Pratite nas

Pregled

Roman Leljak: Uskoro će se početi s javnim objavljivanjem imena bivših tajnih agenata!

Objavljeno

na

Ekskluzivne snimke tajnkog bunkera Udbe iz Ljubljane prikazane su u jučerašnjoj Bujici, a gost emisije Roman Leljak objasnio je da su bunkeri služili za skrivanje tajnih agenata, dokumenata, oružja i streljiva.

roman-leljak-i-bujicaJedan smo bunker pronašli u Muenchenu, u njemu su se skrivali udbaški ubojice, koji su likvidirali Hrvate po emigraciji – rekao je Leljak i dodao: – Najviše takvih bunkera izgrađeno je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Rezervnim agentima Udbe besplatno su izgrađene kuće, a u njima su bil posebni dijelovi za tajne bunkere.

Tajnih bunkera ima i po stanovima, a više ćemo otkriti uskoro! U Bujici je predočen i spisak rezervnih agenata Udbe, koji posjeduje redakcija, za područje Varaždina, Gospića, Karlovca i Siska. Uskoro će se početi s javnim objavljivanjem imena bivših tajnih agenata! Leljak je potvrdio da je nacrte tajnih bunkera pronašao u slovenskom Državnom arhivu, a popise rezervnih agenata Udbe u Zagrebu. Najviše njih danas je staro između 50 i 60 godina, a za pružanje usluga Udbi i skrivanje tajnih bunkera dobivali su čak i godišnju naknadu!

Gost Bujice bio je Roman Leljak, vodeći slovenski istraživač komunističkih zločina i predsjednik Društva „Huda jama“. Iz tiska su upravo izašle dvije Leljakove nove knjige „Sam protiv njih“ i „Propisi o metodama i sredstvima rada Udbe i KOS-a”, a za 25. listopada najavljena je velika zagrebačka premijera dokumentarca “Huda jama”.

roman-leljak-knjiga-3LELJAK: Knjiga “Propisi o metodama i sredstvima rada Udbe i KOS-a” nastala je mojim
svjedočenjem u Muenchenu protiv udbaških ubojica Perkovića i Mustača o sredstvima koje je Udba upotrebljavala za sva ona zla, sve one likvidacije… Na više od tisuću stranica donio sam razna uputstva o tajnim prisluškivanjima telefona, upadima u stanove, pretresima i praćenjima, otmicama i ubojstvima. Mnoga uputstva do sada nisu bila dostupna javnosti u obliku dokumenata.

Leljak je izjavio da za razliku od “novinara” iz tzv. neprofitnih medija, zbog kojih ovih dana tuguje Saša Leković, a koji su iz hrvatskog proračuna povlačili stotine tisuća kuna, njegove aktivnosti i vrijedna istraživanja te čak četiri knjige koje je do sada izdao, nisu bile subvencionirane ni sa jednom lipom.

BORUT PAHOR EKSKLUZIVNO ZA BUJICU!

U Bujici je pušten prilog s ekskluzivnim snimkama iz Hude jame, gdje se jučer okupilo više od tisuću Hrvata i Slovenaca, kako bi odali počast za 796, od ukupno 3100 uglavnom hrvatskih žrtava, koje su Titovi partizani u svibnju 1945. žive zazidali i okrutno usmrtili u rudarskom oknu Barbarin rov. Njihovi posmrtni ostaci biti će prebačeni u Tezno kod Maribora, gdje će se 27. listopada održati velika komemoracija, uz nazočnost predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović i predsjednika Boruta Pahora.

Predsjednik Slovenije Borut Pahor bio je jučer u Hudoj jami, a ekipa Bujice dobila je njegovu ekskluzivnu izjavu: – To je bilo potrebno napraviti radi suočavanja s prošlošću i radi boljeg razumijevanja u budućnosti. Znam da će se naći i oni koji će reći da je bitnije da rješavamo aktualne probleme i da povijest tu ne može pomoći, ali ja ne mislim tako! To da smo danas počeli rješavati jedan od najdramatičnijih događaja u našoj povijesti iz sredine prošlog stoljeća, može pomoći i budućnosti naših naroda.

Taj posao još uvijek nije gotov. Želim da u bliskoj budućnosti budemo u mogućnosti reći da su svi naši mrtvi pokopani u miru, a da će se naša djeca i unuci tek tada moći posvetiti drugim problemima. Na zadnjem neformalnom sastanku koji sam imao s vašom predsjednicom, gospođom Grabar – Kitarović, razgovarali smo o Hudoj jami i svim drugim mjestima koja zahtijevaju dostojanstven pokop i pijetet prema pokojnima koji su bili pobijeni bez suđenja, poslije Drugog svjetskog rata u Sloveniji. Složili smo se da trebamo kao dvoje predsjednika, djelovati tako da pošaljemo poruku pomirenja glede prošlosti i mira u budućnosti. To će biti učinjeno sljedećih mjeseci.

Osim kamera Bujice, niti jedna druga nije jučer bila u Hudoj jami. Leljak je to prokomentirao: – Zahvalan sam vam što Bujica prenosi te žalosne slike iz Slovenije.

Ni u Sloveniji nije jednostavna medijska situacija. U Hudoj jami su danas novinari bili zbog predsjednika Pahora. Od 2015. sam nekoliko puta razgovarao s njim na tu temu. U nekim smo se stvarima složili, u drugima nismo… I u Sloveniji imamo problem što mediji ne prate iskapanja i što su velikim dijelom pod kontrolom onih koji imaju neke poveznice s režimom koji stoji iza tih masovnih likvidacija.

KOŠNICA: TIM JE DEČKIMA BILO SAMO 16 GODINA…

U emisiji su prikazane i potresne snimke iskapanja na lokalitetu Košnica kod Celja, gdje je metkom u potiljak pobijeno 340 hrvatskih mladića, pripadnika vojne policije Nezavisne Države Hrvatske.

LELJAK: – U Košnici sam još za vrijeme Jugoslavije pronašao prve kosti, nisam tada znao da je riječ o kosturima hrvatskih vojnika. Posebno mi je bilo važno da slovenska Državna komisija da Košnicu u prvi plan za iskopavanje. Ove godine smo s time i započeli. Na žalost, nitko osim Brune Esih i Josipa Jurčevića iz Hrvatske se do danas nije pojavio u Celju, iako imate ljude koji su zaduženi ispred države za to.

Košnica je specifična jer se radi o močvarnom području. Sve što je bilo od kože na hrvatskim vojnicima, ostalo je cijelo pa ih je lako identificirati. Pronašli smo cijele novčanike, fotografije, satove, prstenje… Pronašli smo i žicu kojom su ti mladići bili vezani prije likvidacije. Po ostacima zubala vidljivo je da su većina od 340 ubijenih, jako mladi ljudi.

Neki su imali tek 16 godina kada su ih pogubili, a kod jednog dečka pronašli smo sat koji je od oca dobio za poklon, na maturi 1940. godine, što znači da je imao samo 23 kada su ga strijeljali Titovi partizani! Na satu je ugravirano “od tateka”, što znači da je ubijeni mladić najvjerojatnije s područja Zagreba ili Zagorja. Kod nekih mladića pronađene su i identifikacijske vojne pločice na kojima jasno piše da se radi o hrvatskim vojnicima. Ekshumacije se rade zato da nam pomognu kod identifikacije žrtava. Ovi vojnici su očito iz iste jedinice i ako otkrijemo identitete dvoje, troje, moći ćemo po spisku iz arhiva, kasnije vidjeti tko su ostali.

Tako će rodbina napokon saznati, nakon više od 70 godina, gdje su njihovi najmiliji i moći će preuzeti posmrtne ostatke ili im barem zapaliti svijeću kod spomen-kosturnice. Na žalost, u iskopavanjima ne sudjeluje hrvatska vlast. Bilo bi veoma važno da su prisutni i stručnjaci iz Hrvatske koji bi pomogli u identifikaciji i pronalasku obitelj tih žrtava.

PEČOVNIK: 12.000 UBIJENIH HRVATA – VEĆINU SU ŽIVE BACILI U RUDNIK!

Leljak je podsjetio na još jedno veliko stratište – rudnik Pečovnik, gdje je ubijeno čak 12.000 Hrvata: – Šaht u kojeg su ih bacali, dubok je čak 210 metara, a širok tri do sedam. Taj šaht je do visine od 65 metara napunjen hrvatskim žrtvama, neki su ubijeni, a neki živi bačeni unutra. Ti ljudi nisu završili na Bleiburgu nego su ostali zatočeni u Pečovniku. Bacili su ih u rudnik, nabacali na njih daske, zemlju, pijesak… Iskapanje je započelo još 10. kolovoza ove godine, ali nije bilo rezultata kao u Hudoj jami… Planirali smo mašinom za bušenje izbušiti rupu i potvrditi činjenično stanje – da se radi o stratištu.

Međutim, probušili su samo 33 metra i otišli, a prve žrtve nalaze se na 65 metara dubine! Zato molim dobre ljude da nam iz Hrvatske barem daju strojeve kako bismo nastavili bušenje i u konačnici – omogućili ubijenim Hrvatima dostojanstven pokop!

TAJNI BUNKERI UDBE

U Bujici su po prvi puta, u hrvatskom eteru, prikazane video snimke tajnog bunkera Udbe u Ljubljani, u Kamniškoj ulici 45. Uz snimke, objavljeni su i tajni dokumenti Udbe iz kojih se vidi kolika je veličina tog bunkera, za što je služio i koliko je stajala njegova izgradnja, kao i godišnja naknada rezervnom tajnom agentu koji ga je čuvao.

LELJAK: – Udba je u svojoj metodologiji upotrebljavala razna sredstva i načine rada. Jedan od njih su i tajni bunkeri koji su služili za skrivanje njihovih ljudi, razne razgovore, kao skloništa za skrivanje oružja, streljiva, dokumenata i raznih tehničkih sredstava.

U tajnim bunkerima su skrivali svoje agente od policije dok ih policija ne bi prestala tražiti zbog raznih stvar – od ubojstava i otmica, nadalje… Bunker koji ste pokazali na snimci nađen je u Ljubljani, a korišten je sve do 1988. godine, kada je njegov vlasnik umro.

Otac vlasnika bunkera je još živ i nije imao pojma što je sin skrivao u kući! Dokumente o tajnim bunkerima Udbe pronašao sam u Državnom arhivu. Otišao sam na adresu iz dokumenta i temeljem priloženih nacrta, zamolio oca od udbaša da mi pokaže stan. Kad sam pronašao i otvorio bunker – i on se začudio! Bunker je bio prazan, ispraznili su ga, iako se vidi da je do 1988. bio korišten, vidi se po smještaju, bio je i wc u bunker, što znači da su se ljudi tamo zaista skrivali. Takvih bunkera sam do sada našao u Sloveniji deset, a postoji ih oko 300!

Neki od njih su čak i minirani, ako bi netko pokušao ući na silu, eksplodirali bi! Udbaši su u takvim tajnim skloništima čuvali i novac, ako im usred noći zatreba da lako dođu do njega. U Hrvatskoj tajnih bunkera Udbe ima barem 500! Obećajem vam da ćemo jedan otvoriti uskoro u Varaždinu, a vi ćete to snimiti! Od ovih deset bunkera koje sam do sada pronašao u Sloveniji, gotovo svi su bili kod rezervnih pripadnika Udbe. Udba se uplašila da nema dovoljno jaku kontrolu u Jugoslaviji pa su uveli rezervni sastav za slučaj rata, za akcije i operativni rad. U dokumentima vidite da kada bi si suradnik radio kuću – Udba bi mu davala novac za gradnju, a on bi izgradio tajni bunker u podrumu ili negdje drugdje. Održavali su bunkere i dobivali godišnju naknadu za to, rentu.

To je bio dodatni izvor financija udbaša… Osim u kućama, bunkere su imali i po stanovima, a kada napravimo do kraja rekonstrukciju popisa rezervnih pripadnika Udbe, znat ćemo i gdje se nalazi većina tajnih bunkera. Već imamo spiskove za Varaždin, Karlovac, Sisak i Gospić! Ni jedan od tih udbaša nije rođen prije 1960. godine. Stari su između 50 i 58 godina.

Voditelja Bujice zanimalo je ima li među tim rezervnim pripadnicima Udbe i aktivnih političara? Leljak je odgovorio: – Bit će zanimljivo kada to otkrijem! Želja mi je što prije dovršiti knjigu suradnika Udbe na području Hrvatske, ovisno koliko vaša nova vlast to dozvoli.

CIJELU BUJICU OD PONEDJELJKA 03. LISTOPADA 2016. U KOJOJ JE GOSTOVAO ROMAN LELJAK, POGLEDAJTE OVDJE:

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

BUJICA: 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

Objavljeno

na

Objavio

Zlatko Vitez u Bujici: Znao sam da će se ubiti; političari su Praljka ostavili na cjedilu! 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

‘Jugoslovenima’ je presuda u redu, isto kao što im je život u ‘Jugosloviji’ bio OK – izjavio je Zlatko Vitez i dodao: – Takvima je važno da imaju svoje skijanje i plaćicu, ne razmišljaju oni o budućnosti hrvatske djece…

Posljednja Bujica u cijelosti je bila posvećena komemoraciji za generala Slobodana Praljka. Gost Z1 bio je Zlatko Vitez, Praljkov veliki prijatelj, prvak hrvatskog glumišta, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za kulturu i nekadašnji ministar kulture. Vitez se s Praljkom zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog haaškog čina, a po mnogima – upravo je on imao najimpresivniji nastup na komemoraciji u Lisinskom.

Komemoracija na kojoj se okupilo na tisuće Hrvata, prošla je bez incidenta, premda su tzv. novinari nekih portala koji Praljka uporno nazivaju ‘ratnim zločincem’, u Lisinski došli doslovce maskirani, a na ulazu su se lažno predstavljali kako bi dobili akreditaciju.

 “Sve je proteklo u visokom stupnju poštovanja prema djelu Slobodana Praljka, ali ne samo kao vojskovođe,” započeo je Vitez i nastavio: “On je prije svega bio humanist, filozof, završio je Umjetničku akademiju, bio je kazališni i filmski redatelj, a komemoracija je sve to objedinila. To sam se potrudio izreći u nekoliko minuta koje sam dobio, ali s naglaskom na njegovo domoljublje. Imao sam čast raditi s njim predstavu 1984. godine na ‘Polemike’ Antuna Gustava Matoša ‘Dragi moji suvremenici’ koja je bila popraćena rodoljubnim Matoševim stihovima. Predstava je odjeknula izvanredno, usprkos mrzlom Zagrebu koji nije prihvaćao Praljkove ideje… Igrali smo do samog početka izbijanja rata. U sjećanju mi je ostalo gostovanje na Lošinju; na povratku, kada kada je na Velebitu granulo sunce, sva trojica u isti glas, Slobodan Praljak, Božidar Boban i moja malenkost – zapjevali smo iz sveg glasa ‘Vilu Velebita’, nitko to ne može izrežirati…”

 MEKUŠCI, TUĐEM SLUZI SLUGE, TUĐE PRIREPINE – MEŠETARI MOJE DOMOVINE…

 Vitez je bio i na ispraćaju šestorke u Haag, u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci.

 “Bio sam potišten, Praljak me je utješio, rekao da se trgnem i predložio da recitiramo odlomke iz proročanske Matoševe ‘More’ koja je napisana 1907. godine, a aktualna je i danas,” prisjetio se Vitez i počeo recitirati u studiju: “K’o babe kukaju, k’o tikve plutaju i novac gutaju, te korizme gladne, zulumćari škuri, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, mešetari moje — tvoje domovine!”

 Zlatko Vitez je upravo ove stihove recitirao i u Lisinskom, a briljantna izvedba puštena je u Bujici.

 

Iduće godine navršit će se 50 godina od kada su se Vitez i Praljak upoznali na studiju: “Slobodana se optuživalo da je srušio Stari most u Mostaru, premda više nije bio zapovjednik kada je most srušen. Novi most otvorio je naš poznanik iz studentskih dana Sulejman Kupusović sada veliki musliman, a tada veliki ‘jugosloven’ koji je htio spriječiti studentski štrajk, a u tome ga je osujetio upravo Praljak!”

 Na pitanje voditelja kako to da jedan Varaždinac toliko voli Hercegovce i Hercegovac mu je najbolji prijatelj, Praljak je odgovorio da je on Varaždinec – Domovine sin i da ga ne određuje pripadnost nekom zavičaju ili lokalnom klanu, već pripadnost Hrvatskoj domovini, a jedan od njezinih najljepših krajeva je – Hercegovina!

 DO SAMOG KRAJA UZ GENERALA, ČULI SU SE DVA TJEDNA PRIJE TRAGIČNOG ČINA…

 S generalom se zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog čina…

 “Javljao se prijateljima, čuli smo se telefonski, to su bili razgovori tipa ‘kako si’ i vezani za zdravlje… Znali smo da smo bili prisluškivani, nismo imali ni vremena ni volje voditi poduže razgovore. Kada god je dolazio u Zagreb, kada su ih puštali na tzv. odmore, onda smo često provodili vrijeme skupa, pogotovo kada je bio zadnji puta 2012. godine na ljeto… Gotovo smo svakodnevno razgovarali i imali smo u planu što ćemo raditi kad se vrati… Nažalost, dragi Slobodan je otputovao na onu drugu obalu s koje se nijedan putnik ne vraća… No, s nama je! Na komemoraciji smo vidjeli ganutljivu reakciju, ne samo njegovih suboraca, nego svih ljudi koji su bili privrženi ideji Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države, ali i očuvanja hercegovačkog korpusa u BiH,” ispričao je Vitez.

Bujanca je zanimalo kako to da njih dvojica Varaždinaca toliko vole Hercegovce, dok mnogi tjeraju urbani rasizam: “Krenuo bih od naše pjesme koju smo naučili pjevati još kao mala djeca – Ja sam Varaždinec, domovine sin! Nisam sin neke uske regije ili pripadnosti zavičajnom društvu, nego domovine, a naša domovina je i Hercegovina. Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Ivu Andrića smatram hrvatskim piscima. Išao sam u gimnaziju s nekoliko Hercegovaca koji su me upoznali sa svojim zavičajem, a to je jedan od najljepših krajeva naše domovine”. 

 ODGOVOR PROVOKATORU: PRALJAK JE SPAŠAVAO MUSLIMANSKE I SRPSKE OBITELJI, ZNA TO ABDULAH SIDRAN DOBRO!

 Vitez je u Bujici odgovorio i na provokacije bosanskog književnika Abdulaha Sidrana koji je ovih dana ružno govorio o Slobodanu Praljku.

 “O Praljku govoriti, bez da se spominje njegov grandiozan humanizam u ratu, je bespredmetno! I to Sidran jako dobro zna. Zna se koliko je Praljak spašavao i muslimanske obitelji… Pa spavali su mu kod kuće u Čapljini! Kao i srpske obitelji i nikada što se tiče toga nije radio nikakve razlike. Rat je, što veli Držić, poguba ljudske naravi. U ratu se događaju monstruozne stvari koje se u normalnom životu ne bi smjele događati. Praljka optuživati po zapovjednoj odgovornosti nakon svih dobročinstava koje je napravio je besmisleno! To je izmišljeni model da bi se moglo napakirati i hrvatskoj državi i hrvatskim vlastima. U okviru konstrukcije ‘udruženog zločinačkog pothvata’ mora postojati konstrukcija zapovjedne odgovornosti… E, zato imamo državu koja je zakazala! Zato imamo i plaćamo naše bajne diplomate, zato imamo premijere, zato konačno postoji i institucija predsjednika države – da se tome odupru! A što su oni napravili u 13 godina suđenja hercegovačkoj šestorci?! Mesić ne samo da je svjedočio, nego je davao transkripte koji su po svim svjetskim pravilima još dugo trebali biti neotvoreni. Imamo još slučajeva koji su čisto narušavanje prava i integriteta naše hrvatske države,” bio je kategoričan gost Bujice. Priznao je da je za haaške uznike pokušao agitirati, ali svugdje je nailazio na otpor i na zid… 

“To nije problem ‘druge države’ – kako su govorili neki naši političari, gurajući glavu u pijesak, to je pokazala sama presuda u kojoj piše da su Tuđman i Šušak bili dijelom ‘udruženog zločinačkog poduhvat’a, a njihovi vojni i politički zapovjednici su osuđeni na dugogodišnje robije…”

 BOŠNJAKOVIĆU SAM VIDIO NELAGODU U OČIMA DOK JE SLUČAJNO SUSREO PRALJKA…

 Prepričao je kako su se jednom prilikom u Dežmanovoj, u Zagrebu susreli general Praljak i sadašnji i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković: “Sjedili smo zajedno, Praljak mu je bio okrenut leđima kad je naišao. Vidio me i pozdravio, a kada je ugledao Praljka, problijedio je kao smrt! Vidio sam tu nelagodu, taj strah u očima… Ali, ne samo kod njega – tako je kod većine političara. Jednostavno su smatrali da na njih to ne spade! Jer to znači da to mora biti dio dogovorne politike. Oni posao obrane naših ljudi nisu napravili! Post festum ne mogu ništa, da su htjeli mogli su napraviti za vrijeme suđenja, a trajalo je 13 godina! Sada više ne vjerujem da se išta može učiniti.” 

 Državni vrh na komemoraciju nije došao, osim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića i izaslanika Predsjednice Ante Deura, dok je potpredsjednik Vlade Damir Krstičević došao na kratko i otišao kada su ga primjetili novinari.

 “Uvijek mogu reći da su imali prečih obaveza, da su poslali svoje izaslanike… Njihova nazočnost na takvom značajnom skupu itekako bi bila dobrodošla, a to bi prihvatio i onaj većinski dio hrvatskog naroda. Ima i ljudi koji se obraćaju putem portala koji smatraju da je presuda u redu, ali ti bi i dan – danas smatrali da bi im život u ‘Jugosloviji’ bio OK. Zovem je namjerno ‘Jugoslovija’ jer se uvijek govorilo ‘Jugosloveni’… Njima je sve u redu, samo da imaju svoje skijanje, dobre honorare i plaćice, dobro organizirane privatne ili državne radne organizacije, a ovo što se događa u višoj politici koja određuje sudbinu njihove djece i unučadi u takvom neprijateljskom okruženju Srbije, BiH i Slovenije, reći će da ih se to ne tiče i da je to stvar drugih,” ogorčeno je rekao Zlatko Vitez.

 TUĐMAN JE ODLIKOVAO IZETBEGOVIĆA, A ON JE BIO SPREMAN POSLATI U SMRT 200 TISUĆA LJUDI KAKO BI IMAO ‘ČISTU’ DRŽAVU! POČETAK ISILA-a JE U BIH!

 “Nije me previše iznenadilo to što se dogodilo u Haagu jer sam znao za Praljkove stavove. On je često puta znao reći da neće živjeti sa stigmom ratnog zločinca, bio je decidiran, bio je čovjek od uvjerenja i karaktera! Nije me iznenadila ni presuda jer sam vidio optužnicu, koja se trebala rušiti na potpuno drugačiji način i to već na prvostupanjskoj presudi! Svijet na određeni način želi da se ova situacija smiri na ovakav način, da nema pobjednika, da nema naših dobročinstava prema BiH, premda smo mi glasovali za tu državu na referendumu i branili je u ratu. No, ovako se ništa neće smiriti, biti će samo još gore… Pa, Tuđman je odlikovao Aliju Izetbegovića! Ako si neprijatelj države, kako može predsjednik te države primiti odličje predsjednika ‘neprijateljske’ države? Hajde mi to objasnite,” bio je kategoričan Vitez i prisjetio se jednog događaja: “Godine ’92. predsjednik Tuđman došao je neraspoložen na moju predstavu. Rekao mi je da je kod njega bio Izetbegović i rekao da situacija nije dobra. Nudio mu je sve, obuku vojnika u našim vojarnama, pomoć u naoružanju, liječničku pomoć i zajedničku vojsku kako bi se oduprli moćnom i snažnijem okupatoru – JNA i četnicima. Izetbegović mu nije znao ni reći podatke koliko ih je izginulo, ali je rekao da će izginuti i 200 tisuća muslimana ako treba, ali da će imati svoju državu, a ne našu – zajedničku… Tuđman je svakog hrvatskog vojnika isplakao, a ovaj bi ih žrtvovao 200 tisuća! Početak ISIL-a bio je u Bosni i Hercegovini! Tko je doveo ‘muhadžedine’, namjerno kažem – ‘muhadžedine’ – Izetbegović!”

 Otkrio je kako je dao domovnice Kemalu Montenu i Indeksima ’95. godine dok je bio ministar kulture. “Pa koja država daje domovnice svojim ‘neprijateljima’,” prokomentirao je.

 Slobodana ću pamtiti po smijehu, bio je drag čovjek, iako je djelovao pomalo zastrašujuće s onom bradom. Bio je spreman svakome pomoći. Kada je bio u Sunji, nazvao ga je jedan Srbin iz Banje Luke jer je čuo kakav je čovjek, pitao ga je da mu izbaci vodu iz radijatora u kući da se ne bi smrznuli. Odmah je poslao vojnika da to napravi, a kada su mu rekli da se ovaj možda nikada neće vratiti, Slobodan je rekao da mu je tako savjest čista,” rekao je Zlatko Vitez u Bujici, a emisiju je zaključio anegdotom iz Haaga: “Praljak je tamo razgovarao i sa Miloševićem. Razgovarali su uglavnom o vinima, a kada su u Hrvatskoj počeli napadi na Tuđmana, Milošević mu je rekao da su ti što ga napadaju budale, jer da nije bilo Tuđmana, nikada Hrvati ne bi dobili svoju državu!”

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Davor Ivo Stier: I 2017. postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku…

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga “Hrvatska pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je. “To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o ‘fašizaciji Hrvatske’ i ‘građanskog rata’ snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću. “U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju.

Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier. Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić naglasio je kako je knjiga napisana iz pera novinarke, publicistkinje te scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova, koja je puno više od toga i koja već godinama traga za istinom o događanjima u novijoj hrvatskoj povijesti, posebice u Domovinskom ratu. “U tome je hrabra, neumorna, jasna, argumentirana i rekao bih iznimno oštroumna”, ocijenio je. “Višnji Starešini, koja nije povjesničar po zvanju, ne mogu promaknuti bitni elementi koji omogućavaju pronalazak ključa koji otvara prava vrata razumijevanja naše stvarnosti. … Sve podatke koje znamo i koji su nam dostupni, autorica slaže u mozaik.

Ne radi se tu o nikakvoj teoriji zavjere i jeftinom publicističkom triku, nego o ozbiljnom istraživanju koje pred nas stavlja mnoge očite činjenice koje mnogi nisu htjeli, a i danas ne žele vidjeti ili još gore, koje mnogi žele zataškati i učiniti da ih prekrije prašina””, rekao je Tanjić.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici. “Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine.

Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH – tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris, a na predstavljanju je, uz veliko broj predstavnika hrvatskoga javnog života, bio i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. (Hina)

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari