Njihov zločinački put nastavio se i kod Gradine. Riječ je o partizanskoj osveti za 1942. godinu koja je bila strašna, iako mnogi od njih nisu znali da su njihovi ljudi zapravo završili na Sajmištu, a ne u Jasenovcu.

 

“Iako se ne smije pričati o tome, dokazi ipak govore da je Jasenovac radio i nakon 1945. godine, a zadnji čovjek koji je tamo umro zvao se Johann Oswald, bio je Nijemac sa područja Poljske, a preminuo je 1948. godine,” ustvrdio je Leljak u Bujici.

 

O PROCESU ŠAKIĆU: “TUŽITELJI NISU RASPOLAGALI DOKUMENTIMA…“

 

Na popisu jasenovačkih žrtava koje su navodno ubili ustaše, nalaze se i ljudi koji su završili na radu u Norveškoj i tamo preminuli – upozorava slovenski istraživač i objašnjava: – S Kozare su preko Jasenovca upućeni prema logoru Sajmište kod Beograda, gdje su ih preuzeli Nedićevi četnici i Nijemci. Neki su ubijani odmah, drugi su poslani na rad u Njemačku, a sada je većina njih na popisu žrtava ustaškoga režima!

 

“Sve to potvrđuju i srpski povjesničari,“ tvrdi Leljak i argumentira: “Zapisali su da je iz Kozare u Zemunu završilo preko 20 tisuća izbjeglica. Navode da je oko 4 tisuće njih skončalo život na području Zemuna, dok su ostali otišli na rad u Njemačku i Norvešku. Logor u Zemunu bio je pod njemačkom vlašću, ali za sigurnost su se brinuli Nedićevci, dakle – Srbi. Pronašli smo spiskove iz kojih se jasno vidi kako su neki ljudi umrli na području Sajmišta kod Beograda, a vode se kao ubijeni u Jasenovcu od ustaša!“

U filmu ‘Mit o Jasenovcu’ spominje se i suđenje Dinku Šakiću: – Pregledao sam taj kazneni spis i moram reći da me iznenadilo što tužiteljstvo na suđenje nije donijelo niti jedan dokument koji bi dokazao famozne masovne likvidacije! Osuda Šakića zasnovana je isključivo na pojedinačnim slučajevima ubojstava u Jasenovcu. I to su zločini i to svi osuđujemo, ali to nisu masovni zločini o kojima govori jugoslavenska propaganda! Tijekom cijelog procesa Šakiću nije se pojavio niti jedan, jedini dokument koji bi upućivao na to da je Šakić bio odgovoran za masovne likvidacije više ljudi. Izgleda da takvi dokumenti uopće ne postoje, a cijela optužba zasniva se isključivo na izjavama pojedinaca koje su nevjerojatne. Jedna od njih je i da su tijekom samo jedne noći, odveli 40 tisuća zarobljenika skelom u Gradinu i tamo ih likvidirali. Recimo da na skelu stane oko 80 ljudi, kako je onda moguće toliko ljudi u jednoj noći prebaciti skelom preko Save i sve ih pobiti?! Pa, za tako nešto trebalo bi preko mjesec dana… Takvih irelevantnih izjava imate koliko hoćete, ali dokumenata – nema.

Bujica je u srijedu ekskluzivno objavila nekoliko inserata iz Leljakovog filma koji će u javnosti zasigurno izazvati veliku buru.

 

LELJAK: MOŽDA SMO OTKRILI TIJELO ANDRIJE HEBRANGA!

 

Leljak je u beogradskom arhivu, istražujući Jasenovac, možda riješio i jedan od najvećih misterija naše poslijeratne povijesti: – U beogradskom arhivu došao sam do dokumenata koji bi mogli otkriti kako je svoj život skončao Andrija Hebrang! Pronašao sam dio u kojem piše da se Hebranga mora hitno maknuti iz zatvora u Zagrebu, a Udba je preporučila jedan od tajnih bunkera kod Brežica. Mi smo i pronašli sumnjivi bunker kod Radeče… Napravljen je nakon Drugog svjetskog rata za potrebe Udbe, bio je zatvoren s pet tona betona… Otvorili smo ga i pronašli tijelo koje je bilo spaljeno. Odmah sam posumnjao da se radi o poslijeratnom stradanju neke važne osobe jer je zapaljeno lice, a sam bunker je zabetoniran. Svjedoci iz okolice su nam potvrdili da je policija taj bunker čuvala, dok se ne zatvori betonom. Zaista postoji mala goućnost da je to tijelo Andrije Hebranga! O svemu sam izvijestio njegovog sina koji je i sam rekao da je to do sada najozbiljniji trag… Posmrtni ostaci prevezeni su u Ljubljanu, gdje će se obaviti DNK analiza. Mogućnost je mala, ali nikada se ne smije ništa zanemariti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Zdravku Mustaču potvrđeno 40 godina zatvora

Objavljeno

na

Objavio

Vrhovni sud potvrdio je odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici koji je bivšem čelniku jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Zdravku Mustaču u travnju izrekao 40 godina zatvora zbog ubojstva hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu kod Muenchena 1983. godine, zbog čega ga je njemački sud ranije osudio na doživotni zatvor.

Nakon odluke velikogoričkog suda, koji je 40-godišnju kaznu izrekao ‘prevodeći’ njemačku presudu u hrvatski pravni sustav, Mustač je podnio žalbu, a Vrhovni sud ju je odbacio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrana stoga Mustača u hrvatskom zatvoru očekuje početkom rujna.

Budući da je Vrhovni sud zaključio kako “ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu te da pri ispitivanju prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalba osuđenog odbijena kao neosnovana”, izvijestio je Vrhovni sud na svojoj internetskoj stranici.

Zajedno sa 77-godišnjim Mustačem na njemačkom sudu je zbog istog zločina osuđen i Josip Perković (74) koji je 11. srpnja izručen Hrvatskoj.

Iako im je njemački sud izrekao istu kaznu Perkoviću je zagrebački Županijski sud, koji mu je nadležan jer je živio u Zagrebu, odredio 30-godišnju kaznu prema hrvatskim propisima koju treba odslužiti u domaćem zatvoru.

Obrazlažući odbijanje Mustačeve žalbe Vrhovni sud je ustvrdio da činjenica što je Perkoviću “u drugom postupku priznanja strane sudske odluke za isto kazneno djelo i na temelju iste strane presude izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina”, nema nikakvog utjecaja na ovaj postupak. Mustač je, pak, tvrdio da je različitim kaznama došlo do nejednake primjene zakona i povrede ustavnih načela o jednakosti građana pred zakonom.

Vrhovni sud podsjeća da i kada je potvrđivao kaznu zagrebačkog Županijskog suda u Perkovićevu slučaju “jasno izrazio stav da je tom prvostupanjskom presudom u pogledu visine kazne” povrijeđen kazneni zakon u korist osuđenog Perkovića, “koju pogrešku Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, bez žalbe državnog odvjetnika, nije mogao ispraviti”.

Vrhovni zemaljski sud u Muenchenu Perkovića i Mustača osudio je u kolovozu 2016. na doživotnu zatvorsku kaznu zbog odgovornosti za ubojstvo emigranta Đurekovića kojeg su u srpnju 1983. u Wolfratshausenu ubili zasad nepoznati počinitelji.

Obojica su od početka odbacivali krivnju, a nakon njemačke presude obratili i Europskom sudu za ljudska prava od kojega očekuju da zatraži novo suđenje.

Mustačeva odvjetnica Lidija Horvat kazala je da Vrhovni sud svoju odluku mora dostaviti na prijevod prvostupanjskom sudu koji ju šalje u Njemačku, nakon čega se dogovara predaja Hrvatskoj gdje će, kao i Perković, odslužiti kaznu. Očekuje da bi, s obzirom na rokove, Mustač u hrvatskom zatvoru trebao biti početkom rujna.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Bujica: VJEROVALI ILI NE; Lik iz HRT-ove ankete o ćirilici u Vukovaru je poručnik okupatorske vojske! (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

VJEROVALI ILI NE: LIK IZ HRT-ove ANKETE O ĆIRILICI U VUKOVARU JE PORUČNIK OKUPATORSKE VOJSKE! Imamo video iz ‘91.

U nedjelju 14. srpnja HRT je u Dnevniku objavio veliku reportažu o uvođenju ćirilice u Vukovaru. Anketirali su građane, a jedan od njih je ćirilicu nazvao “svojim osnovnim pismom” i rekao da “ne vidi razlog zašto da se ne uvede”… Eto mogućeg razloga; anketirani lik je Svetislav Vidaković, poručnik okupatorske velikosrpske JNA!

Na snimci RTS-a od 19. studenog 1991. godine, Vidaković je u uniformi s crvenom zvijezdom, zajedno s četnicima, koji su taman ušli u Vukovar. Na vratima svoje kuće pronašao je natpis “ovo je srpska kuća”, a hrvatsku vlast nazvao je “ustaškom”. Danas se zalaže za uvođenje ćirilice.

Preporučujemo ustavnim sucima (bez obzira jesu li došli iz SDP-a ili HDZ-a) da pogledaju ovu snimku…

 

Penava: Gdje su ustavna prava za silovane žene?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari